OBAVIJEST

Od sada nas možete pratiti i na Facebooku

Uputstva za sudjelovanje na notabene.com.hr

Kome je namijenjen notabene.com.hr

Posebnost ovog web sitea je u tome da možete pisati recenzije onih albuma od onih izvođača kojih vi to želite. Sami ih možete birati i unositi, te pisati o njima recenzije.

Ovaj web site je namijenjen svim ljubiteljima glazbe koji imaju o njoj nešto za reći, bilo dobro ili loše. Za pisanje recenzija ne trebate imati nikakve posebne predispozicije, niti glazbene naobrazbe, već jedino ljubav prema glazbi iz koje logički proizlazi činjenica da imate i neko znanje o njoj i da želite dati svoje mišljenje o nekom albumu, izvođaču, žanru, glazbenom trendu itd.

Vaše recenzije ne moraju biti eseji (a i mogu ako želite), te ne morate pokazivati zavidno znanje iz povijesti žanrova ili glazbene teorije da biste znali da li vam se nešto sviđa ili ne i zašto, jer glazba je prije svega umjetnost stvorena da bi u njoj svi uživali, kako glazbenici, tako i prosječni slušatelji.

Notabene.com.hr je osmišljen kao web site gdje je naglasak na recenziju, a ne samo na puko ocjenjivanje i davanje glasova, stoga se potrudite da vaše recenzije budu smislene i kvalitetne, pa će tada i ostali posjetitelji web sitea rado potražiti i vaše ostale recenzije da vide što imate za reći.

Kako sudjelovati na notabene.com.hr

Da biste sudjelovali na notabene.com.hr trebate samo otvoriti korisnički račun, tj. besplatno se registrirati i za jednu minutu biti ćete u mogućnosti sudjelovati na web siteu.
Na e-mail preko kojega ćete se registrirati, slati ćemo vam samo nužne obavijesti vezane uz vaš korisnički račun i vaše akcije na ovom site-u. Vaš e-mail je vidljiv jedino administratoru ovog web sitea.

Što sve možete na notabene.com.hr

Na ovom web siteu možete sami otvarati izvođače ili grupe i albume; naravno ukoliko ih netko drugi nije već otvorio. Obavezno prije otvaranja bilo grupe/izvođača ili albuma, preko sustava Pretrage izvršite provjeru da li je željena grupa/izvođač ili album već otvoren.

Ukoliko preko pretrage na siteu ne nalazite željenu grupu/izvođača ili album, možete pristupiti otvaranju istog. Pri tome se potrudite ispuniti sva obavezna polja što točnije sa uvijek velikim početnim slovima svake riječi kod naziva grupa/izvođača i barem velikim početnim slovom prve riječi naziva albuma i naziva pjesama. Jednom dodane grupe/izvođače i albume više ne možete brisati, niti prepravljati.

Da biste mogli unositi (otvarati) grupe/izvođače ili albume grupe/izvođača morate imati korisnički račun i biti prijavljeni.

I ono najbitnije, na ovome web siteu možete pisati recenzije i davati ocjene glazbenim izdanjima i koncertima na kojima ste bili, te nema čekanja na odobrenje, tj. kada jednom recenziju napišete i pošaljete, ona je odmah automatski objavljena na notabene.com.hr. Također, imate neograničene mogućnosti pri editiranju svojih recenzija i mijenjanja već datih ocjena.

Kako se snalaziti na notabene.com.hr

Da biste našli nekog izvođača ili grupu samo trebate upisati (pravilno) njegovo ime u tražilicu. U slučaju da ne nađete traženu grupu/izvođača u samoj pretrazi, tamo će vam biti ponuđeno da otvorite novog izvođača/grupu. Pritom pazite da ne otvarate duplikate jer duplikati će se brisati, a mi ćemo tada vaše recenzije prebaciti pod već postojećeg izvođača ili album. Pod samom grupom ili izvođačem, ako budu pronađeni u tražilici, naći ćete njihove diskografije gdje možete dodavati albume koji nedostaju. Također, odabirom da tražilica pretražuje albume, dobit ćete i tražene albume na uvid.

Za pristup raznim izvođačima trebate kliknuti u meniju na "RAZNI IZVOĐAČI" i to će vas odvesti do kategorija gdje ćete izabrati sebi prikladnu kategoriju i tamo otvoriti određeni album. Ukoliko se radi o suradnji dva ili tri izvođača, tada se oni kao zaseban izvođač mogu napraviti u pretrazi, primjerice "Bob Dylan & Johnny Cash" umjesto da ih se ubacuje pod razne izvođače koji obuhvaćaju širi pojam od suradnje nekih izvođača.

Znači, solo izvođače i grupe tražite i dodajete (stvarate) u samoj pretrazi, a razne izvođače pod "razni izvođači" do kojih dolazite preko glavnog menija.

Pod raznim izvođačima ako npr. pod klasičnom glazbom nije izričito stavljen naglasak na npr. kompozitora, dirigenta, solista ili orkestar, tada nećete pogriješiti ako takvo izdanje stavite pod kategoriju "klasična glazba". U slučaju da je jasno naglašeno tko izvodi klasičnu glazbu, tada tog izvođača ili čak kompozitora možete i otvoriti pod samostalnog izvođača. Pošto kompozitori klasične glazbe nisu objavljivali albume zato uglavnom imamo samo izdanja sa njihovim djelima koja izvodi netko drugi, pa sami odlučite u takvoj situaciji da li ćete album staviti pod "klasična glazba" ili recimo izričito pod primjerice izvođača "Glenn Gould" ako je naglasak izdanja na njegovim izvedbama.
U pretrazi se mogu naći svi albumi od grupa, samostalnih izvođača i raznih izvođača, pa uvijek obratite pažnju da ne otvarate duple albume ili izvođače.
Na dnu početne stranice imate i uvid u sve zadnje recenzije objavljene u protekla 3 mjeseca.

U slučaju da pri dodavanju grupe, albuma ili pisanja recenzije bude problema pri objavi, tada nemojte forsirati objavu previše puta, već nas kontaktirajte na email.

Pri dodavanju covera albuma, pazite da naziv slike koristi samo alfanumeričke znakove, a ne uskličnike, apostrofe, navodnike i slične znakove. U suprotnom može doći do problema i da se album ne objavi.

"koncerti" pod "razni izvođači" ili dodavanje koncerata pod "solo izvođači" se ne odnose na izdanja, već na vašu recenziju koncerta na kojemu ste bili.

Svoju sliku profila možete dodati za vrijeme registracije ili naknadno, te ju mijenjati prema potrebi. Nakon što se prijavite, pod "korisnici" nađite svoju ikonicu, te kliknite na nju i dodajte sliku koju želite.

Forum

Ukoliko imate korisnički račun na Notabene, trebate se sa istim računom ponovo registrirati na forum. Ako nemate Notabene račun, također se možete registrirati i samo na forum.

Kako pisati recenzije

Pravila pisanja recenzija su jako jednostavna. Pišete recenzije na onaj način na koji vi to želite. Koliko će recenzije biti jednostavne ili osebujne ovisi o vama, no nekih pravila se treba pridržavati:

1. Iz recenzije mora biti vidljivo da ste preslušali album koji recenzirate što znači da o vama ovisi koliko ćete ići u širinu, no opet na kraju morate biti orijentirani i na sam proizvod o kojemu pišete, a ne da pišete samo o nečemu jedva vezanom ili potpuno nevezanom za dotični album.

2. Smijete se osvrnuti globalno na tuđe recenzije ili na općenito uvriježena mišljenja o dotičnom albumu kao i o svim faktorima koji su na neki način vezani za tu glazbu, ali ne smijete svoju recenziju pretvoriti u tiradu u kojoj omalovažavate mišljenje drugog recenziste i ne smiju se u recenzijama koristiti vulgarne riječi i uvrede. Koliko god su naše osobne recenzije svakome od nas možda i objektivne, one ipak na kraju predstavljaju subjektivno mišljenje i osobni doživljaj o glazbi koju recenziramo, te su sve recenzije jednako vrijedne.

3. Recenzije moraju biti smislene i ne prebanalne u smislu da se napišu rečenica-dvije. Recenzije tipa "odličan album" ili "ovaj album ništa ne valja" će biti blokirane.

4. Unos recenzije vrši se u ponuđenom tekst editoru. Opcija pejstanja teksta iz nekog drugog (vašeg) text editora u naš text editor vrši se preko filtera "Paste from Word" koji se nalazi na alatnoj traci za formatiranje u našem text editoru. Poželjno je da ako kopirate formatirani tekst iz svog tekst editora da onda taj tekst prilagodite našoj deafult "font-size" veličini i našem po defaultu postavljenom fontu da vaša recenzija vizualno bude sukladna ostalim recenzijama. Izbjegavajte umetanje u recenzije ikakvih slika, šarenih slova ili ostalih formatiranih tekstova čije opcije naš tekst editor ne nudi u svojoj alatnoj traci za formatiranje teksta.

5. Pri ocjenjivanju albuma imate mogućnost birati između 11 opcija od nula do 5 razdijeljeno na polovice. Nula je najniža ocjena, 2.5 je prosjek, a 5 je najviša ocjena, pa sami prosudite koja ocjena bi po vama bila najprikladnija za album. Ako ne udijelite ocjenu albumu, on tada neće biti objavljen, već pospremljen u "moje recenzije" gdje mu možete naknadno dati ocjenu i on će tada automatski biti objavljen.

6. U slučaju da vaša recenzija iz nekog razloga bude blokirana, ona neće biti obrisana, već spremljena pod "moje recenzije". Razlog blokiranja recenzije će vam biti naveden u samom tekstu na vrhu vaše recenzije, te prilikom prepravka tu obavijest slobodno obrišite. Od vas se očekuje da u razumnom roku takvu recenziju ispravite sukladno gore navedenim pravilima pisanja i pravilima korištenja ovog web sitea, te tek nakon toga administrator sitea će objaviti tu recenziju. U protivnom, ona će biti obrisana bez upozorenja.

7. Preporučili bi vam da recenziju sačuvate prije nego ju objavite. To možete učiniti na dva načina: sa 'ctrl+c' opcijom označenog teksta ili desnim klikom miša na označeni tekst i izaberete 'copy'. Recenzije se pišu dugo, te ako se u međuvremenu desi da vam se sruši internet veza ili dođe do neke druge greške, mogli biste trajno izgubiti recenziju, stoga uvijek sačuvajte ono što ste napisali. Druga opcija je da recenziju kopirate u naš tekst editor iz svoga (Worda primjerice).

To bi bila osnovna pravila pri pisanju recenzija.

U slučaju bilo kakvih problema ili nejasnoća kontaktirajte nas na webmaster@notabene.com.hr

Pišite dobro i zabavite se na notabene.com.hr :)

Najnovije recenzije

-
recenzirao korisnik:
01.12.2018. u 20:16:30

Album koji je nakon prilično dobrog debitantskog djela Philharmonics završio kao razočaranje unatoč Agnesinoj potrebi da se dostigne određeni glazbeni napredak. Dok je na prethodnom albumu jedostavan pristup bio zaokružen iznimno lijepo razrađenim skladbama, ovdje je jednostavan pristup rezultirao pravocrtnim pjesmama koje tijekom trajanja nimalo ne skreću u zanimljivim smjerovima, te unatoč nekim instrumentalnim dosjetkama, ne uspijevaju zadržati interes.

Nakon klavirskog intra imamo pjesmu „Fuel to Fire“ koja se svojim monotonim klavirskim ritmom doslovno stapa s narednom „Dorian“ koja koristi praktički taj isti ritam na klaviru. To donekle sumira najveći problem ovog albuma. Tekstovi su predvidljivo depresivni, a glazbena monotonost, unatoč tome što pjesmama naizgled ništa ne nedostaje, gura ovaj album u domenu dosade koja često zna biti presudni faktor da neki album učini određenom dijelu slušatelja teško slušljivim.

Prvi singl „The Curse“, iako na prvu djeluje obećavajuće, nema u pravilu neki zanimljiviji razvoj. Isto vrijedi i za „Words are Dead“ čija lijepa melodija strofe vrlo brzo ispari u realizacijskoj nedorečenosti i krene u prazan hod. Naslovna „Aventine“ donekle zavodi razigranim instrumentalnim dijelom, no i dalje sve ostaje umorno i beživotno. Čak se u statičnoj „Run Cried the Crawling“ postiže monotonijom određeni hipnotički učinak što pjesmu, ironično, čini još i jednom od boljih.

Pretežno se mogu čuti klavir i čelo koji vode pjesme i naspram pop-folka s prethodnog  albuma ovdje se više skrenulo u nekom 'umjetničkom' smjeru, no rezultat je prilično mlak. Iako je album pobrao prilično dobre kritike, meni nikako nije sjeo. Pjesme nisu nužno loše, no manjak kvalitetnih melodija, kreativnosti i inspiracije, čega je svega bilo na prethodnom albumu, ovdje se preobratilo u nešto prilično bezlično zbog čega imate osjećaj da slušate 70 minuta glazbe umjesto 40 koliko album u stvari traje.

Album koji je nakon prilično dobrog debitantskog djela Philharmonics završio kao razočaranje unatoč Agnesinoj potrebi da se dostigne određeni glazbeni napredak. Dok je na prethodnom albumu jedostavan pristup bio zaokružen iznimno lijepo razrađenim skladbama, ovdje je jednostavan pristup rezultirao pravocrtnim pjesmama koje tijekom trajanja nimalo ne skreću u zanimljivim smjerovima, te unatoč nekim instrumentalnim dosjetkama, ne uspijevaju zadržati interes.

Nakon klavirskog intra imamo pjesmu „Fuel to Fire“ koja se svojim monotonim klavirskim ritmom doslovno stapa s narednom „Dorian“ koja koristi praktički taj isti ritam na klaviru. To donekle sumira najveći problem ovog albuma. Tekstovi su predvidljivo depresivni, a glazbena monotonost, unatoč tome što pjesmama naizgled ništa ne nedostaje, gura ovaj album u domenu dosade koja često zna biti presudni faktor da neki album učini određenom dijelu slušatelja teško slušljivim.

Prvi singl „The Curse“, iako na prvu djeluje obećavajuće, nema u pravilu neki zanimljiviji razvoj. Isto vrijedi i za „Words are Dead“ čija lijepa melodija strofe vrlo brzo ispari u realizacijskoj nedorečenosti i krene u prazan hod. Naslovna „Aventine“ donekle zavodi razigranim instrumentalnim dijelom, no i dalje sve ostaje umorno i beživotno. Čak se u statičnoj „Run Cried the Crawling“ postiže monotonijom određeni hipnotički učinak što pjesmu, ironično, čini još i jednom od boljih.

Pretežno se mogu čuti klavir i čelo koji vode pjesme i naspram pop-folka s prethodnog  albuma ovdje se više skrenulo u nekom 'umjetničkom' smjeru, no rezultat je prilično mlak. Iako je album pobrao prilično dobre kritike, meni nikako nije sjeo. Pjesme nisu nužno loše, no manjak kvalitetnih melodija, kreativnosti i inspiracije, čega je svega bilo na prethodnom albumu, ovdje se preobratilo u nešto prilično bezlično zbog čega imate osjećaj da slušate 70 minuta glazbe umjesto 40 koliko album u stvari traje.

-
recenzirao korisnik:
30.11.2018. u 19:24:26

Agnes Obel je danska glazbenica koja je zaokupila pažnju već ovim debitantskim albumom. Najveći hit s albuma i njen uopće najveći hit do danas „Riverside“ ste vjerojatno već negdje čuli jer to je jedna od onih pjesama koje vole masovno puštati u raznim serijama. Lijepa melodija začinjena s tjeskobnim tekstom u startu postavlja temelj albuma koji je aranžmanima prilično prozračan i suh, no nimalo isprazan ili nezadovoljavajući.

Prvi dio albuma je najbolji, pa stoga ne čudi da su pjesme s tog dijela objavljene kao singlovi što uključuje „Brother Sparrow“ i „Just So“, obje lijepe pjesme koje jasno pokazuju kako se s naizgled malo može reći podosta. Iako se nekome pjesme mogu činiti na prvu jako šture, u stvari su glazbeno i više nego zadovoljavajuće zbog kvalitetno razrađenih konstrukcija samih melodija koje su dodatno obogaćene instrumentalnim međumelodijama koje se lijepo nadograđuju na priču što album čini iznimno kompaktnim u svojoj realizaciji.

U toj aranžerskoj i produkcijskoj skromnosti simpatično je što se može čuti zasebno svaki instrument koji sudjeluje u priči, a najviše do izražaja dolaze akustična gitara, klavir, nježan Agnesin vokal, te tu i tamo poneko gudalo kao primjerice u također vrlo dobroj „Beast“. Realizacija pop konstrukcije pjesama u folk formi funkcionira i više nego skladno.

Na albumu se nalaze i 3 instrumentala od kojih se ističu „Louretta“ i „Wallflower“ svojim jednostavnim i pomalo zlokobnim melodijama vođenima klavirom. Ono što doduše i definira svu tu šarmantnu razigranost gotovo dječjih pjesmica jest i lagana tjeskoba koja se gotovo nečujno provlači kroz cijeli album preko umjerene doze mračne atmosfere i lagano uvrnutih tekstova.

Prema kraju albuma polako se gubi pažnja tijekom slušanja jer pjesme postaju mrvu slabije, pa tako završne „Over the Hill“ i „On Powdered Ground“, iako nisu nipošto loše, već pomalo zvuče kao da ispunjavaju prazan prostor na albumu.

Iako nisam veliki pobornik indie glazbe (aka hipsteraja), tu ipak uvijek postoje veće šanse da će se naići na odličan ili barem pristojan album, negoli bi to bio slučaj s užasima koji zadnjih godina dolaze na prva mjesta top lista. Ovaj album je savršeni prikaz glazbene kompetentnosti i talenta koji bez velikih pretenzija pruža jednu sanjivu i opuštenu atmosferu, te je ovakva glazba savršena za slušanje tijekom maglovitog nedjeljnog jutra.

Agnes Obel je danska glazbenica koja je zaokupila pažnju već ovim debitantskim albumom. Najveći hit s albuma i njen uopće najveći hit do danas „Riverside“ ste vjerojatno već negdje čuli jer to je jedna od onih pjesama koje vole masovno puštati u raznim serijama. Lijepa melodija začinjena s tjeskobnim tekstom u startu postavlja temelj albuma koji je aranžmanima prilično prozračan i suh, no nimalo isprazan ili nezadovoljavajući.

Prvi dio albuma je najbolji, pa stoga ne čudi da su pjesme s tog dijela objavljene kao singlovi što uključuje „Brother Sparrow“ i „Just So“, obje lijepe pjesme koje jasno pokazuju kako se s naizgled malo može reći podosta. Iako se nekome pjesme mogu činiti na prvu jako šture, u stvari su glazbeno i više nego zadovoljavajuće zbog kvalitetno razrađenih konstrukcija samih melodija koje su dodatno obogaćene instrumentalnim međumelodijama koje se lijepo nadograđuju na priču što album čini iznimno kompaktnim u svojoj realizaciji.

U toj aranžerskoj i produkcijskoj skromnosti simpatično je što se može čuti zasebno svaki instrument koji sudjeluje u priči, a najviše do izražaja dolaze akustična gitara, klavir, nježan Agnesin vokal, te tu i tamo poneko gudalo kao primjerice u također vrlo dobroj „Beast“. Realizacija pop konstrukcije pjesama u folk formi funkcionira i više nego skladno.

Na albumu se nalaze i 3 instrumentala od kojih se ističu „Louretta“ i „Wallflower“ svojim jednostavnim i pomalo zlokobnim melodijama vođenima klavirom. Ono što doduše i definira svu tu šarmantnu razigranost gotovo dječjih pjesmica jest i lagana tjeskoba koja se gotovo nečujno provlači kroz cijeli album preko umjerene doze mračne atmosfere i lagano uvrnutih tekstova.

Prema kraju albuma polako se gubi pažnja tijekom slušanja jer pjesme postaju mrvu slabije, pa tako završne „Over the Hill“ i „On Powdered Ground“, iako nisu nipošto loše, već pomalo zvuče kao da ispunjavaju prazan prostor na albumu.

Iako nisam veliki pobornik indie glazbe (aka hipsteraja), tu ipak uvijek postoje veće šanse da će se naići na odličan ili barem pristojan album, negoli bi to bio slučaj s užasima koji zadnjih godina dolaze na prva mjesta top lista. Ovaj album je savršeni prikaz glazbene kompetentnosti i talenta koji bez velikih pretenzija pruža jednu sanjivu i opuštenu atmosferu, te je ovakva glazba savršena za slušanje tijekom maglovitog nedjeljnog jutra.

-
recenzirao korisnik:
26.11.2018. u 16:38:46

Glazba je nekada bila bolja. Poštapalica koju smo čuli puno puta, zar ne? Također smo puno puta zaključili da je takva izjava pogrešna. Stvari treba malo bolje pojasniti, stoga: danas ima puno dobre glazbe, no komercijalna glazba je daleko gora nego je bila nekada i vjerojatno će, uz ovakav trend, nastaviti biti i još gora. 

Kako sam prije koju godinu, pun predrasuda, krenuo slušati debitantski album Lady Gage, tek sam naknadno shvatio koliko je to u nekim segmentima uistinu kreativan album. Stoga, od tada sve preslušavam ipak pomnije.

To doduše ne mijenja činjenicu da je komercijalna glazba zadnjih godina sve gora i gora, a određena objektivna mjerenja su pokazala da svi elementi pop glazbe kroz vrijeme postaju sve banalniji i manje zahtjevni za slušanje. Tko je krivac za to? Prije svega, divlji kapitalizam u kojemu, barem što se glazbe tiče, zarađuju sve gladniji glazbeni, menadžerski i ostali gurui koji žele dobiti svoj dio kolača.

Veliku ulogu u samoj promjeni percepcije glazbe odigrao je još 1990-ih godina MTV koji je za ciljanu publiku odjednom izabrao hormonima vođene i psihom povodljive tinejđere (pa i one još mlađe), te su nas odjednom, preko noći, počeli obasipavati teen 'zvijezdama', boy bendovima, napornim R&B-om i sterilnim repetitivnim danceom. Taj trend razmišljanja se nastavio i do danas. Rezultat svega toga je da je današnja komercijala gora od one otprije 10 godina, a ona otprije 10 godina je gora od one otprije 20 godina. I tako, kako idemo unatrag, dolazimo i do 80-ih koje su bile na neki način uistinu kreativni vrhunac komercijalne pop glazbe jer smo tada dobili veliki broj, kako vječnih pop klasika, tako i kreativnih komercijalnih pop albuma. Stoga, ismijavajte Phil Collinsa koliko god hoćete, no njegovom se talentu danas niti jedan komercijalni pop izvođač/glazbenik ne može približiti niti na par svjetlosnih godina. Doslovce - niti jedan!

Klasika koji će se pamtiti za 30 godina danas teško da ima. Možda se nađe pokoja uistinu dobra komercijalna pop pjesma tu i tamo. Mimo toga, sve spada pod derivativni jad i čemer, pa tako i ovaj album koji nije htio biti ništa drugo negoli epitom svega smeća koje se u komercijali taložilo i taložilo kroz desetljeća da bi dovelo do ovakvog albuma koji je, doduše ironično, čak nedovoljno neslušljiv da bi bio čista katastrofa, no nimalo dovoljno dobar da bi izbjegao svoj šturi sintetički i glazbeno nezadovoljavajući sadržaj.

Uvodni singl „No Tears Left to Cry“, kao primjer mrvu podnošljivijeg dijela albuma, na neki je način i posveta strašnoj tragediji koja se dogodila na njenom koncertu u Manchesteru 22. svibnja 2017. kada se raznio bombaš samoubojica, te ubio 22 ljudi i ranio na stotine. Nastojanje da se tragedija pretvori u ohrabrenje je ok, no kada je to izvedeno preko ovakvih plastificiranih i izvještačenih 'emocija' u ispodprosječnoj pop pjesmi, to čak stvara određenu nelagodu.

Naredni singl „God is a Woman“ koji, navodno, promovira 'žensku snagu', nije baš puno više nego još jedan od bezbrojnih načina seksualne objektivizacije ženskog roda kroz lošu pop sintetiku, kič video, te tanku tekstualnu ideju koja kao da kroz mozak 12-godišnjaka nastoji bezuspješno reći nešto veliko. I svi tekstovi na albumu su upravo takvi – tanki i plitki.

Album otvara poluminutna a capella „Raindrops (An Angel Cried)“ koja je u stvari segment jedne prastare pjesmice od The Four Seasons. Koliko je tu jasno da Ariana ima glas i zna pjevati, toliko je i očito koliko je njen vokal iritantan u svojoj cičavoj prodornosti i danas standardnom 'oversingingu', te se svojom bezličnošću savršeno uklapa u komercijalne parametre.

Nakon toga slijede dva dueta – neslušljivi trash „Blazed“ s Pharell Williamsom koji joj je stvorio R&B dio albuma i „The Light is Coming“ s Nicki Minaj gdje uz njeno prgavo 'geto' recitiranje imamo i jednu frazu koju Ariana ponavlja do iznemoglosti. Katastrofa.

Tek negdje od šeste pjesme stvari postaju mrvu podnošljivije. „Sweetener“ kombinira jednu simpatičnu i dječju melodijicu (koja zvuči pomalo poznato) sa segmentom u kojemu agresivno naricanje zvuči kao da netko tjera mačku van iz kuhinje.
Succesful“ pruža razigrana kontrapunktalna rješenja svojim rifovima, vokalima i ritmom što je pozitivno, no sve opet stvoreno, nažalost, u sterilnom okruženju.

Pop dio albuma joj je stvorio švedski glazbenik Ilya, pa tako imamo još i predvidljivo bezlične pjesme poput „Everytime“ i „Breathin“.

Duet s Missy Elliot u pjesmi „Borderline“ je jedna od većih katastrofa, a album se završava monotonom i besciljnom baladom „Get Well Soon“ čiji artistički apetiti u 5 i pol minuta ne ispunjavaju baš očekivanja. Srećom, većina ostalih pjesama traje oko 3 minute, pa album u svojih 47 minuta ne uspijeva dovoljno pridaviti slušatelja. Iako, moram priznati da svakim slušanjem postaje sve naporniji.

Simplistička glazba bez duše čiji manjak smislenih glazbenih konstrukcija ili ikakve originalnosti čini ovo djelo samo još jednim u nizu od milijuna napamet odštampanih komercijalnih ništavnosti.

U svojoj namjeri da bude u trendu do zadnjeg atoma, album je uspio na kraju jedino u tome da zvuči zastarjelo već onog trenutka kada je objavljen. Možda upravo zato Ariana već žuri s novim izdanjem, kojemu će opet, naravno, isteći rok onaj tren kada završi na policama CD shopova.  I jasno je da treba žustro i unedogled nizati albume, remixeve, EP-ove, singlove, kompilacije i promo videe jer u nehumanom potrošačkom svijetu vrijeme je novac, a prema 'lijenčinama' koje bi stvarale kvalitetnu glazbu ne postoji milost. Ovakav album bi svatko, s malo znanja u računalnim programima, mogao napraviti kod sebe doma i to vjerojatno daleko bolje.

Zašto sam na početku spomenuo Lady Gagu? Upravo zato da napravim jasnu paralelu između komercijale otprije 10 godina koja je čak i tada, koliko god bila loša, imala, bar u rijetkim trenucima, svojih aduta, a ovo danas je, bar što se tiče ikakve kreativnosti, totalno mlaka voda utopljena u najgoru moguću generičnost kakva prati trend već kojih 20 godina i kroz to razdoblje se nije, osim na gore, pomaklo išta za promil u ijednom pozitivnom smjeru. Ovaj album sumira sve najdosadnije od komercijalne glazbe danas, a najzanimljivije od svega, album u svojoj aranžerskoj ispoliranosti i benevolentnosti nije uspio niti u tome da bude toliko odbojan da mu ne bih dao jednu zvjezdicu za trud svih tehničara u studiju i marketinških stručnjaka koji uspješno potplaćuju guranje ove tzv. glazbe do samih vrhova top lista, kako preko medija, tako čini se i preko profesionalnih recenzenata koji su nahvalili ovaj album, a za koje mi je teško vjerovati da im se uistinu sviđa ovakva glazba ako pritom nemaju 14 godina i ako nisu doznali da na svijetu postoji i podosta drugačije glazbe osim divljeg komercijalnog kiča čija je glazbena vrijednost upitna koliko i teorija o ravnoj Zemlji.

Može biti i da su pozitivne kritike donekle spontana reakcija na tragediju koja se dogodila na njenom koncertu, no činjenica da je Ariana na taj tragični događaj reagirala najbolje što je mogla svejedno nije razlog da se hvali jedan iznimno loš album.

Možda niste znali, no u glazbenoj industriji se vode idejom, i to očito sve više, da je dobro da sve pjesme zvuče slično, te da se u više pjesama ponekad ubaci identični melodijski segment jer to stvara familijarnost, a familijarnost izaziva kod slušatelja to da mu se pjesma lakše svidi, a ako mu se pjesma lakše svidi, tada to rezultira gomilanjem love na račun cijele siline ljudi uključenih u stvaranje dotičnog komercijalnog proizvoda. Puštanje jedno te iste pjesme u beskraj se dodatno forsira na radio stanicama i glazbenim TV kanalima i na kraju ćete zasigurno 'zavoljeti' tu pjesmu, točnije, toliko će vas maltretirati lošom glazbom da ćete oboljeti od stockholmskog sindroma od kojega boluje već barem 50% stanovništva koje nije u stanju nikako shvatiti da 'voli' ovo samo zato jer je završilo kao rezultat uspješno provedenog sociološkog eksperimenta.

Većinu komercijalne glazbe koju smo slušali u zadnjih četvrt stoljeća skladala su skoro svim 'zvijezdama' uglavnom samo dva skladatelja. Jedan od njih je Dr. Luke, a drugi je Max Martin kojemu se mora priznati da je stvorio i neke solidne pop pjesmice, primjerice „...Baby One More Time“ za Britney Spears, te jednu od melodičnijih i boljih pop patetika poput „I Want It That Way“ za Backstreet Boyse. Naravno, u tom moru velikih hitova koje je iznjedrio, stvorio je uglavnom hrpu mediokritetnih pjesama koje su s vremenom, sukladno trendu, postajale sve gore, te čini se pokrenuo inspiraciju i daleko gorima od sebe da nastave sa štancanjem bezlične komercijale. Pogađate, Max se našao i na ovom albumu u tom moru skladatelja i producenata. Sama činjenica da imamo glazbenu tvornicu u samo jednom čovjeku koji je štancao pjesme desetinama ili čak stotinama najvećih komercijalnih pop zvijezda u zadnjih 25 godina, jasno ide u prilog tome da non-stop slušamo uglavnom iste nizove akorda i istrošene glazbene ideje koje se vrte beskonačno u krug što dodatno pomaže tome da se stvori jednoličan zvuk koji će slušatelje izdresirati u potpunosti da vole nešto što inače ne bi voljeli.

Ako postoji ijedan komercijalniji album koji me se dojmio u zadnjih 10 godina, to je onda CeeLo Greenov odličan The Lady Killer iz 2010.

No tko voli bezlični trash, eto mu Ariane.

Glazba je nekada bila bolja. Poštapalica koju smo čuli puno puta, zar ne? Također smo puno puta zaključili da je takva izjava pogrešna. Stvari treba malo bolje pojasniti, stoga: danas ima puno dobre glazbe, no komercijalna glazba je daleko gora nego je bila nekada i vjerojatno će, uz ovakav trend, nastaviti biti i još gora. 

Kako sam prije koju godinu, pun predrasuda, krenuo slušati debitantski album Lady Gage, tek sam naknadno shvatio koliko je to u nekim segmentima uistinu kreativan album. Stoga, od tada sve preslušavam ipak pomnije.

To doduše ne mijenja činjenicu da je komercijalna glazba zadnjih godina sve gora i gora, a određena objektivna mjerenja su pokazala da svi elementi pop glazbe kroz vrijeme postaju sve banalniji i manje zahtjevni za slušanje. Tko je krivac za to? Prije svega, divlji kapitalizam u kojemu, barem što se glazbe tiče, zarađuju sve gladniji glazbeni, menadžerski i ostali gurui koji žele dobiti svoj dio kolača.

Veliku ulogu u samoj promjeni percepcije glazbe odigrao je još 1990-ih godina MTV koji je za ciljanu publiku odjednom izabrao hormonima vođene i psihom povodljive tinejđere (pa i one još mlađe), te su nas odjednom, preko noći, počeli obasipavati teen 'zvijezdama', boy bendovima, napornim R&B-om i sterilnim repetitivnim danceom. Taj trend razmišljanja se nastavio i do danas. Rezultat svega toga je da je današnja komercijala gora od one otprije 10 godina, a ona otprije 10 godina je gora od one otprije 20 godina. I tako, kako idemo unatrag, dolazimo i do 80-ih koje su bile na neki način uistinu kreativni vrhunac komercijalne pop glazbe jer smo tada dobili veliki broj, kako vječnih pop klasika, tako i kreativnih komercijalnih pop albuma. Stoga, ismijavajte Phil Collinsa koliko god hoćete, no njegovom se talentu danas niti jedan komercijalni pop izvođač/glazbenik ne može približiti niti na par svjetlosnih godina. Doslovce - niti jedan!

Klasika koji će se pamtiti za 30 godina danas teško da ima. Možda se nađe pokoja uistinu dobra komercijalna pop pjesma tu i tamo. Mimo toga, sve spada pod derivativni jad i čemer, pa tako i ovaj album koji nije htio biti ništa drugo negoli epitom svega smeća koje se u komercijali taložilo i taložilo kroz desetljeća da bi dovelo do ovakvog albuma koji je, doduše ironično, čak nedovoljno neslušljiv da bi bio čista katastrofa, no nimalo dovoljno dobar da bi izbjegao svoj šturi sintetički i glazbeno nezadovoljavajući sadržaj.

Uvodni singl „No Tears Left to Cry“, kao primjer mrvu podnošljivijeg dijela albuma, na neki je način i posveta strašnoj tragediji koja se dogodila na njenom koncertu u Manchesteru 22. svibnja 2017. kada se raznio bombaš samoubojica, te ubio 22 ljudi i ranio na stotine. Nastojanje da se tragedija pretvori u ohrabrenje je ok, no kada je to izvedeno preko ovakvih plastificiranih i izvještačenih 'emocija' u ispodprosječnoj pop pjesmi, to čak stvara određenu nelagodu.

Naredni singl „God is a Woman“ koji, navodno, promovira 'žensku snagu', nije baš puno više nego još jedan od bezbrojnih načina seksualne objektivizacije ženskog roda kroz lošu pop sintetiku, kič video, te tanku tekstualnu ideju koja kao da kroz mozak 12-godišnjaka nastoji bezuspješno reći nešto veliko. I svi tekstovi na albumu su upravo takvi – tanki i plitki.

Album otvara poluminutna a capella „Raindrops (An Angel Cried)“ koja je u stvari segment jedne prastare pjesmice od The Four Seasons. Koliko je tu jasno da Ariana ima glas i zna pjevati, toliko je i očito koliko je njen vokal iritantan u svojoj cičavoj prodornosti i danas standardnom 'oversingingu', te se svojom bezličnošću savršeno uklapa u komercijalne parametre.

Nakon toga slijede dva dueta – neslušljivi trash „Blazed“ s Pharell Williamsom koji joj je stvorio R&B dio albuma i „The Light is Coming“ s Nicki Minaj gdje uz njeno prgavo 'geto' recitiranje imamo i jednu frazu koju Ariana ponavlja do iznemoglosti. Katastrofa.

Tek negdje od šeste pjesme stvari postaju mrvu podnošljivije. „Sweetener“ kombinira jednu simpatičnu i dječju melodijicu (koja zvuči pomalo poznato) sa segmentom u kojemu agresivno naricanje zvuči kao da netko tjera mačku van iz kuhinje.
Succesful“ pruža razigrana kontrapunktalna rješenja svojim rifovima, vokalima i ritmom što je pozitivno, no sve opet stvoreno, nažalost, u sterilnom okruženju.

Pop dio albuma joj je stvorio švedski glazbenik Ilya, pa tako imamo još i predvidljivo bezlične pjesme poput „Everytime“ i „Breathin“.

Duet s Missy Elliot u pjesmi „Borderline“ je jedna od većih katastrofa, a album se završava monotonom i besciljnom baladom „Get Well Soon“ čiji artistički apetiti u 5 i pol minuta ne ispunjavaju baš očekivanja. Srećom, većina ostalih pjesama traje oko 3 minute, pa album u svojih 47 minuta ne uspijeva dovoljno pridaviti slušatelja. Iako, moram priznati da svakim slušanjem postaje sve naporniji.

Simplistička glazba bez duše čiji manjak smislenih glazbenih konstrukcija ili ikakve originalnosti čini ovo djelo samo još jednim u nizu od milijuna napamet odštampanih komercijalnih ništavnosti.

U svojoj namjeri da bude u trendu do zadnjeg atoma, album je uspio na kraju jedino u tome da zvuči zastarjelo već onog trenutka kada je objavljen. Možda upravo zato Ariana već žuri s novim izdanjem, kojemu će opet, naravno, isteći rok onaj tren kada završi na policama CD shopova.  I jasno je da treba žustro i unedogled nizati albume, remixeve, EP-ove, singlove, kompilacije i promo videe jer u nehumanom potrošačkom svijetu vrijeme je novac, a prema 'lijenčinama' koje bi stvarale kvalitetnu glazbu ne postoji milost. Ovakav album bi svatko, s malo znanja u računalnim programima, mogao napraviti kod sebe doma i to vjerojatno daleko bolje.

Zašto sam na početku spomenuo Lady Gagu? Upravo zato da napravim jasnu paralelu između komercijale otprije 10 godina koja je čak i tada, koliko god bila loša, imala, bar u rijetkim trenucima, svojih aduta, a ovo danas je, bar što se tiče ikakve kreativnosti, totalno mlaka voda utopljena u najgoru moguću generičnost kakva prati trend već kojih 20 godina i kroz to razdoblje se nije, osim na gore, pomaklo išta za promil u ijednom pozitivnom smjeru. Ovaj album sumira sve najdosadnije od komercijalne glazbe danas, a najzanimljivije od svega, album u svojoj aranžerskoj ispoliranosti i benevolentnosti nije uspio niti u tome da bude toliko odbojan da mu ne bih dao jednu zvjezdicu za trud svih tehničara u studiju i marketinških stručnjaka koji uspješno potplaćuju guranje ove tzv. glazbe do samih vrhova top lista, kako preko medija, tako čini se i preko profesionalnih recenzenata koji su nahvalili ovaj album, a za koje mi je teško vjerovati da im se uistinu sviđa ovakva glazba ako pritom nemaju 14 godina i ako nisu doznali da na svijetu postoji i podosta drugačije glazbe osim divljeg komercijalnog kiča čija je glazbena vrijednost upitna koliko i teorija o ravnoj Zemlji.

Može biti i da su pozitivne kritike donekle spontana reakcija na tragediju koja se dogodila na njenom koncertu, no činjenica da je Ariana na taj tragični događaj reagirala najbolje što je mogla svejedno nije razlog da se hvali jedan iznimno loš album.

Možda niste znali, no u glazbenoj industriji se vode idejom, i to očito sve više, da je dobro da sve pjesme zvuče slično, te da se u više pjesama ponekad ubaci identični melodijski segment jer to stvara familijarnost, a familijarnost izaziva kod slušatelja to da mu se pjesma lakše svidi, a ako mu se pjesma lakše svidi, tada to rezultira gomilanjem love na račun cijele siline ljudi uključenih u stvaranje dotičnog komercijalnog proizvoda. Puštanje jedno te iste pjesme u beskraj se dodatno forsira na radio stanicama i glazbenim TV kanalima i na kraju ćete zasigurno 'zavoljeti' tu pjesmu, točnije, toliko će vas maltretirati lošom glazbom da ćete oboljeti od stockholmskog sindroma od kojega boluje već barem 50% stanovništva koje nije u stanju nikako shvatiti da 'voli' ovo samo zato jer je završilo kao rezultat uspješno provedenog sociološkog eksperimenta.

Većinu komercijalne glazbe koju smo slušali u zadnjih četvrt stoljeća skladala su skoro svim 'zvijezdama' uglavnom samo dva skladatelja. Jedan od njih je Dr. Luke, a drugi je Max Martin kojemu se mora priznati da je stvorio i neke solidne pop pjesmice, primjerice „...Baby One More Time“ za Britney Spears, te jednu od melodičnijih i boljih pop patetika poput „I Want It That Way“ za Backstreet Boyse. Naravno, u tom moru velikih hitova koje je iznjedrio, stvorio je uglavnom hrpu mediokritetnih pjesama koje su s vremenom, sukladno trendu, postajale sve gore, te čini se pokrenuo inspiraciju i daleko gorima od sebe da nastave sa štancanjem bezlične komercijale. Pogađate, Max se našao i na ovom albumu u tom moru skladatelja i producenata. Sama činjenica da imamo glazbenu tvornicu u samo jednom čovjeku koji je štancao pjesme desetinama ili čak stotinama najvećih komercijalnih pop zvijezda u zadnjih 25 godina, jasno ide u prilog tome da non-stop slušamo uglavnom iste nizove akorda i istrošene glazbene ideje koje se vrte beskonačno u krug što dodatno pomaže tome da se stvori jednoličan zvuk koji će slušatelje izdresirati u potpunosti da vole nešto što inače ne bi voljeli.

Ako postoji ijedan komercijalniji album koji me se dojmio u zadnjih 10 godina, to je onda CeeLo Greenov odličan The Lady Killer iz 2010.

No tko voli bezlični trash, eto mu Ariane.

-
recenzirao korisnik:
20.11.2018. u 17:55:54

Dobar stari Mark u zadnje vrijeme, što se albuma tiče, i nije bio baš toliko dobar, no ovdje nam je uspio pružiti zlatnu sredinu. Zadovoljio je formom, no ostavio me relativno hladnim što se same supstance tiče. Iako je njegovo ime ponajviše vezano uz Dire Straits, koji nisu pak ništa više doli prvi dio njegove solo karijere s obzirom da je bio autor svih pjesama, ja čak preferiram njegove 'solo' albume. Iako je fenomenalan gitarist, drag mi je iz razloga jer je jedan od onih rijetkih koji na suptilan način i s naizgled jako malo, uspijevaju reći jako puno. Njegova mogućnost da stvara gotovo mistično melankoličnu atmosferu je na nekim albumima bila nenadmašna.
Doduše, ta vremena su već odavno prošla i u zadnje vrijeme sve češće s jako malo ne kaže ama baš ništa.

Nakon, za Markove sposobnosti, katastrofalne praznine koju je pružio s Tracker albumom, ovaj put si je dao truda, te stvorio najbogatiji album do sada na aranžerskoj i produkcijskoj razini. Skoro da nema instrumenta kojega nema na albumu: gitare, bubnjevi, perkusije svih vrsta, saksofon, truba, trombon, violina, frulice, pa sve do pratećih vokala. I ne, nije sve prenatrpano, već su upravo svi ti instrumenti poslužili kao odličan alat da bi, u pravilu relativno prosječne pjesme, svojim zanimljivim rifovima, ritmovima, te međumelodijama u pjesmama, doveli na ipak jedan malo viši nivo, te učinili priču zanimljivijom.

Žanrovski, Mark je otišao u svim smjerovima, od standardnog roots rocka u „Trapper Man“ i „Just a Boy Away from Home“, preko keltskog  folk-rocka u „One Song at a Time“ i bogato začinjenog funka u „Nobody Does That“, pa sve do melankoličnog jazz-folka u baladama „When You Leave“ i „Slow Learner“ koje nas vraćaju do pjesme „A Place Where We Used to Live“, s meni njegovog najdražeg albuma, The Ragpicker's Dream.

U stvari, cijeli ovaj album, kako produkcijski, tako žanrovski i idejama, oslanja se ponajviše na zvuk s njegova prva tri solo albuma, koji su mu ujedno i najbolji do sada u karijeri ako se zanemari predivan All the Roadrunning album koji je stvorio i izveo sa Emmylou Harris. Doduše, iako ovaj album nastoji uloviti magiju s tih početaka, pogotovo sa Sailing to Philadelphia i ranije spomenutog The Ragpicker's Dream albuma, žalosna je činjenica da u tome uspijeva prije svega samo u formi, dok je originalnošću i glazbenim rješenjima u priličnoj mjeri predvidljiv i derivativan što se definitivno ne bi moglo reći za njegove prve albume.

Promocija albuma pjesmom „Good on You Son“ me u startu zadržala nezainteresiranim. Objavljivanje singla koji se trudi zvučati kao nekakav otpali zaostatak Dire Straitsa je postao već toliko bolno predvidljiv način reklamiranja svakog mu novog albuma, da je već smiješno slušati praktički jedno te istu pjesmu kako promovira svaki naredni album. Jedna od bezveznijih stvari na albumu, čiji refren zvuči poput loše sklepane poskočice ili đingla, koju ipak spašavaju više nego solidne i virtuozne solaže koje su daleko snažnije od vokalne melodije. No zato naredna promo pjesma „Back on the Dance Floor“ svojim vrckastim ritmom i pristojnom melodijom prikazuje stvari u bar malo boljem svjetlu.

Najčudniji trenutak na albumu dolazi nam s pjesmom „My Bacon Roll“ gdje zlokobni akordi i nestereotipne harmonije stvaraju jedan emocijom neodređen i nadrealan dojam. Iako je rezultat upitan, opet je dobro čuti na donekle predvidljivom albumu nešto pomalo drugačije i neočekivano što slušatelja bolje involvira da kroz više preslušavanja pokuša shvatiti što se tu uopće dešava.

S mističnom „Drover's Road“ Mark nas, također kao na svojim prvim solo albumima, vodi kroz bespuća nepreglednih prerija i to će zasigurno mnogima biti jedna od dražih pjesama ovdje.

Jedan od najvećih aduta, koji se, ironično, nalazi na deluxe verziji albuma je razigrana jazzy stvarčica „Rear View Mirror“ gdje Mark možda po prvi put donosi nešto uistinu novo, te ne bi bilo loše čuti malo za promjenu cijeli album s ovakvom dozom jazzy melodičnosti. Iako se radi o pjesmi u trajanju od svega preko 2 minute, šteta je da se ovakvoj kreativnoj igri nije posvetilo malo više pažnje i osmislio veći broj pjesama koje bi pratile tu ideju.

Mark si je zaista dao truda, te stvorio album u trajanju od skoro 80 minuta čiji su najveći aduti punoća zvuka, te žanrovska raznolikost i šarenilo dojmova. Čini se kao da je htio svima pokazati da 'to' još uvijek ima u sebi. Unatoč tome, ovdje je ipak jasno da je Markova istinska inspiracija već odavno presušila i da je njegova glazba pretežno lišena novih, te snažnih i kreativnih ideja koje bi ovakav album zaokružile kao snažnu cjelinu. Nekim čudom se ovaj put Mark izvukao jer je stvorio sasvim pristojno djelo i time barem donekle isprao gorak okus nakon niza slabih albuma koje je počeo sve češće objavljivati u zadnjih 13 godina između onih sve rijeđih, no ipak svijetlih trenutaka.

Album koji će se ukotviti točno u sredinu između njegovih najboljih i najlošijih albuma, te neumornom Marku dati vjerojatno dovoljno vjetra u leđa da nas naredni put počasti s još jednim albumom, koji će, sudeći prema 'kreativnom' toku do sada, teško nadmašiti ovo djelo koje je ispalo daleko boljim nego sam se nadao, a uistinu se nisam nadao ničemu posebnom.

Mark je bio i ostao jedno od najvećih imena i jedan od mojih osobnih favorita, no kako vrijeme prolazi, sve me manje diraju njegovi novi albumi s obzirom da su se njegovi skladateljski kapaciteti zadnjih godina prepolovili, pa ako netko očekuje da će čuti pjesme poput „Silvertown Blues“, „Je Suis Desole“, „Darling Pretty“, „Rudiger“, „Prairie Wedding“, „Hill Farmer's Blues“, „Old Pigweed“, „Border Reiver“ ili „Piper to the End“, neka se ne nada previše.  
No barem će zaljubljenici u njegovu gitaru zasigurno i ovdje pronaći podosta slasnih trenutaka.

Dobar stari Mark u zadnje vrijeme, što se albuma tiče, i nije bio baš toliko dobar, no ovdje nam je uspio pružiti zlatnu sredinu. Zadovoljio je formom, no ostavio me relativno hladnim što se same supstance tiče. Iako je njegovo ime ponajviše vezano uz Dire Straits, koji nisu pak ništa više doli prvi dio njegove solo karijere s obzirom da je bio autor svih pjesama, ja čak preferiram njegove 'solo' albume. Iako je fenomenalan gitarist, drag mi je iz razloga jer je jedan od onih rijetkih koji na suptilan način i s naizgled jako malo, uspijevaju reći jako puno. Njegova mogućnost da stvara gotovo mistično melankoličnu atmosferu je na nekim albumima bila nenadmašna.
Doduše, ta vremena su već odavno prošla i u zadnje vrijeme sve češće s jako malo ne kaže ama baš ništa.

Nakon, za Markove sposobnosti, katastrofalne praznine koju je pružio s Tracker albumom, ovaj put si je dao truda, te stvorio najbogatiji album do sada na aranžerskoj i produkcijskoj razini. Skoro da nema instrumenta kojega nema na albumu: gitare, bubnjevi, perkusije svih vrsta, saksofon, truba, trombon, violina, frulice, pa sve do pratećih vokala. I ne, nije sve prenatrpano, već su upravo svi ti instrumenti poslužili kao odličan alat da bi, u pravilu relativno prosječne pjesme, svojim zanimljivim rifovima, ritmovima, te međumelodijama u pjesmama, doveli na ipak jedan malo viši nivo, te učinili priču zanimljivijom.

Žanrovski, Mark je otišao u svim smjerovima, od standardnog roots rocka u „Trapper Man“ i „Just a Boy Away from Home“, preko keltskog  folk-rocka u „One Song at a Time“ i bogato začinjenog funka u „Nobody Does That“, pa sve do melankoličnog jazz-folka u baladama „When You Leave“ i „Slow Learner“ koje nas vraćaju do pjesme „A Place Where We Used to Live“, s meni njegovog najdražeg albuma, The Ragpicker's Dream.

U stvari, cijeli ovaj album, kako produkcijski, tako žanrovski i idejama, oslanja se ponajviše na zvuk s njegova prva tri solo albuma, koji su mu ujedno i najbolji do sada u karijeri ako se zanemari predivan All the Roadrunning album koji je stvorio i izveo sa Emmylou Harris. Doduše, iako ovaj album nastoji uloviti magiju s tih početaka, pogotovo sa Sailing to Philadelphia i ranije spomenutog The Ragpicker's Dream albuma, žalosna je činjenica da u tome uspijeva prije svega samo u formi, dok je originalnošću i glazbenim rješenjima u priličnoj mjeri predvidljiv i derivativan što se definitivno ne bi moglo reći za njegove prve albume.

Promocija albuma pjesmom „Good on You Son“ me u startu zadržala nezainteresiranim. Objavljivanje singla koji se trudi zvučati kao nekakav otpali zaostatak Dire Straitsa je postao već toliko bolno predvidljiv način reklamiranja svakog mu novog albuma, da je već smiješno slušati praktički jedno te istu pjesmu kako promovira svaki naredni album. Jedna od bezveznijih stvari na albumu, čiji refren zvuči poput loše sklepane poskočice ili đingla, koju ipak spašavaju više nego solidne i virtuozne solaže koje su daleko snažnije od vokalne melodije. No zato naredna promo pjesma „Back on the Dance Floor“ svojim vrckastim ritmom i pristojnom melodijom prikazuje stvari u bar malo boljem svjetlu.

Najčudniji trenutak na albumu dolazi nam s pjesmom „My Bacon Roll“ gdje zlokobni akordi i nestereotipne harmonije stvaraju jedan emocijom neodređen i nadrealan dojam. Iako je rezultat upitan, opet je dobro čuti na donekle predvidljivom albumu nešto pomalo drugačije i neočekivano što slušatelja bolje involvira da kroz više preslušavanja pokuša shvatiti što se tu uopće dešava.

S mističnom „Drover's Road“ Mark nas, također kao na svojim prvim solo albumima, vodi kroz bespuća nepreglednih prerija i to će zasigurno mnogima biti jedna od dražih pjesama ovdje.

Jedan od najvećih aduta, koji se, ironično, nalazi na deluxe verziji albuma je razigrana jazzy stvarčica „Rear View Mirror“ gdje Mark možda po prvi put donosi nešto uistinu novo, te ne bi bilo loše čuti malo za promjenu cijeli album s ovakvom dozom jazzy melodičnosti. Iako se radi o pjesmi u trajanju od svega preko 2 minute, šteta je da se ovakvoj kreativnoj igri nije posvetilo malo više pažnje i osmislio veći broj pjesama koje bi pratile tu ideju.

Mark si je zaista dao truda, te stvorio album u trajanju od skoro 80 minuta čiji su najveći aduti punoća zvuka, te žanrovska raznolikost i šarenilo dojmova. Čini se kao da je htio svima pokazati da 'to' još uvijek ima u sebi. Unatoč tome, ovdje je ipak jasno da je Markova istinska inspiracija već odavno presušila i da je njegova glazba pretežno lišena novih, te snažnih i kreativnih ideja koje bi ovakav album zaokružile kao snažnu cjelinu. Nekim čudom se ovaj put Mark izvukao jer je stvorio sasvim pristojno djelo i time barem donekle isprao gorak okus nakon niza slabih albuma koje je počeo sve češće objavljivati u zadnjih 13 godina između onih sve rijeđih, no ipak svijetlih trenutaka.

Album koji će se ukotviti točno u sredinu između njegovih najboljih i najlošijih albuma, te neumornom Marku dati vjerojatno dovoljno vjetra u leđa da nas naredni put počasti s još jednim albumom, koji će, sudeći prema 'kreativnom' toku do sada, teško nadmašiti ovo djelo koje je ispalo daleko boljim nego sam se nadao, a uistinu se nisam nadao ničemu posebnom.

Mark je bio i ostao jedno od najvećih imena i jedan od mojih osobnih favorita, no kako vrijeme prolazi, sve me manje diraju njegovi novi albumi s obzirom da su se njegovi skladateljski kapaciteti zadnjih godina prepolovili, pa ako netko očekuje da će čuti pjesme poput „Silvertown Blues“, „Je Suis Desole“, „Darling Pretty“, „Rudiger“, „Prairie Wedding“, „Hill Farmer's Blues“, „Old Pigweed“, „Border Reiver“ ili „Piper to the End“, neka se ne nada previše.  
No barem će zaljubljenici u njegovu gitaru zasigurno i ovdje pronaći podosta slasnih trenutaka.

-
recenzirao korisnik:
18.11.2018. u 09:34:14

Jedan od najvećih fenomena današnjice jest izostanak spoznaje koji su uzroci nečije slave kada ne postoje nikakve jasne naznake kvalitete osim uspješnog utapljanja u hiperproduciranom komercijalnom kiču.

Sam Smith je poharao sve top liste diljem svijeta svojim debitantskim albumom, a godinu nakon toga objavio zasigurno najgoru pjesmu u dugačkoj povijesti James Bond franšize pod nazivom „Writing's on the Wall“, čija bljuzgavost i anemičnost ne samo da se nikako ne uklapaju u ugođaj filma o James Bondu (ako zanemarimo prikladni 'bondovski' orkestralni aranžman pjesme), već je pjesma čak gora i od Madonnine kibernetičke sintetike „Die Another Day“, koja je vjerojatno do tog trenutka bila, ako ne najlošija, onda jedna od najlošijih Bondovih pjesama ikada.
Također, uporno uspoređivanje Sam Smitha od strane publike i medija sa Adele je besmisleno, kako na razini vokala, tako i iz razloga jer Adele ipak ima daleko kvalitetnije pop pjesme. 

Album otvara ujedno i prvi singl „Money on My Mind“ koji spada pod klasičnu komercijalnu nabrajalicu u kojoj Sam preko sramotno loše 'poezije' tvrdi da mu nije stalo do love.

No, ne bi bilo u redu reći da ovaj album nema neke svoje dobre strane, pa idemo redom...

Stay With Me“ prolazi kao donekle slušljiv primjer neo-soula čiji je vrhunac minimalistički i ne baš toliko dojmljiv refren, koji je usto postao i razlog da je pjesma naknadno dobila u potpis dodatne autore zbog prevelike sličnosti s Tom Pettyevom pjesmom „I Won't Back Down“. Najgora strana pjesme je besramno patetičan tekst koji kao da je pisao netko od 12, a ne 22 godine. S obzirom na to kako je nastala ova pjesma, ako i izuzmemo plagiranje, čini se da Sam nije sudjelovao u uglazbljivanju ičega na albumu.

Najveći adut je pjesma „I'm Not the Only One“ koja profitira zbog jednostavanog, no zanimljivog klavirskog rifa, te pristojne melodije koja drži Smithove nepotrebne vokalne akrobacije donekle zauzdanima. Relativno inspirirana neo-gospel/soul balada koja bi u nekoj tuđoj izvedbi zasigurno zasjala puno više.  

S malo življom „Like I Can“ ispucali su se više-manje svi aduti koji ovu dozu patetike uzdižu iznad kaljuže i nadalje nam ostaje gomila faktora koji albumu samo spuštaju ocjenu.

U bezličnim i bljutavim baladama poput „Good Thing“ i „Leave Your Lover“ do izražaja dolazi cmizdravi falseto koji dostiže svoje parodične vrhunce u „Not in That Way“ i „Latch“ pjesmi koja se nalazi na Deluxe verziji albuma.
Od drhtećeg treperenja tiših vokalnih dionica, pa sve do nepodnošljivo visokog zavijanja, Samov vokal je jedan od najgorih koje sam imao prilike čuti. Nepotrebne i non-stopne izmjene niskih i viših vokalnih registara u nikakvim pjesmama, umjesto pružanja toliko željenih, a nedostižnih emocija, stvaraju jednu grotesknu audio kulisu koja kod mene izaziva iritaciju.

Ima onih koji tvrde da je Samov vokal kvalitetan zato jer može 'ovo i ono', te da se tehnički odlično snalazi u uvijanju i zavijanju, no kada se izuzmu nebitne tehnikalije i nadalje ostaje činjenica da je ovakvo pjevanje jedino na nivou besmislenog vokalnog dokazivanja koje prikazuje jedan prilično nezreo pristup glazbi, a to je ono što ovaj album upravo i jest: nezrelo i krajnje tanko glazbeno djelo, začinjeno s patetičnim tinejđerskim tekstovima, te podvučeno vokalnim cendranjem koje savršeno prianja uz Samov teleći pogled i otužno umoran izraz lica.
Moram priznati da u Samu ne vidim nikakav pravi potencijal što se glazbe tiče, no na svu sreću, moje mišljenje ništa ne znači, te Sam, kao i mnogi ostali, prodaju danas svoje tvornički odštampane komercijalne uratke u multi-milijunskim nakladama. 
Umjetno inducirana slava i ništa više od toga.

Jedan od najvećih fenomena današnjice jest izostanak spoznaje koji su uzroci nečije slave kada ne postoje nikakve jasne naznake kvalitete osim uspješnog utapljanja u hiperproduciranom komercijalnom kiču.

Sam Smith je poharao sve top liste diljem svijeta svojim debitantskim albumom, a godinu nakon toga objavio zasigurno najgoru pjesmu u dugačkoj povijesti James Bond franšize pod nazivom „Writing's on the Wall“, čija bljuzgavost i anemičnost ne samo da se nikako ne uklapaju u ugođaj filma o James Bondu (ako zanemarimo prikladni 'bondovski' orkestralni aranžman pjesme), već je pjesma čak gora i od Madonnine kibernetičke sintetike „Die Another Day“, koja je vjerojatno do tog trenutka bila, ako ne najlošija, onda jedna od najlošijih Bondovih pjesama ikada.
Također, uporno uspoređivanje Sam Smitha od strane publike i medija sa Adele je besmisleno, kako na razini vokala, tako i iz razloga jer Adele ipak ima daleko kvalitetnije pop pjesme. 

Album otvara ujedno i prvi singl „Money on My Mind“ koji spada pod klasičnu komercijalnu nabrajalicu u kojoj Sam preko sramotno loše 'poezije' tvrdi da mu nije stalo do love.

No, ne bi bilo u redu reći da ovaj album nema neke svoje dobre strane, pa idemo redom...

Stay With Me“ prolazi kao donekle slušljiv primjer neo-soula čiji je vrhunac minimalistički i ne baš toliko dojmljiv refren, koji je usto postao i razlog da je pjesma naknadno dobila u potpis dodatne autore zbog prevelike sličnosti s Tom Pettyevom pjesmom „I Won't Back Down“. Najgora strana pjesme je besramno patetičan tekst koji kao da je pisao netko od 12, a ne 22 godine. S obzirom na to kako je nastala ova pjesma, ako i izuzmemo plagiranje, čini se da Sam nije sudjelovao u uglazbljivanju ičega na albumu.

Najveći adut je pjesma „I'm Not the Only One“ koja profitira zbog jednostavanog, no zanimljivog klavirskog rifa, te pristojne melodije koja drži Smithove nepotrebne vokalne akrobacije donekle zauzdanima. Relativno inspirirana neo-gospel/soul balada koja bi u nekoj tuđoj izvedbi zasigurno zasjala puno više.  

S malo življom „Like I Can“ ispucali su se više-manje svi aduti koji ovu dozu patetike uzdižu iznad kaljuže i nadalje nam ostaje gomila faktora koji albumu samo spuštaju ocjenu.

U bezličnim i bljutavim baladama poput „Good Thing“ i „Leave Your Lover“ do izražaja dolazi cmizdravi falseto koji dostiže svoje parodične vrhunce u „Not in That Way“ i „Latch“ pjesmi koja se nalazi na Deluxe verziji albuma.
Od drhtećeg treperenja tiših vokalnih dionica, pa sve do nepodnošljivo visokog zavijanja, Samov vokal je jedan od najgorih koje sam imao prilike čuti. Nepotrebne i non-stopne izmjene niskih i viših vokalnih registara u nikakvim pjesmama, umjesto pružanja toliko željenih, a nedostižnih emocija, stvaraju jednu grotesknu audio kulisu koja kod mene izaziva iritaciju.

Ima onih koji tvrde da je Samov vokal kvalitetan zato jer može 'ovo i ono', te da se tehnički odlično snalazi u uvijanju i zavijanju, no kada se izuzmu nebitne tehnikalije i nadalje ostaje činjenica da je ovakvo pjevanje jedino na nivou besmislenog vokalnog dokazivanja koje prikazuje jedan prilično nezreo pristup glazbi, a to je ono što ovaj album upravo i jest: nezrelo i krajnje tanko glazbeno djelo, začinjeno s patetičnim tinejđerskim tekstovima, te podvučeno vokalnim cendranjem koje savršeno prianja uz Samov teleći pogled i otužno umoran izraz lica.
Moram priznati da u Samu ne vidim nikakav pravi potencijal što se glazbe tiče, no na svu sreću, moje mišljenje ništa ne znači, te Sam, kao i mnogi ostali, prodaju danas svoje tvornički odštampane komercijalne uratke u multi-milijunskim nakladama. 
Umjetno inducirana slava i ništa više od toga.

-
recenzirao korisnik:
15.11.2018. u 02:03:10

Svi su glazbenici započeli s prvim albumom, ako su uopće snimali albume. Ova tautološka tvrdnja je u priči o King Crimsonu ipak nužna jer oni su barem 5-6 puta snimili prvi album, onaj koji je zvučao kako zvuče debiji ostalih glazbenika, nekakva nulta točka u razvojnom putu. Bio to sjajni i mračni Red, relativno pastoralni In the Wake of Poseidon, avangardan i težak Larks' Tongues in Aspic ili formalni debi, tema ovog osvrta.

Reći ću odmah, koliko god oni inovacija unijeli u svoj izričaj ili doslovno poput feniksa započeli novi život, koliko god bi njihovih albuma moglo ući u antologiju rocka - a moglo bi ih barem 5 - sve što vam zapravo treba od njihove glazbe sabijeno je u ovih 45 minuta, unutar ovog ovitka gore, jednog od onih koji bi bez srama mogli biti izloženi u prestižnim galerijama.

Svi znamo za "21st Century Schizoid Man", kvragu, pa još malo i svirat će je moslavački svadbeni bendovi, ali nitko nikad neće uhvatiti taj manijakalno razbijački ton središnje improvizacije, nikakav glupavi free-jazz. Improvizacija koja zapravo možda i nije to, već lako moguće vrlo domišljena i domišljata kompozicija koja uspijeva svakim novim slušanjem donijeti nešto novo, a postati i pomalo zarazna, barem u nekim dijelovima. Tekst je, ne treba ni govoriti, crnji od crne rupe, ispunjen napalmom, otrovima i paranojom.

Nakon tog remek-djela stvari se podosta smiruju, ali ugođaj ostaje težak, osamljen i depresivan. "I Talk to the Wind" odličan je primjer toga - pitki pastoralni folk-rock garniran lijepim flautističkim dionicama i ispunjen tjeskobom, cinizmom i čamotinjom.

"Moonchild", premda u trajanju od 12 minuta, sačinjava nokturalna trominutna balada očito LSD-jem inspiriranih stihova, dok ostatak otpada na meni fascinantno prangijanje po svim mogućim instrumentima, bolje od barem 95% jazz smeća.

Preostale dvije kompozicije - "Epitaph" i gotovo naslovna "The Court of the Crimson King" - bez daljnjeg su jedne od najtmurnijih skladbi u povijesti rock-glazbe, jedne od onih rijetkih koje su vam u stanju doslovno usrati dan, no to čine toliko dobro da im je to svakako veliki plus. Sazdane na bogatom, grandioznom zvuku, one su zasigurno mišljene kao zvučna kulisa za apokslipsu, što je podebljano istovremeno krhkim i jakim glasom sjajnog basista i pjevača Grega Lakea, a posebno blista majstor Robert Fripp, jedina konstanta KC-a u svim njegovim inkarnacijama, ovdje suptilan poput Knopflera, emotivan poput Younga, a mjestimice eksplozivan poput Hendrixa.

Prvi put sam čuo ovaj album u dobi od 14 godina. Otac je, barem mi se s distance od skoro 20 godina čini, bio pomalo zabrinut što par puta tjedno opsesivno preslušavam nešto ovako sumorno, no mislim da to nije toliki problem. Istina je, sablasti ove ploče i danas me ponekad proganjaju, no veći je problem što češće ne dobivamo istovremeno avangardne, lijepe, teške i prijemčive albume poput In the Court of the Crimson King, vrlo vjerojatno najimpresivnije ostvarenje progresivnog rocka ikad snimljeno i jedna od kruna popularne glazbe 60-ih godina.

Svi su glazbenici započeli s prvim albumom, ako su uopće snimali albume. Ova tautološka tvrdnja je u priči o King Crimsonu ipak nužna jer oni su barem 5-6 puta snimili prvi album, onaj koji je zvučao kako zvuče debiji ostalih glazbenika, nekakva nulta točka u razvojnom putu. Bio to sjajni i mračni Red, relativno pastoralni In the Wake of Poseidon, avangardan i težak Larks' Tongues in Aspic ili formalni debi, tema ovog osvrta.

Reći ću odmah, koliko god oni inovacija unijeli u svoj izričaj ili doslovno poput feniksa započeli novi život, koliko god bi njihovih albuma moglo ući u antologiju rocka - a moglo bi ih barem 5 - sve što vam zapravo treba od njihove glazbe sabijeno je u ovih 45 minuta, unutar ovog ovitka gore, jednog od onih koji bi bez srama mogli biti izloženi u prestižnim galerijama.

Svi znamo za "21st Century Schizoid Man", kvragu, pa još malo i svirat će je moslavački svadbeni bendovi, ali nitko nikad neće uhvatiti taj manijakalno razbijački ton središnje improvizacije, nikakav glupavi free-jazz. Improvizacija koja zapravo možda i nije to, već lako moguće vrlo domišljena i domišljata kompozicija koja uspijeva svakim novim slušanjem donijeti nešto novo, a postati i pomalo zarazna, barem u nekim dijelovima. Tekst je, ne treba ni govoriti, crnji od crne rupe, ispunjen napalmom, otrovima i paranojom.

Nakon tog remek-djela stvari se podosta smiruju, ali ugođaj ostaje težak, osamljen i depresivan. "I Talk to the Wind" odličan je primjer toga - pitki pastoralni folk-rock garniran lijepim flautističkim dionicama i ispunjen tjeskobom, cinizmom i čamotinjom.

"Moonchild", premda u trajanju od 12 minuta, sačinjava nokturalna trominutna balada očito LSD-jem inspiriranih stihova, dok ostatak otpada na meni fascinantno prangijanje po svim mogućim instrumentima, bolje od barem 95% jazz smeća.

Preostale dvije kompozicije - "Epitaph" i gotovo naslovna "The Court of the Crimson King" - bez daljnjeg su jedne od najtmurnijih skladbi u povijesti rock-glazbe, jedne od onih rijetkih koje su vam u stanju doslovno usrati dan, no to čine toliko dobro da im je to svakako veliki plus. Sazdane na bogatom, grandioznom zvuku, one su zasigurno mišljene kao zvučna kulisa za apokslipsu, što je podebljano istovremeno krhkim i jakim glasom sjajnog basista i pjevača Grega Lakea, a posebno blista majstor Robert Fripp, jedina konstanta KC-a u svim njegovim inkarnacijama, ovdje suptilan poput Knopflera, emotivan poput Younga, a mjestimice eksplozivan poput Hendrixa.

Prvi put sam čuo ovaj album u dobi od 14 godina. Otac je, barem mi se s distance od skoro 20 godina čini, bio pomalo zabrinut što par puta tjedno opsesivno preslušavam nešto ovako sumorno, no mislim da to nije toliki problem. Istina je, sablasti ove ploče i danas me ponekad proganjaju, no veći je problem što češće ne dobivamo istovremeno avangardne, lijepe, teške i prijemčive albume poput In the Court of the Crimson King, vrlo vjerojatno najimpresivnije ostvarenje progresivnog rocka ikad snimljeno i jedna od kruna popularne glazbe 60-ih godina.

-
recenzirao korisnik:
12.11.2018. u 17:15:31

Vanessa Williams je jedna od onih koje se vole baviti svačime pomalo, pa je tako 1984. postala Miss Amerike, 2016. pokrenula svoju modnu liniju, a u međuvremenu bila u glumačkim (filmovi, serije, kazalište) i glazbenim vodama. Možda bi bilo lakše nabrojati čime se nije bavila.
Kako u glumi, tako niti u glazbi nije nikada postala neko veliko ime, no na oba polja je ostvarila zamjetne i solidne rezultate, te dokazala da je talentirana.

Ovo je jedan od albuma koji mi je prije podosta godina slučajno došao u ruke prilikom razmjene albuma u 2nd hand shopu. Znao sam za njenu prekrasnu baladu „Save the Best for Last“, po kojoj je, vjerojatno zajedno uz prosječnu pjesmu za animirani film Pocahontas, ostala široj publici donekle zapamćena kao pjevačica. Iako „Save the Best for Last“ nisam uočio na albumu, odlučio sam ga svejedno uzeti.

Album star 2 desetljeća koji se smjestio u sredinu njene glazbene karijere jasno pokazuje da Vanessa nije pucala na ništa više mimo komercijalne pop konfekcije. Moglo bi se reći da slijepo praćenje aktualnih trendova upravo najbolje definira njenu glazbu kroz dva desetljeća glazbene karijere. Od njenih 8 albuma, 2 su božićna, a prema kraju je zapadala sve više u sentišeraj.

Next je baziran na tadašnjem R&B-u i popu. Sve pjesme je skladala cijela silina različitih skladatelja plus neke obrade, a Vanessa nije pridonijela nastanku niti jedne pjesme, kako to obično i biva kod komercijalnih proizvoda.
Album otvara simpatično razigrana „Who Were You Thinkin' 'Bout“ što ostavlja u startu čak pozitivan dojam, no već s narednom „Happiness“, koja je tipičan primjer derivativne komercijale i jedna od najlošijih stvari na albumu, počinje pad. Ironično je da je ta pjesma objavljena kao prvi singl što jasno ukazuje na motive ovakvog albuma. Prva polovica albuma je prilično slaba, a pretežno ju definiraju bljedunjave balade poput „Lost Without You“ i „Crazy 'Bout You“ koje već na prvo slušanje osim bljutave patetike definiraju i tekstovi koje kao da su pisali osnovnoškolci. Malo više duha u pjesmi poput „First Thing on Your Mind“ popravi situaciju, no i dalje me sve zadržava prilično nezainteresiranim i do sredine je očito da album svojim manjkom elana još najbolje prolazi kao sedativ.

Druga polovica albuma sadrži uglavnom balade, pa ako se zanemari bezvezni filer poput „Surrender“, preostale pjesme ostavljaju bolji dojam, pogotovo tri pristojne balade s kojima se završava album. Tako u „Start Again“ minimalistički refren daje malo više melodičnog poleta, a „And if I Ever“, iako zvuči kao slabija verzija Vanessinog klasika „Save the Best for Last“, svejedno prolazi kao jedan od najboljih trenutaka na albumu.

Sa završnom „Oh How the Years Go By“ konačno se došlo do jedne konkretnije i pomalo himnične pop balade što ju čini i najvećim adutom na albumu. 

Album se popeo na osrednje 53. mjesto Billboardove top liste, a singlovi se tek nisu proslavili.

Jasno je da Vanessina glazba ponajviše pati zbog glazbenika kojima je okružena i koji nisu do kraja uspjeli naglasiti njene adute kako su, primjerice, to uspješno prepoznali i izveli Mike Batt s Katie MeluomPatrick Leonard s Madonnom.
Uz bolje pjesme Vanessa bi zasigurno zasjala jer upravo ono što je najveći plus njene glazbe je umjeren, te izrazito topao i senzualan vokal koji ju čak svrstava među bolje pop pjevačice koje sam imao prilike čuti.  

Profesionalno produciran i realiziran album unutar svojih parametara. Iako derivativnost i slijepo praćenje trenda vuče album prema dolje, svejedno se radi o sasvim pristojnom djelu koje zbog svoje nepretencioznosti, benevolentnosti i nježnog Vanessinog vokala prolazi kao sasvim ugodna kolekcija pjesmica za slušanje. No, da je moglo puno bolje, moglo je.

Vanessa Williams je jedna od onih koje se vole baviti svačime pomalo, pa je tako 1984. postala Miss Amerike, 2016. pokrenula svoju modnu liniju, a u međuvremenu bila u glumačkim (filmovi, serije, kazalište) i glazbenim vodama. Možda bi bilo lakše nabrojati čime se nije bavila.
Kako u glumi, tako niti u glazbi nije nikada postala neko veliko ime, no na oba polja je ostvarila zamjetne i solidne rezultate, te dokazala da je talentirana.

Ovo je jedan od albuma koji mi je prije podosta godina slučajno došao u ruke prilikom razmjene albuma u 2nd hand shopu. Znao sam za njenu prekrasnu baladu „Save the Best for Last“, po kojoj je, vjerojatno zajedno uz prosječnu pjesmu za animirani film Pocahontas, ostala široj publici donekle zapamćena kao pjevačica. Iako „Save the Best for Last“ nisam uočio na albumu, odlučio sam ga svejedno uzeti.

Album star 2 desetljeća koji se smjestio u sredinu njene glazbene karijere jasno pokazuje da Vanessa nije pucala na ništa više mimo komercijalne pop konfekcije. Moglo bi se reći da slijepo praćenje aktualnih trendova upravo najbolje definira njenu glazbu kroz dva desetljeća glazbene karijere. Od njenih 8 albuma, 2 su božićna, a prema kraju je zapadala sve više u sentišeraj.

Next je baziran na tadašnjem R&B-u i popu. Sve pjesme je skladala cijela silina različitih skladatelja plus neke obrade, a Vanessa nije pridonijela nastanku niti jedne pjesme, kako to obično i biva kod komercijalnih proizvoda.
Album otvara simpatično razigrana „Who Were You Thinkin' 'Bout“ što ostavlja u startu čak pozitivan dojam, no već s narednom „Happiness“, koja je tipičan primjer derivativne komercijale i jedna od najlošijih stvari na albumu, počinje pad. Ironično je da je ta pjesma objavljena kao prvi singl što jasno ukazuje na motive ovakvog albuma. Prva polovica albuma je prilično slaba, a pretežno ju definiraju bljedunjave balade poput „Lost Without You“ i „Crazy 'Bout You“ koje već na prvo slušanje osim bljutave patetike definiraju i tekstovi koje kao da su pisali osnovnoškolci. Malo više duha u pjesmi poput „First Thing on Your Mind“ popravi situaciju, no i dalje me sve zadržava prilično nezainteresiranim i do sredine je očito da album svojim manjkom elana još najbolje prolazi kao sedativ.

Druga polovica albuma sadrži uglavnom balade, pa ako se zanemari bezvezni filer poput „Surrender“, preostale pjesme ostavljaju bolji dojam, pogotovo tri pristojne balade s kojima se završava album. Tako u „Start Again“ minimalistički refren daje malo više melodičnog poleta, a „And if I Ever“, iako zvuči kao slabija verzija Vanessinog klasika „Save the Best for Last“, svejedno prolazi kao jedan od najboljih trenutaka na albumu.

Sa završnom „Oh How the Years Go By“ konačno se došlo do jedne konkretnije i pomalo himnične pop balade što ju čini i najvećim adutom na albumu. 

Album se popeo na osrednje 53. mjesto Billboardove top liste, a singlovi se tek nisu proslavili.

Jasno je da Vanessina glazba ponajviše pati zbog glazbenika kojima je okružena i koji nisu do kraja uspjeli naglasiti njene adute kako su, primjerice, to uspješno prepoznali i izveli Mike Batt s Katie MeluomPatrick Leonard s Madonnom.
Uz bolje pjesme Vanessa bi zasigurno zasjala jer upravo ono što je najveći plus njene glazbe je umjeren, te izrazito topao i senzualan vokal koji ju čak svrstava među bolje pop pjevačice koje sam imao prilike čuti.  

Profesionalno produciran i realiziran album unutar svojih parametara. Iako derivativnost i slijepo praćenje trenda vuče album prema dolje, svejedno se radi o sasvim pristojnom djelu koje zbog svoje nepretencioznosti, benevolentnosti i nježnog Vanessinog vokala prolazi kao sasvim ugodna kolekcija pjesmica za slušanje. No, da je moglo puno bolje, moglo je.

-
recenzirao korisnik:
05.11.2018. u 22:08:58

Mislim da ne bih puno pogriješio kada bih rekao da sam možda i najveći fan Brandi Carlile na ovim prostorima. To ne čudi s obzirom da Brandi nije nikada postala pretjerano komercijalno uspješna, no ipak je skupila popriličnu i stabilnu bazu fanova preko velike bare.

Ovo je vjerojatno prvi Brandin album koji su recenzirali čak i neki domaći portali. Ono što me najviše začudilo jest da su domaći, pa i strani portali, u velikom broju slučajeva prozvali ovo njenim najboljim albumom do sada, a to me čudi s obzirom da se radi o albumu, koji je barem s glazbene strane, ipak slabiji od svojih prethodnika.  Inače, na albumu autorstvo svih pjesama potpisuju Brandi i braća Hanseroth, koji su, naravno, njen bend.

Kada se pojavio prvi singl „The Joke“ bila mi je zanimljiva glazbena zakučatost koja je uspjela stvari izvući na pozitivnu stranu i time učiniti tu pjesmu jednim od glavnih aduta na albumu. Tema o onima koji su diskriminirani na bilo koji način je prilično efektivno izvedena, a sama melodija i aranžman stvaraju pomalo nadrealan ugođaj gotovo u maniri BowieveSpace Oddity“. Već je tu bilo jasno da je Brandi odlučila stvarati pjesme za koje treba malo više strpljenja da bi se u potpunosti upoznala materija.

Album na kojemu je tema oprost može zbog svojeg depresivnijeg pristupa nekome zvučati dublje od prethodnika, no Brandi je uistinu oduvijek imala inteligentne i nepretenciozne tekstove koji su zadirali u razne segmente ljudske egzistencije, tako da ovaj album nije u stvari po ničemu poseban što se tiče dubine i kvalitete samih tema.

Primijetio sam da su neki recenzenti hvalili glazbenu jednostavnost ovog albuma da bi pritom automatski kritizirali bilo koju pjesmu koja bi otišla u refren ili doživjela neki vokalno/orkestralni klimaks. Nekako mi se čini da su upravo takvi pogledi na glazbu ono što samu glazbu nepotrebno baca u drugi plan, te katkad rezultira minoriziranjem onoga što je najbitnije u glazbi, a to je glazba sama. Brandi je upravo jedna od rijetkih koja je dokazala koliko je sama kvaliteta melodije u stvari bitna, barem za one koji osim slušanja tekstova žele također uživati u kvalitetnim skladbama i izvedbi.

Tako su se neki našli oduševljeni emotivnom 'dubinom' pjesme „The Mother“ koju je Brandi posvetila svojoj kćeri. U stvari ta pjesma s glazbenog nivoa zvuči kao sušta matrica iz koje su proizašle sve daleko ljepše melodije s prijašnjih albuma. Kada se makne sva melodijska kreativnost s njih, ostane vjerojatno upravo  – „The Mother“, a to, s glazbenog nivoa, nije baš puno, te me samim time pjesma emotivno niti dira, a s glazbene razine pogotovo ne zadovoljava.

Iako su folk balade poput „Whatever You Do“, te pogotovo emotivna „Most of All“ zasjale u pozitivnijem smislu, i nadalje glazbeno zvuče pomalo razvodnjeno naspram genijalnih folk pjesama s prijašnjih albuma kao što su „Josephine“, „Shadow on the Wall“, „A Promise to Keep“, „Oh Dear“ itd. koje su imale prilično snažnije melodijske forme. Iz svega toga bi se dalo zaključiti da je Brandi ovdje nastojala staviti težište na priču i emociju, a čini se da je upravo takav pristup izražavanja naišao na pozitivan odjek kod slušatelja. U takvoj folk maniri ponajviše mi se sviđa uvodna „Every Time I Hear that Song“.

Ističe se energična, himnična i od razno-raznih glazbenih elemenata sastavljena pjesma „Hold Out Your Hand“ čiji je spot snimljen na prosvjedu protiv oružja.  Posveta pokojnom prijatelju ovisniku dana je u meni vjerojatno i najdražoj pjesmi na albumu „Sugartooth".
Pjesmu „Fulton County Jane Doe“, o stvarnom i desetljećima starom nerazjašnjenom ubojstvu neidentificrane žene, donekle definira određena apatija koja svakim slušanjem postaje sve zanimljivija.

Također je tu i vrlo dobra „Harder to Forgive“, čiji ju kreativni i nepredvidljiv tok melodije refrena, zajedno s emotivnim vokalno-instrumentalnim klimaksom u drugom dijelu, čini jednim od najvećih aduta na albumu.

Nakon pretežno akustičnih folk pjesama, album zatvara klavirska balada „Party of One“ koja iako puca visoko me nije uspjela baš očarati svojom dramtikom, tim više što se Brandi puno bolje iskazala u ranijim klavirskim baladama poput „Before It Breaks“, „That Wasn't Me“ i „Love Songs“. Također, činjenica da je naknadno snimila pjesmu sa Sam Smithom mi je dodatni minus.

Kada se sve sumira, na albumu nema filera, niti loše pjesme, već par pristojnih i par vrlo dobrih pjesama. Folk-rock izričaj potkovan pokojim lijepim orkestralnim aranžmanom, intimnim tematikama i predivnim Brandinim vokalom, stvara, kao i na svim njenim albumima do sada, jedan ljudski, iskren i topao ugođaj što njenu glazbu automatski postavlja na višu razinu naspram većine glazbe koju možemo čuti bilo danas, bilo nekada. Čak i kad objavi ovakav album koji glazbenom snagom nije na razini jednog Give Up the Ghost albuma, njena glazba je i nadalje u stanju pružiti raznolik spektar emocija i priča, a činjenica da album iziskuje više slušanja da ga se bolje upozna je često znak i kvalitete.  

S obzirom da se ovdje krenulo s malo drugačijim i suptilnijim pristupom, moglo bi se reći da je i to korak naprijed u kreativnom stvaranju za Brandi koja svakim albumom zvuči sve profesionalnije i zrelije. Samo da se ne dogodi da potone u minimalističku folk derivativnost, te se nadam da ovaj album nije suptilna naznaka nečega takvog.

Dok je prethodni album The Firewatcher's Daughter stavljao naglasak više na vanjsku formu, energičnost i melodije, te po mišljenju nekih možda u tome malo i podbacio, ovdje je Brandi otišla u samu suštinu emocija i suptilnosti, te je, barem što se kritika i većine slušateljstva tiče, pokupila izrazito pozitivne ocjene. Uzevši to u obzir, može se zaključiti da je ovo izrazito kvalitetan album u teoriji, dok u praksi, barem što se tiče snage samih melodija, zaostaje za velikom većinom svojih prethodnika. Ti prethodnici su doduše postavili i malo previsoku ljestvicu, te je mimo njih i dalje ovo jedan vrlo dobar album koji će zasigurno zadržati i nadalje zainteresiranost fanova za nove albume. Ono što je najbolje u vezi ovog albuma je pažnja koju je Brandi konačno dobila, a svaka reklama za glazbenicu njenog formata je i više nego potrebna i zaslužena.

Mislim da ne bih puno pogriješio kada bih rekao da sam možda i najveći fan Brandi Carlile na ovim prostorima. To ne čudi s obzirom da Brandi nije nikada postala pretjerano komercijalno uspješna, no ipak je skupila popriličnu i stabilnu bazu fanova preko velike bare.

Ovo je vjerojatno prvi Brandin album koji su recenzirali čak i neki domaći portali. Ono što me najviše začudilo jest da su domaći, pa i strani portali, u velikom broju slučajeva prozvali ovo njenim najboljim albumom do sada, a to me čudi s obzirom da se radi o albumu, koji je barem s glazbene strane, ipak slabiji od svojih prethodnika.  Inače, na albumu autorstvo svih pjesama potpisuju Brandi i braća Hanseroth, koji su, naravno, njen bend.

Kada se pojavio prvi singl „The Joke“ bila mi je zanimljiva glazbena zakučatost koja je uspjela stvari izvući na pozitivnu stranu i time učiniti tu pjesmu jednim od glavnih aduta na albumu. Tema o onima koji su diskriminirani na bilo koji način je prilično efektivno izvedena, a sama melodija i aranžman stvaraju pomalo nadrealan ugođaj gotovo u maniri BowieveSpace Oddity“. Već je tu bilo jasno da je Brandi odlučila stvarati pjesme za koje treba malo više strpljenja da bi se u potpunosti upoznala materija.

Album na kojemu je tema oprost može zbog svojeg depresivnijeg pristupa nekome zvučati dublje od prethodnika, no Brandi je uistinu oduvijek imala inteligentne i nepretenciozne tekstove koji su zadirali u razne segmente ljudske egzistencije, tako da ovaj album nije u stvari po ničemu poseban što se tiče dubine i kvalitete samih tema.

Primijetio sam da su neki recenzenti hvalili glazbenu jednostavnost ovog albuma da bi pritom automatski kritizirali bilo koju pjesmu koja bi otišla u refren ili doživjela neki vokalno/orkestralni klimaks. Nekako mi se čini da su upravo takvi pogledi na glazbu ono što samu glazbu nepotrebno baca u drugi plan, te katkad rezultira minoriziranjem onoga što je najbitnije u glazbi, a to je glazba sama. Brandi je upravo jedna od rijetkih koja je dokazala koliko je sama kvaliteta melodije u stvari bitna, barem za one koji osim slušanja tekstova žele također uživati u kvalitetnim skladbama i izvedbi.

Tako su se neki našli oduševljeni emotivnom 'dubinom' pjesme „The Mother“ koju je Brandi posvetila svojoj kćeri. U stvari ta pjesma s glazbenog nivoa zvuči kao sušta matrica iz koje su proizašle sve daleko ljepše melodije s prijašnjih albuma. Kada se makne sva melodijska kreativnost s njih, ostane vjerojatno upravo  – „The Mother“, a to, s glazbenog nivoa, nije baš puno, te me samim time pjesma emotivno niti dira, a s glazbene razine pogotovo ne zadovoljava.

Iako su folk balade poput „Whatever You Do“, te pogotovo emotivna „Most of All“ zasjale u pozitivnijem smislu, i nadalje glazbeno zvuče pomalo razvodnjeno naspram genijalnih folk pjesama s prijašnjih albuma kao što su „Josephine“, „Shadow on the Wall“, „A Promise to Keep“, „Oh Dear“ itd. koje su imale prilično snažnije melodijske forme. Iz svega toga bi se dalo zaključiti da je Brandi ovdje nastojala staviti težište na priču i emociju, a čini se da je upravo takav pristup izražavanja naišao na pozitivan odjek kod slušatelja. U takvoj folk maniri ponajviše mi se sviđa uvodna „Every Time I Hear that Song“.

Ističe se energična, himnična i od razno-raznih glazbenih elemenata sastavljena pjesma „Hold Out Your Hand“ čiji je spot snimljen na prosvjedu protiv oružja.  Posveta pokojnom prijatelju ovisniku dana je u meni vjerojatno i najdražoj pjesmi na albumu „Sugartooth".
Pjesmu „Fulton County Jane Doe“, o stvarnom i desetljećima starom nerazjašnjenom ubojstvu neidentificrane žene, donekle definira određena apatija koja svakim slušanjem postaje sve zanimljivija.

Također je tu i vrlo dobra „Harder to Forgive“, čiji ju kreativni i nepredvidljiv tok melodije refrena, zajedno s emotivnim vokalno-instrumentalnim klimaksom u drugom dijelu, čini jednim od najvećih aduta na albumu.

Nakon pretežno akustičnih folk pjesama, album zatvara klavirska balada „Party of One“ koja iako puca visoko me nije uspjela baš očarati svojom dramtikom, tim više što se Brandi puno bolje iskazala u ranijim klavirskim baladama poput „Before It Breaks“, „That Wasn't Me“ i „Love Songs“. Također, činjenica da je naknadno snimila pjesmu sa Sam Smithom mi je dodatni minus.

Kada se sve sumira, na albumu nema filera, niti loše pjesme, već par pristojnih i par vrlo dobrih pjesama. Folk-rock izričaj potkovan pokojim lijepim orkestralnim aranžmanom, intimnim tematikama i predivnim Brandinim vokalom, stvara, kao i na svim njenim albumima do sada, jedan ljudski, iskren i topao ugođaj što njenu glazbu automatski postavlja na višu razinu naspram većine glazbe koju možemo čuti bilo danas, bilo nekada. Čak i kad objavi ovakav album koji glazbenom snagom nije na razini jednog Give Up the Ghost albuma, njena glazba je i nadalje u stanju pružiti raznolik spektar emocija i priča, a činjenica da album iziskuje više slušanja da ga se bolje upozna je često znak i kvalitete.  

S obzirom da se ovdje krenulo s malo drugačijim i suptilnijim pristupom, moglo bi se reći da je i to korak naprijed u kreativnom stvaranju za Brandi koja svakim albumom zvuči sve profesionalnije i zrelije. Samo da se ne dogodi da potone u minimalističku folk derivativnost, te se nadam da ovaj album nije suptilna naznaka nečega takvog.

Dok je prethodni album The Firewatcher's Daughter stavljao naglasak više na vanjsku formu, energičnost i melodije, te po mišljenju nekih možda u tome malo i podbacio, ovdje je Brandi otišla u samu suštinu emocija i suptilnosti, te je, barem što se kritika i većine slušateljstva tiče, pokupila izrazito pozitivne ocjene. Uzevši to u obzir, može se zaključiti da je ovo izrazito kvalitetan album u teoriji, dok u praksi, barem što se tiče snage samih melodija, zaostaje za velikom većinom svojih prethodnika. Ti prethodnici su doduše postavili i malo previsoku ljestvicu, te je mimo njih i dalje ovo jedan vrlo dobar album koji će zasigurno zadržati i nadalje zainteresiranost fanova za nove albume. Ono što je najbolje u vezi ovog albuma je pažnja koju je Brandi konačno dobila, a svaka reklama za glazbenicu njenog formata je i više nego potrebna i zaslužena.

-
recenzirao korisnik:
27.05.2018. u 17:18:25

Tanka je granica između umjetnosti i ludila i to je Vangelis dokazao puno puta, te na kraju i potvrdio upravo ovim albumom. Dok postoje pojedinci koji ovo smatraju krunom Vangelisove karijere, meni je prije 20 godina ovaj album uistinu bio veliko razočaranje. Svako daljnje preslušavanje završavalo je neslavno jer nikada nisam mogao taj komad mračnog bezdana preslušati odjednom. Sada, 20 godina kasnije, mislio sam da ću možda stvari doživjeti pozitivnije. No, tome na žalost nije tako, već upravo suprotno. Inače prilično volim tmurnu, mračnu, dramatičnu i depresivnu glazbu, no ovaj album mi prolazi jedino kao prozirno i besciljno crnilo koje uistinu jedino neumorno koketira između ludila i pretencioznosti.

Temelj onoga što slijedi na albumu čvrsto se postavlja samrtnom i 10 minuta dugačkom „Mvt. 1“ skladbom. Stvaranje sumornog ambijenta je definitvno uspješno dočarano, no dovođenje drame do nekakvih 'vrhunaca' synth zavijanjem nije baš zanimljivo izvedeno, te pritom ubija i mogućnost da se pronađe smisao u takvoj, ionako nejasnoj, skladbi. Ti kvazi vrhunci koji bi trebali poslužiti kao smisleni razvoj ideje, ostaju visjeti u zraku i nikada ne dolaze do ikakve poante.

Repliciranje takvog beskorisnog pristupa Vangelis je iskoristio također u „Mvt. 8“ i „Mvt. 9“ koji su praktički jedno te ista stvar, a album produljuju za nesnosne 22 minute. S obzirom da album traje preko 70 minuta, to ionako teško probavljiv album čini u potpunosti neprohodnim. Da je izbacio te dvije trakavice i skratio album na kojih 50 minuta vjerojatno bi dobio pola ocjene više.

Pošto se album zasniva na svojem prethodniku Foros Timis Ston Greco koji je objavljen 1995. u limitiranom broju i na kojemu se nalazi 7 najtmurnijih skladbi koje su sve i tu, Vangelis je za ovu narednu verziju skladao dodatne 3, no mrvu pristupačnije skladbe za slušanje. To su „Mvt. 3“ koja zvuči sjetno i relativno dosadno, „Mvt. 5“ koja bi svojim poletnim klavirskim arpeđom (koji zvuči gotovo kao arpeđo Marc Cohnove pjesme „Walking in Memphis“) prikladnije zvučala na prethodnom Oceanic album, te „Mvt. 7“ koja je poput neke klasične Vangelisove zborske koračnice, no u još čudnovatijem 'arhaično-bizantskom' modu.
Te 3 skladbe predstavljaju bolji dio albuma, ali ga nimalo ne spašavaju.

Arhaični zvuk je i više nego prisutan na albumu, a definiraju ga i skladbe poput „Mvt. 2“ i „Mvt. 6“ gdje umjesto smislenih razvoja glazbenih ideja imamo pretežno samo statično nizanje tonova što također i s melodijskog aspekta čini album izrazito nepitkim jer glazba zvuči kao da je stigla iz vremena prije nego se glazba kao takva uopće razvila u nešto smislenije.

U „Mvt. 4“ nam vokal Montserrat Caballe dolazi u jednoj otužnoj i mračnoj skladbi za koju bi se moglo reći i da je jedan od svjetlijih trenutaka, no besciljno vrludanje glazbene ideje ne ostavlja nikakav jasan dojam nakon slušanja.

Najbolji trenutak na albumu dolazi sa završnom „Mvt. 10 (Epilogue)“ koja uspijeva svojom klavirskom melodijom biti dosljedna atmosferi albuma, a opet svemu konačno dati neki smisao. Na žalost, prekasno i premalo.

Moram priznati da mi je ovaj album najproblematičniji od svih u Vamgelisovoj karijeri. Kada je pokušavao nešto eksperimentalno na albumima Beaubourg i Invisible Connections, moglo mu se to i oprostiti jer je bilo jasno da je poguravao granice kreativnosti, iako meni ti albumi nisu ništa značili. S druge strane, ovaj album je trebao nešto značiti i biti malo pristupačniji, no podbacio je u tome. Ako nekoga zanimaju nestereotipni albumi, tada toplo preporučam Soil Festivities, Mask, Heaven and Hell, pa čak i naredni megalomanski album Mythodea — Music for the NASA Mission: 2001 Mars Odyssey. Jednostavno rečeno, sve je probavljivije od ovog albuma koji je jedino uspio u tome da je dojmljiv u dimenziji svoje sumornosti, no usto i naporniji od ijednog drugog glazbenog djela vjerojatno objavljenog u povijesti glazbe.

Tanka je granica između umjetnosti i ludila i to je Vangelis dokazao puno puta, te na kraju i potvrdio upravo ovim albumom. Dok postoje pojedinci koji ovo smatraju krunom Vangelisove karijere, meni je prije 20 godina ovaj album uistinu bio veliko razočaranje. Svako daljnje preslušavanje završavalo je neslavno jer nikada nisam mogao taj komad mračnog bezdana preslušati odjednom. Sada, 20 godina kasnije, mislio sam da ću možda stvari doživjeti pozitivnije. No, tome na žalost nije tako, već upravo suprotno. Inače prilično volim tmurnu, mračnu, dramatičnu i depresivnu glazbu, no ovaj album mi prolazi jedino kao prozirno i besciljno crnilo koje uistinu jedino neumorno koketira između ludila i pretencioznosti.

Temelj onoga što slijedi na albumu čvrsto se postavlja samrtnom i 10 minuta dugačkom „Mvt. 1“ skladbom. Stvaranje sumornog ambijenta je definitvno uspješno dočarano, no dovođenje drame do nekakvih 'vrhunaca' synth zavijanjem nije baš zanimljivo izvedeno, te pritom ubija i mogućnost da se pronađe smisao u takvoj, ionako nejasnoj, skladbi. Ti kvazi vrhunci koji bi trebali poslužiti kao smisleni razvoj ideje, ostaju visjeti u zraku i nikada ne dolaze do ikakve poante.

Repliciranje takvog beskorisnog pristupa Vangelis je iskoristio također u „Mvt. 8“ i „Mvt. 9“ koji su praktički jedno te ista stvar, a album produljuju za nesnosne 22 minute. S obzirom da album traje preko 70 minuta, to ionako teško probavljiv album čini u potpunosti neprohodnim. Da je izbacio te dvije trakavice i skratio album na kojih 50 minuta vjerojatno bi dobio pola ocjene više.

Pošto se album zasniva na svojem prethodniku Foros Timis Ston Greco koji je objavljen 1995. u limitiranom broju i na kojemu se nalazi 7 najtmurnijih skladbi koje su sve i tu, Vangelis je za ovu narednu verziju skladao dodatne 3, no mrvu pristupačnije skladbe za slušanje. To su „Mvt. 3“ koja zvuči sjetno i relativno dosadno, „Mvt. 5“ koja bi svojim poletnim klavirskim arpeđom (koji zvuči gotovo kao arpeđo Marc Cohnove pjesme „Walking in Memphis“) prikladnije zvučala na prethodnom Oceanic album, te „Mvt. 7“ koja je poput neke klasične Vangelisove zborske koračnice, no u još čudnovatijem 'arhaično-bizantskom' modu.
Te 3 skladbe predstavljaju bolji dio albuma, ali ga nimalo ne spašavaju.

Arhaični zvuk je i više nego prisutan na albumu, a definiraju ga i skladbe poput „Mvt. 2“ i „Mvt. 6“ gdje umjesto smislenih razvoja glazbenih ideja imamo pretežno samo statično nizanje tonova što također i s melodijskog aspekta čini album izrazito nepitkim jer glazba zvuči kao da je stigla iz vremena prije nego se glazba kao takva uopće razvila u nešto smislenije.

U „Mvt. 4“ nam vokal Montserrat Caballe dolazi u jednoj otužnoj i mračnoj skladbi za koju bi se moglo reći i da je jedan od svjetlijih trenutaka, no besciljno vrludanje glazbene ideje ne ostavlja nikakav jasan dojam nakon slušanja.

Najbolji trenutak na albumu dolazi sa završnom „Mvt. 10 (Epilogue)“ koja uspijeva svojom klavirskom melodijom biti dosljedna atmosferi albuma, a opet svemu konačno dati neki smisao. Na žalost, prekasno i premalo.

Moram priznati da mi je ovaj album najproblematičniji od svih u Vamgelisovoj karijeri. Kada je pokušavao nešto eksperimentalno na albumima Beaubourg i Invisible Connections, moglo mu se to i oprostiti jer je bilo jasno da je poguravao granice kreativnosti, iako meni ti albumi nisu ništa značili. S druge strane, ovaj album je trebao nešto značiti i biti malo pristupačniji, no podbacio je u tome. Ako nekoga zanimaju nestereotipni albumi, tada toplo preporučam Soil Festivities, Mask, Heaven and Hell, pa čak i naredni megalomanski album Mythodea — Music for the NASA Mission: 2001 Mars Odyssey. Jednostavno rečeno, sve je probavljivije od ovog albuma koji je jedino uspio u tome da je dojmljiv u dimenziji svoje sumornosti, no usto i naporniji od ijednog drugog glazbenog djela vjerojatno objavljenog u povijesti glazbe.

-
recenzirao korisnik:
24.05.2018. u 14:53:07

Kada je Vangelis objavio ovaj album, i to točno negdje kada sam ga počeo detaljnije pratiti 1996. godine, nisam mogao naslutiti da će meni osobno taj isti album predstaviti službeni kraj njegove glazbene karijere. Karijera mu je započela s njegovim drugim ili trećim solo albumom, točnije soundtrackom L'Apocalypse des animaux iz 1973., a završila 1996. upravo s ovim albumom. Sve što je uslijedilo nakon toga bila je, sa samog nivoa kvalitete, uglavnom razvodnjena kolekcija loših do prosječnih projekata koji su se teško više mogli nositi sa svojim kultnim prethodnicima.

Ovaj album je, predvidljivo, bio dočekan na nož od mnogih iz jednostavnog razloga jer je, barem po svojoj ideji i žanru, 'new-age'. Iako je istina da podosta new-age-a ne predstavlja ništa više osim sterilne i glazbeno neizazovne podloge za relaksaciju, Vangelis je sve to svojim pristupom doveo na daleko viši nivo i ostao u stvari potpuno vjeran sebi i onome što je započeo s prethodnim Voices albumom.

Album se otvara s raskošnom „Bon Voyage“ koja služi kao savršena kvazi 'orkestralna' uvertira u nepregledne i prekrasne morske krajolike. Potom ju slijedi senzualna „Sirens' Whispering“ s, očekivano, nježnim ženskim vokalima i lijepom razradom skladbe kroz suptilne teksture glazbenih motiva.

Vangelis je sve skladbe povezao zvukom valova, te se često koristi ritmovima i rifovima kao podlogama koje asociraju na more na razne načine, pa tako gotovo epska „Islands of the Orient“ ima pratnju koja meni osobno stvara asocijacije na nekakvo dubinsko ispuštanje zraka i pokrete pod vodom kao na sličan način i predivna „Fields of Coral“ koja zavodi svojom dojmljivom melodijom i tajanstvenom atmosferom.

Kraća od većine ostalih skladbi, no izrazito efektivna „Aquatic Dance“ uspijeva biti jedan od najvećih aduta na albumu. U „Spanish Harbour“ imamo malo strastveniji španjolski štih, pogotovo kada se ubaci synth 'gitara'.

I dvije klavirske skladbe su na albumu našle svoje mjesto. Jedna je „Dreams of Surf“ koja prolazi kroz cijelu priču s malim klavirskim arpeđom, a „Memories of Blue“ se svojom melankolijom, glazbenim pristupom, pa čak i naslovom očito referira na „Memories of Green“ skladbu, poznatu ponajviše s Blade Runner soundtracka.

Album se završava s nježnom, lagano himničnom i melodičnom „Song of the Seas“ koja je savršen zavšetak savršenog albuma.

Vangelis je očito bio i više nego inspiriran da slušatelje povede preko svih ljepota oceanskih prostranstava i dubina, te tom morskom operom zaključi jedno impresivno razdoblje. Album koji je sve samo ne sterilan i dosadan za slušanje, a new-age je više slučajnošću, negoli namjerom. Ako ga nešto definira, to su onda atmosfera i višeslojne teksture dojmova i priča.

Kada je Vangelis objavio ovaj album, i to točno negdje kada sam ga počeo detaljnije pratiti 1996. godine, nisam mogao naslutiti da će meni osobno taj isti album predstaviti službeni kraj njegove glazbene karijere. Karijera mu je započela s njegovim drugim ili trećim solo albumom, točnije soundtrackom L'Apocalypse des animaux iz 1973., a završila 1996. upravo s ovim albumom. Sve što je uslijedilo nakon toga bila je, sa samog nivoa kvalitete, uglavnom razvodnjena kolekcija loših do prosječnih projekata koji su se teško više mogli nositi sa svojim kultnim prethodnicima.

Ovaj album je, predvidljivo, bio dočekan na nož od mnogih iz jednostavnog razloga jer je, barem po svojoj ideji i žanru, 'new-age'. Iako je istina da podosta new-age-a ne predstavlja ništa više osim sterilne i glazbeno neizazovne podloge za relaksaciju, Vangelis je sve to svojim pristupom doveo na daleko viši nivo i ostao u stvari potpuno vjeran sebi i onome što je započeo s prethodnim Voices albumom.

Album se otvara s raskošnom „Bon Voyage“ koja služi kao savršena kvazi 'orkestralna' uvertira u nepregledne i prekrasne morske krajolike. Potom ju slijedi senzualna „Sirens' Whispering“ s, očekivano, nježnim ženskim vokalima i lijepom razradom skladbe kroz suptilne teksture glazbenih motiva.

Vangelis je sve skladbe povezao zvukom valova, te se često koristi ritmovima i rifovima kao podlogama koje asociraju na more na razne načine, pa tako gotovo epska „Islands of the Orient“ ima pratnju koja meni osobno stvara asocijacije na nekakvo dubinsko ispuštanje zraka i pokrete pod vodom kao na sličan način i predivna „Fields of Coral“ koja zavodi svojom dojmljivom melodijom i tajanstvenom atmosferom.

Kraća od većine ostalih skladbi, no izrazito efektivna „Aquatic Dance“ uspijeva biti jedan od najvećih aduta na albumu. U „Spanish Harbour“ imamo malo strastveniji španjolski štih, pogotovo kada se ubaci synth 'gitara'.

I dvije klavirske skladbe su na albumu našle svoje mjesto. Jedna je „Dreams of Surf“ koja prolazi kroz cijelu priču s malim klavirskim arpeđom, a „Memories of Blue“ se svojom melankolijom, glazbenim pristupom, pa čak i naslovom očito referira na „Memories of Green“ skladbu, poznatu ponajviše s Blade Runner soundtracka.

Album se završava s nježnom, lagano himničnom i melodičnom „Song of the Seas“ koja je savršen zavšetak savršenog albuma.

Vangelis je očito bio i više nego inspiriran da slušatelje povede preko svih ljepota oceanskih prostranstava i dubina, te tom morskom operom zaključi jedno impresivno razdoblje. Album koji je sve samo ne sterilan i dosadan za slušanje, a new-age je više slučajnošću, negoli namjerom. Ako ga nešto definira, to su onda atmosfera i višeslojne teksture dojmova i priča.

-
recenzirao korisnik:
22.05.2018. u 09:49:31

Nakon što je ulovio zamah s fenomenalnim 1492: Conquest of Paradise soundtrackom, Vangelis je odlučio zajahati val kreativnosti, te je stvorio ovaj fenomenalan album. Iako se može reći da album ima elemenata sa spomenutog soundtracka, ovdje je Vangelis umjesto mračnjaštva više skrenuo u pravcu jednog tajanstveno meditativnog new-agea.

Uvodna „Voices“ očito koristi formulu naslovne teme s prethodnog soundtracka sa svojim dominirajućim ritmom i 'larger than life' zborom. Razlika je jedino što je ovdje pompa dovedena do još većih vrhunaca u tih 7 minuta. Melodija, iako pomalo tanka, savršeno funkcionira i dodatno ju uljepšava prekrasni most koji se pojavljuje dva puta i funkcionira kao savršeni klimaks. Naredna „Echoes“ je meditativna verzija glavne teme i upravo s tom stvari počinje pravi sadržaj albuma.

S obzirom da je album nazvan Voices, najvjerojatnije se htjelo referirati na to da će ovaj album sadržavati pjesme s vokalima. Unatoč tome, ove tzv. 'pjesme' teško da se mogu nazvati standardnim pjesmama jer Vangelis zasigurno nije imao namjeru stvoriti album na kojemu će promovirati nečije glasovne sposobnosti, kako je to na lagano patetičan način izveo Yanni sa svojim Voices albumom, već je Vangelis vokale koristio u stvari kao alat, točnije instrument, da bi nadopunio sve slojeve i teksture glazbenih kolaža. Kako u naslovnoj stvari imamo zbor kao glavni primjer vokala, tako u nekim drugim skladbama vokali gotovo da vode glavnu nit, dok se u nekim trećim skladbama poput prekrasne „Messages“ glavni i prateći vokali svih vrsta isprepliću i jednostavno služe bilo kao prateća ili glavna melodija.

Vokali su jasnije izraženi u prekrasnoj i meditativnoj „Come to Me“ pjesmi u izvedbi Caroline Lavelle i fenomenalnoj, te prilično netipičnoj „Losing Sleep (Still, My Heart)“ u izvedbi Paul Younga, no čak niti ovdje te pjesme ne funkcioniraju kao standardne pjesme. Inače pomalo iritantni Youngov vokal koji mi zvuči kao imitacija Žapca Kermita je ovdje realiziran u jednom gotovo nestvarnom modu, te zvuči kao da su s vokala skinuti svi nepotrebni slojevi i ostao je samo eterični nivo što vokal čini neprepoznatljivim i potpuno nepovezivim s Paulom. Upravo je iz toga jasno da je Vangelis ovdje koristio vokale samo kao sredstvo za realizaciju svojih ideja.

Osim naslovne skladbe, kao singl je objavljena i „Ask the Mountains“ s vokalom Stine Nordenstam koja u stvari samo suptilno ispušta vokal kroz cijelu prekrasnu i višeslojnu meditativnu teksturu od skladbe.

Lijepu melodiju donosi i pretežno klavirska „Prelude“ a album se završava s najmanje izazovnom za slušanje new-age plutajućom „Dream In An Open Place“ skladbom.

Iako je kroz 90-te Vangelis počeo prvi put odavati jasnije naznake približavanja meditativnom new-age zvuku, to ne znači da mu je glazba postala sterilna, već upravo suprotno jer je sve doveo na jedan novi i izrazito dojmljiv nivo, te dokazao da bilo koji glazbeni pravac može biti izazovan za slušanje. Svoje male, no dojmljive glazbene motive je ovdje nadograđivao i začinjavao s ritmovima, te pratećim melodijama i zvukovima što svemu daje priličnu dubinu i dimenziju.

Nakon što je ulovio zamah s fenomenalnim 1492: Conquest of Paradise soundtrackom, Vangelis je odlučio zajahati val kreativnosti, te je stvorio ovaj fenomenalan album. Iako se može reći da album ima elemenata sa spomenutog soundtracka, ovdje je Vangelis umjesto mračnjaštva više skrenuo u pravcu jednog tajanstveno meditativnog new-agea.

Uvodna „Voices“ očito koristi formulu naslovne teme s prethodnog soundtracka sa svojim dominirajućim ritmom i 'larger than life' zborom. Razlika je jedino što je ovdje pompa dovedena do još većih vrhunaca u tih 7 minuta. Melodija, iako pomalo tanka, savršeno funkcionira i dodatno ju uljepšava prekrasni most koji se pojavljuje dva puta i funkcionira kao savršeni klimaks. Naredna „Echoes“ je meditativna verzija glavne teme i upravo s tom stvari počinje pravi sadržaj albuma.

S obzirom da je album nazvan Voices, najvjerojatnije se htjelo referirati na to da će ovaj album sadržavati pjesme s vokalima. Unatoč tome, ove tzv. 'pjesme' teško da se mogu nazvati standardnim pjesmama jer Vangelis zasigurno nije imao namjeru stvoriti album na kojemu će promovirati nečije glasovne sposobnosti, kako je to na lagano patetičan način izveo Yanni sa svojim Voices albumom, već je Vangelis vokale koristio u stvari kao alat, točnije instrument, da bi nadopunio sve slojeve i teksture glazbenih kolaža. Kako u naslovnoj stvari imamo zbor kao glavni primjer vokala, tako u nekim drugim skladbama vokali gotovo da vode glavnu nit, dok se u nekim trećim skladbama poput prekrasne „Messages“ glavni i prateći vokali svih vrsta isprepliću i jednostavno služe bilo kao prateća ili glavna melodija.

Vokali su jasnije izraženi u prekrasnoj i meditativnoj „Come to Me“ pjesmi u izvedbi Caroline Lavelle i fenomenalnoj, te prilično netipičnoj „Losing Sleep (Still, My Heart)“ u izvedbi Paul Younga, no čak niti ovdje te pjesme ne funkcioniraju kao standardne pjesme. Inače pomalo iritantni Youngov vokal koji mi zvuči kao imitacija Žapca Kermita je ovdje realiziran u jednom gotovo nestvarnom modu, te zvuči kao da su s vokala skinuti svi nepotrebni slojevi i ostao je samo eterični nivo što vokal čini neprepoznatljivim i potpuno nepovezivim s Paulom. Upravo je iz toga jasno da je Vangelis ovdje koristio vokale samo kao sredstvo za realizaciju svojih ideja.

Osim naslovne skladbe, kao singl je objavljena i „Ask the Mountains“ s vokalom Stine Nordenstam koja u stvari samo suptilno ispušta vokal kroz cijelu prekrasnu i višeslojnu meditativnu teksturu od skladbe.

Lijepu melodiju donosi i pretežno klavirska „Prelude“ a album se završava s najmanje izazovnom za slušanje new-age plutajućom „Dream In An Open Place“ skladbom.

Iako je kroz 90-te Vangelis počeo prvi put odavati jasnije naznake približavanja meditativnom new-age zvuku, to ne znači da mu je glazba postala sterilna, već upravo suprotno jer je sve doveo na jedan novi i izrazito dojmljiv nivo, te dokazao da bilo koji glazbeni pravac može biti izazovan za slušanje. Svoje male, no dojmljive glazbene motive je ovdje nadograđivao i začinjavao s ritmovima, te pratećim melodijama i zvukovima što svemu daje priličnu dubinu i dimenziju.

-
recenzirao korisnik:
21.05.2018. u 18:18:06

10 godina nakon kultnog Blade Runnera, Vangelis se ponovno udružio s Ridley Scottom, te stvorio soundtrack za film o Kolumbovom otkriću Amerike i to točno na petstotu obljetnicu od otkrića.

Soundtrack je toliko ispunjen genijalnim glazbenim temama začinjenima dramatičnim zborovima i melodično-ritmičnim teksturama u sintisajzerskom okruženju da je slušati ga jedan uistinu spektakularan doživljaj. Vangelis dolazi s pristupima koji se u teoriji čine neprikladnima, no upravo ga to čini velikim jer osim što nekonvencionalni pristup gdje elektronička glazba uspješno zamjenjuje orkestar prolazi i više nego uspješno, također stvara jedno glazbeno djelo koje je drugačije i neusporedivo s bilo kojim drugim soundtrackom koji ćete čuti, a da nije od Vangelisa.

Svima već poznata naslovna stvar „Conquest of Paradise“ svojom predivnom zborskom melodijom i synth klimaksom predstavlja zasigurno vrhunac Vangelisovog izražaja u takvom izdanju, te je čak postala veliki hit u mnogim zemljama. Unatoč tome što je ovo očita okosnica predivnog soundtracka, Ridley Scott je za uvod u film odlučio uzeti jednu drugu, te prilično dramatičniju i mračniju, no svejedno izrazito efektivnu temu „Hispanola“ koju osim odličnog zbora definira i gotovo neurotični synth koji u pomalo etno maniri stvara jednu nadrealnu atmosferu da bi na samom kraju skladba prešla u jedan opuštajuće ambijentalni krajolik gdje se sva ta tenzija konačno opustila.

Osjećaj meditativne uzvišenosti na ovome je albumu došao više do izražaja negoli na ijednom drugom u Vangelisovoj karijeri. Upravo predivne skladbe poput „Monastery of La Rabida“, „West Across the Ocea Sea“, te kratka, no izrazito emotivna i dojmljiva „Eternity“ predstavljaju Vangelisa u njegovim vjerojatno meditativno najviše inspiriranim trenucima u karijeri. Malo prastarog dojma s natruhama etna imamo u skladbama poput „City of Isabel“ i „Deliverance“, a mistične tenzije s pratnjom jezovitog vokala u sedmominutnoj „Moxica and the Horse“ koja je predojmljiva da bi bila samo filer što bi joj naspram ostalih odličnih skladbi bila vjerojatno funkcija.

Meni je osobno jedna od najdražih stvari zborska „Light and Shadow“ gdje do izražaja dolazi istovremeno osjećaj tragedije i uzvišenosti. Bildanje teme, te gomilanje synth pratnje prema kraju skladbe izvedeno je uistinu majstorski.

Album se završava s preko 13 minuta dugačkom ambijentalnom „Pinta, Niña, Santa María (Into Eternity)“ koja je savršena za meditaciju i opuštanje, no naravno da i unatoč tome ima svoju iznimnu glazbenu vrijednost. Vangelis ovdje koristi sebi svojstveno standardno ponavljanje i bildanje male teme, te priču tako dovodi do epskih razmjera. 

Kolaži ritmova, zbora, te klasičnih instrumenata poput violina, mandolina i flauta u standardnom Vangelisovom synth okruženju poslužili su kao savršen alat za stvaranje nadrealno dojmljivih zvučnih krajolika i time definitivno pružili slušatelju uzbudljivu pustolovinu. Album na kojemu svaki ton i instrument imaju svoje točno zadano i savršeno ukomponirano mjesto. 

Preslušavajući neslužbeni bootleg sve glazbe iz filma, možda su svega koje 3 zanimljivije skladbe isključene sa soundtracka, no nedovoljno da bi se radilo o nekom nepoželjnom marketinškom kalkuliranju što je danas sve češće slučaj.

Kada se sve zbroji i oduzme, ovo je vjerojatno najspektakularniji soundtrack koji sam imao prilike čuti. Ako je Blade Runner dokazao Vangelisa kao glazbenika koji razmišlja van granica i ispred svog vremena, tada je ovo djelo to još i više potvrdilo. Album koji bi svatko trebao imati u svojoj kolekciji bez obzira na glazbeni ukus čisto iz razloga što ovdje umjesto predvidljive i gotovo 'disneyevske' dosade iz holivudskih blockbustera imamo nešto uistinu drugačije, inventivno, inspirirano, emotivno, te na skladateljskom nivou i izvedbom fenomenalno.

10 godina nakon kultnog Blade Runnera, Vangelis se ponovno udružio s Ridley Scottom, te stvorio soundtrack za film o Kolumbovom otkriću Amerike i to točno na petstotu obljetnicu od otkrića.

Soundtrack je toliko ispunjen genijalnim glazbenim temama začinjenima dramatičnim zborovima i melodično-ritmičnim teksturama u sintisajzerskom okruženju da je slušati ga jedan uistinu spektakularan doživljaj. Vangelis dolazi s pristupima koji se u teoriji čine neprikladnima, no upravo ga to čini velikim jer osim što nekonvencionalni pristup gdje elektronička glazba uspješno zamjenjuje orkestar prolazi i više nego uspješno, također stvara jedno glazbeno djelo koje je drugačije i neusporedivo s bilo kojim drugim soundtrackom koji ćete čuti, a da nije od Vangelisa.

Svima već poznata naslovna stvar „Conquest of Paradise“ svojom predivnom zborskom melodijom i synth klimaksom predstavlja zasigurno vrhunac Vangelisovog izražaja u takvom izdanju, te je čak postala veliki hit u mnogim zemljama. Unatoč tome što je ovo očita okosnica predivnog soundtracka, Ridley Scott je za uvod u film odlučio uzeti jednu drugu, te prilično dramatičniju i mračniju, no svejedno izrazito efektivnu temu „Hispanola“ koju osim odličnog zbora definira i gotovo neurotični synth koji u pomalo etno maniri stvara jednu nadrealnu atmosferu da bi na samom kraju skladba prešla u jedan opuštajuće ambijentalni krajolik gdje se sva ta tenzija konačno opustila.

Osjećaj meditativne uzvišenosti na ovome je albumu došao više do izražaja negoli na ijednom drugom u Vangelisovoj karijeri. Upravo predivne skladbe poput „Monastery of La Rabida“, „West Across the Ocea Sea“, te kratka, no izrazito emotivna i dojmljiva „Eternity“ predstavljaju Vangelisa u njegovim vjerojatno meditativno najviše inspiriranim trenucima u karijeri. Malo prastarog dojma s natruhama etna imamo u skladbama poput „City of Isabel“ i „Deliverance“, a mistične tenzije s pratnjom jezovitog vokala u sedmominutnoj „Moxica and the Horse“ koja je predojmljiva da bi bila samo filer što bi joj naspram ostalih odličnih skladbi bila vjerojatno funkcija.

Meni je osobno jedna od najdražih stvari zborska „Light and Shadow“ gdje do izražaja dolazi istovremeno osjećaj tragedije i uzvišenosti. Bildanje teme, te gomilanje synth pratnje prema kraju skladbe izvedeno je uistinu majstorski.

Album se završava s preko 13 minuta dugačkom ambijentalnom „Pinta, Niña, Santa María (Into Eternity)“ koja je savršena za meditaciju i opuštanje, no naravno da i unatoč tome ima svoju iznimnu glazbenu vrijednost. Vangelis ovdje koristi sebi svojstveno standardno ponavljanje i bildanje male teme, te priču tako dovodi do epskih razmjera. 

Kolaži ritmova, zbora, te klasičnih instrumenata poput violina, mandolina i flauta u standardnom Vangelisovom synth okruženju poslužili su kao savršen alat za stvaranje nadrealno dojmljivih zvučnih krajolika i time definitivno pružili slušatelju uzbudljivu pustolovinu. Album na kojemu svaki ton i instrument imaju svoje točno zadano i savršeno ukomponirano mjesto. 

Preslušavajući neslužbeni bootleg sve glazbe iz filma, možda su svega koje 3 zanimljivije skladbe isključene sa soundtracka, no nedovoljno da bi se radilo o nekom nepoželjnom marketinškom kalkuliranju što je danas sve češće slučaj.

Kada se sve zbroji i oduzme, ovo je vjerojatno najspektakularniji soundtrack koji sam imao prilike čuti. Ako je Blade Runner dokazao Vangelisa kao glazbenika koji razmišlja van granica i ispred svog vremena, tada je ovo djelo to još i više potvrdilo. Album koji bi svatko trebao imati u svojoj kolekciji bez obzira na glazbeni ukus čisto iz razloga što ovdje umjesto predvidljive i gotovo 'disneyevske' dosade iz holivudskih blockbustera imamo nešto uistinu drugačije, inventivno, inspirirano, emotivno, te na skladateljskom nivou i izvedbom fenomenalno.

-
recenzirao korisnik:
14.05.2018. u 09:37:12

Nakon odličnog Direct albuma, Vangelis je nastavio s konceptualnim pristupom i ovoga nas puta odveo u svakodnevicu jednog velegrada.

Album se otvara s meditativnom „Dawn“ koja osim izlaska sunca asocira donekle na pojedine trenutke iz Blade Runnera, s možda malko slabijom produkcijom. Tu je Vangelis dokazao da mu je stvaranje posebnog ambijenta uvijek prilično jaka strana.

Nakon toga Vangelis se zaživio s pričom, te kroz razne ritmove koje su pratili mali glazbeni motivi, nastojao zvukom dočarati dnevne aktivnosti velegrada. Doduše, dok je na prijašnjem albumu stvarao snažne teme koje je pritom savršeno razvijao, ovdje je sve nekako ispalo linearno, pa me stoga i nisu impresionirale skladbe poput „Morning Papers“, „Side Streets“ i opuštajuće monotone „Good to See You“ koja svojim ritmom i laganim jazzy prizvukom definira album.

Pomalo bizarna „Red Lights“ dovodi tu repetitivno ritmičnu monotoniju do svog vrhunca i time možda na neki način zaokružuje činjenicu da Vangelis ipak nije bio baš pretjerano inspiriran.

Nerve Centre“ je zanimljiva kakofonična skladba da opiše užurbanost grada, no pomalo i iritantna s obzirom da se ovakav pristup na prethodnom albumu puno bolje razrađivao. Pred kraj skladba dostiže svoj dramatični vrhunac koji dobro funkcionira koliko god pompozan i dramatičan bio.

Jedan od većih aduta je ambijentalna i pomalo mistična skladba „Twilight“ gdje se slušatelja na suptilan način uvodi u kraj dana replicirajući zvuk gitare i to se čini na jednako uspješan način kako nas se i uvelo u zoru s uvodnom skladbom. 

Konačno pravi adut dolazi na samom kraju sa skladbom „Procession“ koja svojim tromim i mračnim ritmom, te sve jačim bildanjem teme i višeslojnih motiva postaje možda prva jasna naznaka skladateljskog pristupa onoga što će uslijediti narednih godina.

Album koji, iako uspješno dočarava ono što se htjelo postići, mi nikada iz nekog razloga nije baš sjeo. Previše čudnih ritmova i synth zvukova koji kao da kombiniraju na upitan način folklornu sa synth glazbom u pomalo linearnoj i monotonoj maniri.

Album koji možda najbolje služi da predstavi prijelaz u jedno kratko i s glazbenog aspekta novo, no usto i zaista impresivno razdoblje.

Nakon odličnog Direct albuma, Vangelis je nastavio s konceptualnim pristupom i ovoga nas puta odveo u svakodnevicu jednog velegrada.

Album se otvara s meditativnom „Dawn“ koja osim izlaska sunca asocira donekle na pojedine trenutke iz Blade Runnera, s možda malko slabijom produkcijom. Tu je Vangelis dokazao da mu je stvaranje posebnog ambijenta uvijek prilično jaka strana.

Nakon toga Vangelis se zaživio s pričom, te kroz razne ritmove koje su pratili mali glazbeni motivi, nastojao zvukom dočarati dnevne aktivnosti velegrada. Doduše, dok je na prijašnjem albumu stvarao snažne teme koje je pritom savršeno razvijao, ovdje je sve nekako ispalo linearno, pa me stoga i nisu impresionirale skladbe poput „Morning Papers“, „Side Streets“ i opuštajuće monotone „Good to See You“ koja svojim ritmom i laganim jazzy prizvukom definira album.

Pomalo bizarna „Red Lights“ dovodi tu repetitivno ritmičnu monotoniju do svog vrhunca i time možda na neki način zaokružuje činjenicu da Vangelis ipak nije bio baš pretjerano inspiriran.

Nerve Centre“ je zanimljiva kakofonična skladba da opiše užurbanost grada, no pomalo i iritantna s obzirom da se ovakav pristup na prethodnom albumu puno bolje razrađivao. Pred kraj skladba dostiže svoj dramatični vrhunac koji dobro funkcionira koliko god pompozan i dramatičan bio.

Jedan od većih aduta je ambijentalna i pomalo mistična skladba „Twilight“ gdje se slušatelja na suptilan način uvodi u kraj dana replicirajući zvuk gitare i to se čini na jednako uspješan način kako nas se i uvelo u zoru s uvodnom skladbom. 

Konačno pravi adut dolazi na samom kraju sa skladbom „Procession“ koja svojim tromim i mračnim ritmom, te sve jačim bildanjem teme i višeslojnih motiva postaje možda prva jasna naznaka skladateljskog pristupa onoga što će uslijediti narednih godina.

Album koji, iako uspješno dočarava ono što se htjelo postići, mi nikada iz nekog razloga nije baš sjeo. Previše čudnih ritmova i synth zvukova koji kao da kombiniraju na upitan način folklornu sa synth glazbom u pomalo linearnoj i monotonoj maniri.

Album koji možda najbolje služi da predstavi prijelaz u jedno kratko i s glazbenog aspekta novo, no usto i zaista impresivno razdoblje.

-
recenzirao korisnik:
12.05.2018. u 07:45:26

Inspiriran svemirskom misijom Rosetta čiji je cilj bio sletjeti na jedan komet, Vangelis je nakon dugo vremena stvorio i objavio album koji zvuči točno onako kako bih ga zamislio i bez slušanja – profesionalno, predvidljivo i lišeno ikakve istinske inspiracije.

Uvodna „Origins“ predstavlja standardnu pompu s kojom Vangelis otvara svoje albume/projekte još od predivnog Oceanic albuma iz danas već davne 1996. godine.

Ono što slijedi nakon toga je elektronika gotovo orkestralnog zvuka koju je Vangelis u karijeri doveo do svog vrhunca, a sada samo stilski replicira ono što smo od njega već čuli sasvim dovoljno puta i teško se na bilo koji način može mjeriti s genijalnim djelima koja je stvorio pretežno između 30-te i 50-te godine života.

Tako u „Philae's Descent“ imamo neurotičnu skladbu koja podsjeća na progresivne, te čak ne nužno tako sjajne skladbe s Albedo 0.39 albuma, a „Mission Accomplie (Rosetta's Waltz)“ je jednostavno rečeno slabija replika neke himnične skladbe s Alexander soundtracka.

U skladbama poput „Starstuff“ i „Sunlight“ Vangelis odlazi u ambijentalne sfere gdje relativno uspješno, no i nadalje ne na pretjerano dojmljiv način, pokušava stvoriti okosnicu albuma. Klavirom razigrana „Exo Genesis“ je jedna od zanimljivijih skladbi, no opet van forme ne uspijeva pružiti previše.

U „Celestial Whispers“ se s malo više nježnosti uspijeva postići određeni šarm, no tek u naslovnoj „Rosetta“ Vangelis pokazuje svoj najjači i na ovome albumu jedini uistinu pravi adut. Taj mali, no dojmljiv glazbeni motiv jasno ukazuje da je Vangelis još uvijek u stanju postići onu snagu koju je postizao svojim kultnim sklabama poput „Alpha“ (na koju se donekle ova skladba i referira), te „Missing“, „La Petite Fille de la Mer“, „To the Unknown Man“, itd. Upravo bi za njega bilo najbolje da u skorašnje vrijeme objavi album gdje bi se držao malih i snažnih glazbenih motiva jer Vangelis je bio i ostao jedan od rijetkih koji je upravo s malo mogao reći jako puno, te je to još jednom ovdje i dokazao. To je jedina skladba koja opravdava egzistenciju ovog albuma, a sve ostalo može se naći u svojim više inspiriranim i boljim izdanjima na prijašnjim albumima.

Album kao takav služi svrsi, no još jednom potvrđuje da kasnije godine života postaju ubojica kreativnosti i energije kod velike većine glazbenika. Vangelis je nekada stvarao glazbom nove svijetove koji su na neki način definirali vrijeme u kojoj je ta glazba postojala. Od upotrebe njegove glazbe u Carl SaganovomCosmosu“, filmovima, pa sve do reklama i razno-raznih špica, Vangelisova glazba je uvelike bila podloga naših života. Ovaj album stoga predstavlja samo utihnuli eho nekih drugih vremena.

Inspiriran svemirskom misijom Rosetta čiji je cilj bio sletjeti na jedan komet, Vangelis je nakon dugo vremena stvorio i objavio album koji zvuči točno onako kako bih ga zamislio i bez slušanja – profesionalno, predvidljivo i lišeno ikakve istinske inspiracije.

Uvodna „Origins“ predstavlja standardnu pompu s kojom Vangelis otvara svoje albume/projekte još od predivnog Oceanic albuma iz danas već davne 1996. godine.

Ono što slijedi nakon toga je elektronika gotovo orkestralnog zvuka koju je Vangelis u karijeri doveo do svog vrhunca, a sada samo stilski replicira ono što smo od njega već čuli sasvim dovoljno puta i teško se na bilo koji način može mjeriti s genijalnim djelima koja je stvorio pretežno između 30-te i 50-te godine života.

Tako u „Philae's Descent“ imamo neurotičnu skladbu koja podsjeća na progresivne, te čak ne nužno tako sjajne skladbe s Albedo 0.39 albuma, a „Mission Accomplie (Rosetta's Waltz)“ je jednostavno rečeno slabija replika neke himnične skladbe s Alexander soundtracka.

U skladbama poput „Starstuff“ i „Sunlight“ Vangelis odlazi u ambijentalne sfere gdje relativno uspješno, no i nadalje ne na pretjerano dojmljiv način, pokušava stvoriti okosnicu albuma. Klavirom razigrana „Exo Genesis“ je jedna od zanimljivijih skladbi, no opet van forme ne uspijeva pružiti previše.

U „Celestial Whispers“ se s malo više nježnosti uspijeva postići određeni šarm, no tek u naslovnoj „Rosetta“ Vangelis pokazuje svoj najjači i na ovome albumu jedini uistinu pravi adut. Taj mali, no dojmljiv glazbeni motiv jasno ukazuje da je Vangelis još uvijek u stanju postići onu snagu koju je postizao svojim kultnim sklabama poput „Alpha“ (na koju se donekle ova skladba i referira), te „Missing“, „La Petite Fille de la Mer“, „To the Unknown Man“, itd. Upravo bi za njega bilo najbolje da u skorašnje vrijeme objavi album gdje bi se držao malih i snažnih glazbenih motiva jer Vangelis je bio i ostao jedan od rijetkih koji je upravo s malo mogao reći jako puno, te je to još jednom ovdje i dokazao. To je jedina skladba koja opravdava egzistenciju ovog albuma, a sve ostalo može se naći u svojim više inspiriranim i boljim izdanjima na prijašnjim albumima.

Album kao takav služi svrsi, no još jednom potvrđuje da kasnije godine života postaju ubojica kreativnosti i energije kod velike većine glazbenika. Vangelis je nekada stvarao glazbom nove svijetove koji su na neki način definirali vrijeme u kojoj je ta glazba postojala. Od upotrebe njegove glazbe u Carl SaganovomCosmosu“, filmovima, pa sve do reklama i razno-raznih špica, Vangelisova glazba je uvelike bila podloga naših života. Ovaj album stoga predstavlja samo utihnuli eho nekih drugih vremena.

-
recenzirao korisnik:
24.10.2017. u 12:42:19

Kada sam čuo singl „Hurts“, pomislio sam si kako je to jedna od rijetkih dobrih komercijalnih pop pjesama u beskrajnoj žabokrečini današnje komercijale. Dramatična, ritmična i gotovo 'james bondovska' energija koja iz nje proizlazi otvorila je prostor nadi da ćemo možda dobiti jedan zbilja solidan ili barem pristojan album.

Doduše, ispostavilo se da se Emeli uspjela vrlo brzo srozati. Pošto je ovaj album pod utjecajem njenih zambijskih korijena, najviše čudi što umjesto da doda malo siroviji i strastveniji zvuk albumu, što bi bilo za očekivati, Emeli je upala u zamke vlastitih artističkih ambicija koje je usto zapečatila pretežno standardnim komercijalnim zvukom.

Kratka uvodna „Selah“ svojim spritualnim pristupom na neki način otvara i predstavlja onaj laganiji i amorfni dio albuma koji također predstavlja i njegov najdosadniji dio, a svoj vrhunac dostiže u melankoličnim glazbenim nedorečenostima poput „Happen“, „Give Me Something“, „Right Now“, „Shakes“, „Lonely“ i „Sweet Architect“ što znači predstavlja već polovicu albuma utopljenu u glazbeno traljavo izvedenoj patetičnosti podvučenoj tu i tamo Emelinim vokalnim zavijanjima. Oveći dio albuma automatski umara slušatelja iznimno nezanimljivim glazbenim kreacijama uz koje je uza sve to ubačena i pokoja beživotna trendy grozota poput „Garden“ izvedena sa Jay Electronica i Aine Zion.

Album se tu i tamo izvuče na pozitivu preko pomalo sanjive „I'd Rather Not“ i akustične balade poput „Tenderly“ koja osim standardnog jaukanja uvodi malo više emocije i stila.

Drugi singl „Breathing Underwater“ sa svojim soul elementima djeluje kao poluuspješno realizirana ideja.  

Jedan od većih aduta dolazi s „Highs and Lows“ gdje postaje jasno da Emeli zvuči daleko bolje u ritmičnim i malko življim izdanjima. 

3 bonus pjesme su čak donekle i pozitivni dodatak albumu.
Kung Fu“ unatoč svom minimalizmu lovi zanimljivu atmosferu, „Somebody“ unosi pomalo drame i emocije, a završna akustična „This Much is True“ ukrašena usnom harmonikom zvuči doslovno kao pjesma od Bruce Springsteena izvedena od Emeli i jedan je od većih aduta na albumu koji se doduše i uz par boljih trenutaka ne može izvući niti do samog prosjeka.

Emeli je ovdje došla i s ponekim žanrovski zanimljivim idejama čiji bi se potencijali trebali ostvariti na narednim albumima s obzirom da se ovdje nisu niti imali namjeru realizirati. Slabašan album s vizijom i lošom realizacijom iste. 

Kada sam čuo singl „Hurts“, pomislio sam si kako je to jedna od rijetkih dobrih komercijalnih pop pjesama u beskrajnoj žabokrečini današnje komercijale. Dramatična, ritmična i gotovo 'james bondovska' energija koja iz nje proizlazi otvorila je prostor nadi da ćemo možda dobiti jedan zbilja solidan ili barem pristojan album.

Doduše, ispostavilo se da se Emeli uspjela vrlo brzo srozati. Pošto je ovaj album pod utjecajem njenih zambijskih korijena, najviše čudi što umjesto da doda malo siroviji i strastveniji zvuk albumu, što bi bilo za očekivati, Emeli je upala u zamke vlastitih artističkih ambicija koje je usto zapečatila pretežno standardnim komercijalnim zvukom.

Kratka uvodna „Selah“ svojim spritualnim pristupom na neki način otvara i predstavlja onaj laganiji i amorfni dio albuma koji također predstavlja i njegov najdosadniji dio, a svoj vrhunac dostiže u melankoličnim glazbenim nedorečenostima poput „Happen“, „Give Me Something“, „Right Now“, „Shakes“, „Lonely“ i „Sweet Architect“ što znači predstavlja već polovicu albuma utopljenu u glazbeno traljavo izvedenoj patetičnosti podvučenoj tu i tamo Emelinim vokalnim zavijanjima. Oveći dio albuma automatski umara slušatelja iznimno nezanimljivim glazbenim kreacijama uz koje je uza sve to ubačena i pokoja beživotna trendy grozota poput „Garden“ izvedena sa Jay Electronica i Aine Zion.

Album se tu i tamo izvuče na pozitivu preko pomalo sanjive „I'd Rather Not“ i akustične balade poput „Tenderly“ koja osim standardnog jaukanja uvodi malo više emocije i stila.

Drugi singl „Breathing Underwater“ sa svojim soul elementima djeluje kao poluuspješno realizirana ideja.  

Jedan od većih aduta dolazi s „Highs and Lows“ gdje postaje jasno da Emeli zvuči daleko bolje u ritmičnim i malko življim izdanjima. 

3 bonus pjesme su čak donekle i pozitivni dodatak albumu.
Kung Fu“ unatoč svom minimalizmu lovi zanimljivu atmosferu, „Somebody“ unosi pomalo drame i emocije, a završna akustična „This Much is True“ ukrašena usnom harmonikom zvuči doslovno kao pjesma od Bruce Springsteena izvedena od Emeli i jedan je od većih aduta na albumu koji se doduše i uz par boljih trenutaka ne može izvući niti do samog prosjeka.

Emeli je ovdje došla i s ponekim žanrovski zanimljivim idejama čiji bi se potencijali trebali ostvariti na narednim albumima s obzirom da se ovdje nisu niti imali namjeru realizirati. Slabašan album s vizijom i lošom realizacijom iste. 

-
recenzirao korisnik:
09.10.2017. u 19:52:38

Najprodavaniji album u Velikoj Britaniji 2012. godine koji je usto proveo i 66 tjedana u top 10, čime je prestigao debitantski album od The Beatlesa, stigao je također od debitantice Emeli Sandé.

Iako nije bio objavljen kao prvi, već treći singl, „Next to Me“ je čini se podigao najviše prašine svojim poletnim, te pomalo retro soul gospel zvukom. Pjesma koja je domišljatim faktorom melodične zaraznosti uspjela privući pažnju unatoč tankoj konstrukciji same skladbe.

Doduše, ostatak albuma ne nastoji baš toliko koketirati s klasičnim pop zvukom, te je kao prvi singl pametno odabrana trip-hop „Heaven“ pjesma koja svojim ritmom i aranžmanom prilično podsjeća na „Unfinished Sympathy“ od Massive Attacka.

Više nego solidan vokal, pretežno ritmični singlovi i zanimljiva Emelina pojava su očito bili sasvim dovoljni da izazovu instant dopadljivost i respekt od publike, no preslušavajući album jasno je da Emeli pažljivo balansira između glazbe i komercijalnog treša.

U nekim baladama poput malo teže probavljive „River“ jasno je da se slijedi trendovsko pretjerivanje u vokalnim akrobacijama poznato još i kao 'oversinging'. Čim se ulazi u domenu balada komercijalnih karakteristika uistinu je teško čuti danas nešto što ne zvuči lažno i naporno za slušanje. Stoga se Emeli malo bolje snašla sa „Mountains“ pjesmom koja doduše pak zvuči kao da nikada nije dostigla potpuni potencijal kojemu je težila. „Clown“ kao jedna standardna komercijalna balada prolazi kao sasvim pristojan glazbeni uradak koji uspijeva donekle prenijeti emociju samom melodijom i uz minimum nepotrebnih vokalnih pretjerivanja.

My Kind of Love“ ubacuje poželjne soul dramatike i prolazi kao jedan od većih aduta na albumu. Isto bi se moglo reći i za „Daddy“ koja pomalo 'bondovskim' zvukom vrlo brzo zaokupi slušatelja.

Ostatak albuma je pretežno ispunjen sasvim pristojnim i melodičnim pjesmama poput „Maybe“ i „Lifetime“, no opet u cijeloj toj priči fali više snage, a osobnost koja proizlazi iz albuma zvuči kao da nije ostvarila u potpunosti rezultat kojemu je toliko težila. Razlog leži u tome da pjesme s glazbenog nivoa jednostavno nisu dosta snažne da bi izrazile sve najbolje od Emeli, a dodatni minus su i standardno nezanimljive balade poput „Read All About It (Part III)“ koja završava album i tako melodramatika koja želi biti emotivna ispada naporna i dosadna.

Specijalno izdanje s dodatnih pet pjesama ne odskače od ostatka albuma, kako zvukom, tako niti kvalitetom.
Wonder“ je pristojna poluzarazna pjesmica, „Easier in Bed“ produkcijski relativno zanimljiva težnja trip-hopu, a „Beneath Your Beatiful“ balada u duetu s Labirinth-om koja ne uspijeva dostići svoje velike težnje.

Breaking the Law“ koja se ranije na albumu nalazi u svojoj nježnoj i akustičnoj verziji, u bonus verziji dolazi u ritmičnoj pop verziji i obje verzije su pristojne i ne pretjerano upečatljive.

Cijela priča se završava s mlakom obradom LennonoveImagine“.

Kada se sve zaokruži, Emeli se očito našla u pravo vrijeme na pravom mjestu da s par solidnih singlova zaokupi pažnju i objavi pristojan album koji uza sve postojeće vrline ipak nije zaslužio slavu koju je pokupio. 

Najprodavaniji album u Velikoj Britaniji 2012. godine koji je usto proveo i 66 tjedana u top 10, čime je prestigao debitantski album od The Beatlesa, stigao je također od debitantice Emeli Sandé.

Iako nije bio objavljen kao prvi, već treći singl, „Next to Me“ je čini se podigao najviše prašine svojim poletnim, te pomalo retro soul gospel zvukom. Pjesma koja je domišljatim faktorom melodične zaraznosti uspjela privući pažnju unatoč tankoj konstrukciji same skladbe.

Doduše, ostatak albuma ne nastoji baš toliko koketirati s klasičnim pop zvukom, te je kao prvi singl pametno odabrana trip-hop „Heaven“ pjesma koja svojim ritmom i aranžmanom prilično podsjeća na „Unfinished Sympathy“ od Massive Attacka.

Više nego solidan vokal, pretežno ritmični singlovi i zanimljiva Emelina pojava su očito bili sasvim dovoljni da izazovu instant dopadljivost i respekt od publike, no preslušavajući album jasno je da Emeli pažljivo balansira između glazbe i komercijalnog treša.

U nekim baladama poput malo teže probavljive „River“ jasno je da se slijedi trendovsko pretjerivanje u vokalnim akrobacijama poznato još i kao 'oversinging'. Čim se ulazi u domenu balada komercijalnih karakteristika uistinu je teško čuti danas nešto što ne zvuči lažno i naporno za slušanje. Stoga se Emeli malo bolje snašla sa „Mountains“ pjesmom koja doduše pak zvuči kao da nikada nije dostigla potpuni potencijal kojemu je težila. „Clown“ kao jedna standardna komercijalna balada prolazi kao sasvim pristojan glazbeni uradak koji uspijeva donekle prenijeti emociju samom melodijom i uz minimum nepotrebnih vokalnih pretjerivanja.

My Kind of Love“ ubacuje poželjne soul dramatike i prolazi kao jedan od većih aduta na albumu. Isto bi se moglo reći i za „Daddy“ koja pomalo 'bondovskim' zvukom vrlo brzo zaokupi slušatelja.

Ostatak albuma je pretežno ispunjen sasvim pristojnim i melodičnim pjesmama poput „Maybe“ i „Lifetime“, no opet u cijeloj toj priči fali više snage, a osobnost koja proizlazi iz albuma zvuči kao da nije ostvarila u potpunosti rezultat kojemu je toliko težila. Razlog leži u tome da pjesme s glazbenog nivoa jednostavno nisu dosta snažne da bi izrazile sve najbolje od Emeli, a dodatni minus su i standardno nezanimljive balade poput „Read All About It (Part III)“ koja završava album i tako melodramatika koja želi biti emotivna ispada naporna i dosadna.

Specijalno izdanje s dodatnih pet pjesama ne odskače od ostatka albuma, kako zvukom, tako niti kvalitetom.
Wonder“ je pristojna poluzarazna pjesmica, „Easier in Bed“ produkcijski relativno zanimljiva težnja trip-hopu, a „Beneath Your Beatiful“ balada u duetu s Labirinth-om koja ne uspijeva dostići svoje velike težnje.

Breaking the Law“ koja se ranije na albumu nalazi u svojoj nježnoj i akustičnoj verziji, u bonus verziji dolazi u ritmičnoj pop verziji i obje verzije su pristojne i ne pretjerano upečatljive.

Cijela priča se završava s mlakom obradom LennonoveImagine“.

Kada se sve zaokruži, Emeli se očito našla u pravo vrijeme na pravom mjestu da s par solidnih singlova zaokupi pažnju i objavi pristojan album koji uza sve postojeće vrline ipak nije zaslužio slavu koju je pokupio. 

-
recenzirao korisnik:
06.08.2017. u 01:52:12

Popularnost koju u Hrvatskoj uživa The National uistinu je nevjerojatna, rekao bih usporediva s Nickom Caveom ili Depeche Mode, a tome su u dobroj mjeri kumovali i koncerti koje ova ekipa u našoj zemlji održava već po automatizmu. I sam sam pohodio dva njihova nastupa - prvi na Šalati 2012., drugi u Šibeniku 2014. Dok je prvi bio zbilja antologijskih dosega, prava i relaksirana rock-svetkovina s pomahnitalim i pijanim Mattom Berningerom, drugi me se osjetno slabije dojmio svojom blagom umrtvljenošću.

Blagom su umrtvljenošću obilježeni i mnogi njihovi albumi, no to tim albumima gotovo da nimalo ne smeta, dok su pak s High Violet došli gotovo do U2-ovske himničnosti te polučili sijaset zbilja jako dobrih i životnih skladbi.

"Terrible Love" baš ne djeluje obećavajuće sa svojom bezveznom melodijom i besmislenom gitarskom kakofonijom, ali pravi uzlet dolazi već sa sljedećom "Sorrow", s nikad jasnijim i moćnijim Mattovim baritonom te odlično suzdržanom melodijom. "Anyone's Ghost" na prvo je slušanje najpitkija, ali podjednako sumorna, a tu je negdje i centralna "Bloodbuzz Ohio", jedna od najbolje produciranih i masteriranih rock-pjesama ikad. "Afraid of Everyone" oda je svim tjeskobnim hipersenzibilcima i nježnim dušama kakvih na ovom svijetu ima više nego što mislimo.

Najjači pljesak zaslužuje genijalna "Conversation 16" koja svojom tugom, čemerom, gotikom i anđeoskom melodijom mete sve što su The Smiths, U2 i Nick Cave snimili te ulazi u red najljepših i najmračnijih pjesama ikad snimljenih.

Stvar se završava utješnom "Vanderlyle Crybaby Geeks", koja je poput svjetla na kraju jednog prilično tamnog i stjenovitog tunela.

Premda nisam izrazit obožavatelj ove ekipe, "objektivno" valja reći da je ovaj album vrijedan uvrštavanja u antologiju rocka, bio on indie ili nešto drugo. Kvaliteta, karakter, stil i ugođaj - dakle sve bitne komponente - su tu, a samo je sivi duh vremena kriv što ovi momci ne pune stadione diljem bijelog svijeta.

Popularnost koju u Hrvatskoj uživa The National uistinu je nevjerojatna, rekao bih usporediva s Nickom Caveom ili Depeche Mode, a tome su u dobroj mjeri kumovali i koncerti koje ova ekipa u našoj zemlji održava već po automatizmu. I sam sam pohodio dva njihova nastupa - prvi na Šalati 2012., drugi u Šibeniku 2014. Dok je prvi bio zbilja antologijskih dosega, prava i relaksirana rock-svetkovina s pomahnitalim i pijanim Mattom Berningerom, drugi me se osjetno slabije dojmio svojom blagom umrtvljenošću.

Blagom su umrtvljenošću obilježeni i mnogi njihovi albumi, no to tim albumima gotovo da nimalo ne smeta, dok su pak s High Violet došli gotovo do U2-ovske himničnosti te polučili sijaset zbilja jako dobrih i životnih skladbi.

"Terrible Love" baš ne djeluje obećavajuće sa svojom bezveznom melodijom i besmislenom gitarskom kakofonijom, ali pravi uzlet dolazi već sa sljedećom "Sorrow", s nikad jasnijim i moćnijim Mattovim baritonom te odlično suzdržanom melodijom. "Anyone's Ghost" na prvo je slušanje najpitkija, ali podjednako sumorna, a tu je negdje i centralna "Bloodbuzz Ohio", jedna od najbolje produciranih i masteriranih rock-pjesama ikad. "Afraid of Everyone" oda je svim tjeskobnim hipersenzibilcima i nježnim dušama kakvih na ovom svijetu ima više nego što mislimo.

Najjači pljesak zaslužuje genijalna "Conversation 16" koja svojom tugom, čemerom, gotikom i anđeoskom melodijom mete sve što su The Smiths, U2 i Nick Cave snimili te ulazi u red najljepših i najmračnijih pjesama ikad snimljenih.

Stvar se završava utješnom "Vanderlyle Crybaby Geeks", koja je poput svjetla na kraju jednog prilično tamnog i stjenovitog tunela.

Premda nisam izrazit obožavatelj ove ekipe, "objektivno" valja reći da je ovaj album vrijedan uvrštavanja u antologiju rocka, bio on indie ili nešto drugo. Kvaliteta, karakter, stil i ugođaj - dakle sve bitne komponente - su tu, a samo je sivi duh vremena kriv što ovi momci ne pune stadione diljem bijelog svijeta.

-
recenzirao korisnik:
05.06.2017. u 22:59:56

Na prvom albumu Life in Cartoon Motion Mika nas je pozitivno dotukao pretjerano zaraznim i zabavnim pjesmuljcima. Na narednom albumu The Boy Who Knew Too Much unaprijedio je sve glazbene adute i otišao korak naprijed u kompleksnosti i dubini pjesama. Sve je upućivalo na to da stvari nekim čudom održavaju uspješno konstantnu kvalitetu i da Mika odrasta kao glazbenik u pravilnom smjeru. No, onda je objavio ovaj treći album i jednostavno – razočarao.

Sve zvuči razigrano i veselo, no u stvari sve svoje adute je s glazbene strane okrenuo na banalnost i minimalizam, te samim time uklonio dimenziju izazovnosti pjesama koja je postojala na prva dva albuma. Faktor zaraznosti se neuspješno pokušava provući kroz minimalističke nabrajalice poput „Lola“, „Stardust“, „Emily“ i dosadnjikave „Kids“, a album završava bljedunjava i bezvezna „Celebrate“ izvedena s Pharell Williamsom koja je poslužila u V.Britaniji kao uvodni singl što je katastrofalan izbor, a to su i same top liste potvrdile. Forsiranje dance zvuka i sterilnih ritmova nimalo ne pomaže da i to malo potencijalnih ideja izvuče na pozitivnu stranu.

Uvodna „Origin of Love“ prolazi kao jedna od najboljih stvari na albumu, te iako bi se očekivalo da stvari krenu na još bolje nakon takvog uvoda, dogodilo se upravo suprotno.

Još neki od malo svjetlijih trenutaka su „Step with Me“ koja ima relativno zanimimljivi refren, te „Underwater“ gdje Mika pomalo zvuči kao Robbie Williams iz nekih već prošlih godina.

Sam Mika u svom opisu albuma mi nije djelovao pretjerano entuzijastičan. Osim što je izjavio da se pjesme bave 'ozbiljnijim temama' i 'problemima odraslih', naglasio je da je album s glazbenog nivoa jednostavniji i manje slojevit pop negoli prethodni album što je u samom startu vrlo loša naznaka, no jedino je dobro u svemu tome da je Mika barem svjestan mane nečega što je u tome trenutku možda doživio kao nešto 'poželjno'.

No, žalosna činjenica je da se nijedna pjesma s ovog albuma ne može mjeriti s kvalitetom pjesama s dva prethodnika. Ako je ovo prva naznaka u što je Mika krenuo, tada predstavlja ionako veliku većinu današnjih grupa i glazbenika koji vrlo brzo sjebu stvari nakon prva dva ili tri albuma. Ipak, njegova prva dva albuma su daleko nadmašila kvalitetom većinu ostalog komercijalnog mediokritetstva i zbog toga Mika zaslužuje poštovanje.

Najveći problem ovog djela jest što je prije svega bezličan, pa se s površnog nivoa može činiti da pjesme niti nisu toliko loše, no u stvari nikako da ostanu u uhu ili zaokupe slušatelja, a to je uvijek ono što meni u startu pokopa bilo koji album.

Snimio je i dosta bonus pjesama otpjevanih na francuskom jeziku koje su se našle na francuskoj i deluxe verzijama kao primjerice „Elle Me Dit“ koja je bila objavljena u Francuskoj kao singl i popela se na 1. mjesto. U tim bonus pjesmicama na francuskom, uključujući još i „Karen“, „L'amour dans le mauvais temps“, te „Un soleil mal luné“, ima više šarma i kvalitete nego na većini službenog albuma, no unatoč tome niti te pjesme ne dostižu kvalitetu prethodnih albuma.

Uspjeh albuma na top listama je bio pristojan, no svejedno je komercijalni pad naspram prethodnika bio jasan. Veći je problem kada je komercijalno propadanje potvrđeno kolekcijom nezanimljivih pjesama koje se ničime ne uzdižu iznad ionako ispodprosječne komercijale koja lovi pažnju nezahtjevnog slušatelja od danas do sutra. Mika je pokazao s prva dva albuma da zna bolje i trebao bi se držati svog umjetničkog integriteta, a ne se, nadam se, pretvoriti u komercijalno bljedunjavu bljuzgu kakvih ima već i previše. 

Na prvom albumu Life in Cartoon Motion Mika nas je pozitivno dotukao pretjerano zaraznim i zabavnim pjesmuljcima. Na narednom albumu The Boy Who Knew Too Much unaprijedio je sve glazbene adute i otišao korak naprijed u kompleksnosti i dubini pjesama. Sve je upućivalo na to da stvari nekim čudom održavaju uspješno konstantnu kvalitetu i da Mika odrasta kao glazbenik u pravilnom smjeru. No, onda je objavio ovaj treći album i jednostavno – razočarao.

Sve zvuči razigrano i veselo, no u stvari sve svoje adute je s glazbene strane okrenuo na banalnost i minimalizam, te samim time uklonio dimenziju izazovnosti pjesama koja je postojala na prva dva albuma. Faktor zaraznosti se neuspješno pokušava provući kroz minimalističke nabrajalice poput „Lola“, „Stardust“, „Emily“ i dosadnjikave „Kids“, a album završava bljedunjava i bezvezna „Celebrate“ izvedena s Pharell Williamsom koja je poslužila u V.Britaniji kao uvodni singl što je katastrofalan izbor, a to su i same top liste potvrdile. Forsiranje dance zvuka i sterilnih ritmova nimalo ne pomaže da i to malo potencijalnih ideja izvuče na pozitivnu stranu.

Uvodna „Origin of Love“ prolazi kao jedna od najboljih stvari na albumu, te iako bi se očekivalo da stvari krenu na još bolje nakon takvog uvoda, dogodilo se upravo suprotno.

Još neki od malo svjetlijih trenutaka su „Step with Me“ koja ima relativno zanimimljivi refren, te „Underwater“ gdje Mika pomalo zvuči kao Robbie Williams iz nekih već prošlih godina.

Sam Mika u svom opisu albuma mi nije djelovao pretjerano entuzijastičan. Osim što je izjavio da se pjesme bave 'ozbiljnijim temama' i 'problemima odraslih', naglasio je da je album s glazbenog nivoa jednostavniji i manje slojevit pop negoli prethodni album što je u samom startu vrlo loša naznaka, no jedino je dobro u svemu tome da je Mika barem svjestan mane nečega što je u tome trenutku možda doživio kao nešto 'poželjno'.

No, žalosna činjenica je da se nijedna pjesma s ovog albuma ne može mjeriti s kvalitetom pjesama s dva prethodnika. Ako je ovo prva naznaka u što je Mika krenuo, tada predstavlja ionako veliku većinu današnjih grupa i glazbenika koji vrlo brzo sjebu stvari nakon prva dva ili tri albuma. Ipak, njegova prva dva albuma su daleko nadmašila kvalitetom većinu ostalog komercijalnog mediokritetstva i zbog toga Mika zaslužuje poštovanje.

Najveći problem ovog djela jest što je prije svega bezličan, pa se s površnog nivoa može činiti da pjesme niti nisu toliko loše, no u stvari nikako da ostanu u uhu ili zaokupe slušatelja, a to je uvijek ono što meni u startu pokopa bilo koji album.

Snimio je i dosta bonus pjesama otpjevanih na francuskom jeziku koje su se našle na francuskoj i deluxe verzijama kao primjerice „Elle Me Dit“ koja je bila objavljena u Francuskoj kao singl i popela se na 1. mjesto. U tim bonus pjesmicama na francuskom, uključujući još i „Karen“, „L'amour dans le mauvais temps“, te „Un soleil mal luné“, ima više šarma i kvalitete nego na većini službenog albuma, no unatoč tome niti te pjesme ne dostižu kvalitetu prethodnih albuma.

Uspjeh albuma na top listama je bio pristojan, no svejedno je komercijalni pad naspram prethodnika bio jasan. Veći je problem kada je komercijalno propadanje potvrđeno kolekcijom nezanimljivih pjesama koje se ničime ne uzdižu iznad ionako ispodprosječne komercijale koja lovi pažnju nezahtjevnog slušatelja od danas do sutra. Mika je pokazao s prva dva albuma da zna bolje i trebao bi se držati svog umjetničkog integriteta, a ne se, nadam se, pretvoriti u komercijalno bljedunjavu bljuzgu kakvih ima već i previše. 

-
recenzirao korisnik:
04.06.2017. u 23:36:44

Postoji jedno nepisano pravilo u današnjem "kreativno zahtjevnijem" glazbenom svijetu da je glazba tim kvalitetnija što joj je struktura nejasnija, a melodije nedorađenije. 22, A Million Bon Ivera je friški primjer takvog naopakog rezoniranja, a uz neke mu se ograde komotno može pridružiti Freetown Sound Blood Orangea, mada je poetički i žanrovski potpuno drukčiji od Justinova, no svejedno gotovo podjednako amorfan i nepamtljiv.

Odmah ću reći da je ovaj album u svakom slučaju suvisliji i kohezivniji od (ipak mi na svoj način zanimljivog) Vernonova bućkuriša. Ipak, kad se podvuku sve crte, kvalitetom su oba albuma u sličnoj ravni, dakle radi se o slušljivim čušpajzima s jednom do dvije izuzetne pjesme.

Na ovom su albumu to prije svega "Augustine" i "Best to You", dva vrlo dopadljiva omaža 80-ima, zajedno s čistim gitarama i sintićima te nekako zanimljivo nerazvijenim melodijama. Drugdje je ta nerazvijenost ubitačna - zaista je obeshrabrujuće poslušati neki album 7-8 puta, a ne moći bar u grubim crtama rekonstruirati pjesme prilikom pregleda playliste. Stoga ne znam ni što bih više preporučio, ni sad ni ubuduće, jer ovom se konceptualnom složencu (ah, da!, album je konceptualan, jesam li rekao da je ovaj album jebeno KONCEPTUALAN???!!!) više vraćati neću.

Moguće je da ovdje ima nečeg većeg nego što ja to vidim, no neću se dalje ni truditi. Vjerojatno je ta nemoć i neimanje želje za (vrlo lako moguće uzaludnim) širenjem horizonata prvi ozbiljni simptom starenja. No starimo još i prije rođenja, a ima sigurno mnogo bolje glazbe od ove da nam olakša taj nimalo dostojanstven proces.

Postoji jedno nepisano pravilo u današnjem "kreativno zahtjevnijem" glazbenom svijetu da je glazba tim kvalitetnija što joj je struktura nejasnija, a melodije nedorađenije. 22, A Million Bon Ivera je friški primjer takvog naopakog rezoniranja, a uz neke mu se ograde komotno može pridružiti Freetown Sound Blood Orangea, mada je poetički i žanrovski potpuno drukčiji od Justinova, no svejedno gotovo podjednako amorfan i nepamtljiv.

Odmah ću reći da je ovaj album u svakom slučaju suvisliji i kohezivniji od (ipak mi na svoj način zanimljivog) Vernonova bućkuriša. Ipak, kad se podvuku sve crte, kvalitetom su oba albuma u sličnoj ravni, dakle radi se o slušljivim čušpajzima s jednom do dvije izuzetne pjesme.

Na ovom su albumu to prije svega "Augustine" i "Best to You", dva vrlo dopadljiva omaža 80-ima, zajedno s čistim gitarama i sintićima te nekako zanimljivo nerazvijenim melodijama. Drugdje je ta nerazvijenost ubitačna - zaista je obeshrabrujuće poslušati neki album 7-8 puta, a ne moći bar u grubim crtama rekonstruirati pjesme prilikom pregleda playliste. Stoga ne znam ni što bih više preporučio, ni sad ni ubuduće, jer ovom se konceptualnom složencu (ah, da!, album je konceptualan, jesam li rekao da je ovaj album jebeno KONCEPTUALAN???!!!) više vraćati neću.

Moguće je da ovdje ima nečeg većeg nego što ja to vidim, no neću se dalje ni truditi. Vjerojatno je ta nemoć i neimanje želje za (vrlo lako moguće uzaludnim) širenjem horizonata prvi ozbiljni simptom starenja. No starimo još i prije rođenja, a ima sigurno mnogo bolje glazbe od ove da nam olakša taj nimalo dostojanstven proces.

-
recenzirao korisnik:
25.03.2017. u 09:23:20

Nakon tri pomalo bizarna, no iznimno kreativna i konceptualna albuma, Vangelis je može se reći otvorio novo poglavlje u svojoj karijeri albumom koji je možda s vremenom ostao pomalo marginaliziran s obzirom na neke popularnije klasike iz 70-ih ili megapopularne soundtrackove koje je objavio u razdoblju od ranih 70-ih do ranih 90-ih. Unatoč tome, teško je ne primijetiti jasno i odlično realiziranu ideju ovog već tada modernijeg zvuka od Vangelisa izvedenu kroz cijelu paletu simfonično progresivnih i elektroničkih tekstura. Znači, Vangelis ovdje jednostavno radi ono u čemu je najbolji ili kako bi i sam rekao, funkcionira poput kanala kroz koji se manifestira glazba iz kaosa zvukova.

Uvodna „The Motion of the Stars“ iako je sasvim solidna stvar, zvuči pomalo statično i ne toliko zanimljivo naspram ostatka albuma, no već naredna „The Will of the Wind“ svojim snažnim kibernetičkim ritmom i frulicom, koja nekim čudom savršeno sjeda u to audio okruženje, daje jasno naslutiti da je Vangelis bio uistinu inspiriran da stvori nešto drugačije i novo. Ta skladba se stapa s naredom „Metallic Rain“ koja od svojeg suptilnog uvoda  koji doslovno asocira na svoj naziv, prelazi pred kraj u žešći zvuk snažnih ritmova i imitaciju električne gitare, te skladba prolazi doslovno kroz jedan kompleksniji razvoj svojih temeljnih ideja.

Takvo razvijanje ideja ponajviše dolazi do izražaja u očito najjačim adutima na albumu kao što je i „Dial Out“ koja od odličnog početka prelazi preko dramatičnog mosta na sredini skladbe da bi se u drugom dijelu nabildala u dramatičniju verziju uvodne teme.

No, zasigurno najveći adut dolazi s genijalnom „Message“. Iako je očito da je na ovom albumu Vangelis izbjegavao svoj česti repetitivni minimalizam, ova skladba je sve dovela na viši nivo i pružila jedan predivan i kompleksniji razvoj melodije koji je prešao cijeli spektar glazbenih motiva, a da niti na tren ne samo da nije izgubio nit, već je svakim svojim slijedećim prijelazom još više impresionirao, pa bi se moglo reći da je ova skladba poput izgubljenog klasičnog djela koje je Vangelis jednostavno pokupio negdje iz etera i provukao ga kroz svoje elektroničke glazbene filtere.

Glorianna (Hymn A La Femme)“ koristi ženski operni vokal u svrhu potenciranja očekivane Vangelisove pompoznosti, no unatoč lijepoj melodiji, određeni dojam glazbene predvidljivosti mi baš ne čini ovaj komad impresivnim koliko mu je to možda bila namjera.

No, zato je jasno da se Vangelis još jednom savršeno snašao u jednostavnim i repetitivnim, no zaraznim melodijicama poput „Elsewhere“ i „Rotation's Logic“ koje je provukao kroz cijeli spektar elektroničkih glazbenih tekstura, te ih tako učinio bogatim i neodoljivima na način kako samo to on zna.

Malo nježnosti u meditativnima „The Oracle of Apollo“ i pogotovo predivnoj „First Approach“ daje cijelom albumu malo prizemnijih i ljudskih emocija što album čini još svestranijim i zanimljivijim.

Razigrana „Ave“  počne u pomalo kakofoničnom modu da bi u svom klimaksu došla do impresivnog imitiranja zvuka zbora.

Završna „Intergalactic Radio Station“ zaokuplja od prve svojim tromim i teškim ritmom, te sporo bildajućom melodijom, te je zasigurno odličan završetak odličnog albuma.

Vangelis je svojom jasnom vizijom kibernetičke budućnosti stvorio album koji možda danas zvuči mrvu zastarjelo, no unio je toliku dozu inspiracije, te glazbene kreativnosti koja gotovo da zvuči katkad kao uspješno provedena improvizacija (što je često i način na koji Vangelis sklada) da je rezultat ispao uistinu impresivan, snažan, te prilično izazovan za slušanje. Vangelis je još jednom potvrdio zašto na svijetu ne postoji baš nitko tko bi bio u stanju stvarati glazbu koju upravo on stvara i da se čak bez završene glazbene akademije, bez poznavanja notnog zapisa i osnova glazbene teorije može katkad stvoriti samo strašću, senzibilitetom i vizijom daleko više, negoli intektualiziranjem nečega kao što je glazba. 

Nakon tri pomalo bizarna, no iznimno kreativna i konceptualna albuma, Vangelis je može se reći otvorio novo poglavlje u svojoj karijeri albumom koji je možda s vremenom ostao pomalo marginaliziran s obzirom na neke popularnije klasike iz 70-ih ili megapopularne soundtrackove koje je objavio u razdoblju od ranih 70-ih do ranih 90-ih. Unatoč tome, teško je ne primijetiti jasno i odlično realiziranu ideju ovog već tada modernijeg zvuka od Vangelisa izvedenu kroz cijelu paletu simfonično progresivnih i elektroničkih tekstura. Znači, Vangelis ovdje jednostavno radi ono u čemu je najbolji ili kako bi i sam rekao, funkcionira poput kanala kroz koji se manifestira glazba iz kaosa zvukova.

Uvodna „The Motion of the Stars“ iako je sasvim solidna stvar, zvuči pomalo statično i ne toliko zanimljivo naspram ostatka albuma, no već naredna „The Will of the Wind“ svojim snažnim kibernetičkim ritmom i frulicom, koja nekim čudom savršeno sjeda u to audio okruženje, daje jasno naslutiti da je Vangelis bio uistinu inspiriran da stvori nešto drugačije i novo. Ta skladba se stapa s naredom „Metallic Rain“ koja od svojeg suptilnog uvoda  koji doslovno asocira na svoj naziv, prelazi pred kraj u žešći zvuk snažnih ritmova i imitaciju električne gitare, te skladba prolazi doslovno kroz jedan kompleksniji razvoj svojih temeljnih ideja.

Takvo razvijanje ideja ponajviše dolazi do izražaja u očito najjačim adutima na albumu kao što je i „Dial Out“ koja od odličnog početka prelazi preko dramatičnog mosta na sredini skladbe da bi se u drugom dijelu nabildala u dramatičniju verziju uvodne teme.

No, zasigurno najveći adut dolazi s genijalnom „Message“. Iako je očito da je na ovom albumu Vangelis izbjegavao svoj česti repetitivni minimalizam, ova skladba je sve dovela na viši nivo i pružila jedan predivan i kompleksniji razvoj melodije koji je prešao cijeli spektar glazbenih motiva, a da niti na tren ne samo da nije izgubio nit, već je svakim svojim slijedećim prijelazom još više impresionirao, pa bi se moglo reći da je ova skladba poput izgubljenog klasičnog djela koje je Vangelis jednostavno pokupio negdje iz etera i provukao ga kroz svoje elektroničke glazbene filtere.

Glorianna (Hymn A La Femme)“ koristi ženski operni vokal u svrhu potenciranja očekivane Vangelisove pompoznosti, no unatoč lijepoj melodiji, određeni dojam glazbene predvidljivosti mi baš ne čini ovaj komad impresivnim koliko mu je to možda bila namjera.

No, zato je jasno da se Vangelis još jednom savršeno snašao u jednostavnim i repetitivnim, no zaraznim melodijicama poput „Elsewhere“ i „Rotation's Logic“ koje je provukao kroz cijeli spektar elektroničkih glazbenih tekstura, te ih tako učinio bogatim i neodoljivima na način kako samo to on zna.

Malo nježnosti u meditativnima „The Oracle of Apollo“ i pogotovo predivnoj „First Approach“ daje cijelom albumu malo prizemnijih i ljudskih emocija što album čini još svestranijim i zanimljivijim.

Razigrana „Ave“  počne u pomalo kakofoničnom modu da bi u svom klimaksu došla do impresivnog imitiranja zvuka zbora.

Završna „Intergalactic Radio Station“ zaokuplja od prve svojim tromim i teškim ritmom, te sporo bildajućom melodijom, te je zasigurno odličan završetak odličnog albuma.

Vangelis je svojom jasnom vizijom kibernetičke budućnosti stvorio album koji možda danas zvuči mrvu zastarjelo, no unio je toliku dozu inspiracije, te glazbene kreativnosti koja gotovo da zvuči katkad kao uspješno provedena improvizacija (što je često i način na koji Vangelis sklada) da je rezultat ispao uistinu impresivan, snažan, te prilično izazovan za slušanje. Vangelis je još jednom potvrdio zašto na svijetu ne postoji baš nitko tko bi bio u stanju stvarati glazbu koju upravo on stvara i da se čak bez završene glazbene akademije, bez poznavanja notnog zapisa i osnova glazbene teorije može katkad stvoriti samo strašću, senzibilitetom i vizijom daleko više, negoli intektualiziranjem nečega kao što je glazba.