Uputstva za sudjelovanje na notabene.com.hr

Kome je namijenjen notabene.com.hr

Posebnost ovog web sitea je u tome da možete pisati recenzije onih albuma od onih izvođača kojih vi to želite. Sami ih možete birati i unositi, te pisati o njima recenzije.

Ovaj web site je namijenjen svim ljubiteljima glazbe koji imaju o njoj nešto za reći, bilo dobro ili loše. Za pisanje recenzija ne trebate imati nikakve posebne predispozicije, niti glazbene naobrazbe, već jedino ljubav prema glazbi iz koje logički proizlazi činjenica da imate i neko znanje o njoj i da želite dati svoje mišljenje o nekom albumu, izvođaču, žanru, glazbenom trendu itd.

Vaše recenzije ne moraju biti eseji (a i mogu ako želite), te ne morate pokazivati zavidno znanje iz povijesti žanrova ili glazbene teorije da biste znali da li vam se nešto sviđa ili ne i zašto, jer glazba je prije svega umjetnost stvorena da bi u njoj svi uživali, kako glazbenici, tako i prosječni slušatelji.

Notabene.com.hr je osmišljen kao web site gdje je naglasak na recenziju, a ne samo na puko ocjenjivanje i davanje glasova, stoga se potrudite da vaše recenzije budu smislene i kvalitetne, pa će tada i ostali posjetitelji web sitea rado potražiti i vaše ostale recenzije da vide što imate za reći.

Kako sudjelovati na notabene.com.hr

Da biste sudjelovali na notabene.com.hr trebate samo otvoriti korisnički račun, tj. besplatno se registrirati i za jednu minutu biti ćete u mogućnosti sudjelovati na web siteu.
Na e-mail preko kojega ćete se registrirati, slati ćemo vam samo nužne obavijesti vezane uz vaš korisnički račun i vaše akcije na ovom site-u. Vaš e-mail je vidljiv jedino administratoru ovog web sitea.

Što sve možete na notabene.com.hr

Na ovom web siteu možete sami otvarati izvođače ili grupe i albume; naravno ukoliko ih netko drugi nije već otvorio. Obavezno prije otvaranja bilo grupe/izvođača ili albuma, preko sustava Pretrage izvršite provjeru da li je željena grupa/izvođač ili album već otvoren.

Ukoliko preko pretrage na siteu ne nalazite željenu grupu/izvođača ili album, možete pristupiti otvaranju istog. Pri tome se potrudite ispuniti sva obavezna polja što točnije sa uvijek velikim početnim slovima svake riječi kod naziva grupa/izvođača i barem velikim početnim slovom prve riječi naziva albuma i naziva pjesama. Jednom dodane grupe/izvođače i albume više ne možete brisati, niti prepravljati.

Da biste mogli unositi (otvarati) grupe/izvođače ili albume grupe/izvođača morate imati korisnički račun i biti prijavljeni.

I ono najbitnije, na ovome web siteu možete pisati recenzije i davati ocjene glazbenim izdanjima i koncertima na kojima ste bili, te nema čekanja na odobrenje, tj. kada jednom recenziju napišete i pošaljete, ona je odmah automatski objavljena na notabene.com.hr. Također, imate neograničene mogućnosti pri editiranju svojih recenzija i mijenjanja već datih ocjena.

Kako se snalaziti na notabene.com.hr

Da biste našli nekog izvođača ili grupu samo trebate upisati (pravilno) njegovo ime u tražilicu. U slučaju da ne nađete traženu grupu/izvođača u samoj pretrazi, tamo će vam biti ponuđeno da otvorite novog izvođača/grupu. Pritom pazite da ne otvarate duplikate jer duplikati će se brisati, a mi ćemo tada vaše recenzije prebaciti pod već postojećeg izvođača ili album. Pod samom grupom ili izvođačem, ako budu pronađeni u tražilici, naći ćete njihove diskografije gdje možete dodavati albume koji nedostaju. Također, odabirom da tražilica pretražuje albume, dobit ćete i tražene albume na uvid.

Za pristup raznim izvođačima trebate kliknuti u meniju na "RAZNI IZVOĐAČI" i to će vas odvesti do kategorija gdje ćete izabrati sebi prikladnu kategoriju i tamo otvoriti određeni album. Ukoliko se radi o suradnji dva ili tri izvođača, tada se oni kao zaseban izvođač mogu napraviti u pretrazi, primjerice "Bob Dylan & Johnny Cash" umjesto da ih se ubacuje pod razne izvođače koji obuhvaćaju širi pojam od suradnje nekih izvođača.

Znači, solo izvođače i grupe tražite i dodajete (stvarate) u samoj pretrazi, a razne izvođače pod "razni izvođači" do kojih dolazite preko glavnog menija.

Pod raznim izvođačima ako npr. pod klasičnom glazbom nije izričito stavljen naglasak na npr. kompozitora, dirigenta, solista ili orkestar, tada nećete pogriješiti ako takvo izdanje stavite pod kategoriju "klasična glazba". U slučaju da je jasno naglašeno tko izvodi klasičnu glazbu, tada tog izvođača ili čak kompozitora možete i otvoriti pod samostalnog izvođača. Pošto kompozitori klasične glazbe nisu objavljivali albume zato uglavnom imamo samo izdanja sa njihovim djelima koja izvodi netko drugi, pa sami odlučite u takvoj situaciji da li ćete album staviti pod "klasična glazba" ili recimo izričito pod primjerice izvođača "Glenn Gould" ako je naglasak izdanja na njegovim izvedbama.
U pretrazi se mogu naći svi albumi od grupa, samostalnih izvođača i raznih izvođača, pa uvijek obratite pažnju da ne otvarate duple albume ili izvođače.
Na dnu početne stranice imate i uvid u sve zadnje recenzije objavljene u protekla 3 mjeseca.

U slučaju da pri dodavanju grupe, albuma ili pisanja recenzije bude problema pri objavi, tada nemojte forsirati objavu previše puta, već nas kontaktirajte na email.

Pri dodavanju covera albuma, pazite da naziv slike koristi samo alfanumeričke znakove, a ne uskličnike, apostrofe, navodnike i slične znakove. U suprotnom može doći do problema i da se album ne objavi.

"koncerti" pod "razni izvođači" ili dodavanje koncerata pod "solo izvođači" se ne odnose na izdanja, već na vašu recenziju koncerta na kojemu ste bili.

Svoju sliku profila možete dodati za vrijeme registracije ili naknadno, te ju mijenjati prema potrebi. Nakon što se prijavite, pod "korisnici" nađite svoju ikonicu, te kliknite na nju i dodajte sliku koju želite.

Forum

Ukoliko imate korisnički račun na Notabene, trebate se sa istim računom ponovo registrirati na forum. Ako nemate Notabene račun, također se možete registrirati i samo na forum.

Kako pisati recenzije

Pravila pisanja recenzija su jako jednostavna. Pišete recenzije na onaj način na koji vi to želite. Koliko će recenzije biti jednostavne ili osebujne ovisi o vama, no nekih pravila se treba pridržavati:

1. Iz recenzije mora biti vidljivo da ste preslušali album koji recenzirate što znači da o vama ovisi koliko ćete ići u širinu, no opet na kraju morate biti orijentirani i na sam proizvod o kojemu pišete, a ne da pišete samo o nečemu jedva vezanom ili potpuno nevezanom za dotični album.

2. Smijete se osvrnuti globalno na tuđe recenzije ili na općenito uvriježena mišljenja o dotičnom albumu kao i o svim faktorima koji su na neki način vezani za tu glazbu, ali ne smijete svoju recenziju pretvoriti u tiradu u kojoj omalovažavate mišljenje drugog recenziste i ne smiju se u recenzijama koristiti vulgarne riječi i uvrede. Koliko god su naše osobne recenzije svakome od nas možda i objektivne, one ipak na kraju predstavljaju subjektivno mišljenje i osobni doživljaj o glazbi koju recenziramo, te su sve recenzije jednako vrijedne.

3. Recenzije moraju biti smislene i ne prebanalne u smislu da se napišu rečenica-dvije. Recenzije tipa "odličan album" ili "ovaj album ništa ne valja" će biti blokirane.

4. Unos recenzije vrši se u ponuđenom tekst editoru. Opcija pejstanja teksta iz nekog drugog (vašeg) text editora u naš text editor vrši se preko filtera "Paste from Word" koji se nalazi na alatnoj traci za formatiranje u našem text editoru. Poželjno je da ako kopirate formatirani tekst iz svog tekst editora da onda taj tekst prilagodite našoj deafult "font-size" veličini i našem po defaultu postavljenom fontu da vaša recenzija vizualno bude sukladna ostalim recenzijama. Izbjegavajte umetanje u recenzije ikakvih slika, šarenih slova ili ostalih formatiranih tekstova čije opcije naš tekst editor ne nudi u svojoj alatnoj traci za formatiranje teksta.

5. Pri ocjenjivanju albuma imate mogućnost birati između 11 opcija od nula do 5 razdijeljeno na polovice. Nula je najniža ocjena, 2.5 je prosjek, a 5 je najviša ocjena, pa sami prosudite koja ocjena bi po vama bila najprikladnija za album. Ako ne udijelite ocjenu albumu, on tada neće biti objavljen, već pospremljen u "moje recenzije" gdje mu možete naknadno dati ocjenu i on će tada automatski biti objavljen.

6. U slučaju da vaša recenzija iz nekog razloga bude blokirana, ona neće biti obrisana, već spremljena pod "moje recenzije". Razlog blokiranja recenzije će vam biti naveden u samom tekstu na vrhu vaše recenzije, te prilikom prepravka tu obavijest slobodno obrišite. Od vas se očekuje da u razumnom roku takvu recenziju ispravite sukladno gore navedenim pravilima pisanja i pravilima korištenja ovog web sitea, te tek nakon toga administrator sitea će objaviti tu recenziju. U protivnom, ona će biti obrisana bez upozorenja.

7. Preporučili bi vam da recenziju sačuvate prije nego ju objavite. To možete učiniti na dva načina: sa 'ctrl+c' opcijom označenog teksta ili desnim klikom miša na označeni tekst i izaberete 'copy'. Recenzije se pišu dugo, te ako se u međuvremenu desi da vam se sruši internet veza ili dođe do neke druge greške, mogli biste trajno izgubiti recenziju, stoga uvijek sačuvajte ono što ste napisali. Druga opcija je da recenziju kopirate u naš tekst editor iz svoga (Worda primjerice).

To bi bila osnovna pravila pri pisanju recenzija.

U slučaju bilo kakvih problema ili nejasnoća kontaktirajte nas na webmaster@notabene.com.hr

Pišite dobro i zabavite se na notabene.com.hr :)

Najnovije recenzije

-
recenzirao korisnik:
09.10.2017. u 19:52:38

Najprodavaniji album u Velikoj Britaniji 2012. godine koji je usto proveo i 66 tjedana u top 10, čime je prestigao debitantski album od The Beatlesa, stigao je također od debitantice Emeli Sandé.

Iako nije bio objavljen kao prvi, već treći singl, „Next to Me“ je čini se podigao najviše prašine svojim poletnim, te pomalo retro soul gospel zvukom. Pjesma koja je domišljatim faktorom melodične zaraznosti uspjela privući pažnju unatoč tankoj konstrukciji same skladbe.

Doduše, ostatak albuma ne nastoji baš toliko koketirati s klasičnim pop zvukom, te je kao prvi singl pametno odabrana trip-hop „Heaven“ pjesma koja svojim ritmom i aranžmanom prilično podsjeća na „Unfinished Sympathy“ od Massive Attacka.

Više nego solidan vokal, pretežno ritmični singlovi i zanimljiva Emelina pojava su očito bili sasvim dovoljni da izazovu instant dopadljivost i respekt od publike, no preslušavajući album jasno je da Emeli pažljivo balansira između glazbe i komercijalnog treša.

U nekim baladama poput malo teže probavljive „River“ jasno je da se slijedi trendovsko pretjerivanje u vokalnim akrobacijama poznato još i kao 'oversinging'. Čim se ulazi u domenu balada komercijalnih karakteristika uistinu je teško čuti danas nešto što ne zvuči lažno i naporno za slušanje. Stoga se Emeli malo bolje snašla sa „Mountains“ pjesmom koja doduše pak zvuči kao da nikada nije dostigla potpuni potencijal kojemu je težila. „Clown“ kao jedna standardna komercijalna balada prolazi kao sasvim pristojan glazbeni uradak koji uspijeva donekle prenijeti emociju samom melodijom i uz minimum nepotrebnih vokalnih pretjerivanja.

My Kind of Love“ ubacuje poželjne soul dramatike i prolazi kao jedan od većih aduta na albumu. Isto bi se moglo reći i za „Daddy“ koja pomalo 'bondovskim' zvukom vrlo brzo zaokupi slušatelja.

Ostatak albuma je pretežno ispunjen sasvim pristojnim i melodičnim pjesmama poput „Maybe“ i „Lifetime“, no opet u cijeloj toj priči fali više snage, a osobnost koja proizlazi iz albuma zvuči kao da nije ostvarila u potpunosti rezultat kojemu je toliko težila. Razlog leži u tome da pjesme s glazbenog nivoa jednostavno nisu dosta snažne da bi izrazile sve najbolje od Emeli, a dodatni minus su i standardno nezanimljive balade poput „Read All About It (Part III)“ koja završava album i tako melodramatika koja želi biti emotivna ispada naporna i dosadna.

Specijalno izdanje s dodatnih pet pjesama ne odskače od ostatka albuma, kako zvukom, tako niti kvalitetom.
Wonder“ je pristojna poluzarazna pjesmica, „Easier in Bed“ produkcijski relativno zanimljiva težnja trip-hopu, a „Beneath Your Beatiful“ balada u duetu s Labirinth-om koja ne uspijeva dostići svoje velike težnje.

Breaking the Law“ koja se ranije na albumu nalazi u svojoj nježnoj i akustičnoj verziji, u bonus verziji dolazi u ritmičnoj pop verziji i obje verzije su pristojne i ne pretjerano upečatljive.

Cijela priča se završava s mlakom obradom LennonoveImagine“.

Kada se sve zaokruži, Emeli se očito našla u pravo vrijeme na pravom mjestu da s par solidnih singlova zaokupi pažnju i objavi pristojan album koji uza sve postojeće vrline ipak nije zaslužio slavu koju je pokupio. 

Najprodavaniji album u Velikoj Britaniji 2012. godine koji je usto proveo i 66 tjedana u top 10, čime je prestigao debitantski album od The Beatlesa, stigao je također od debitantice Emeli Sandé.

Iako nije bio objavljen kao prvi, već treći singl, „Next to Me“ je čini se podigao najviše prašine svojim poletnim, te pomalo retro soul gospel zvukom. Pjesma koja je domišljatim faktorom melodične zaraznosti uspjela privući pažnju unatoč tankoj konstrukciji same skladbe.

Doduše, ostatak albuma ne nastoji baš toliko koketirati s klasičnim pop zvukom, te je kao prvi singl pametno odabrana trip-hop „Heaven“ pjesma koja svojim ritmom i aranžmanom prilično podsjeća na „Unfinished Sympathy“ od Massive Attacka.

Više nego solidan vokal, pretežno ritmični singlovi i zanimljiva Emelina pojava su očito bili sasvim dovoljni da izazovu instant dopadljivost i respekt od publike, no preslušavajući album jasno je da Emeli pažljivo balansira između glazbe i komercijalnog treša.

U nekim baladama poput malo teže probavljive „River“ jasno je da se slijedi trendovsko pretjerivanje u vokalnim akrobacijama poznato još i kao 'oversinging'. Čim se ulazi u domenu balada komercijalnih karakteristika uistinu je teško čuti danas nešto što ne zvuči lažno i naporno za slušanje. Stoga se Emeli malo bolje snašla sa „Mountains“ pjesmom koja doduše pak zvuči kao da nikada nije dostigla potpuni potencijal kojemu je težila. „Clown“ kao jedna standardna komercijalna balada prolazi kao sasvim pristojan glazbeni uradak koji uspijeva donekle prenijeti emociju samom melodijom i uz minimum nepotrebnih vokalnih pretjerivanja.

My Kind of Love“ ubacuje poželjne soul dramatike i prolazi kao jedan od većih aduta na albumu. Isto bi se moglo reći i za „Daddy“ koja pomalo 'bondovskim' zvukom vrlo brzo zaokupi slušatelja.

Ostatak albuma je pretežno ispunjen sasvim pristojnim i melodičnim pjesmama poput „Maybe“ i „Lifetime“, no opet u cijeloj toj priči fali više snage, a osobnost koja proizlazi iz albuma zvuči kao da nije ostvarila u potpunosti rezultat kojemu je toliko težila. Razlog leži u tome da pjesme s glazbenog nivoa jednostavno nisu dosta snažne da bi izrazile sve najbolje od Emeli, a dodatni minus su i standardno nezanimljive balade poput „Read All About It (Part III)“ koja završava album i tako melodramatika koja želi biti emotivna ispada naporna i dosadna.

Specijalno izdanje s dodatnih pet pjesama ne odskače od ostatka albuma, kako zvukom, tako niti kvalitetom.
Wonder“ je pristojna poluzarazna pjesmica, „Easier in Bed“ produkcijski relativno zanimljiva težnja trip-hopu, a „Beneath Your Beatiful“ balada u duetu s Labirinth-om koja ne uspijeva dostići svoje velike težnje.

Breaking the Law“ koja se ranije na albumu nalazi u svojoj nježnoj i akustičnoj verziji, u bonus verziji dolazi u ritmičnoj pop verziji i obje verzije su pristojne i ne pretjerano upečatljive.

Cijela priča se završava s mlakom obradom LennonoveImagine“.

Kada se sve zaokruži, Emeli se očito našla u pravo vrijeme na pravom mjestu da s par solidnih singlova zaokupi pažnju i objavi pristojan album koji uza sve postojeće vrline ipak nije zaslužio slavu koju je pokupio. 

-
recenzirao korisnik:
06.08.2017. u 01:52:12

Popularnost koju u Hrvatskoj uživa The National uistinu je nevjerojatna, rekao bih usporediva s Nickom Caveom ili Depeche Mode, a tome su u dobroj mjeri kumovali i koncerti koje ova ekipa u našoj zemlji održava već po automatizmu. I sam sam pohodio dva njihova nastupa - prvi na Šalati 2012., drugi u Šibeniku 2014. Dok je prvi bio zbilja antologijskih dosega, prava i relaksirana rock-svetkovina s pomahnitalim i pijanim Mattom Berningerom, drugi me se osjetno slabije dojmio svojom blagom umrtvljenošću.

Blagom su umrtvljenošću obilježeni i mnogi njihovi albumi, no to tim albumima gotovo da nimalo ne smeta, dok su pak s High Violet došli gotovo do U2-ovske himničnosti te polučili sijaset zbilja jako dobrih i životnih skladbi.

"Terrible Love" baš ne djeluje obećavajuće sa svojom bezveznom melodijom i besmislenom gitarskom kakofonijom, ali pravi uzlet dolazi već sa sljedećom "Sorrow", s nikad jasnijim i moćnijim Mattovim baritonom te odlično suzdržanom melodijom. "Anyone's Ghost" na prvo je slušanje najpitkija, ali podjednako sumorna, a tu je negdje i centralna "Bloodbuzz Ohio", jedna od najbolje produciranih i masteriranih rock-pjesama ikad. "Afraid of Everyone" oda je svim tjeskobnim hipersenzibilcima i nježnim dušama kakvih na ovom svijetu ima više nego što mislimo.

Najjači pljesak zaslužuje genijalna "Conversation 16" koja svojom tugom, čemerom, gotikom i anđeoskom melodijom mete sve što su The Smiths, U2 i Nick Cave snimili te ulazi u red najljepših i najmračnijih pjesama ikad snimljenih.

Stvar se završava utješnom "Vanderlyle Crybaby Geeks", koja je poput svjetla na kraju jednog prilično tamnog i stjenovitog tunela.

Premda nisam izrazit obožavatelj ove ekipe, "objektivno" valja reći da je ovaj album vrijedan uvrštavanja u antologiju rocka, bio on indie ili nešto drugo. Kvaliteta, karakter, stil i ugođaj - dakle sve bitne komponente - su tu, a samo je sivi duh vremena kriv što ovi momci ne pune stadione diljem bijelog svijeta.

Popularnost koju u Hrvatskoj uživa The National uistinu je nevjerojatna, rekao bih usporediva s Nickom Caveom ili Depeche Mode, a tome su u dobroj mjeri kumovali i koncerti koje ova ekipa u našoj zemlji održava već po automatizmu. I sam sam pohodio dva njihova nastupa - prvi na Šalati 2012., drugi u Šibeniku 2014. Dok je prvi bio zbilja antologijskih dosega, prava i relaksirana rock-svetkovina s pomahnitalim i pijanim Mattom Berningerom, drugi me se osjetno slabije dojmio svojom blagom umrtvljenošću.

Blagom su umrtvljenošću obilježeni i mnogi njihovi albumi, no to tim albumima gotovo da nimalo ne smeta, dok su pak s High Violet došli gotovo do U2-ovske himničnosti te polučili sijaset zbilja jako dobrih i životnih skladbi.

"Terrible Love" baš ne djeluje obećavajuće sa svojom bezveznom melodijom i besmislenom gitarskom kakofonijom, ali pravi uzlet dolazi već sa sljedećom "Sorrow", s nikad jasnijim i moćnijim Mattovim baritonom te odlično suzdržanom melodijom. "Anyone's Ghost" na prvo je slušanje najpitkija, ali podjednako sumorna, a tu je negdje i centralna "Bloodbuzz Ohio", jedna od najbolje produciranih i masteriranih rock-pjesama ikad. "Afraid of Everyone" oda je svim tjeskobnim hipersenzibilcima i nježnim dušama kakvih na ovom svijetu ima više nego što mislimo.

Najjači pljesak zaslužuje genijalna "Conversation 16" koja svojom tugom, čemerom, gotikom i anđeoskom melodijom mete sve što su The Smiths, U2 i Nick Cave snimili te ulazi u red najljepših i najmračnijih pjesama ikad snimljenih.

Stvar se završava utješnom "Vanderlyle Crybaby Geeks", koja je poput svjetla na kraju jednog prilično tamnog i stjenovitog tunela.

Premda nisam izrazit obožavatelj ove ekipe, "objektivno" valja reći da je ovaj album vrijedan uvrštavanja u antologiju rocka, bio on indie ili nešto drugo. Kvaliteta, karakter, stil i ugođaj - dakle sve bitne komponente - su tu, a samo je sivi duh vremena kriv što ovi momci ne pune stadione diljem bijelog svijeta.

-
recenzirao korisnik:
05.06.2017. u 22:59:56

Na prvom albumu Life in Cartoon Motion Mika nas je pozitivno dotukao pretjerano zaraznim i zabavnim pjesmuljcima. Na narednom albumu The Boy Who Knew Too Much unaprijedio je sve glazbene adute i otišao korak naprijed u kompleksnosti i dubini pjesama. Sve je upućivalo na to da stvari nekim čudom održavaju uspješno konstantnu kvalitetu i da Mika odrasta kao glazbenik u pravilnom smjeru. No, onda je objavio ovaj treći album i jednostavno – razočarao.

Sve zvuči razigrano i veselo, no u stvari sve svoje adute je s glazbene strane okrenuo na banalnost i minimalizam, te samim time uklonio dimenziju izazovnosti pjesama koja je postojala na prva dva albuma. Faktor zaraznosti se neuspješno pokušava provući kroz minimalističke nabrajalice poput „Lola“, „Stardust“, „Emily“ i dosadnjikave „Kids“, a album završava bljedunjava i bezvezna „Celebrate“ izvedena s Pharell Williamsom koja je poslužila u V.Britaniji kao uvodni singl što je katastrofalan izbor, a to su i same top liste potvrdile. Forsiranje dance zvuka i sterilnih ritmova nimalo ne pomaže da i to malo potencijalnih ideja izvuče na pozitivnu stranu.

Uvodna „Origin of Love“ prolazi kao jedna od najboljih stvari na albumu, te iako bi se očekivalo da stvari krenu na još bolje nakon takvog uvoda, dogodilo se upravo suprotno.

Još neki od malo svjetlijih trenutaka su „Step with Me“ koja ima relativno zanimimljivi refren, te „Underwater“ gdje Mika pomalo zvuči kao Robbie Williams iz nekih već prošlih godina.

Sam Mika u svom opisu albuma mi nije djelovao pretjerano entuzijastičan. Osim što je izjavio da se pjesme bave 'ozbiljnijim temama' i 'problemima odraslih', naglasio je da je album s glazbenog nivoa jednostavniji i manje slojevit pop negoli prethodni album što je u samom startu vrlo loša naznaka, no jedino je dobro u svemu tome da je Mika barem svjestan mane nečega što je u tome trenutku možda doživio kao nešto 'poželjno'.

No, žalosna činjenica je da se nijedna pjesma s ovog albuma ne može mjeriti s kvalitetom pjesama s dva prethodnika. Ako je ovo prva naznaka u što je Mika krenuo, tada predstavlja ionako veliku većinu današnjih grupa i glazbenika koji vrlo brzo sjebu stvari nakon prva dva ili tri albuma. Ipak, njegova prva dva albuma su daleko nadmašila kvalitetom većinu ostalog komercijalnog mediokritetstva i zbog toga Mika zaslužuje poštovanje.

Najveći problem ovog djela jest što je prije svega bezličan, pa se s površnog nivoa može činiti da pjesme niti nisu toliko loše, no u stvari nikako da ostanu u uhu ili zaokupe slušatelja, a to je uvijek ono što meni u startu pokopa bilo koji album.

Snimio je i dosta bonus pjesama otpjevanih na francuskom jeziku koje su se našle na francuskoj i deluxe verzijama kao primjerice „Elle Me Dit“ koja je bila objavljena u Francuskoj kao singl i popela se na 1. mjesto. U tim bonus pjesmicama na francuskom, uključujući još i „Karen“, „L'amour dans le mauvais temps“, te „Un soleil mal luné“, ima više šarma i kvalitete nego na većini službenog albuma, no unatoč tome niti te pjesme ne dostižu kvalitetu prethodnih albuma.

Uspjeh albuma na top listama je bio pristojan, no svejedno je komercijalni pad naspram prethodnika bio jasan. Veći je problem kada je komercijalno propadanje potvrđeno kolekcijom nezanimljivih pjesama koje se ničime ne uzdižu iznad ionako ispodprosječne komercijale koja lovi pažnju nezahtjevnog slušatelja od danas do sutra. Mika je pokazao s prva dva albuma da zna bolje i trebao bi se držati svog umjetničkog integriteta, a ne se, nadam se, pretvoriti u komercijalno bljedunjavu bljuzgu kakvih ima već i previše. 

Na prvom albumu Life in Cartoon Motion Mika nas je pozitivno dotukao pretjerano zaraznim i zabavnim pjesmuljcima. Na narednom albumu The Boy Who Knew Too Much unaprijedio je sve glazbene adute i otišao korak naprijed u kompleksnosti i dubini pjesama. Sve je upućivalo na to da stvari nekim čudom održavaju uspješno konstantnu kvalitetu i da Mika odrasta kao glazbenik u pravilnom smjeru. No, onda je objavio ovaj treći album i jednostavno – razočarao.

Sve zvuči razigrano i veselo, no u stvari sve svoje adute je s glazbene strane okrenuo na banalnost i minimalizam, te samim time uklonio dimenziju izazovnosti pjesama koja je postojala na prva dva albuma. Faktor zaraznosti se neuspješno pokušava provući kroz minimalističke nabrajalice poput „Lola“, „Stardust“, „Emily“ i dosadnjikave „Kids“, a album završava bljedunjava i bezvezna „Celebrate“ izvedena s Pharell Williamsom koja je poslužila u V.Britaniji kao uvodni singl što je katastrofalan izbor, a to su i same top liste potvrdile. Forsiranje dance zvuka i sterilnih ritmova nimalo ne pomaže da i to malo potencijalnih ideja izvuče na pozitivnu stranu.

Uvodna „Origin of Love“ prolazi kao jedna od najboljih stvari na albumu, te iako bi se očekivalo da stvari krenu na još bolje nakon takvog uvoda, dogodilo se upravo suprotno.

Još neki od malo svjetlijih trenutaka su „Step with Me“ koja ima relativno zanimimljivi refren, te „Underwater“ gdje Mika pomalo zvuči kao Robbie Williams iz nekih već prošlih godina.

Sam Mika u svom opisu albuma mi nije djelovao pretjerano entuzijastičan. Osim što je izjavio da se pjesme bave 'ozbiljnijim temama' i 'problemima odraslih', naglasio je da je album s glazbenog nivoa jednostavniji i manje slojevit pop negoli prethodni album što je u samom startu vrlo loša naznaka, no jedino je dobro u svemu tome da je Mika barem svjestan mane nečega što je u tome trenutku možda doživio kao nešto 'poželjno'.

No, žalosna činjenica je da se nijedna pjesma s ovog albuma ne može mjeriti s kvalitetom pjesama s dva prethodnika. Ako je ovo prva naznaka u što je Mika krenuo, tada predstavlja ionako veliku većinu današnjih grupa i glazbenika koji vrlo brzo sjebu stvari nakon prva dva ili tri albuma. Ipak, njegova prva dva albuma su daleko nadmašila kvalitetom većinu ostalog komercijalnog mediokritetstva i zbog toga Mika zaslužuje poštovanje.

Najveći problem ovog djela jest što je prije svega bezličan, pa se s površnog nivoa može činiti da pjesme niti nisu toliko loše, no u stvari nikako da ostanu u uhu ili zaokupe slušatelja, a to je uvijek ono što meni u startu pokopa bilo koji album.

Snimio je i dosta bonus pjesama otpjevanih na francuskom jeziku koje su se našle na francuskoj i deluxe verzijama kao primjerice „Elle Me Dit“ koja je bila objavljena u Francuskoj kao singl i popela se na 1. mjesto. U tim bonus pjesmicama na francuskom, uključujući još i „Karen“, „L'amour dans le mauvais temps“, te „Un soleil mal luné“, ima više šarma i kvalitete nego na većini službenog albuma, no unatoč tome niti te pjesme ne dostižu kvalitetu prethodnih albuma.

Uspjeh albuma na top listama je bio pristojan, no svejedno je komercijalni pad naspram prethodnika bio jasan. Veći je problem kada je komercijalno propadanje potvrđeno kolekcijom nezanimljivih pjesama koje se ničime ne uzdižu iznad ionako ispodprosječne komercijale koja lovi pažnju nezahtjevnog slušatelja od danas do sutra. Mika je pokazao s prva dva albuma da zna bolje i trebao bi se držati svog umjetničkog integriteta, a ne se, nadam se, pretvoriti u komercijalno bljedunjavu bljuzgu kakvih ima već i previše. 

-
recenzirao korisnik:
04.06.2017. u 23:36:44

Postoji jedno nepisano pravilo u današnjem "kreativno zahtjevnijem" glazbenom svijetu da je glazba tim kvalitetnija što joj je struktura nejasnija, a melodije nedorađenije. 22, A Million Bon Ivera je friški primjer takvog naopakog rezoniranja, a uz neke mu se ograde komotno može pridružiti Freetown Sound Blood Orangea, mada je poetički i žanrovski potpuno drukčiji od Justinova, no svejedno gotovo podjednako amorfan i nepamtljiv.

Odmah ću reći da je ovaj album u svakom slučaju suvisliji i kohezivniji od (ipak mi na svoj način zanimljivog) Vernonova bućkuriša. Ipak, kad se podvuku sve crte, kvalitetom su oba albuma u sličnoj ravni, dakle radi se o slušljivim čušpajzima s jednom do dvije izuzetne pjesme.

Na ovom su albumu to prije svega "Augustine" i "Best to You", dva vrlo dopadljiva omaža 80-ima, zajedno s čistim gitarama i sintićima te nekako zanimljivo nerazvijenim melodijama. Drugdje je ta nerazvijenost ubitačna - zaista je obeshrabrujuće poslušati neki album 7-8 puta, a ne moći bar u grubim crtama rekonstruirati pjesme prilikom pregleda playliste. Stoga ne znam ni što bih više preporučio, ni sad ni ubuduće, jer ovom se konceptualnom složencu (ah, da!, album je konceptualan, jesam li rekao da je ovaj album jebeno KONCEPTUALAN???!!!) više vraćati neću.

Moguće je da ovdje ima nečeg većeg nego što ja to vidim, no neću se dalje ni truditi. Vjerojatno je ta nemoć i neimanje želje za (vrlo lako moguće uzaludnim) širenjem horizonata prvi ozbiljni simptom starenja. No starimo još i prije rođenja, a ima sigurno mnogo bolje glazbe od ove da nam olakša taj nimalo dostojanstven proces.

Postoji jedno nepisano pravilo u današnjem "kreativno zahtjevnijem" glazbenom svijetu da je glazba tim kvalitetnija što joj je struktura nejasnija, a melodije nedorađenije. 22, A Million Bon Ivera je friški primjer takvog naopakog rezoniranja, a uz neke mu se ograde komotno može pridružiti Freetown Sound Blood Orangea, mada je poetički i žanrovski potpuno drukčiji od Justinova, no svejedno gotovo podjednako amorfan i nepamtljiv.

Odmah ću reći da je ovaj album u svakom slučaju suvisliji i kohezivniji od (ipak mi na svoj način zanimljivog) Vernonova bućkuriša. Ipak, kad se podvuku sve crte, kvalitetom su oba albuma u sličnoj ravni, dakle radi se o slušljivim čušpajzima s jednom do dvije izuzetne pjesme.

Na ovom su albumu to prije svega "Augustine" i "Best to You", dva vrlo dopadljiva omaža 80-ima, zajedno s čistim gitarama i sintićima te nekako zanimljivo nerazvijenim melodijama. Drugdje je ta nerazvijenost ubitačna - zaista je obeshrabrujuće poslušati neki album 7-8 puta, a ne moći bar u grubim crtama rekonstruirati pjesme prilikom pregleda playliste. Stoga ne znam ni što bih više preporučio, ni sad ni ubuduće, jer ovom se konceptualnom složencu (ah, da!, album je konceptualan, jesam li rekao da je ovaj album jebeno KONCEPTUALAN???!!!) više vraćati neću.

Moguće je da ovdje ima nečeg većeg nego što ja to vidim, no neću se dalje ni truditi. Vjerojatno je ta nemoć i neimanje želje za (vrlo lako moguće uzaludnim) širenjem horizonata prvi ozbiljni simptom starenja. No starimo još i prije rođenja, a ima sigurno mnogo bolje glazbe od ove da nam olakša taj nimalo dostojanstven proces.

-
recenzirao korisnik:
25.03.2017. u 09:23:20

Nakon tri pomalo bizarna, no iznimno kreativna i konceptualna albuma, Vangelis je može se reći otvorio novo poglavlje u svojoj karijeri albumom koji je možda s vremenom ostao pomalo marginaliziran s obzirom na neke popularnije klasike iz 70-ih ili megapopularne soundtrackove koje je objavio u razdoblju od ranih 70-ih do ranih 90-ih. Unatoč tome, teško je ne primijetiti jasno i odlično realiziranu ideju ovog već tada modernijeg zvuka od Vangelisa izvedenu kroz cijelu paletu simfonično progresivnih i elektroničkih tekstura. Znači, Vangelis ovdje jednostavno radi ono u čemu je najbolji ili kako bi i sam rekao, funkcionira poput kanala kroz koji se manifestira glazba iz kaosa zvukova.

Uvodna „The Motion of the Stars“ iako je sasvim solidna stvar, zvuči pomalo statično i ne toliko zanimljivo naspram ostatka albuma, no već naredna „The Will of the Wind“ svojim snažnim kibernetičkim ritmom i frulicom, koja nekim čudom savršeno sjeda u to audio okruženje, daje jasno naslutiti da je Vangelis bio uistinu inspiriran da stvori nešto drugačije i novo. Ta skladba se stapa s naredom „Metallic Rain“ koja od svojeg suptilnog uvoda  koji doslovno asocira na svoj naziv, prelazi pred kraj u žešći zvuk snažnih ritmova i imitaciju električne gitare, te skladba prolazi doslovno kroz jedan kompleksniji razvoj svojih temeljnih ideja.

Takvo razvijanje ideja ponajviše dolazi do izražaja u očito najjačim adutima na albumu kao što je i „Dial Out“ koja od odličnog početka prelazi preko dramatičnog mosta na sredini skladbe da bi se u drugom dijelu nabildala u dramatičniju verziju uvodne teme.

No, zasigurno najveći adut dolazi s genijalnom „Message“. Iako je očito da je na ovom albumu Vangelis izbjegavao svoj česti repetitivni minimalizam, ova skladba je sve dovela na viši nivo i pružila jedan predivan i kompleksniji razvoj melodije koji je prešao cijeli spektar glazbenih motiva, a da niti na tren ne samo da nije izgubio nit, već je svakim svojim slijedećim prijelazom još više impresionirao, pa bi se moglo reći da je ova skladba poput izgubljenog klasičnog djela koje je Vangelis jednostavno pokupio negdje iz etera i provukao ga kroz svoje elektroničke glazbene filtere.

Glorianna (Hymn A La Femme)“ koristi ženski operni vokal u svrhu potenciranja očekivane Vangelisove pompoznosti, no unatoč lijepoj melodiji, određeni dojam glazbene predvidljivosti mi baš ne čini ovaj komad impresivnim koliko mu je to možda bila namjera.

No, zato je jasno da se Vangelis još jednom savršeno snašao u jednostavnim i repetitivnim, no zaraznim melodijicama poput „Elsewhere“ i „Rotation's Logic“ koje je provukao kroz cijeli spektar elektroničkih glazbenih tekstura, te ih tako učinio bogatim i neodoljivima na način kako samo to on zna.

Malo nježnosti u meditativnima „The Oracle of Apollo“ i pogotovo predivnoj „First Approach“ daje cijelom albumu malo prizemnijih i ljudskih emocija što album čini još svestranijim i zanimljivijim.

Razigrana „Ave“  počne u pomalo kakofoničnom modu da bi u svom klimaksu došla do impresivnog imitiranja zvuka zbora.

Završna „Intergalactic Radio Station“ zaokuplja od prve svojim tromim i teškim ritmom, te sporo bildajućom melodijom, te je zasigurno odličan završetak odličnog albuma.

Vangelis je svojom jasnom vizijom kibernetičke budućnosti stvorio album koji možda danas zvuči mrvu zastarjelo, no unio je toliku dozu inspiracije, te glazbene kreativnosti koja gotovo da zvuči katkad kao uspješno provedena improvizacija (što je često i način na koji Vangelis sklada) da je rezultat ispao uistinu impresivan, snažan, te prilično izazovan za slušanje. Vangelis je još jednom potvrdio zašto na svijetu ne postoji baš nitko tko bi bio u stanju stvarati glazbu koju upravo on stvara i da se čak bez završene glazbene akademije, bez poznavanja notnog zapisa i osnova glazbene teorije može katkad stvoriti samo strašću, senzibilitetom i vizijom daleko više, negoli intektualiziranjem nečega kao što je glazba. 

Nakon tri pomalo bizarna, no iznimno kreativna i konceptualna albuma, Vangelis je može se reći otvorio novo poglavlje u svojoj karijeri albumom koji je možda s vremenom ostao pomalo marginaliziran s obzirom na neke popularnije klasike iz 70-ih ili megapopularne soundtrackove koje je objavio u razdoblju od ranih 70-ih do ranih 90-ih. Unatoč tome, teško je ne primijetiti jasno i odlično realiziranu ideju ovog već tada modernijeg zvuka od Vangelisa izvedenu kroz cijelu paletu simfonično progresivnih i elektroničkih tekstura. Znači, Vangelis ovdje jednostavno radi ono u čemu je najbolji ili kako bi i sam rekao, funkcionira poput kanala kroz koji se manifestira glazba iz kaosa zvukova.

Uvodna „The Motion of the Stars“ iako je sasvim solidna stvar, zvuči pomalo statično i ne toliko zanimljivo naspram ostatka albuma, no već naredna „The Will of the Wind“ svojim snažnim kibernetičkim ritmom i frulicom, koja nekim čudom savršeno sjeda u to audio okruženje, daje jasno naslutiti da je Vangelis bio uistinu inspiriran da stvori nešto drugačije i novo. Ta skladba se stapa s naredom „Metallic Rain“ koja od svojeg suptilnog uvoda  koji doslovno asocira na svoj naziv, prelazi pred kraj u žešći zvuk snažnih ritmova i imitaciju električne gitare, te skladba prolazi doslovno kroz jedan kompleksniji razvoj svojih temeljnih ideja.

Takvo razvijanje ideja ponajviše dolazi do izražaja u očito najjačim adutima na albumu kao što je i „Dial Out“ koja od odličnog početka prelazi preko dramatičnog mosta na sredini skladbe da bi se u drugom dijelu nabildala u dramatičniju verziju uvodne teme.

No, zasigurno najveći adut dolazi s genijalnom „Message“. Iako je očito da je na ovom albumu Vangelis izbjegavao svoj česti repetitivni minimalizam, ova skladba je sve dovela na viši nivo i pružila jedan predivan i kompleksniji razvoj melodije koji je prešao cijeli spektar glazbenih motiva, a da niti na tren ne samo da nije izgubio nit, već je svakim svojim slijedećim prijelazom još više impresionirao, pa bi se moglo reći da je ova skladba poput izgubljenog klasičnog djela koje je Vangelis jednostavno pokupio negdje iz etera i provukao ga kroz svoje elektroničke glazbene filtere.

Glorianna (Hymn A La Femme)“ koristi ženski operni vokal u svrhu potenciranja očekivane Vangelisove pompoznosti, no unatoč lijepoj melodiji, određeni dojam glazbene predvidljivosti mi baš ne čini ovaj komad impresivnim koliko mu je to možda bila namjera.

No, zato je jasno da se Vangelis još jednom savršeno snašao u jednostavnim i repetitivnim, no zaraznim melodijicama poput „Elsewhere“ i „Rotation's Logic“ koje je provukao kroz cijeli spektar elektroničkih glazbenih tekstura, te ih tako učinio bogatim i neodoljivima na način kako samo to on zna.

Malo nježnosti u meditativnima „The Oracle of Apollo“ i pogotovo predivnoj „First Approach“ daje cijelom albumu malo prizemnijih i ljudskih emocija što album čini još svestranijim i zanimljivijim.

Razigrana „Ave“  počne u pomalo kakofoničnom modu da bi u svom klimaksu došla do impresivnog imitiranja zvuka zbora.

Završna „Intergalactic Radio Station“ zaokuplja od prve svojim tromim i teškim ritmom, te sporo bildajućom melodijom, te je zasigurno odličan završetak odličnog albuma.

Vangelis je svojom jasnom vizijom kibernetičke budućnosti stvorio album koji možda danas zvuči mrvu zastarjelo, no unio je toliku dozu inspiracije, te glazbene kreativnosti koja gotovo da zvuči katkad kao uspješno provedena improvizacija (što je često i način na koji Vangelis sklada) da je rezultat ispao uistinu impresivan, snažan, te prilično izazovan za slušanje. Vangelis je još jednom potvrdio zašto na svijetu ne postoji baš nitko tko bi bio u stanju stvarati glazbu koju upravo on stvara i da se čak bez završene glazbene akademije, bez poznavanja notnog zapisa i osnova glazbene teorije može katkad stvoriti samo strašću, senzibilitetom i vizijom daleko više, negoli intektualiziranjem nečega kao što je glazba. 

-
recenzirao korisnik:
05.01.2017. u 00:53:17

Farewell Moscow je zasigurno najdepresivniji, no time i jedan od najdivnijih soundtrackova koje sam imao prilike čuti.

Nisam pogledao film, no unatoč tome, slike koje u glavi stvara ova kolekcija skladbi govore sve. Ruska hladnoća, Sibir, te snijeg i led okovani su u glazbenu kulisu koja je doslovno uspjela zaustaviti vrijeme i uvući slušatelja u jednu duboku tugu, nostalgiju i melankoliju čija snaga nadilazi sam pojam vremena. Sama mala tema „Distacco“ koja se sastoji od izmjena svega par akorda uspijeva postići sve navedeno gore, a glavna tema „Titoli“ nosi cijelu priču svojim otužnim izmjenama nekoliko suptilno povezanih glazbenih segmenata gdje se nešto poput čembala, te puhačkih i gudačkih segmenata izmjenjuje naglašavajući svaki na svoj način jednu drugu dimenziju srodnih emocija.

Ta tema dolazi u još 3 gotovo identične, no s drugim instrumentima izvedene verzije poput „Ricordo Di Mosca“ gdje se provlače više gudački instrumenti kroz centralni dio, te pomalo jezivo 'zujanje' harmonike kroz ostatak skladbe. Posebno je dojmljiva varijacija „Un Addio Nel Cuore“ zbog svojeg solo gudačkog segmenta koji bi čak bio moćniji da Morricone nije pretjerao s ubacivanjem rifa koji zvuči kao da je odsviran na čembalu što mu se čak kao motiv u različitim varijacijama provlači kroz više soundtrackova.

Nel Manicomio“ je pomalo tenzijska i mračna skladba, a genijalna „Viaggio“ i bez da se zna koju scenu prati u filmu, uspijeva svojim imitiranjem zvuka kretanja vlaka, te jezovitom varijacijom glavne teme jasno dočarati sliku vlaka koji putuje kroz sibirska bespuća. To je jedan od onih trenutaka od kojih se može naježiti.   

Kada se već spominje Sibir, skladba „Siberia“ prolazi kao ambijentalna i još 'ledenija' verzija „Nel Manicomio“ skladbe.

Malo standardne orkestralne, no dobre drame dolazi u „Nel Forzati“ i prekratkoj „L'Arresto“, a neke male ambijentalne teme i varijacije poput „Suoni Dai Giardini“, te „In Un Interno“ služe kao odlična poveznica atmosfere u još jasniju cjelinu.

Veliko je iznenađenje predivna klavirska skladba „Canzone Senza Parole“ čiji se barem sam početak bazira na glavnoj temi da bi onda ubrzo krenula u sasvim drugom smjeru. Skladba se pojavljuje u dvije verzije i zasigurno je jedna od najdivnijih klavirskih skladbi koje sam imao prilike čuti.

Svoju zanimljivu varijaciju glavna tema je također dobila na harmonici u „Felice Nell'Infelicità“ verziji, a u „Un Addio Nel Cuore (2)“ se pojavljuje u najviše eteričnoj verziji.

Jedan od vrhunaca melankolije postiže se sa „Grido Di Sofferenza“ skladbom koji na zanimljiv način koristi teme koje smo do sada čuli da bi iza treće minute naglo započeo tenzijski i gotovo jezovito dramatični trenutak koji drži dvije minute, tj. do kraja same skladbe jedno te istu intonaciju.  

Soundtrack se zatvara s „Titoli Di Coda“ što je u pravilu gotovo neprimjetno drugačija verzija glavne uvodne teme.

Soundtrack koji u mnogim svojim segmentima, pogotovo u imaginaciji hladnoće, te jasnom dojmu nostalgije i sjete, jednostavno nema dostojnog protukandidata čak niti u samom Morriconeovom opusu, a kamoli ičijem tuđem. Glazba koja kroz bogatstvo suptilnih, a opet snažnih tekstura i glazbenih motiva naglašava duboku tugu, te pobuđuje snažan osjećaj osamljenosti i otuđenosti. To je glazba koja trenutak pretvara u vječnost, te se zavlači duboko u psihu. Takvo nešto uglavnom nitko ne može postići... osim naravno, Ennio Morriconea.
Remek-djelo za sva vremena.

Farewell Moscow je zasigurno najdepresivniji, no time i jedan od najdivnijih soundtrackova koje sam imao prilike čuti.

Nisam pogledao film, no unatoč tome, slike koje u glavi stvara ova kolekcija skladbi govore sve. Ruska hladnoća, Sibir, te snijeg i led okovani su u glazbenu kulisu koja je doslovno uspjela zaustaviti vrijeme i uvući slušatelja u jednu duboku tugu, nostalgiju i melankoliju čija snaga nadilazi sam pojam vremena. Sama mala tema „Distacco“ koja se sastoji od izmjena svega par akorda uspijeva postići sve navedeno gore, a glavna tema „Titoli“ nosi cijelu priču svojim otužnim izmjenama nekoliko suptilno povezanih glazbenih segmenata gdje se nešto poput čembala, te puhačkih i gudačkih segmenata izmjenjuje naglašavajući svaki na svoj način jednu drugu dimenziju srodnih emocija.

Ta tema dolazi u još 3 gotovo identične, no s drugim instrumentima izvedene verzije poput „Ricordo Di Mosca“ gdje se provlače više gudački instrumenti kroz centralni dio, te pomalo jezivo 'zujanje' harmonike kroz ostatak skladbe. Posebno je dojmljiva varijacija „Un Addio Nel Cuore“ zbog svojeg solo gudačkog segmenta koji bi čak bio moćniji da Morricone nije pretjerao s ubacivanjem rifa koji zvuči kao da je odsviran na čembalu što mu se čak kao motiv u različitim varijacijama provlači kroz više soundtrackova.

Nel Manicomio“ je pomalo tenzijska i mračna skladba, a genijalna „Viaggio“ i bez da se zna koju scenu prati u filmu, uspijeva svojim imitiranjem zvuka kretanja vlaka, te jezovitom varijacijom glavne teme jasno dočarati sliku vlaka koji putuje kroz sibirska bespuća. To je jedan od onih trenutaka od kojih se može naježiti.   

Kada se već spominje Sibir, skladba „Siberia“ prolazi kao ambijentalna i još 'ledenija' verzija „Nel Manicomio“ skladbe.

Malo standardne orkestralne, no dobre drame dolazi u „Nel Forzati“ i prekratkoj „L'Arresto“, a neke male ambijentalne teme i varijacije poput „Suoni Dai Giardini“, te „In Un Interno“ služe kao odlična poveznica atmosfere u još jasniju cjelinu.

Veliko je iznenađenje predivna klavirska skladba „Canzone Senza Parole“ čiji se barem sam početak bazira na glavnoj temi da bi onda ubrzo krenula u sasvim drugom smjeru. Skladba se pojavljuje u dvije verzije i zasigurno je jedna od najdivnijih klavirskih skladbi koje sam imao prilike čuti.

Svoju zanimljivu varijaciju glavna tema je također dobila na harmonici u „Felice Nell'Infelicità“ verziji, a u „Un Addio Nel Cuore (2)“ se pojavljuje u najviše eteričnoj verziji.

Jedan od vrhunaca melankolije postiže se sa „Grido Di Sofferenza“ skladbom koji na zanimljiv način koristi teme koje smo do sada čuli da bi iza treće minute naglo započeo tenzijski i gotovo jezovito dramatični trenutak koji drži dvije minute, tj. do kraja same skladbe jedno te istu intonaciju.  

Soundtrack se zatvara s „Titoli Di Coda“ što je u pravilu gotovo neprimjetno drugačija verzija glavne uvodne teme.

Soundtrack koji u mnogim svojim segmentima, pogotovo u imaginaciji hladnoće, te jasnom dojmu nostalgije i sjete, jednostavno nema dostojnog protukandidata čak niti u samom Morriconeovom opusu, a kamoli ičijem tuđem. Glazba koja kroz bogatstvo suptilnih, a opet snažnih tekstura i glazbenih motiva naglašava duboku tugu, te pobuđuje snažan osjećaj osamljenosti i otuđenosti. To je glazba koja trenutak pretvara u vječnost, te se zavlači duboko u psihu. Takvo nešto uglavnom nitko ne može postići... osim naravno, Ennio Morriconea.
Remek-djelo za sva vremena.

-
recenzirao korisnik:
04.01.2017. u 17:17:44

Jedan od najranijih Morriconeovih soundtrackova za povijesnu dramu o grčkom slikaru, kiparu i arhitektu El Grecu koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće pružio je gotovo poetski snažan glazbeni izražaj. Glazba uspijeva zvučati uistinu prikladno i sukladno 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća kada su soundtrackovi za epske holivudske filmove donosili jedan pompozan zvuk koji danas iako zvuči retro nosi sa sobom i određenu čar. Dobar primjer bi bila glazba za Ben Hur film od Miklósa Rózsae.

No, Morricone je i ovdje vjeran sebi, te tematski iznimno snažan i autentičan. Uvodna „Exultate Deo“ bi svojim dramatičnim zborskim uvodom odlično pasala u bilo koji tadašnji film religijske tematike, no kada se skladba preobrazi u varijaciju teme koja svojim punim izražajem konačno zasja u „Angoscia e Ricerca“, postanete ubrzo svjesni da slušate jednu od najdivnijih skladbi ikada koja prije svega ostavlja dojam kao da je nastala od nekog majstora klasične glazbe što Morricone u stvari i jest. Ta tema nosi sa sobom svu magiju ovog soundtracka, te ostale skladbe slijede njenu ideju, pogotovo dramatična „Nascondersi“ i „Angoscia e Ricerca #2“ koja glavnoj temi dodaje španjolski štih.

Druga skladba na soundtracku „Invocazione“ započne kao varijacija na glavnu temu da bi od svoje druge minute prešla u drugu temu koja prerasta u gotovo nadrealno predivan zborski segment koji je poslužio za završnu scenu u filmu.

U „Festa“, „Festa #2“ i “Festa #3“ pruža se malo imitiranja baroknog stila koji razbija težinu ostalih skladbi.

Podosta zborskog i crkvenog zvuka dolazi u skladbama „Rituale“, „Alleluia Alleluia“, te ponajviše u „Canti (1a Parte)“ i „Canti (2a Parte)“ gdje postaje jasna ne samo Morriconeova svestranost, već koliko ozbiljno shvaća ono što radi. „Unus et Trinus“ je miks zbora i umjerene atonalnosti koja stvara osjećaj tjeskobnosti.

Reinkarniranog Vivaldija nam Morricone pruža u predivnoj „Per Archi“ čija je jedina mana što umjesto barem 5 minuta traje malo preko minute, a posebno oduševljava „Follia e Amore“ koja se još jednom iz glavne teme preobražava u novu i također prekrasnu temu.

U svoj toj ljepoti orkestralne tuge, jasnoj niti vodilji glavne ideje, te snažnom emotivnom učinku, lako je uvidjeti jednu sasvim posebnu dimenziju ovakvog soundtracka koji nosi sa sobom nivo inspiracije i dojmova koji nitko nikada neće na ovakav način ponoviti. Jedina mana ovog soundtracka je što su mnoge njegove skladbe kratke, te se ne pojave u svojoj mogućoj široj realizaciji. Zanimljivo je da je unatoč tome Morricone u stanju u roku od svega jedne minute ispričati ukratko ne samo cijeli rezime priče koju želi da slušatelj doživi, već ju i kompleksno graditi do svog finala tako da postaje još više impresivna činjenica da je toliko snage i glazbene raznolikosti stavljeno u toliko malo prostora kroz par različitih glazbenih ideja proizašlih iz samo jedne teme kao glavne niti vodilje.

Ovo je na mnogim nivoima uistinu prekrasan i unikatan soundtrack čak za pojmove jednog genijalca kakav je Morricone. Iako je donekle šteta što glazba nije bolje prilagođena potpunijem doživljaju pri samostalnom slušanju, već scenama iz filma, dati mu bilo koju ocjenu manju od najviše bi nepravedno degradiralo svu višeslojnu i poetsku ljepotu ovog djela.

Jedan od najranijih Morriconeovih soundtrackova za povijesnu dramu o grčkom slikaru, kiparu i arhitektu El Grecu koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće pružio je gotovo poetski snažan glazbeni izražaj. Glazba uspijeva zvučati uistinu prikladno i sukladno 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća kada su soundtrackovi za epske holivudske filmove donosili jedan pompozan zvuk koji danas iako zvuči retro nosi sa sobom i određenu čar. Dobar primjer bi bila glazba za Ben Hur film od Miklósa Rózsae.

No, Morricone je i ovdje vjeran sebi, te tematski iznimno snažan i autentičan. Uvodna „Exultate Deo“ bi svojim dramatičnim zborskim uvodom odlično pasala u bilo koji tadašnji film religijske tematike, no kada se skladba preobrazi u varijaciju teme koja svojim punim izražajem konačno zasja u „Angoscia e Ricerca“, postanete ubrzo svjesni da slušate jednu od najdivnijih skladbi ikada koja prije svega ostavlja dojam kao da je nastala od nekog majstora klasične glazbe što Morricone u stvari i jest. Ta tema nosi sa sobom svu magiju ovog soundtracka, te ostale skladbe slijede njenu ideju, pogotovo dramatična „Nascondersi“ i „Angoscia e Ricerca #2“ koja glavnoj temi dodaje španjolski štih.

Druga skladba na soundtracku „Invocazione“ započne kao varijacija na glavnu temu da bi od svoje druge minute prešla u drugu temu koja prerasta u gotovo nadrealno predivan zborski segment koji je poslužio za završnu scenu u filmu.

U „Festa“, „Festa #2“ i “Festa #3“ pruža se malo imitiranja baroknog stila koji razbija težinu ostalih skladbi.

Podosta zborskog i crkvenog zvuka dolazi u skladbama „Rituale“, „Alleluia Alleluia“, te ponajviše u „Canti (1a Parte)“ i „Canti (2a Parte)“ gdje postaje jasna ne samo Morriconeova svestranost, već koliko ozbiljno shvaća ono što radi. „Unus et Trinus“ je miks zbora i umjerene atonalnosti koja stvara osjećaj tjeskobnosti.

Reinkarniranog Vivaldija nam Morricone pruža u predivnoj „Per Archi“ čija je jedina mana što umjesto barem 5 minuta traje malo preko minute, a posebno oduševljava „Follia e Amore“ koja se još jednom iz glavne teme preobražava u novu i također prekrasnu temu.

U svoj toj ljepoti orkestralne tuge, jasnoj niti vodilji glavne ideje, te snažnom emotivnom učinku, lako je uvidjeti jednu sasvim posebnu dimenziju ovakvog soundtracka koji nosi sa sobom nivo inspiracije i dojmova koji nitko nikada neće na ovakav način ponoviti. Jedina mana ovog soundtracka je što su mnoge njegove skladbe kratke, te se ne pojave u svojoj mogućoj široj realizaciji. Zanimljivo je da je unatoč tome Morricone u stanju u roku od svega jedne minute ispričati ukratko ne samo cijeli rezime priče koju želi da slušatelj doživi, već ju i kompleksno graditi do svog finala tako da postaje još više impresivna činjenica da je toliko snage i glazbene raznolikosti stavljeno u toliko malo prostora kroz par različitih glazbenih ideja proizašlih iz samo jedne teme kao glavne niti vodilje.

Ovo je na mnogim nivoima uistinu prekrasan i unikatan soundtrack čak za pojmove jednog genijalca kakav je Morricone. Iako je donekle šteta što glazba nije bolje prilagođena potpunijem doživljaju pri samostalnom slušanju, već scenama iz filma, dati mu bilo koju ocjenu manju od najviše bi nepravedno degradiralo svu višeslojnu i poetsku ljepotu ovog djela.

-
recenzirao korisnik:
23.12.2016. u 14:06:01

Nakon vrlo dobrog prethodnika, Zimmer je još više otišao u dubinu i stvorio ponovno soundtrack vrijedan pažnje i slušanja.

Uvodna „Hoist the Colors“ je kratka himnična vokalna skladba koja prolazi kao preludij.

Naredna „Singapore“ je vrlo dobra i dramatična skladba s jasno izraženim orijentalnim štihom, te zasigurno prednjači ispred većine onoga što je Zimmer stvorio na neinspiriranom The Last Samurai soundtracku. Skladba završava s pokojom već poznatom temom.

Osmominutna „At Wit's End“ počinje slušatelja lagano uvoditi u glavnu temu soundtracka koju su mnogi doživjeli kao 'love theme', no u stvari je glavna tema ovog filma. U ovoj suiti se pametno koketira s njenom realizacijom s obzirom da iako se motiv načeo se u stvari nikada ne realizira u svom punom sjaju jer je to ostavljeno za sam kraj. Kroz skladbu nam dolazi jedan lijepi i tajanstveni motiv sa ženskim vokalima koji nanovo prelazi u dramatičniju varijaciju glavne teme da bi se pred kraj skladbe otišlo u holivudsko standardno mračnu, no svejedno nimalo generičnu dramu iz čega je automatski jasno da je Zimmer ovdje pružio čak više dobrih ideja nego inače.

Humoristično tenzijska „Multiple Jacks“ odlično koketira s temom Jack Sparrowa u pomalo eksperimentalnoj maniri, a „Up is Down“ zabavlja integriranjem glavne teme u vrckavi izražaj.

Glavna tema jedan od svojih vrhunaca dostiže na samom početku otužne „I see Dead People in Boats“ gdje prvi puta čujemo razvoj cijele melodije do samog kraja i uvidimo cijelu njenu ljepotu, da bi puno bogatstvo njenog izražaja konačno dobili u završnoj „Drink Up Me Harties“. Oduvijek mi se činilo da Zimmer nema baš kapacitet da stvori nešto dirljivo na emotivnom nivou jer je pretežno prilično hladan i iskalkuliran, no ovdje mu se mora priznati melodija kakve se zasigurno ne bi posramio niti sam Morricone koji je majstor dojmljivih i dirljivih tema.

Kada već njega spominjem, u „Parlay“ je pokazano još jednom koji su kapaciteti glavne teme s obzirom da ju je Zimmer osmislio kao izravnu posvetu Morriconeu i izveo ju stilski identično skladbi „Man With a Harmonica“ sa Once Upon a time in the West soundtracka.

Calypso“ je pretežno standardno tenzijska i dramtična akcijska sekvenca.

What Shall We Die For“ je prilično impresivna himnična i zborska stvar za koju je šteta da nije razrađena malo bolje, pa ovako prolazi kao đingl s neispunjenim potencijalom.

Glavni akcijski komad dolazi u skoro 11 minuta dugačkoj „I Don't Think Now is the Best Time“ čiji prvi dio nije ništa puno van očekivanog zvuka drame i akcije, no i tu Zimmer uspijeva ne zvučiti pretjerano generično. U narednom dijelu skladbe dolaze do izražaja zanimljivije tematske i orkestralne teksture.

U ponekim trenucima Zimmer je predvidljiv, no uglavnom se odlično snalazi u zanimljivim izmjenama tempa, bogatstvu izražaja cijele priče i glavnoj novoj temi koja je bila dovoljno snažna da svojim varijacijama ponese sveukupnu snagu priče.

Standardna holivudska filmska glazba, no na nivou. 

Nakon vrlo dobrog prethodnika, Zimmer je još više otišao u dubinu i stvorio ponovno soundtrack vrijedan pažnje i slušanja.

Uvodna „Hoist the Colors“ je kratka himnična vokalna skladba koja prolazi kao preludij.

Naredna „Singapore“ je vrlo dobra i dramatična skladba s jasno izraženim orijentalnim štihom, te zasigurno prednjači ispred većine onoga što je Zimmer stvorio na neinspiriranom The Last Samurai soundtracku. Skladba završava s pokojom već poznatom temom.

Osmominutna „At Wit's End“ počinje slušatelja lagano uvoditi u glavnu temu soundtracka koju su mnogi doživjeli kao 'love theme', no u stvari je glavna tema ovog filma. U ovoj suiti se pametno koketira s njenom realizacijom s obzirom da iako se motiv načeo se u stvari nikada ne realizira u svom punom sjaju jer je to ostavljeno za sam kraj. Kroz skladbu nam dolazi jedan lijepi i tajanstveni motiv sa ženskim vokalima koji nanovo prelazi u dramatičniju varijaciju glavne teme da bi se pred kraj skladbe otišlo u holivudsko standardno mračnu, no svejedno nimalo generičnu dramu iz čega je automatski jasno da je Zimmer ovdje pružio čak više dobrih ideja nego inače.

Humoristično tenzijska „Multiple Jacks“ odlično koketira s temom Jack Sparrowa u pomalo eksperimentalnoj maniri, a „Up is Down“ zabavlja integriranjem glavne teme u vrckavi izražaj.

Glavna tema jedan od svojih vrhunaca dostiže na samom početku otužne „I see Dead People in Boats“ gdje prvi puta čujemo razvoj cijele melodije do samog kraja i uvidimo cijelu njenu ljepotu, da bi puno bogatstvo njenog izražaja konačno dobili u završnoj „Drink Up Me Harties“. Oduvijek mi se činilo da Zimmer nema baš kapacitet da stvori nešto dirljivo na emotivnom nivou jer je pretežno prilično hladan i iskalkuliran, no ovdje mu se mora priznati melodija kakve se zasigurno ne bi posramio niti sam Morricone koji je majstor dojmljivih i dirljivih tema.

Kada već njega spominjem, u „Parlay“ je pokazano još jednom koji su kapaciteti glavne teme s obzirom da ju je Zimmer osmislio kao izravnu posvetu Morriconeu i izveo ju stilski identično skladbi „Man With a Harmonica“ sa Once Upon a time in the West soundtracka.

Calypso“ je pretežno standardno tenzijska i dramtična akcijska sekvenca.

What Shall We Die For“ je prilično impresivna himnična i zborska stvar za koju je šteta da nije razrađena malo bolje, pa ovako prolazi kao đingl s neispunjenim potencijalom.

Glavni akcijski komad dolazi u skoro 11 minuta dugačkoj „I Don't Think Now is the Best Time“ čiji prvi dio nije ništa puno van očekivanog zvuka drame i akcije, no i tu Zimmer uspijeva ne zvučiti pretjerano generično. U narednom dijelu skladbe dolaze do izražaja zanimljivije tematske i orkestralne teksture.

U ponekim trenucima Zimmer je predvidljiv, no uglavnom se odlično snalazi u zanimljivim izmjenama tempa, bogatstvu izražaja cijele priče i glavnoj novoj temi koja je bila dovoljno snažna da svojim varijacijama ponese sveukupnu snagu priče.

Standardna holivudska filmska glazba, no na nivou. 

-
recenzirao korisnik:
14.12.2016. u 18:36:51

Zimmer je očito imao podosta vremena koje je mogao posvetiti drugom dijelu ove franšize i pozitivni rezultat se jasno čuje s obzirom da je u prvom dijelu sve bilo izvedeno na brzaka s gomilom puno drugih glazbenika i autorstvo preneseno na Badelta. Ovdje Zimmer sam potpisuje soundtrack što naravno ne znači da mu skriveni skladatelji nisu pomagali.

Glazbena jednodimenzionalnost prvog dijela je funkcionirala, no činila glazbu i prilično bukvalno surovom. Ovdje je priča dobila sofisticiraniji pristup i pazilo se na puno više detalja što je rezultiralo orkestralno izazovnijim, kompleksnijim i snažnijim soundtrackom.

Soundtrack je pametno osmišljen kroz montaže (suite) tema iz filma tako da će slušatelj zasigurno doživjeti puniji ugođaj, negoli da je sve rastrgano na stotine dijelova kako je prikazano u filmu.

Uvodnom „Jack Sparrow“ suitom dolazi nam potpuno nova tema koja svojim komičnim i nepravilnim ritmom, te vrckavom melodijom izvedenom na čelu, savršeno opisuje glavnog nam lika koji non-stop djeluje omamljeno. Ta tema tada prelazi u drugu vrckavu i sličnu temu koja je bila najveći adut na prethodnom albumu i obje konačno dobivaju svoj zasluženi razvoj i puninu koje je do sada nedostajalo. Na kraju suite nam dolazi jedan dramatični i pompozni, no uistinu odlični orkestralni komad, te je i više nego jasno da je ovih 6 minuta jednostavno rečeno, daleko bolje, zabavnije i izazovnije za slušati, negoli išta s prethodnog albuma.

Naredna, gotovo 7 minuta dugačka suita „The Kraken“ je pretežno sazdana od tema koje su se odnosile na scene napada dotične lignje i rezultat je uistinu, unatoč svoj pretjeranoj pompi, prilično impresivan. Suita se otvara zlokobno razigranim motivom koji uskoro dolazi do svog vrhunca drame koji zvuči gotovo kao simfonični metal. Bilo je zamjerki zbog upotrebe 'električne gitare', no takav zvuk nije stvorila gitara, već puštanje orkestra kroz pojačalo električne gitare. Tako je Zimmer uspio zvučati aktualno, pa možda i mrvu 'trashy', no ugođaj i kvaliteta definitivno nisu nimalo umanjeni. Sva ta drama polako raste, a glazbene teme se savršeno zajedno miksaju, te naredna tema na orguljama je očito 'posuđivanje' uvodna tri tona BachoveToccata and Fugue in D minor“. Ovdje takvo plagiranje ne bih uzeo za zlo jer je Zimmer doista uspješno pretvorio tuđih par tonova u svoju skladbu i u potpunosti ju izmijenio, no ideja je zanimljivo upotrijebljena. Iza treće minute dolazi odličan komad sa zavijajućom trubom i sva ta silna drama sa ispreplitanjem motiva stvara jednu multislojevitost koja se uistinu potrudila ne zvučati generično i to je bitna razlika u usporedbi s prvim albumom. Zimmer je stvorio ovom suitom jedan uzbudljiv dramatični kolaž koji nije pritom izgubio na svom glazbenom kredibilitetu, te smo tako dobili još jedan trenutak koji je daleko bolji od ičega s prvog albuma.

Nova tema dolazi s narednom „Davy Jones“ gdje je Zimmer očito dobio ideju od Morriconeove melodije s ručnog sata iz For a Few Dollars More filma jer ovdje tema počne kao skladbica iz glazbene kutije. Ne kažem to samo tako jer je Zimmer jako puno puta naglasio da je Morriconeov fan, a uz to je i za treći dio ove franšize na narednom soundtracku upotrijebio izravnu posvetu kopiranjem stila jedne Morriconeove skladbe, također iz westerna. Ova verzija nije ista kao u filmu, a očito spoznaja da ljudi vole čuti samo orgulje je bila dostatna da se sa ove verzije soundtracka to izbaci i stavi više konvencionalna verzija, a originalna na nekom narednom 'deluxe' izdanju. Prilično snažna tema koja dobro opisuje tajanstvenost kletvom zarobljenog kapetana, no opet nekako ostavlja dojam nepotpune razrađenosti čemu može biti uzrok limitiranost ove verzije ili možda i same melodije.

Do ovog trena s tri uvodne suite svi najveći aduti albuma su donekle ispucani, a naredne mračne i dramatične „I've Got My Eye On You“ koja pred kraj koketira s druge dvije teme, te „Tia Dalma“, „A Family Affair“  i „Dinner is Served“ koja se transformira u simpatični valcer, već polako spadaju u standardnu Zimmerovu konfekciju, no rezultat nije nimalo razočaravajući.

Tu turobnost razbija usred soundtracka zabavna irska folk stvarčica „Two Hornpipes (Tortuga)“.

Wheel of Fortune“ je poslužila na neki način kao rezime dosadašnjih tema iz ovog i prijašnjeg filma što je možda malo i pretjerano, no bolje čuti još jednom sve teme na jednom mjestu, nego rastrgane na 10 varijacija.

You Look Good, Jack“ miksa trenutke tenzije sa izrazitom dramom tijekom koje se doslovno stječe dojam da se čuje električna gitara, no opet može biti da se samo radi o orkestru propuštenim kroz pojačalo.

Završna i preko 10 minuta dugačka „Hello Beastie“ uključuje i dojmljiv mračni zbor tipičan za Hollywood. Ne baš toliko dojmljiv završetak jer se radi na kraju krajeva samo o standardu za popunjavanje rupa u filmu, a takvih smo čuli mali milijun u mnogim drugim filmovima, a to potvrđuje i činjenica da je za tu završnu suitu Zimmer posudio glazbu iz svoja dva druga filma što je samo po sebi opet malo razočaranje jer to radi češće negoli bi trebao. Slušajući tu stvar kao i cjelokupni soundtrack, stječem dojam da bi Zimmer bio daleko bolji izbor za Lord of the Rings filmove, negoli Howard Shore koji je stvorio jedan od najdosadnijih i najbezličnijih soundtrackova ikada i pokupio sve pohvale za to.

Na kraju soundtracka je dodan sedmominutni zatupljujući elektronski remix od Tiësta kojemu je doduše mjesto na nekom orgy partyu, a ne ovdje, pa ga stoga nemam namjeru niti komentirati. Neke verzije sadrže još više besmislenih remixeva.

Određeni dio publike se žalio što soundtrack ne zvuči izvorno s obzirom na vrijeme radnje u samom filmu, te su to uzeli kao veliki minus Zimmeru. Doduše, takav stav ne ukazuje na problem u Zimmeru, već u određenom isforsiranom 'elitizmu' određenog dijela publike koji očito uopće ne shvaća razliku između neke povijesne drame i ovakve akcijske fantazije za malu djecu koja je slučajno smještena u 17. stoljeće.

Samo prve dvije suite sa svojih 13 minuta su bolje od bilo čega s prvog soundtracka, a ne bi me začudilo da ostanu najbolje i od cijele franšize. Tema Davy Jonesa je također veliki plus soundtracku, no minus je što nije dulja, bolje razrađena i što se ne radi o verziji s orguljama koja se pojavila u filmu.

Zimmer je izvukao maksimum od sebe, pružio puno melodičnih, dojmljivih, zabavnih i raznovrsnih tema koje su vrlo dobro stvorile cijeli spektar drame i emocija, te je sam soundtrack svojim suitama kvalitetno koncipiran. Nešto malo autplagiranja i praznog hoda nije velika stvar, niti išta novo za Zimmera. Soundtrack je u stvari iznenađujuće dobar s obzirom na neke njegove precjenjene soundtrackove koji su zbilja dosadni preko svih granica.

Zimmer je očito imao podosta vremena koje je mogao posvetiti drugom dijelu ove franšize i pozitivni rezultat se jasno čuje s obzirom da je u prvom dijelu sve bilo izvedeno na brzaka s gomilom puno drugih glazbenika i autorstvo preneseno na Badelta. Ovdje Zimmer sam potpisuje soundtrack što naravno ne znači da mu skriveni skladatelji nisu pomagali.

Glazbena jednodimenzionalnost prvog dijela je funkcionirala, no činila glazbu i prilično bukvalno surovom. Ovdje je priča dobila sofisticiraniji pristup i pazilo se na puno više detalja što je rezultiralo orkestralno izazovnijim, kompleksnijim i snažnijim soundtrackom.

Soundtrack je pametno osmišljen kroz montaže (suite) tema iz filma tako da će slušatelj zasigurno doživjeti puniji ugođaj, negoli da je sve rastrgano na stotine dijelova kako je prikazano u filmu.

Uvodnom „Jack Sparrow“ suitom dolazi nam potpuno nova tema koja svojim komičnim i nepravilnim ritmom, te vrckavom melodijom izvedenom na čelu, savršeno opisuje glavnog nam lika koji non-stop djeluje omamljeno. Ta tema tada prelazi u drugu vrckavu i sličnu temu koja je bila najveći adut na prethodnom albumu i obje konačno dobivaju svoj zasluženi razvoj i puninu koje je do sada nedostajalo. Na kraju suite nam dolazi jedan dramatični i pompozni, no uistinu odlični orkestralni komad, te je i više nego jasno da je ovih 6 minuta jednostavno rečeno, daleko bolje, zabavnije i izazovnije za slušati, negoli išta s prethodnog albuma.

Naredna, gotovo 7 minuta dugačka suita „The Kraken“ je pretežno sazdana od tema koje su se odnosile na scene napada dotične lignje i rezultat je uistinu, unatoč svoj pretjeranoj pompi, prilično impresivan. Suita se otvara zlokobno razigranim motivom koji uskoro dolazi do svog vrhunca drame koji zvuči gotovo kao simfonični metal. Bilo je zamjerki zbog upotrebe 'električne gitare', no takav zvuk nije stvorila gitara, već puštanje orkestra kroz pojačalo električne gitare. Tako je Zimmer uspio zvučati aktualno, pa možda i mrvu 'trashy', no ugođaj i kvaliteta definitivno nisu nimalo umanjeni. Sva ta drama polako raste, a glazbene teme se savršeno zajedno miksaju, te naredna tema na orguljama je očito 'posuđivanje' uvodna tri tona BachoveToccata and Fugue in D minor“. Ovdje takvo plagiranje ne bih uzeo za zlo jer je Zimmer doista uspješno pretvorio tuđih par tonova u svoju skladbu i u potpunosti ju izmijenio, no ideja je zanimljivo upotrijebljena. Iza treće minute dolazi odličan komad sa zavijajućom trubom i sva ta silna drama sa ispreplitanjem motiva stvara jednu multislojevitost koja se uistinu potrudila ne zvučati generično i to je bitna razlika u usporedbi s prvim albumom. Zimmer je stvorio ovom suitom jedan uzbudljiv dramatični kolaž koji nije pritom izgubio na svom glazbenom kredibilitetu, te smo tako dobili još jedan trenutak koji je daleko bolji od ičega s prvog albuma.

Nova tema dolazi s narednom „Davy Jones“ gdje je Zimmer očito dobio ideju od Morriconeove melodije s ručnog sata iz For a Few Dollars More filma jer ovdje tema počne kao skladbica iz glazbene kutije. Ne kažem to samo tako jer je Zimmer jako puno puta naglasio da je Morriconeov fan, a uz to je i za treći dio ove franšize na narednom soundtracku upotrijebio izravnu posvetu kopiranjem stila jedne Morriconeove skladbe, također iz westerna. Ova verzija nije ista kao u filmu, a očito spoznaja da ljudi vole čuti samo orgulje je bila dostatna da se sa ove verzije soundtracka to izbaci i stavi više konvencionalna verzija, a originalna na nekom narednom 'deluxe' izdanju. Prilično snažna tema koja dobro opisuje tajanstvenost kletvom zarobljenog kapetana, no opet nekako ostavlja dojam nepotpune razrađenosti čemu može biti uzrok limitiranost ove verzije ili možda i same melodije.

Do ovog trena s tri uvodne suite svi najveći aduti albuma su donekle ispucani, a naredne mračne i dramatične „I've Got My Eye On You“ koja pred kraj koketira s druge dvije teme, te „Tia Dalma“, „A Family Affair“  i „Dinner is Served“ koja se transformira u simpatični valcer, već polako spadaju u standardnu Zimmerovu konfekciju, no rezultat nije nimalo razočaravajući.

Tu turobnost razbija usred soundtracka zabavna irska folk stvarčica „Two Hornpipes (Tortuga)“.

Wheel of Fortune“ je poslužila na neki način kao rezime dosadašnjih tema iz ovog i prijašnjeg filma što je možda malo i pretjerano, no bolje čuti još jednom sve teme na jednom mjestu, nego rastrgane na 10 varijacija.

You Look Good, Jack“ miksa trenutke tenzije sa izrazitom dramom tijekom koje se doslovno stječe dojam da se čuje električna gitara, no opet može biti da se samo radi o orkestru propuštenim kroz pojačalo.

Završna i preko 10 minuta dugačka „Hello Beastie“ uključuje i dojmljiv mračni zbor tipičan za Hollywood. Ne baš toliko dojmljiv završetak jer se radi na kraju krajeva samo o standardu za popunjavanje rupa u filmu, a takvih smo čuli mali milijun u mnogim drugim filmovima, a to potvrđuje i činjenica da je za tu završnu suitu Zimmer posudio glazbu iz svoja dva druga filma što je samo po sebi opet malo razočaranje jer to radi češće negoli bi trebao. Slušajući tu stvar kao i cjelokupni soundtrack, stječem dojam da bi Zimmer bio daleko bolji izbor za Lord of the Rings filmove, negoli Howard Shore koji je stvorio jedan od najdosadnijih i najbezličnijih soundtrackova ikada i pokupio sve pohvale za to.

Na kraju soundtracka je dodan sedmominutni zatupljujući elektronski remix od Tiësta kojemu je doduše mjesto na nekom orgy partyu, a ne ovdje, pa ga stoga nemam namjeru niti komentirati. Neke verzije sadrže još više besmislenih remixeva.

Određeni dio publike se žalio što soundtrack ne zvuči izvorno s obzirom na vrijeme radnje u samom filmu, te su to uzeli kao veliki minus Zimmeru. Doduše, takav stav ne ukazuje na problem u Zimmeru, već u određenom isforsiranom 'elitizmu' određenog dijela publike koji očito uopće ne shvaća razliku između neke povijesne drame i ovakve akcijske fantazije za malu djecu koja je slučajno smještena u 17. stoljeće.

Samo prve dvije suite sa svojih 13 minuta su bolje od bilo čega s prvog soundtracka, a ne bi me začudilo da ostanu najbolje i od cijele franšize. Tema Davy Jonesa je također veliki plus soundtracku, no minus je što nije dulja, bolje razrađena i što se ne radi o verziji s orguljama koja se pojavila u filmu.

Zimmer je izvukao maksimum od sebe, pružio puno melodičnih, dojmljivih, zabavnih i raznovrsnih tema koje su vrlo dobro stvorile cijeli spektar drame i emocija, te je sam soundtrack svojim suitama kvalitetno koncipiran. Nešto malo autplagiranja i praznog hoda nije velika stvar, niti išta novo za Zimmera. Soundtrack je u stvari iznenađujuće dobar s obzirom na neke njegove precjenjene soundtrackove koji su zbilja dosadni preko svih granica.

-
recenzirao korisnik:
13.12.2016. u 11:10:50

Hans Zimmer uopće nije naveden kao autor ijedne skladbe ovdje, no pošto je autor popriličnog broja glavnih tema, ako ne i svih, onda ga se mora uvrstiti u priču. Cijela situacija oko nastanka ovog soundtracka je toliko bizarna da ubrzo postane jasno ono na što su mnogi već ukazivali, a to je da Zimmer uključuje brojne druge skladatelje u stvaranje svojih soundtrackova.

Hans Zimmer nije toliko glazbenik, koliko velika korporacija, točnije nezaustavljiva soundtrack mašinerija koja trenutno vlada Hollywoodom. Prvo je bio unajmljen Alan Silvestri za glazbu, no pošto se njegov pristup nije svidio autorima filma, bio je pozvan Zimmer. S obzirom da je Zimmer taj tren radio na glazbi za The Last Samurai film, te se čak obvezao, možda i ugovorom, da neće sudjelovati na ijednom drugom projektu, morao je 'odbiti' ponudu, te je režiserima preporučio nepoznatog Klaus Badelta. Doduše, Zimmer je izgleda skladao sve glavne teme tijekom samo jedne noći, te ih snimio na brzaka. S obzirom na vremensku stisku od tri tjedna do kada je glazba trebala biti završena i s obzirom na veliki broj scena, u stvaranje glazbe uključilo se još sedam drugih skladatelja.

Cijeli taj proces je bio toliko apsurdan da je Zimmer dodatno pao u očima onih koji su već ionako imali prilično mlak ili negativan stav prema njemu. Najveće kritike su bile na račun generičnosti dramatične glazbe u akcijskim scenama, te se čak tvrdilo da soundtrack baš ne pristaje filmu. Začudo, iako mi Zimmer svojom glazbom često ostavlja dojam talentiranog, no prosječnog glazbenika, koliko god ta izjava zvučala kao oksimoron, ovim soundtrackom je čak uspio pokazati svoje vrline pod pritiskom.

Začudo, naspram mnogih njegovih soundtrackova koji uistinu nemaju potrebni karakter, ovdje je Zimmer došao s par tema koje su cijelu priču uspjele prilično uspješno izvući iz gliba bezlične generičnosti koja je bila lako moguća i koja ničime ne bi ukazivala da se radi o filmu fantazije s gusarima. Iako je teško pretpostaviti tko je šta skladao na ovom soundtracku i da li je sam Badelt uopće skladao ijedan ključni motiv i koju su točno ulogu imala ostala sedmorica, iz onoga što se dade iščitati, Zimmer je bio primarno zaslužan za glavne teme i to mu je veliki plus. Badelt je može biti Zimmerove teme orkestrirao i prilagođavao scenama u filmu.

Uvodna „Fog Bound“ počne odlično s malom razigranom melodijom na čelu koja savršeno u startu stvara pravilnu atmosferu, no ta tema traje samo par sekundi i tek donekle u „Walk the Plank“ i predzadnjoj „One Last Shot“ dobiva svoj relativno solidan razvoj. Ostatak uvodne skladbe odlazi u tenziju, pa melankoliju preko koje se doslovno spaja s narednom „The Medallion Calls“ u praktički jednu melodiju da bi nam onda došla može se reći glavna pompozna tema za koju bi se također moglo reći da je uspješno poslužila svrsi iako može biti da ju je Zimmer u jednoj mjeri samo kopirao odnekud s obzirom da mnoge njegove stvari slično zvuče, a ja nemam interes da bih pamtio sve što je stvorio i što je sve s prijašnjih soundtrackova jednostavno iskopirao za naredne soundtrackove. Doduše, sam kraj skladbe odlazi u jedan zanimljivi rif koji donekle zvuči kao nagovještaj teme Jack Sparrowa koja će se pojaviti na soundtracku za drugi dio franšize.

Još jedna pompozna, no manje impresivna temica dolazi sa „The Black Pearl“ koja se nadalje nastavlja i u narednoj „Will & Elizabeth“ čiji naziv skladbe nema praktički nikakve veze sa sadržajem. Tu se već polako standardna puhačka, no ne i pretjerano kreativna drama uvlači u priču. Ta drama je funkcionalna, te ako nešto opisuje ovaj album nadalje to je akcija koja ide, ide i ide unedogled, te skladbe poput „Swords Crossed“, „Barbossa is Hungry“, „To the Pirates' Cave!“, „Skull and Crossbones“ su toliko nabrijane, zabavne, pompozne, dramatične i bukvalne u svom načinu izražavanja da je potpuno razumljivo ako ste tinejđerski slušatelj s viškom testosterona i manjkom senzibiliteta za supstancu da ćete uživati u ovome. Radi se o prilično jednostavnim skladbama gdje nećemo sigurno čuti kontrapunkt ili nešto preizazovno u glazbenom smislu što je donekle i razumljivo s obzirom na kratki rok. Pošto sam spomenuo kontrapunkt, malo više izazovnosti dolazi sa „Bootstrap's Bootstraps“, no rezultat je prilično generična kakofoničnost. Čak se negdje čuje i jasno ono što je spomenuto, a to je da je i synth na nekim mjestima kao zamjena za orkestar i to na neki način tu i tamo stvara nepotrebno artificijelni dojam.

Moonlight Serenade“ je čak simpatična i milozvučna serenada, no bez pretjerano snažnog učinka tim više što je naprasno prekinuta dramatičnim dijelom. Problem ovog soundtracka upravo leži u tome što su skladbe spojene na takav način da sve djeluje kao čušpajz. Katkada se prijeđe u novu skladbu na način da mislite da slušate još uvijek istu, a katkada se ista skladba prekine na način da mislite da je počela naredna, no nije. Sve to tijekom slušanja pomalo zbunjuje.

Završna „He's a Pirate“ je dramatični jingle koji kao da sumira najmanje zanimljiv dio soundtracka.

Soundtrack nastao na brzaka, te ovdje prezentiran prilično kakofonično s loše pospajanim glazbenim motivima i pretjerano glasnim zvukom što je tu i tamo rezultiralo krčanjem. Igralo se na sigurno, no s obzirom na par temica koje funkcioniraju koliko god u svom temelju ne bile nešto pretjerano posebno, ovaj soundtrack je uspio prijeći na pozitivnu stranu za razliku od nekih preambicioznih djela od Zimmera poput Crimson Tide ili The Last Samurai koji uspiju jedino zamoriti slušatelja unatoč svojim tehničkim vrlinama.
Ovdje je ulovljen duh avanture, te čak i poneke simpatične vrckavosti. Iako se ne radi niti približno o odličnom, definitivno se ne radi niti o lošem djelu s obzirom na okolnosti.

Hans Zimmer uopće nije naveden kao autor ijedne skladbe ovdje, no pošto je autor popriličnog broja glavnih tema, ako ne i svih, onda ga se mora uvrstiti u priču. Cijela situacija oko nastanka ovog soundtracka je toliko bizarna da ubrzo postane jasno ono na što su mnogi već ukazivali, a to je da Zimmer uključuje brojne druge skladatelje u stvaranje svojih soundtrackova.

Hans Zimmer nije toliko glazbenik, koliko velika korporacija, točnije nezaustavljiva soundtrack mašinerija koja trenutno vlada Hollywoodom. Prvo je bio unajmljen Alan Silvestri za glazbu, no pošto se njegov pristup nije svidio autorima filma, bio je pozvan Zimmer. S obzirom da je Zimmer taj tren radio na glazbi za The Last Samurai film, te se čak obvezao, možda i ugovorom, da neće sudjelovati na ijednom drugom projektu, morao je 'odbiti' ponudu, te je režiserima preporučio nepoznatog Klaus Badelta. Doduše, Zimmer je izgleda skladao sve glavne teme tijekom samo jedne noći, te ih snimio na brzaka. S obzirom na vremensku stisku od tri tjedna do kada je glazba trebala biti završena i s obzirom na veliki broj scena, u stvaranje glazbe uključilo se još sedam drugih skladatelja.

Cijeli taj proces je bio toliko apsurdan da je Zimmer dodatno pao u očima onih koji su već ionako imali prilično mlak ili negativan stav prema njemu. Najveće kritike su bile na račun generičnosti dramatične glazbe u akcijskim scenama, te se čak tvrdilo da soundtrack baš ne pristaje filmu. Začudo, iako mi Zimmer svojom glazbom često ostavlja dojam talentiranog, no prosječnog glazbenika, koliko god ta izjava zvučala kao oksimoron, ovim soundtrackom je čak uspio pokazati svoje vrline pod pritiskom.

Začudo, naspram mnogih njegovih soundtrackova koji uistinu nemaju potrebni karakter, ovdje je Zimmer došao s par tema koje su cijelu priču uspjele prilično uspješno izvući iz gliba bezlične generičnosti koja je bila lako moguća i koja ničime ne bi ukazivala da se radi o filmu fantazije s gusarima. Iako je teško pretpostaviti tko je šta skladao na ovom soundtracku i da li je sam Badelt uopće skladao ijedan ključni motiv i koju su točno ulogu imala ostala sedmorica, iz onoga što se dade iščitati, Zimmer je bio primarno zaslužan za glavne teme i to mu je veliki plus. Badelt je može biti Zimmerove teme orkestrirao i prilagođavao scenama u filmu.

Uvodna „Fog Bound“ počne odlično s malom razigranom melodijom na čelu koja savršeno u startu stvara pravilnu atmosferu, no ta tema traje samo par sekundi i tek donekle u „Walk the Plank“ i predzadnjoj „One Last Shot“ dobiva svoj relativno solidan razvoj. Ostatak uvodne skladbe odlazi u tenziju, pa melankoliju preko koje se doslovno spaja s narednom „The Medallion Calls“ u praktički jednu melodiju da bi nam onda došla može se reći glavna pompozna tema za koju bi se također moglo reći da je uspješno poslužila svrsi iako može biti da ju je Zimmer u jednoj mjeri samo kopirao odnekud s obzirom da mnoge njegove stvari slično zvuče, a ja nemam interes da bih pamtio sve što je stvorio i što je sve s prijašnjih soundtrackova jednostavno iskopirao za naredne soundtrackove. Doduše, sam kraj skladbe odlazi u jedan zanimljivi rif koji donekle zvuči kao nagovještaj teme Jack Sparrowa koja će se pojaviti na soundtracku za drugi dio franšize.

Još jedna pompozna, no manje impresivna temica dolazi sa „The Black Pearl“ koja se nadalje nastavlja i u narednoj „Will & Elizabeth“ čiji naziv skladbe nema praktički nikakve veze sa sadržajem. Tu se već polako standardna puhačka, no ne i pretjerano kreativna drama uvlači u priču. Ta drama je funkcionalna, te ako nešto opisuje ovaj album nadalje to je akcija koja ide, ide i ide unedogled, te skladbe poput „Swords Crossed“, „Barbossa is Hungry“, „To the Pirates' Cave!“, „Skull and Crossbones“ su toliko nabrijane, zabavne, pompozne, dramatične i bukvalne u svom načinu izražavanja da je potpuno razumljivo ako ste tinejđerski slušatelj s viškom testosterona i manjkom senzibiliteta za supstancu da ćete uživati u ovome. Radi se o prilično jednostavnim skladbama gdje nećemo sigurno čuti kontrapunkt ili nešto preizazovno u glazbenom smislu što je donekle i razumljivo s obzirom na kratki rok. Pošto sam spomenuo kontrapunkt, malo više izazovnosti dolazi sa „Bootstrap's Bootstraps“, no rezultat je prilično generična kakofoničnost. Čak se negdje čuje i jasno ono što je spomenuto, a to je da je i synth na nekim mjestima kao zamjena za orkestar i to na neki način tu i tamo stvara nepotrebno artificijelni dojam.

Moonlight Serenade“ je čak simpatična i milozvučna serenada, no bez pretjerano snažnog učinka tim više što je naprasno prekinuta dramatičnim dijelom. Problem ovog soundtracka upravo leži u tome što su skladbe spojene na takav način da sve djeluje kao čušpajz. Katkada se prijeđe u novu skladbu na način da mislite da slušate još uvijek istu, a katkada se ista skladba prekine na način da mislite da je počela naredna, no nije. Sve to tijekom slušanja pomalo zbunjuje.

Završna „He's a Pirate“ je dramatični jingle koji kao da sumira najmanje zanimljiv dio soundtracka.

Soundtrack nastao na brzaka, te ovdje prezentiran prilično kakofonično s loše pospajanim glazbenim motivima i pretjerano glasnim zvukom što je tu i tamo rezultiralo krčanjem. Igralo se na sigurno, no s obzirom na par temica koje funkcioniraju koliko god u svom temelju ne bile nešto pretjerano posebno, ovaj soundtrack je uspio prijeći na pozitivnu stranu za razliku od nekih preambicioznih djela od Zimmera poput Crimson Tide ili The Last Samurai koji uspiju jedino zamoriti slušatelja unatoč svojim tehničkim vrlinama.
Ovdje je ulovljen duh avanture, te čak i poneke simpatične vrckavosti. Iako se ne radi niti približno o odličnom, definitivno se ne radi niti o lošem djelu s obzirom na okolnosti.

-
recenzirao korisnik:
08.12.2016. u 01:58:45

Moram priznati da ovakav soundtrack, tj. ovakvu kolekciju skladbi od Morriconea ipak nisam očekivao s obzirom da je novijeg datuma. Na neki način me emotivna snaga ovog djela ulovila prilično nespremnog, pogotovo zbog činjenice da se na njemu nalazi skladba koja spada pod jedno od najdivnijih glazbenih djela koja sam ikada čuo. Glazba je nastala u slično vrijeme kada i glazba za film En Mai Fais Ce Qu'il Te Plait, te se može čuti podudarnost u načinu skladanja, no tu svaka sličnost prestaje. Inače, Morricone i Giuseppe Tornatore su imali još podosta uspješnih suradnji, no glazba za ovu romantičnu dramu zbilja nadmašuje sva očekivanja.

Soundtrack otvara meditativna „La Casa Sul Lago“ koja u svom naizgled besciljnom lunjanju ipak razrađuje veoma polako lijepu klavirsko-orkestralnu strukturu koja je prilično suptilna i rezultat je prilično dirljiv. Skladba pruža jedan mir i ne nastoji slušatelja zamarati krutom formom.

Naredna, preko čak 13 minuta dugačka „Una Stella, Miliardi Di Stelle“ slijedi donekle ideju skladbe „En Mai“ s prethodno spomenutog soundtracka samo što je ovdje statični arpeđo još nekako dulji i kompleksniji, a umjesto orkestra prati ga električna gitara, ne toliko s namjerom razvijanja skladbe, već više poput lagane improvizacije i još jednom imamo jednu krajnje nadrealnu meditativnu skladbu koja je svakim slušanjem sve bolja.

Također, do sada nimalo tipičan primjer aranžiranja za Morriconea dolazi nam u dvije iznimno atmosferične skladbe bazirane na električnoj gitari, pa tako slušajući „Improvvisazione In Sol“ i završnu „Disperata Chitarra“ stječe se dojam da je nešto od Pink Floyda ili Queena ovdje zalutalo. Rezultat je krajnje zanimljiv i dojmljiv, te daje soundtracku jednu posebnu dimenziju. Nekako se stječe dojam da je Morricone bio prisiljen pristupiti ovakvom načinu aranžiranja, no svejedno se uistinu iskazao i dokazao još jednom koliko ima životnog intenziteta u glazbeniku koji se bliži 90-oj godini života.

Slušajući dramatične „Stuntgirl“ i „Veloce Corsa“, koje zvuče kao da su došle iz neke napete akcijske scene, posebno impresionira Morriconeova domišljatost prilikom stvaranja uzbudljivih glazbenih rješenja.

Due Camere in Hotel“ predstavlja mračno melankoličnu gudačku skladbu u jednom od svojih najsnažnijih izdanja.

Sasvim neočekivano pojavljuju se i dvije odlične klavirske fuge „Una Storia Nella Storia“ i „Invenzione Breve“ u Bachovom stilu i dodatno naglašavaju svestranost soundtracka, te mu daju višeslojnu dubinu.

Violinska „L'Infinito Spazio“ zvuči poput lijepog preludija u ono što slijedi, a slijedi ono što sam spomenuo na samom početku osvrta, a radi se o zasigurno jednoj od najdivnijih skladbi ikada, te bih mogao reći da je ovaj put čak i njegova predivna „Deborah's Theme“ iz Once Upon a Time in America dobila žestoku konkurenciju što se tiče samog emotivnog učinka. Dotična „Una Luce Spenta“ počne lagano s violinom i lijepom klavirskom melodijom da bi onda malo lunjala po jednom segmentu s gitarom za koji je pitanje da li je uopće trebao biti tu, te taman kada nije previše jasno gdje skladba ide, dolazi glavni dio koji doslovno obara s nogu svojom ljepotom i ponavlja se još jednom na kraju. Snaga tog dijela leži u tome što glavnu malu violinsku temu prati još jedna melodija koja joj doslovno mijenja smjer u predivnim pravcima i temi potencijalno pojačava emotivni intenzitet. Rezultat je čista poezija, emocija i ljubav, znači nešto toliko predivno što je samo Morricone u stanju stvoriti. Isprva nisam očekivao da će mi se nešto toliko svidjeti sa soundtracka, te je početno ignoriranje i nevjerica preraslo u očaranost kada sam shvatio da svakim slušanjem skladba jednostavno postaje sve bolja, a svi njeni naizgled mnogi aranžerski segmenti umjesto da zvuče kakofonično, počeli su zvučati predivno.  

Uz potencijalni preludij u tu skladbu, naredna također divna „Parabola Astratta“ zvuči poput laganog razrješenja tih silnih emocija.

Ideja je vjerojatno bila da se stvori puno raznovrsnih, melodičnih i emotivnih tema, te nakon tu i tamo nekih ne toliko dojmljivih soundtrackova što je i razumljivo s obzirom da ih Morricone stvara kao na traci po nekoliko godišnje i to čak u ovim prilično poodmaklim godinama, nekako bi bilo teško od njega očekivati da stvori nešto uistinu posebno i s ovolikom emotivnom snagom. Ovo je zasigurno jedno od najdivnijih djela koja sam čuo i na neki način nešto poput krune u njegovoj karijeri, što sigurno zvuči pretjerano, no može se objasniti na način da je ovaj soundtrack toliko smirujuć, meditativan i emotivan kao da na neki način projicira trenutno stanje psihe i duše samog Morriconea.

Da li je film trebao ovoliko raznovrsnih tema, a da pritom nijedna nije barem mediokritetna? Sumnjam. Da li ga je Tornatore nagovorio na ovo? Moguće. Ovaj soundtrack kao da je sumirao sva Morriconeova vrludanja iz zadnjih par godina koja su katkada bila više, a katkada manje inspirirana, te ih konačno transformirao u nešto predivno. U svakom slučaju, ovdje je stvorio soundtrack koji se treba osjetiti, a ne samo letimično preslušati jer je nemoguće sve poloviti u jednom ili dva navrata. Više preslušavanja uvijek ukaže na neke nove adute, te ono što smo isprva možda i zanemarili kao nešto ne pretjerano posebno, odjednom dobija veći smisao i ljepotu negoli smo smatrali da je to moguće.

Predivan soundtrack koji vjerojatno nije ono što bi baš svatko očekivao, no jednom kada se prepozna i ulovi ta gotovo nadrealna i netipična ljepota, tada se ovo djelo više ne može prestati slušati.

Moram priznati da ovakav soundtrack, tj. ovakvu kolekciju skladbi od Morriconea ipak nisam očekivao s obzirom da je novijeg datuma. Na neki način me emotivna snaga ovog djela ulovila prilično nespremnog, pogotovo zbog činjenice da se na njemu nalazi skladba koja spada pod jedno od najdivnijih glazbenih djela koja sam ikada čuo. Glazba je nastala u slično vrijeme kada i glazba za film En Mai Fais Ce Qu'il Te Plait, te se može čuti podudarnost u načinu skladanja, no tu svaka sličnost prestaje. Inače, Morricone i Giuseppe Tornatore su imali još podosta uspješnih suradnji, no glazba za ovu romantičnu dramu zbilja nadmašuje sva očekivanja.

Soundtrack otvara meditativna „La Casa Sul Lago“ koja u svom naizgled besciljnom lunjanju ipak razrađuje veoma polako lijepu klavirsko-orkestralnu strukturu koja je prilično suptilna i rezultat je prilično dirljiv. Skladba pruža jedan mir i ne nastoji slušatelja zamarati krutom formom.

Naredna, preko čak 13 minuta dugačka „Una Stella, Miliardi Di Stelle“ slijedi donekle ideju skladbe „En Mai“ s prethodno spomenutog soundtracka samo što je ovdje statični arpeđo još nekako dulji i kompleksniji, a umjesto orkestra prati ga električna gitara, ne toliko s namjerom razvijanja skladbe, već više poput lagane improvizacije i još jednom imamo jednu krajnje nadrealnu meditativnu skladbu koja je svakim slušanjem sve bolja.

Također, do sada nimalo tipičan primjer aranžiranja za Morriconea dolazi nam u dvije iznimno atmosferične skladbe bazirane na električnoj gitari, pa tako slušajući „Improvvisazione In Sol“ i završnu „Disperata Chitarra“ stječe se dojam da je nešto od Pink Floyda ili Queena ovdje zalutalo. Rezultat je krajnje zanimljiv i dojmljiv, te daje soundtracku jednu posebnu dimenziju. Nekako se stječe dojam da je Morricone bio prisiljen pristupiti ovakvom načinu aranžiranja, no svejedno se uistinu iskazao i dokazao još jednom koliko ima životnog intenziteta u glazbeniku koji se bliži 90-oj godini života.

Slušajući dramatične „Stuntgirl“ i „Veloce Corsa“, koje zvuče kao da su došle iz neke napete akcijske scene, posebno impresionira Morriconeova domišljatost prilikom stvaranja uzbudljivih glazbenih rješenja.

Due Camere in Hotel“ predstavlja mračno melankoličnu gudačku skladbu u jednom od svojih najsnažnijih izdanja.

Sasvim neočekivano pojavljuju se i dvije odlične klavirske fuge „Una Storia Nella Storia“ i „Invenzione Breve“ u Bachovom stilu i dodatno naglašavaju svestranost soundtracka, te mu daju višeslojnu dubinu.

Violinska „L'Infinito Spazio“ zvuči poput lijepog preludija u ono što slijedi, a slijedi ono što sam spomenuo na samom početku osvrta, a radi se o zasigurno jednoj od najdivnijih skladbi ikada, te bih mogao reći da je ovaj put čak i njegova predivna „Deborah's Theme“ iz Once Upon a Time in America dobila žestoku konkurenciju što se tiče samog emotivnog učinka. Dotična „Una Luce Spenta“ počne lagano s violinom i lijepom klavirskom melodijom da bi onda malo lunjala po jednom segmentu s gitarom za koji je pitanje da li je uopće trebao biti tu, te taman kada nije previše jasno gdje skladba ide, dolazi glavni dio koji doslovno obara s nogu svojom ljepotom i ponavlja se još jednom na kraju. Snaga tog dijela leži u tome što glavnu malu violinsku temu prati još jedna melodija koja joj doslovno mijenja smjer u predivnim pravcima i temi potencijalno pojačava emotivni intenzitet. Rezultat je čista poezija, emocija i ljubav, znači nešto toliko predivno što je samo Morricone u stanju stvoriti. Isprva nisam očekivao da će mi se nešto toliko svidjeti sa soundtracka, te je početno ignoriranje i nevjerica preraslo u očaranost kada sam shvatio da svakim slušanjem skladba jednostavno postaje sve bolja, a svi njeni naizgled mnogi aranžerski segmenti umjesto da zvuče kakofonično, počeli su zvučati predivno.  

Uz potencijalni preludij u tu skladbu, naredna također divna „Parabola Astratta“ zvuči poput laganog razrješenja tih silnih emocija.

Ideja je vjerojatno bila da se stvori puno raznovrsnih, melodičnih i emotivnih tema, te nakon tu i tamo nekih ne toliko dojmljivih soundtrackova što je i razumljivo s obzirom da ih Morricone stvara kao na traci po nekoliko godišnje i to čak u ovim prilično poodmaklim godinama, nekako bi bilo teško od njega očekivati da stvori nešto uistinu posebno i s ovolikom emotivnom snagom. Ovo je zasigurno jedno od najdivnijih djela koja sam čuo i na neki način nešto poput krune u njegovoj karijeri, što sigurno zvuči pretjerano, no može se objasniti na način da je ovaj soundtrack toliko smirujuć, meditativan i emotivan kao da na neki način projicira trenutno stanje psihe i duše samog Morriconea.

Da li je film trebao ovoliko raznovrsnih tema, a da pritom nijedna nije barem mediokritetna? Sumnjam. Da li ga je Tornatore nagovorio na ovo? Moguće. Ovaj soundtrack kao da je sumirao sva Morriconeova vrludanja iz zadnjih par godina koja su katkada bila više, a katkada manje inspirirana, te ih konačno transformirao u nešto predivno. U svakom slučaju, ovdje je stvorio soundtrack koji se treba osjetiti, a ne samo letimično preslušati jer je nemoguće sve poloviti u jednom ili dva navrata. Više preslušavanja uvijek ukaže na neke nove adute, te ono što smo isprva možda i zanemarili kao nešto ne pretjerano posebno, odjednom dobija veći smisao i ljepotu negoli smo smatrali da je to moguće.

Predivan soundtrack koji vjerojatno nije ono što bi baš svatko očekivao, no jednom kada se prepozna i ulovi ta gotovo nadrealna i netipična ljepota, tada se ovo djelo više ne može prestati slušati.

-
recenzirao korisnik:
07.12.2016. u 23:48:50

Morricone i nadalje nastavlja godišnje stvarati glazbu za 4 do 5 filmova, te većina te glazbe nije na žalost niti objavljena na soundtrackovima, barem za sada.
Radnja ovog francuskog filma smještena je u vrijeme 2. svjetskog rata za vrijeme okupacije Francuske od strane Njemačke.

Uvodna 9-minutna „En Mai“ svojim pomalo bizarnim statičkim arpeđom djeluje isprva čudno, no kada se počnu ubacivati ostali instrumenti koji nastave graditi melodiju, do izražaja dođe melankolična i snažna atmosfera koja svakim slušanjem postaje sve dominantnija. Ljepota skladbe i ideja onoga što nastoji biti uskoro postanu prilično jasni.

Tenzija u „L'Étau Se Resserre“ i „Traverser La Guerre„ uspijeva biti melodična i više od očekivanog, no svejedno će slušatelja teško uvući u svoju priču dok svojim razigranim djelovima malo ipak više zabavi „Ils Arrivent“.

Stječe se dojam melankolične uljuljkanosti koja nema pretjeranu snagu da emotivno involvira unatoč svojim lijepim orkestralnim rješenjima u skladbama poput „Ils Resteront Trois“, „Tout Laisser“,  „Respirations“, „Tous Ensemble„ i „Et Même Les Animaux Sont Avec Eux„. Te skladbe bi trebale biti okosnica albuma, no stječe se dojam ne pretjerano razrađenih glazbenih ideja i recikliranja nekih s prijašnjih soundtrackova, te sva ta melankolija i emotivnost ostaju donekle poput neostvarenog potencijala visiti u zraku preko skladbi koje zvuče kao jedno te ista ideja razrađena na par jako sličnih načina.

Završna „A La Recherche De La Paix“ se čak niti sa svojim trubama i prekrasnim vokalom ne odmiče od nejasnog dojma koji pružaju ostale skladbe.

Milozvučan, opuštajući, no idejom prilično nejasan album. Morricone ovdje jednostavno nije pružio ništa novo i ne čini se da je bio baš inspiriran. Uvodna skladba, koliko god joj manjkalo jače upečatljivosti, je još daleko najbolja i najsmislenija dok ostale očito nemaju nikakvu ulogu osim da budu orkestralna pratnja koja pruža monotonu teksturu bez jasne ideje. Osim uvodne skladbe, koja podiže rejting za pola ocjene, zasigurno više neću imati namjeru slušati ovaj soundtrack. Morricone ne samo da može bolje, već i bude bolje.

Morricone i nadalje nastavlja godišnje stvarati glazbu za 4 do 5 filmova, te većina te glazbe nije na žalost niti objavljena na soundtrackovima, barem za sada.
Radnja ovog francuskog filma smještena je u vrijeme 2. svjetskog rata za vrijeme okupacije Francuske od strane Njemačke.

Uvodna 9-minutna „En Mai“ svojim pomalo bizarnim statičkim arpeđom djeluje isprva čudno, no kada se počnu ubacivati ostali instrumenti koji nastave graditi melodiju, do izražaja dođe melankolična i snažna atmosfera koja svakim slušanjem postaje sve dominantnija. Ljepota skladbe i ideja onoga što nastoji biti uskoro postanu prilično jasni.

Tenzija u „L'Étau Se Resserre“ i „Traverser La Guerre„ uspijeva biti melodična i više od očekivanog, no svejedno će slušatelja teško uvući u svoju priču dok svojim razigranim djelovima malo ipak više zabavi „Ils Arrivent“.

Stječe se dojam melankolične uljuljkanosti koja nema pretjeranu snagu da emotivno involvira unatoč svojim lijepim orkestralnim rješenjima u skladbama poput „Ils Resteront Trois“, „Tout Laisser“,  „Respirations“, „Tous Ensemble„ i „Et Même Les Animaux Sont Avec Eux„. Te skladbe bi trebale biti okosnica albuma, no stječe se dojam ne pretjerano razrađenih glazbenih ideja i recikliranja nekih s prijašnjih soundtrackova, te sva ta melankolija i emotivnost ostaju donekle poput neostvarenog potencijala visiti u zraku preko skladbi koje zvuče kao jedno te ista ideja razrađena na par jako sličnih načina.

Završna „A La Recherche De La Paix“ se čak niti sa svojim trubama i prekrasnim vokalom ne odmiče od nejasnog dojma koji pružaju ostale skladbe.

Milozvučan, opuštajući, no idejom prilično nejasan album. Morricone ovdje jednostavno nije pružio ništa novo i ne čini se da je bio baš inspiriran. Uvodna skladba, koliko god joj manjkalo jače upečatljivosti, je još daleko najbolja i najsmislenija dok ostale očito nemaju nikakvu ulogu osim da budu orkestralna pratnja koja pruža monotonu teksturu bez jasne ideje. Osim uvodne skladbe, koja podiže rejting za pola ocjene, zasigurno više neću imati namjeru slušati ovaj soundtrack. Morricone ne samo da može bolje, već i bude bolje.

-
recenzirao korisnik:
06.12.2016. u 19:53:50

I tako je Morricone konačno osvojio Oscara. Iako se radi o zaista jako dobrom soundtracku, razlog za osvojen Oscar leži najvjerojatnije u činjenici da mu je već par Oscara izmaknulo prilikom podosta nominacija i to očito samo zato što se ne radi o američkom skladatelju. Ovo je također prvi put da je Morricone Tarantinu napravio službeni soundtrack s obzirom da je do sada Tarantino za većinu svojih filmova koristio mnoge Morriconeove skladbe iz drugih filmova. To je katkada bilo pretjerano i napadno zbog prevelike koncentracije raznovrsnih i preupečatljivih glazbenih tema, no s druge strane Tarantino je samom Morriconeu učinio veliku uslugu jer je ukazao na taj način široj populaciji na genijalnost i snagu njegove glazbe.

Vrlo dobar soundtrack, no način na koji je koncipiran je prilično problematičan i to iz više razloga. Soundtrack traje preko 70 minuta, a u pravilu ne bi trebao trajati dulje od kojih 40 minuta. Od 28 traka, njih 16 su Morriconeove skladbe, a od ostatka imamo čak 8 traka s dijalogom iz filma što je ne samo nepotrebno, već dodatno ruši koheziju audio doživljaja. Jedini smisleni trenutak dolazi s australskom folk pjesmom „Jim Jones At Botany Bay“ u izvedbi glumice Jennifer Jason Leigh u identičnoj verziji kakva je u filmu. Valja istaknuti i Roy OrbisonovuThere Won't Be Many Coming Home“ koja se svojim retro sentimentom odlično uklopila u priču.

Što se tiče Morriconea, uvodna tema „L'Ultima Diligenza Di Red Rock (Versione Integrale)“ sumira prilično sve potrebno od ovog soundtracka. Skladba dočarava napetost s prilično turobno jezovitom temom i njenim sve žešćim razvojem prema kraju, te prije svega uspijeva impresionirati svojom energijom i činjenicom da Morricone i u kasnim 80-ima uspijeva stvoriti nešto s ovoliko snage i neurotičnosti u sebi. Orkestar, vokali, bubnjevi, zlokobna tema odsvirana puhačkim instrumentima, te raznovrsni motivi tvore cijeli spektar silne drame koja jasno daje naslutiti da se ne sprema nešto dobro. Očito je veliki trud ovdje uložen. Također, iz te teme je odmah jasno da ne trebate očekivati čuti nešto što ste čuli u The Good, the Bad and the Ugly filmu jer je Morricone svjestan, za razliku od mnogih slušatelja koji su htjeli čuti fućkanje i zveckanje, da ovakav western jednostavno ne može dobiti glazbeni pristup kakav su imali westerni prije pola stoljeća, kako zbog vremena u kojem je nastao, tako i zbog samog sadržaja i atmosfere filma.

Naredni problemi na soundtracku počinju već sa sljedećom „Overture“ koja nije ništa doli segment preko 12 minuta dugačke odlične „Neve (Versione Integrale)“ skladbe koja svojom jezovitom i mračnom tenzijom doslovno uvlači slušatelja u hladne i snježne scene iz filma, te je također vitalni dio ovog soundtracka.

Također, pod jedan od problema soundtracka spadaju i varijacije koje se nadalje počinju pretjerano varirati na par glavnih ideja koje su sve ionako sumirane u dvije prethodno spomenute skladbe. U tim varijacijama uglavnom nema međusobno nekih većih promjena tako da vrlo brzo postaje zamorno slušati jedno te iste dvije teme u tolikoj mjeri.

Malo varijacija još dobivamo u tenzijskoj „Sei Cavalli“ i gotovo psihodelično modernističkoj „Raggi Di Sole Sulla Montagna“ koje doduše ne zaokupljaju uho baš pretjerano.

Jedan od najvećih apsurda jest što se skladba „L'Inferno Bianco“ koja je sama po sebi i zanimljiva, pojavljuje u dvije verzije, navodno u jednoj gdje se pojavljuje synth, a u drugoj verziji truba. Problem je u tome što se radi o toliko minornoj razlici da se tijekom slušanja ne može niti zamijetiti ili prepoznati ta razlika čak niti uz veliki trud. Kada sam konačno na jednom dijelu našao razliku, ona je bila toliko minorna da mi je to postalo još besmislenije. Drugim riječima, jedno te ista skladba u praktički identičnoj verziji se ponavlja dva puta.

Najnježnija tema koja postaje svakim slušanjem sve bolja jest „La Lettera Di Lincoln (Strumentale)“ koja svojim Aaron Coplandovskim pristupom uspješno naglašava patriotski zvuk Amerike preko nježne trube, a upotrijebljena je u sceni čitanja 'pisma Abrahama Lincolna“. Te skladbe ne bi čak niti bilo da Tarantino nije molio Morriconea da mu posebno za tu scenu sklada temu.

Morricone si je dao truda stvoriti vrlo dobar soundtrack i kada se sumiraju svi bitni glazbeni elementi radi se uistinu o vrlo dobrom, promišljenom i kompleksnom djelu koje je na žalost prezentirano prilično slabo i to ne samo zbog gore navedenih razloga, već i zbog toga što se u preko 72 minute nisu našle skladbe koje je Morricone stvorio za neke druge filmove, a Tarantino ih je opet izvukao i upotrijebio u filmu. Radi se o čak 3 skladbe koje se nalaze na The Thing soundtracku, no čini se da ih Carpenter nije niti upotrijebio u samom filmu, te jednoj skladbi iz Exorcist 2 – The Heretic filma. Posebno razočarava što se nije upotrijebila histerična tema koja je u filmu bila prisutna kod scena trovanja kavom i vješanja.

Da su izbačeni nepotrebni dijalozi, smanjen volumen presličnih varijacija na teme, dodane skladbe koje su se našle u filmu (bez obzira što su s nekih drugih soundtrackova), tada bi ovaj soundtrack zasjao punim sjajem i dobio na šarenilu, te samim time vjerojatno i pola ocjene do čak cijelu ocjenu više od mene. Ovako je ostao s jedne strane neispunjen potencijal, a s druge strane nam prezentira i nametnutu ambicioznost, vjerojatno od samog Tarantina, da davi slušatelje s monolozima i dijalozima iz samog filma.

Glazba je plus i zasluženo je pokupila Oscara, no sama prezentacija je prilični minus.

I tako je Morricone konačno osvojio Oscara. Iako se radi o zaista jako dobrom soundtracku, razlog za osvojen Oscar leži najvjerojatnije u činjenici da mu je već par Oscara izmaknulo prilikom podosta nominacija i to očito samo zato što se ne radi o američkom skladatelju. Ovo je također prvi put da je Morricone Tarantinu napravio službeni soundtrack s obzirom da je do sada Tarantino za većinu svojih filmova koristio mnoge Morriconeove skladbe iz drugih filmova. To je katkada bilo pretjerano i napadno zbog prevelike koncentracije raznovrsnih i preupečatljivih glazbenih tema, no s druge strane Tarantino je samom Morriconeu učinio veliku uslugu jer je ukazao na taj način široj populaciji na genijalnost i snagu njegove glazbe.

Vrlo dobar soundtrack, no način na koji je koncipiran je prilično problematičan i to iz više razloga. Soundtrack traje preko 70 minuta, a u pravilu ne bi trebao trajati dulje od kojih 40 minuta. Od 28 traka, njih 16 su Morriconeove skladbe, a od ostatka imamo čak 8 traka s dijalogom iz filma što je ne samo nepotrebno, već dodatno ruši koheziju audio doživljaja. Jedini smisleni trenutak dolazi s australskom folk pjesmom „Jim Jones At Botany Bay“ u izvedbi glumice Jennifer Jason Leigh u identičnoj verziji kakva je u filmu. Valja istaknuti i Roy OrbisonovuThere Won't Be Many Coming Home“ koja se svojim retro sentimentom odlično uklopila u priču.

Što se tiče Morriconea, uvodna tema „L'Ultima Diligenza Di Red Rock (Versione Integrale)“ sumira prilično sve potrebno od ovog soundtracka. Skladba dočarava napetost s prilično turobno jezovitom temom i njenim sve žešćim razvojem prema kraju, te prije svega uspijeva impresionirati svojom energijom i činjenicom da Morricone i u kasnim 80-ima uspijeva stvoriti nešto s ovoliko snage i neurotičnosti u sebi. Orkestar, vokali, bubnjevi, zlokobna tema odsvirana puhačkim instrumentima, te raznovrsni motivi tvore cijeli spektar silne drame koja jasno daje naslutiti da se ne sprema nešto dobro. Očito je veliki trud ovdje uložen. Također, iz te teme je odmah jasno da ne trebate očekivati čuti nešto što ste čuli u The Good, the Bad and the Ugly filmu jer je Morricone svjestan, za razliku od mnogih slušatelja koji su htjeli čuti fućkanje i zveckanje, da ovakav western jednostavno ne može dobiti glazbeni pristup kakav su imali westerni prije pola stoljeća, kako zbog vremena u kojem je nastao, tako i zbog samog sadržaja i atmosfere filma.

Naredni problemi na soundtracku počinju već sa sljedećom „Overture“ koja nije ništa doli segment preko 12 minuta dugačke odlične „Neve (Versione Integrale)“ skladbe koja svojom jezovitom i mračnom tenzijom doslovno uvlači slušatelja u hladne i snježne scene iz filma, te je također vitalni dio ovog soundtracka.

Također, pod jedan od problema soundtracka spadaju i varijacije koje se nadalje počinju pretjerano varirati na par glavnih ideja koje su sve ionako sumirane u dvije prethodno spomenute skladbe. U tim varijacijama uglavnom nema međusobno nekih većih promjena tako da vrlo brzo postaje zamorno slušati jedno te iste dvije teme u tolikoj mjeri.

Malo varijacija još dobivamo u tenzijskoj „Sei Cavalli“ i gotovo psihodelično modernističkoj „Raggi Di Sole Sulla Montagna“ koje doduše ne zaokupljaju uho baš pretjerano.

Jedan od najvećih apsurda jest što se skladba „L'Inferno Bianco“ koja je sama po sebi i zanimljiva, pojavljuje u dvije verzije, navodno u jednoj gdje se pojavljuje synth, a u drugoj verziji truba. Problem je u tome što se radi o toliko minornoj razlici da se tijekom slušanja ne može niti zamijetiti ili prepoznati ta razlika čak niti uz veliki trud. Kada sam konačno na jednom dijelu našao razliku, ona je bila toliko minorna da mi je to postalo još besmislenije. Drugim riječima, jedno te ista skladba u praktički identičnoj verziji se ponavlja dva puta.

Najnježnija tema koja postaje svakim slušanjem sve bolja jest „La Lettera Di Lincoln (Strumentale)“ koja svojim Aaron Coplandovskim pristupom uspješno naglašava patriotski zvuk Amerike preko nježne trube, a upotrijebljena je u sceni čitanja 'pisma Abrahama Lincolna“. Te skladbe ne bi čak niti bilo da Tarantino nije molio Morriconea da mu posebno za tu scenu sklada temu.

Morricone si je dao truda stvoriti vrlo dobar soundtrack i kada se sumiraju svi bitni glazbeni elementi radi se uistinu o vrlo dobrom, promišljenom i kompleksnom djelu koje je na žalost prezentirano prilično slabo i to ne samo zbog gore navedenih razloga, već i zbog toga što se u preko 72 minute nisu našle skladbe koje je Morricone stvorio za neke druge filmove, a Tarantino ih je opet izvukao i upotrijebio u filmu. Radi se o čak 3 skladbe koje se nalaze na The Thing soundtracku, no čini se da ih Carpenter nije niti upotrijebio u samom filmu, te jednoj skladbi iz Exorcist 2 – The Heretic filma. Posebno razočarava što se nije upotrijebila histerična tema koja je u filmu bila prisutna kod scena trovanja kavom i vješanja.

Da su izbačeni nepotrebni dijalozi, smanjen volumen presličnih varijacija na teme, dodane skladbe koje su se našle u filmu (bez obzira što su s nekih drugih soundtrackova), tada bi ovaj soundtrack zasjao punim sjajem i dobio na šarenilu, te samim time vjerojatno i pola ocjene do čak cijelu ocjenu više od mene. Ovako je ostao s jedne strane neispunjen potencijal, a s druge strane nam prezentira i nametnutu ambicioznost, vjerojatno od samog Tarantina, da davi slušatelje s monolozima i dijalozima iz samog filma.

Glazba je plus i zasluženo je pokupila Oscara, no sama prezentacija je prilični minus.

-
recenzirao korisnik:
06.12.2016. u 00:39:11

La Venexiana aka The Venetian Woman je talijanski romantični film čija se radnja odigrava u Veneciji u 16. stoljeću. Zvuči kao stvoreno za Morriconeovu glazbu što i jest jer je rezultat sjajan. Neki filmovi se ne trebaju pogledati da bi se uživalo u njihovoj glazbi. Ovaj soundtrack odlično funkcionira kao samostalno djelo, te možda čak i bolje negoli u filmu na koji sam samo bacio pogled.

Na soundtracku dominira mandolina što stvara jedan prozračni i sentimentalni, a opet snažan ugođaj. Posebno je impresivna uvodna „Baci Dopo Il Tramonto“ koja počne lagano s frulicom i nastavlja sa zborskim komadom. Jednostavna, no efektivna melodija podvučena uistinu divnim aranžmanom stvara gotovo nadrealno divnu atmosferu.

La Vedova“ sa svojom frulicom najviše podsjeća na nešto s također odličnog Marco Polo soundtracka što ne čudi s obzirom da je radnja isto smještena u Veneciji, a i čini se da su 80-ih godina radnje filmova i serija bile često smještene u srednji vijek i doba renesanse gdje se Morricone uistinu iskazao odličnim kao i u mnogim drugim filmskim žanrovima.

Jedna od najmelodičnijih i najzanimljivijih tema dolazi sa razigranom „Tema Per Oria“, a gotovo senzualna tenzija stvorena je prekrasnom „Attessa D'Amore“ gdje ženski vokal prati svaki dirljivi ton razvoja melodije i odličan je pokazatelj kako Morricone s jako malo može reći ne samo puno toga, već dirnuti slušatelja na način kako to mogu samo rijetki glazbenici.

Ave Maria Seconda“ počne s dramatičnim baroknim trubama i onda prelazi u divnu zborsku crkvenu pjesmu.

Glavna tema „Innamorarsi A Primavera“ se pojavljuje tek na samoj sredini soundtracka i radi se o sentimentalnoj skladbici sa izrazitim mediteranskim ugođajem koja se pojavljuje i u synth verziji u „Incontrarsi“ i lijep je dodatak cjelokupnoj priči.

Pred kraj posebno iznenađuje prekrasna skladba „Angela E Valeria“ koja je melodijom donekle slična temi s Morriconeovog soundtracka Macchie Solari iz 1975. no tok melodije joj je ovdje fluidniji i zanimljiviji.

Tu se pojavilo par i više nego poželjnih varijacija na glavne teme i taman kada se čini da je to sve i više nego dovoljno da bi soundtrack bio savršen, na samom kraju Morricone nam pruža svoju prekrasnu skladbu „Forse Basta“ iz 70-ih u prekrasnoj izvedbi mandoline tako da ionako izrazito emotivan i nježan soundtrack dobiva i dodatno predivan završetak.

Soundtrack koji ima sve što je potrebno i gdje je Morricone očito svoj na svome. Na neki način lagan i pitki, no opet emocijama dubok do mjere da mi se čini da mu čak niti film nije u potpunosti mogao poslužiti kao dostojna podloga. Divna, nježna i nepretenciozna glazba koja uspijeva biti emotivna i duboka bez forsiranja emocija što je neizbježni rezultat iznimno zrelog i senzibilnog glazbenika kakav je Morricone. Na žalost, ne moramo se nadati da ćemo više ikada čuti nakon Morriconea ovakav soundtrack, bilo da govorimo o žanru, pristupu ili emocijama koje pobuđuje.

La Venexiana aka The Venetian Woman je talijanski romantični film čija se radnja odigrava u Veneciji u 16. stoljeću. Zvuči kao stvoreno za Morriconeovu glazbu što i jest jer je rezultat sjajan. Neki filmovi se ne trebaju pogledati da bi se uživalo u njihovoj glazbi. Ovaj soundtrack odlično funkcionira kao samostalno djelo, te možda čak i bolje negoli u filmu na koji sam samo bacio pogled.

Na soundtracku dominira mandolina što stvara jedan prozračni i sentimentalni, a opet snažan ugođaj. Posebno je impresivna uvodna „Baci Dopo Il Tramonto“ koja počne lagano s frulicom i nastavlja sa zborskim komadom. Jednostavna, no efektivna melodija podvučena uistinu divnim aranžmanom stvara gotovo nadrealno divnu atmosferu.

La Vedova“ sa svojom frulicom najviše podsjeća na nešto s također odličnog Marco Polo soundtracka što ne čudi s obzirom da je radnja isto smještena u Veneciji, a i čini se da su 80-ih godina radnje filmova i serija bile često smještene u srednji vijek i doba renesanse gdje se Morricone uistinu iskazao odličnim kao i u mnogim drugim filmskim žanrovima.

Jedna od najmelodičnijih i najzanimljivijih tema dolazi sa razigranom „Tema Per Oria“, a gotovo senzualna tenzija stvorena je prekrasnom „Attessa D'Amore“ gdje ženski vokal prati svaki dirljivi ton razvoja melodije i odličan je pokazatelj kako Morricone s jako malo može reći ne samo puno toga, već dirnuti slušatelja na način kako to mogu samo rijetki glazbenici.

Ave Maria Seconda“ počne s dramatičnim baroknim trubama i onda prelazi u divnu zborsku crkvenu pjesmu.

Glavna tema „Innamorarsi A Primavera“ se pojavljuje tek na samoj sredini soundtracka i radi se o sentimentalnoj skladbici sa izrazitim mediteranskim ugođajem koja se pojavljuje i u synth verziji u „Incontrarsi“ i lijep je dodatak cjelokupnoj priči.

Pred kraj posebno iznenađuje prekrasna skladba „Angela E Valeria“ koja je melodijom donekle slična temi s Morriconeovog soundtracka Macchie Solari iz 1975. no tok melodije joj je ovdje fluidniji i zanimljiviji.

Tu se pojavilo par i više nego poželjnih varijacija na glavne teme i taman kada se čini da je to sve i više nego dovoljno da bi soundtrack bio savršen, na samom kraju Morricone nam pruža svoju prekrasnu skladbu „Forse Basta“ iz 70-ih u prekrasnoj izvedbi mandoline tako da ionako izrazito emotivan i nježan soundtrack dobiva i dodatno predivan završetak.

Soundtrack koji ima sve što je potrebno i gdje je Morricone očito svoj na svome. Na neki način lagan i pitki, no opet emocijama dubok do mjere da mi se čini da mu čak niti film nije u potpunosti mogao poslužiti kao dostojna podloga. Divna, nježna i nepretenciozna glazba koja uspijeva biti emotivna i duboka bez forsiranja emocija što je neizbježni rezultat iznimno zrelog i senzibilnog glazbenika kakav je Morricone. Na žalost, ne moramo se nadati da ćemo više ikada čuti nakon Morriconea ovakav soundtrack, bilo da govorimo o žanru, pristupu ili emocijama koje pobuđuje.

-
recenzirao korisnik:
04.12.2016. u 21:03:44

Jack Nicholson u ulozi čovjeka koji se pretvara u vukodlaka je ponajviše romantična priča s elementima horora i akcije. Ono što izdvaja ovaj soundtrack od ostalih Morriconeovih jest da je ovdje pristupio stvaranju glazbe sasvim drugačije, a to je da je stvorio jedan orkestralno klasični soundtrack u kojemu će umjesto standardnih tema, njihovih varijacija i pokojeg trenutka tenzije, stvoriti jedno iznimno šareno djelo koje se neće oslanjati nužno na pojedine teme, već prvenstveno na raznovrsnu glazbenu teksturu koja se provlači kroz cijeli film, te se više radilo na stvaranju cjelokupne atmosfere, negoli da bi pojedine teme nosile snagu priče. Takav pristup više definira recimo John Williamsa i cijeli niz ostalih američkih skladatelja, negoli Morriconea koji se upravo izdvaja od ostalih po tome što je poanta njegove glazbe često ležala u snažnim temama, te praktički potpunom izbjegavanju 'mickey-mousinga', tj. katkad napornog naglašavanja svake scene orkestralnim doskočicama. Ovdje je malo promijenio pristup i prišao problemu sa američkim načinom razmišljanja.

Uvodna „Wolf and Love“ svojim pomalo besciljnim lunanjem ne daje još naslutiti što slijedi na soundtracku, no slušatelja upoznaje s jednim rifom koji imitira zvuk čembala i doslovno prelijeće mnoge skladbe na soundtracku što je u jednu ruku zanimljivo, no katkada i pretjerano. Da li se tim motivom htio stvoriti dojam tajanstvenosti teško mi je zaključiti, no sigurno postoji iza njega neka ideja kojoj je bio cilj pojačati atmosferu, a možda i dati određeni motiv koji bi priču povezivao.

The Barn“ je nježna skladba sa saksofonom koja čak uspijeva pružiti i jednu dublju melankoličnu dimenziju unatoč svom sentišerskom pristupu.

Preko 9 minuta dugačka „The Dream and the Deer“ je zasigurno jedan od najbitnijih trenutaka. Njen uvodni dio pun tajanstvenosti traje kojih 5 minuta da bi nas u drugoj polovici Morricone podsjetio još jednom zašto je genijalac kada nas upozna s motivom od šest tonova koji na neki način love svu esenciju atmosfere ovog soundtracka svojim asocijacijama na puni mjesec i noć, a pritom se uz to čuje i truba koja doslovno imitira zavijanje vuka i jasno je taj tren da je i više nego uspješno prenesena glavna ideja filma. Skladba nakon toga krene ubrzanim tempu koji asocira na nekakvu potjeru da bi prema kraju krenula sve uzbudljivijom dinamikom pomoću snažne orkestracije prema svom vrhuncu i vratila nas opet nazad na temeljni motiv od 6 tonova. Taj motiv se pojavljuje još jednom i u narednoj „The Moon“, no s većim udjelom tenzije. 

Laura and Wolf United“ jednostavnim, no pomalo nadrealno romantičnim motivom od trube i već spomenutim 'letećim' rifom u samom filmu ostavlja donekle jak utisak, tim više što se radi o zadnjoj sceni.

U „The Howl and the City“ cijeli niz puhačkih instrumenata stvara jedan miks kvazi jazza i klasike koji čine bajkovito mračnu i tajanstvenu atmosferu, a potpuna realizacija te ideje usavršena je u iznimno energičnoj „Chase“ gdje konačno sva drama dolazi do izražaja i svo konfuzno ludilo puhačkih instrumenata stvara jedan kolaž kreativne, dopadljive i uzbudljive priče, te samim time spada pod možda i najveći adut na soundtracku, a nije daleko niti ritmična i zanimljiva „Animals and Encounters“.

Pred kraj albuma odlazi se više u standardnu tenziju sa skladbama poput „Confirmed Doubts“ ili „The Talisman“ koje se i dalje se drže temeljne glazbene ideje.

Čini se da je ovdje Morricone uložio prilični trud što je rezultiralo soundtrackom koji je uspio pružiti u određenim trenucima dovoljno karaktera i stvoriti jednu autentičnost po čemu je glazbu lako povezati s dotičnim filmom. S druge strane, sam soundtrack u trajanju od preko sat vremena lako može umoriti slušatelja trenucima praznog hoda kojega ima prilično, te zahtijeva priličnu pažnju tijekom slušanja da ga se doživi u potpunosti, dok s druge strane, svi njegovi aduti koji bi na okupu bili prilično impresivni, daju do znanja da se ovdje radi o jednom ne samo kvalitetnom djelu, već čak i prilično unikatnom za samog Morriconea i to unatoč tome što je možda u jednoj mjeri i ovdje koristio neke glazbeno otrcane ideje koje su mu bile od koristi tijekom 90-ih.

Soundtrack koji bih prije svega preporučio okorjelim ljubiteljima filmske glazbe i to zbog njegove izrazito 'holivudske' strukture. Fanovi samog maestra bi mogli ostati donekle i razočarani. U svakom slučaju jedan od Morriconeovih najboljih soundtrackova što se tiče američkih filmova, pogotovo tijekom 90-ih.

Jack Nicholson u ulozi čovjeka koji se pretvara u vukodlaka je ponajviše romantična priča s elementima horora i akcije. Ono što izdvaja ovaj soundtrack od ostalih Morriconeovih jest da je ovdje pristupio stvaranju glazbe sasvim drugačije, a to je da je stvorio jedan orkestralno klasični soundtrack u kojemu će umjesto standardnih tema, njihovih varijacija i pokojeg trenutka tenzije, stvoriti jedno iznimno šareno djelo koje se neće oslanjati nužno na pojedine teme, već prvenstveno na raznovrsnu glazbenu teksturu koja se provlači kroz cijeli film, te se više radilo na stvaranju cjelokupne atmosfere, negoli da bi pojedine teme nosile snagu priče. Takav pristup više definira recimo John Williamsa i cijeli niz ostalih američkih skladatelja, negoli Morriconea koji se upravo izdvaja od ostalih po tome što je poanta njegove glazbe često ležala u snažnim temama, te praktički potpunom izbjegavanju 'mickey-mousinga', tj. katkad napornog naglašavanja svake scene orkestralnim doskočicama. Ovdje je malo promijenio pristup i prišao problemu sa američkim načinom razmišljanja.

Uvodna „Wolf and Love“ svojim pomalo besciljnim lunanjem ne daje još naslutiti što slijedi na soundtracku, no slušatelja upoznaje s jednim rifom koji imitira zvuk čembala i doslovno prelijeće mnoge skladbe na soundtracku što je u jednu ruku zanimljivo, no katkada i pretjerano. Da li se tim motivom htio stvoriti dojam tajanstvenosti teško mi je zaključiti, no sigurno postoji iza njega neka ideja kojoj je bio cilj pojačati atmosferu, a možda i dati određeni motiv koji bi priču povezivao.

The Barn“ je nježna skladba sa saksofonom koja čak uspijeva pružiti i jednu dublju melankoličnu dimenziju unatoč svom sentišerskom pristupu.

Preko 9 minuta dugačka „The Dream and the Deer“ je zasigurno jedan od najbitnijih trenutaka. Njen uvodni dio pun tajanstvenosti traje kojih 5 minuta da bi nas u drugoj polovici Morricone podsjetio još jednom zašto je genijalac kada nas upozna s motivom od šest tonova koji na neki način love svu esenciju atmosfere ovog soundtracka svojim asocijacijama na puni mjesec i noć, a pritom se uz to čuje i truba koja doslovno imitira zavijanje vuka i jasno je taj tren da je i više nego uspješno prenesena glavna ideja filma. Skladba nakon toga krene ubrzanim tempu koji asocira na nekakvu potjeru da bi prema kraju krenula sve uzbudljivijom dinamikom pomoću snažne orkestracije prema svom vrhuncu i vratila nas opet nazad na temeljni motiv od 6 tonova. Taj motiv se pojavljuje još jednom i u narednoj „The Moon“, no s većim udjelom tenzije. 

Laura and Wolf United“ jednostavnim, no pomalo nadrealno romantičnim motivom od trube i već spomenutim 'letećim' rifom u samom filmu ostavlja donekle jak utisak, tim više što se radi o zadnjoj sceni.

U „The Howl and the City“ cijeli niz puhačkih instrumenata stvara jedan miks kvazi jazza i klasike koji čine bajkovito mračnu i tajanstvenu atmosferu, a potpuna realizacija te ideje usavršena je u iznimno energičnoj „Chase“ gdje konačno sva drama dolazi do izražaja i svo konfuzno ludilo puhačkih instrumenata stvara jedan kolaž kreativne, dopadljive i uzbudljive priče, te samim time spada pod možda i najveći adut na soundtracku, a nije daleko niti ritmična i zanimljiva „Animals and Encounters“.

Pred kraj albuma odlazi se više u standardnu tenziju sa skladbama poput „Confirmed Doubts“ ili „The Talisman“ koje se i dalje se drže temeljne glazbene ideje.

Čini se da je ovdje Morricone uložio prilični trud što je rezultiralo soundtrackom koji je uspio pružiti u određenim trenucima dovoljno karaktera i stvoriti jednu autentičnost po čemu je glazbu lako povezati s dotičnim filmom. S druge strane, sam soundtrack u trajanju od preko sat vremena lako može umoriti slušatelja trenucima praznog hoda kojega ima prilično, te zahtijeva priličnu pažnju tijekom slušanja da ga se doživi u potpunosti, dok s druge strane, svi njegovi aduti koji bi na okupu bili prilično impresivni, daju do znanja da se ovdje radi o jednom ne samo kvalitetnom djelu, već čak i prilično unikatnom za samog Morriconea i to unatoč tome što je možda u jednoj mjeri i ovdje koristio neke glazbeno otrcane ideje koje su mu bile od koristi tijekom 90-ih.

Soundtrack koji bih prije svega preporučio okorjelim ljubiteljima filmske glazbe i to zbog njegove izrazito 'holivudske' strukture. Fanovi samog maestra bi mogli ostati donekle i razočarani. U svakom slučaju jedan od Morriconeovih najboljih soundtrackova što se tiče američkih filmova, pogotovo tijekom 90-ih.

-
recenzirao korisnik:
03.12.2016. u 20:09:56

1990-ih je Morricone stvorio vjerojatno najviše soundtrackova za striktno američke filmove, no na žalost, upravo je u tom desetljeću bio najmanje inspiriran, pogotovo za moderni i pomalo anemični američki svijet koji se u mnogim stvarima do temelja razlikovao od europskog svijeta, pogotovo talijanskog sentimenta koji je Morricone često pružao u svojoj glazbi. Unatoč tome, dao si je truda zaći u taj drugi svijet i stvoriti prikladnu glazbu za američke filmove različitih tematika. Jedan od tih je i Disclosure s Michael Douglasom i Demi Moore u glavnim ulogama.

Pošto se radi o uredskoj drami s elementima trilera, tu je anemičnost već sama po sebi na neki način nametnuta, no unatoč tome, ovo je čak jedan od boljih soundtrackova koje je Morricone stvorio za američki film u tom razdoblju.

Uvodna „Serene Family“ je nježna i opuštena orkestralna skladba koja se nimalo ne nameće, a opet pruža sasvim dostatne atmosfere i ljepote da involvira slušatelja. Njenu ideju slijede melankolične „Sad Family“ i „Unemployed“.

 „An Unusual Approach“ sa svojih 7 minuta je najdulja stvar, te ulazi u domenu tenzije. Iako ne pruža ništa novo od Ennia sa svojim lunanjem tipičnim za njegove 90-te, i dalje nosi jednu dozu karaktera i napetosti koja van filma polako počinje gubiti svoju funkciju.

With Energy and Decision“ je napeta skladba i naznaka jedne od boljih stvari koja se u potpunosti manifestirala u svojem izrazito melodičnom izdanju u „Preparation and Victory“ koja započne priču pomalo zlokobno da bi se pretvorila u svom drugom dijelu u najsnažniju glazbenu temu na soundtracku.

Virtual Reality“ je najambicioznija, te 6 i pol minuta dugačka skladba koja pruža jednu tenzijsku i gotovo nadrealnu dimenziju svojim nekonvencionalnim zvukom uz prateće orkestralne motive koji se pomalo ubacuju zajedno s bubnjevima i basovima, te stvaraju jednu dramatičnu atmosferu. Moglo bi se reći da je tu Morricone kreativan gotovo kao i u razigranim tenzijskim sekvencama za westerne tijekom 60-ih, samo naravno, na drugačiji način.

Iako niti prvi dio soundtracka ne oduševaljava pretjerano, druga polovica postaje još manje zanimljiva, pogotovo 3 verzije „Passacaglia“ skladbi koje pružaju već otrcani rolajući motiv koji je Morricone do tada izveo do iznemoglosti u karijeri u različitim varijacijama, te očito kada nema inspiraciju poseže za iskušanim receptom koji uvijek funkcionira da ispuni svoju funkciju u filmu. Čak je i dobro izvedeno, ali već smo to čuli, pogotovo počevši sa The Mission soundtrackom koji je taj rolajući motiv postavio kao temelj „Falls“ skladbe. Od tog trena se činilo da je to postao njegov omiljeni motiv koji će ispuniti puno rupa u narednim filmovima, tako da mi je s vremenom postalo draže ne čuti ga. Nije uvijek identična melodija, ali je uvijek ista ideja i pristup aranžiran na različite načine.

Soundtrack koji unatoč nekim svojim zanimljivim trenucima neće prosječnom slušatelju pružiti ništa pretjerano izazovno iako se radi čak o jednom od boljih djela koje je Morricone stvorio u tom razdoblju za američke filmove što na žalost ne govori pretjerano u prilog kvaliteti.

1990-ih je Morricone stvorio vjerojatno najviše soundtrackova za striktno američke filmove, no na žalost, upravo je u tom desetljeću bio najmanje inspiriran, pogotovo za moderni i pomalo anemični američki svijet koji se u mnogim stvarima do temelja razlikovao od europskog svijeta, pogotovo talijanskog sentimenta koji je Morricone često pružao u svojoj glazbi. Unatoč tome, dao si je truda zaći u taj drugi svijet i stvoriti prikladnu glazbu za američke filmove različitih tematika. Jedan od tih je i Disclosure s Michael Douglasom i Demi Moore u glavnim ulogama.

Pošto se radi o uredskoj drami s elementima trilera, tu je anemičnost već sama po sebi na neki način nametnuta, no unatoč tome, ovo je čak jedan od boljih soundtrackova koje je Morricone stvorio za američki film u tom razdoblju.

Uvodna „Serene Family“ je nježna i opuštena orkestralna skladba koja se nimalo ne nameće, a opet pruža sasvim dostatne atmosfere i ljepote da involvira slušatelja. Njenu ideju slijede melankolične „Sad Family“ i „Unemployed“.

 „An Unusual Approach“ sa svojih 7 minuta je najdulja stvar, te ulazi u domenu tenzije. Iako ne pruža ništa novo od Ennia sa svojim lunanjem tipičnim za njegove 90-te, i dalje nosi jednu dozu karaktera i napetosti koja van filma polako počinje gubiti svoju funkciju.

With Energy and Decision“ je napeta skladba i naznaka jedne od boljih stvari koja se u potpunosti manifestirala u svojem izrazito melodičnom izdanju u „Preparation and Victory“ koja započne priču pomalo zlokobno da bi se pretvorila u svom drugom dijelu u najsnažniju glazbenu temu na soundtracku.

Virtual Reality“ je najambicioznija, te 6 i pol minuta dugačka skladba koja pruža jednu tenzijsku i gotovo nadrealnu dimenziju svojim nekonvencionalnim zvukom uz prateće orkestralne motive koji se pomalo ubacuju zajedno s bubnjevima i basovima, te stvaraju jednu dramatičnu atmosferu. Moglo bi se reći da je tu Morricone kreativan gotovo kao i u razigranim tenzijskim sekvencama za westerne tijekom 60-ih, samo naravno, na drugačiji način.

Iako niti prvi dio soundtracka ne oduševaljava pretjerano, druga polovica postaje još manje zanimljiva, pogotovo 3 verzije „Passacaglia“ skladbi koje pružaju već otrcani rolajući motiv koji je Morricone do tada izveo do iznemoglosti u karijeri u različitim varijacijama, te očito kada nema inspiraciju poseže za iskušanim receptom koji uvijek funkcionira da ispuni svoju funkciju u filmu. Čak je i dobro izvedeno, ali već smo to čuli, pogotovo počevši sa The Mission soundtrackom koji je taj rolajući motiv postavio kao temelj „Falls“ skladbe. Od tog trena se činilo da je to postao njegov omiljeni motiv koji će ispuniti puno rupa u narednim filmovima, tako da mi je s vremenom postalo draže ne čuti ga. Nije uvijek identična melodija, ali je uvijek ista ideja i pristup aranžiran na različite načine.

Soundtrack koji unatoč nekim svojim zanimljivim trenucima neće prosječnom slušatelju pružiti ništa pretjerano izazovno iako se radi čak o jednom od boljih djela koje je Morricone stvorio u tom razdoblju za američke filmove što na žalost ne govori pretjerano u prilog kvaliteti.

-
recenzirao korisnik:
03.12.2016. u 16:42:35

Na prethodnom albumu naznačena Bobova fascinacija countryjem na ovom se kratkom ali slatkom uratku dodatno produbila. Nashville Skyline najkraći je album Dylanova kataloga i jedan od najležernijih, premda ne posve lišen tamnih tonova jer tada to ni ne bi bio Dylanov album.

Posebno to vrijedi za najbolju pjesmu, "I Threw It All Away", koja vrlo vjerojatno ulazi i u top 50 njegovih najjačih. Savršena, gotovo bacharachovska melodija pretapa se s genijalnom Dylanovom vokalnom izvedbom koja je u rangu najvećih vokalista country glazbe - Hanka Williamsa i Georgea Jonesa. Stihovi su, kako rekoh, nešto tamniji, a skladba podjednako duguje countryju i popu, i to u najboljem smislu.

Drugi najočitiji favorit i jedna od najslavnijih Bobovih pjesama jest "Lay Lady Lay". Dylanov vokal je gotovo neprepoznatljiv, melodija izvrsna, a stvar je u cjelini natopljena za Dylana rijetkim erotizmom.

Posebne je pažnje vrijedan i izvrstan duet s Johnnyjem Cashom u obradi Dylanova klasika "Girl from the North Country", a u ovoj je verziji ta stvar možda i za nijansu bolja nego u originalu.

Odlična je i završna "Tonight I'll Be Staying Here With You", a instrumental "Nashville Skyline Rag" toliko poletan da će vam popraviti i najtmurnije raspoloženje.

Često se može čuti kako je ovo čistokrvan country album. To nije točno: iako je ovim pjesmama country temelj, one su podjednako sazdane i od bluesa, boogieja, akustičnog rocka i popa, a s obzirom da je izrazito koncizan i lako slušljiv, ovaj je album nadasve preporučljiv. Dylan više nikad neće biti tako opušten i žovijalan, a ovo mu je ujedno posljednja antologijska ploča sve do Blood on the Tracks.

Na prethodnom albumu naznačena Bobova fascinacija countryjem na ovom se kratkom ali slatkom uratku dodatno produbila. Nashville Skyline najkraći je album Dylanova kataloga i jedan od najležernijih, premda ne posve lišen tamnih tonova jer tada to ni ne bi bio Dylanov album.

Posebno to vrijedi za najbolju pjesmu, "I Threw It All Away", koja vrlo vjerojatno ulazi i u top 50 njegovih najjačih. Savršena, gotovo bacharachovska melodija pretapa se s genijalnom Dylanovom vokalnom izvedbom koja je u rangu najvećih vokalista country glazbe - Hanka Williamsa i Georgea Jonesa. Stihovi su, kako rekoh, nešto tamniji, a skladba podjednako duguje countryju i popu, i to u najboljem smislu.

Drugi najočitiji favorit i jedna od najslavnijih Bobovih pjesama jest "Lay Lady Lay". Dylanov vokal je gotovo neprepoznatljiv, melodija izvrsna, a stvar je u cjelini natopljena za Dylana rijetkim erotizmom.

Posebne je pažnje vrijedan i izvrstan duet s Johnnyjem Cashom u obradi Dylanova klasika "Girl from the North Country", a u ovoj je verziji ta stvar možda i za nijansu bolja nego u originalu.

Odlična je i završna "Tonight I'll Be Staying Here With You", a instrumental "Nashville Skyline Rag" toliko poletan da će vam popraviti i najtmurnije raspoloženje.

Često se može čuti kako je ovo čistokrvan country album. To nije točno: iako je ovim pjesmama country temelj, one su podjednako sazdane i od bluesa, boogieja, akustičnog rocka i popa, a s obzirom da je izrazito koncizan i lako slušljiv, ovaj je album nadasve preporučljiv. Dylan više nikad neće biti tako opušten i žovijalan, a ovo mu je ujedno posljednja antologijska ploča sve do Blood on the Tracks.

-
recenzirao korisnik:
01.12.2016. u 23:23:42

Dylan je posve okrenuo leđa kontrakulturalnoj sceni za čiji je nastanak dijelom i sam bio odgovoran i u mitskom srcu country glazbe - Nashvilleu, dakako - snimio ovu zadivljujuću posvetu countryju i folku izmiješanu s popom i rockom. Kumovala je tome i strašna motociklistička nesreća iz 1966., ali opet je jak dojam da je na to poglavito utjecala njegova lutalačka, razbarušena priroda, ista ona koja je tako drsko 1965. odbacila bitnički folk.

Dok je ostatak pop svijeta inspiraciju crpio iz halucinogenih droga i marihuane te sukladno tome stvarao psihodelične glazbene virove, Bob je pokazao svoje "konzervativno" lice. Rezultat je jedan od njegovih najsmirenijih i najkonzistentnijih albuma, a sasvim sigurno je i jedan od 10, ako ne i 5 najboljih u njegovu katalogu.

I ne samo to: John Wesley Harding je možda i njegov najpitkiji album, apsolutno sjajna kolekcija 12 konciznih i barem djelomice melodičnih tema. Postaje to jasno već u uvodnoj naslovnoj stvari, posveti znamenitom odmetniku i poštenom revolverašu Johnu Wesleyju Hardinu (tko zna zašto je Dylan umetnuo 'g' u njegovo prezime?), izrazito pitkom dragulju utemeljenom na nikad smirenijem Dylanovu fraziranju, odličnoj svirci i relativno jednostavnim stihovima.

Melodijski i stihovno jedna od najimpresivnijih je sljedeća "As I Went Out One Morning", s fenomenalnom bas-linijom i paranoidnom lirikom. Ona otvara put genijalnom standardu "All Along the Watchtower", jednoj od najobrađivanijih pjesama svih vremena, ali koju nitko nije dosegao, pa ni precijenjeni Hendrixov cover. Jednostavno, Dylan je pogodio idealnu mjeru da glazbom dodatno ilustrira ono što je poručio stihovima, a rezultat je možda najbolja pjesma o apokalipsi ikada (barem je ja tako tumačim).

Nešto izvrsnog narativnog folk-rocka imamo u "The Ballad of Frankie Lee and Judas Priest", koja je s 5 minuta najdulja kompozicija ovdje, a osobito mi je značajna ta stvar jer mi svako malo, tko zna zašto, kroz glavu proleti genijalan stih "Don't go mistaking paradise for that home across the road". Dylan je rijetko kad, možda i nikad, zvučao ovako cool.

Osobito isticanje još zaslužuju i majstorska "I Am a Lonesome Hobo", koja opet nosi faktor jedne jednostavne, a tako efektne melodičnosti i koja se naslanja na motiv individualizma i odmetništva iz naslovne stvari. Tu je i odlična "Drifter's Escape", sugestivna i glazbeno zarazna pričica odmetničkog karaktera, a izvrsna zaključna "I'll Be Your Baby Tonight" ima jedan od najboljih mostova koje sam čuo. Dylan je u toj savršenoj pjesmici ležeran kao nikad do tad (a možda ni otad) te gotovo croonerski raspoložen, čime otvara vrata za crooning na narednom albumu Nashville Skyline

Zaraznu snagu i ekonomičnost izričaja imaju i jako dobre "The Wicked Messenger" te "Down Along the Cove", tako hitoidne i tako slatke stvarčice da se gotovo tope u ustima, čime se zaokružuje ona postavka o možda najpitkijem uratku u njegovu opusu.

Dylan je, nakon što je otvorio vrata modernom rocku i svim živim i neživim kantautorima na ovom izvanvremenskom klasiku možda posijao i sjeme još jednog propulzivnog žanra - americane. Sve i da nije, John Wesley Harding djelo je za sva vremena i svačije uši.

Dylan je posve okrenuo leđa kontrakulturalnoj sceni za čiji je nastanak dijelom i sam bio odgovoran i u mitskom srcu country glazbe - Nashvilleu, dakako - snimio ovu zadivljujuću posvetu countryju i folku izmiješanu s popom i rockom. Kumovala je tome i strašna motociklistička nesreća iz 1966., ali opet je jak dojam da je na to poglavito utjecala njegova lutalačka, razbarušena priroda, ista ona koja je tako drsko 1965. odbacila bitnički folk.

Dok je ostatak pop svijeta inspiraciju crpio iz halucinogenih droga i marihuane te sukladno tome stvarao psihodelične glazbene virove, Bob je pokazao svoje "konzervativno" lice. Rezultat je jedan od njegovih najsmirenijih i najkonzistentnijih albuma, a sasvim sigurno je i jedan od 10, ako ne i 5 najboljih u njegovu katalogu.

I ne samo to: John Wesley Harding je možda i njegov najpitkiji album, apsolutno sjajna kolekcija 12 konciznih i barem djelomice melodičnih tema. Postaje to jasno već u uvodnoj naslovnoj stvari, posveti znamenitom odmetniku i poštenom revolverašu Johnu Wesleyju Hardinu (tko zna zašto je Dylan umetnuo 'g' u njegovo prezime?), izrazito pitkom dragulju utemeljenom na nikad smirenijem Dylanovu fraziranju, odličnoj svirci i relativno jednostavnim stihovima.

Melodijski i stihovno jedna od najimpresivnijih je sljedeća "As I Went Out One Morning", s fenomenalnom bas-linijom i paranoidnom lirikom. Ona otvara put genijalnom standardu "All Along the Watchtower", jednoj od najobrađivanijih pjesama svih vremena, ali koju nitko nije dosegao, pa ni precijenjeni Hendrixov cover. Jednostavno, Dylan je pogodio idealnu mjeru da glazbom dodatno ilustrira ono što je poručio stihovima, a rezultat je možda najbolja pjesma o apokalipsi ikada (barem je ja tako tumačim).

Nešto izvrsnog narativnog folk-rocka imamo u "The Ballad of Frankie Lee and Judas Priest", koja je s 5 minuta najdulja kompozicija ovdje, a osobito mi je značajna ta stvar jer mi svako malo, tko zna zašto, kroz glavu proleti genijalan stih "Don't go mistaking paradise for that home across the road". Dylan je rijetko kad, možda i nikad, zvučao ovako cool.

Osobito isticanje još zaslužuju i majstorska "I Am a Lonesome Hobo", koja opet nosi faktor jedne jednostavne, a tako efektne melodičnosti i koja se naslanja na motiv individualizma i odmetništva iz naslovne stvari. Tu je i odlična "Drifter's Escape", sugestivna i glazbeno zarazna pričica odmetničkog karaktera, a izvrsna zaključna "I'll Be Your Baby Tonight" ima jedan od najboljih mostova koje sam čuo. Dylan je u toj savršenoj pjesmici ležeran kao nikad do tad (a možda ni otad) te gotovo croonerski raspoložen, čime otvara vrata za crooning na narednom albumu Nashville Skyline

Zaraznu snagu i ekonomičnost izričaja imaju i jako dobre "The Wicked Messenger" te "Down Along the Cove", tako hitoidne i tako slatke stvarčice da se gotovo tope u ustima, čime se zaokružuje ona postavka o možda najpitkijem uratku u njegovu opusu.

Dylan je, nakon što je otvorio vrata modernom rocku i svim živim i neživim kantautorima na ovom izvanvremenskom klasiku možda posijao i sjeme još jednog propulzivnog žanra - americane. Sve i da nije, John Wesley Harding djelo je za sva vremena i svačije uši.

-
recenzirao korisnik:
30.11.2016. u 21:37:48

Prilično ambiciozni soundtrack čak za Morriconea s obzirom da se ovdje upustio u dixieland jazz, blues i cijeli niz američke glazbe stare oko 100 i više godina.

Glavna tema „Playing Love“ otvara album da bi se u svojoj osmominutnoj verziji pojavila i u „The Legend Of The Pianist On The Ocean“ gdje na trenutke koristi srodne glazbene motive iz filma The Untouchables, te ostavlja u pravilu pomalo kakofonični dojam u prevelikom nastojanju da prijeđe cijeli spektar epskog zvuka. Najbolja verzija glavne teme pojavljuje se u klavirskoj verziji „Playing Love“ što je usto najbolji i najdirljiviji trenutak na cijelom soundtracku.

Mnoge skladbe poput razigrane „Peacherine Rag“ koja je u pravilu skladba Scott Joplina, dramatične „Police“, jazzy sanjivih „A Goodbye to Friends“ i „Goodbye Duet“, te izrazito nabrijanih klavirskih kvaziklasičnih skladbi poput „Study For Three Hands“, „Tarantella In 3rd Class“ i „Enduring Movement“, unatoč tome što su zabavne i domišljate, na kraju ostavljaju donekle dojam nedovršenih skica koje ne zaokupe pretjerano pažnju poput skladbica sličnog tipa s nekog drugog Morriconeovog soundtracka.
The Crisis“ svojom namjernom atonalnošću tona-dva uspješno naglašava poantu.

Sentimentalne klavirske skladbe poput „A Mozart Reincarnated“ ili  „Nocturne With No Moon“ koja je preočito potpuna stilska kopija DebussyeveClaire De Lune“, uspijevaju postići željeni efekt, no opet nekako ne daju previše supstance, bilo zbog toga što su prekratke da razviju jasniju ideju ili zbog toga što jednostavno ne zvuče baš kao Morricone.

The Goodbye Between 1900 And Max“ je najviše što se Morricone približio svojim standardima emotivne i otužne skladbe.

Slušajući odličan dixieland jazz pristup u „Nineteen Hundred's Madness“ (prvi i drugi dio) ili jazzy klavirsku skladbu „Danny's Blues“, te razigranu „The Crave“ od Jelly Roll Mortona, jasno je da se s ovim soundtrackom i pristupom Morricone maknuo uspješno od svojeg standardnog zvuka i dao si puno truda da stvori autentičnu glazbenu kulisu američkog zvuka koja se doduše često sastoji ili od obrade tuđih skladbi ili žanrovskog kopiranja istih.

Najdulja klavirska skladba „5 Portraits“ još jednom možda najbolje sumira smisao ovog soundtracka iz Morriconeove perspektive, a to je da ga prikazuje virtuoznim skladateljem koji može savršeno baratati žanrovima koje će sve strpati u isti koš i stvoriti jednu neoklasičnu-jazzy-ragtime priču u kojoj je sve uspješno i uzbudljivo povezano. Zašto me se onda sve to baš ne dojmi!? Vjerojatno zato jer se radi o imitaciji umjesto o istinskom i nepatvorenom Morriconeovom načinu glazbenog izražavanja.

Roger Waters pjeva završnu „Lost Boys Calling“ i opet, unatoč lijepoj melodiji, nešto nedostaje.

Iako se može reći da je rezultat ne samo veoma uspješan s tehničke strane, već je sve i iznimno profesionalno odrađeno, cijeli soundtrack u svom tom šarenilu klavirskih i orkestralnih skladbi ostavlja ipak donekle tanki dojam što je i šteta jer je Morricone rijetko kada stvorio soundtrack s ovolikom gomilom raznovrsnih glazbenih tema, no nekako sva ta raznovrsnost kao da je zbilja više poslužila kao audio podloga, negoli u svrhu produbljivanja same priče.

Stoga, kao rezultat imamo sasvim solidan soundtrack koji ne razočarava, no niti oduševljava s obzirom na ambiciju, trud i žanrovsku svestranost koji ga krase. Ostaje donekle dojam grebanja po površini, te prava dubina i supstanca koja se čeka prilikom slušanja ovog šarenila se ne pojavljuje prečesto.

Prilično ambiciozni soundtrack čak za Morriconea s obzirom da se ovdje upustio u dixieland jazz, blues i cijeli niz američke glazbe stare oko 100 i više godina.

Glavna tema „Playing Love“ otvara album da bi se u svojoj osmominutnoj verziji pojavila i u „The Legend Of The Pianist On The Ocean“ gdje na trenutke koristi srodne glazbene motive iz filma The Untouchables, te ostavlja u pravilu pomalo kakofonični dojam u prevelikom nastojanju da prijeđe cijeli spektar epskog zvuka. Najbolja verzija glavne teme pojavljuje se u klavirskoj verziji „Playing Love“ što je usto najbolji i najdirljiviji trenutak na cijelom soundtracku.

Mnoge skladbe poput razigrane „Peacherine Rag“ koja je u pravilu skladba Scott Joplina, dramatične „Police“, jazzy sanjivih „A Goodbye to Friends“ i „Goodbye Duet“, te izrazito nabrijanih klavirskih kvaziklasičnih skladbi poput „Study For Three Hands“, „Tarantella In 3rd Class“ i „Enduring Movement“, unatoč tome što su zabavne i domišljate, na kraju ostavljaju donekle dojam nedovršenih skica koje ne zaokupe pretjerano pažnju poput skladbica sličnog tipa s nekog drugog Morriconeovog soundtracka.
The Crisis“ svojom namjernom atonalnošću tona-dva uspješno naglašava poantu.

Sentimentalne klavirske skladbe poput „A Mozart Reincarnated“ ili  „Nocturne With No Moon“ koja je preočito potpuna stilska kopija DebussyeveClaire De Lune“, uspijevaju postići željeni efekt, no opet nekako ne daju previše supstance, bilo zbog toga što su prekratke da razviju jasniju ideju ili zbog toga što jednostavno ne zvuče baš kao Morricone.

The Goodbye Between 1900 And Max“ je najviše što se Morricone približio svojim standardima emotivne i otužne skladbe.

Slušajući odličan dixieland jazz pristup u „Nineteen Hundred's Madness“ (prvi i drugi dio) ili jazzy klavirsku skladbu „Danny's Blues“, te razigranu „The Crave“ od Jelly Roll Mortona, jasno je da se s ovim soundtrackom i pristupom Morricone maknuo uspješno od svojeg standardnog zvuka i dao si puno truda da stvori autentičnu glazbenu kulisu američkog zvuka koja se doduše često sastoji ili od obrade tuđih skladbi ili žanrovskog kopiranja istih.

Najdulja klavirska skladba „5 Portraits“ još jednom možda najbolje sumira smisao ovog soundtracka iz Morriconeove perspektive, a to je da ga prikazuje virtuoznim skladateljem koji može savršeno baratati žanrovima koje će sve strpati u isti koš i stvoriti jednu neoklasičnu-jazzy-ragtime priču u kojoj je sve uspješno i uzbudljivo povezano. Zašto me se onda sve to baš ne dojmi!? Vjerojatno zato jer se radi o imitaciji umjesto o istinskom i nepatvorenom Morriconeovom načinu glazbenog izražavanja.

Roger Waters pjeva završnu „Lost Boys Calling“ i opet, unatoč lijepoj melodiji, nešto nedostaje.

Iako se može reći da je rezultat ne samo veoma uspješan s tehničke strane, već je sve i iznimno profesionalno odrađeno, cijeli soundtrack u svom tom šarenilu klavirskih i orkestralnih skladbi ostavlja ipak donekle tanki dojam što je i šteta jer je Morricone rijetko kada stvorio soundtrack s ovolikom gomilom raznovrsnih glazbenih tema, no nekako sva ta raznovrsnost kao da je zbilja više poslužila kao audio podloga, negoli u svrhu produbljivanja same priče.

Stoga, kao rezultat imamo sasvim solidan soundtrack koji ne razočarava, no niti oduševljava s obzirom na ambiciju, trud i žanrovsku svestranost koji ga krase. Ostaje donekle dojam grebanja po površini, te prava dubina i supstanca koja se čeka prilikom slušanja ovog šarenila se ne pojavljuje prečesto.

-
recenzirao korisnik:
28.11.2016. u 01:24:24

Ono što je Morricone stvorio za ovu američko-talijansku miniseriju Giuliana Montalda o venecijanskom trgovcu i istraživaču Marcu Polu vjerojatno bi moglo proći kao najzreliji soundtrack koji sam ikada čuo. U njemu nema ničega pretencioznog, umjetnog ili pretjeranog, a opet ničega neupečatljivog ili ispraznog.

Sama uvodna harfa glavne teme "Marco Polo (Titoli)" nema namjeru slušatelju pružiti neku razigranu melodiju što bi možda od harfe očekivali, već uspješno postavlja temelje atmosfere ovog soundtracka koji je zasigurno što se te same atmosfere tiče jedan od najdojmljivijih. Glavna tema je zasigurno i glavna okosnica cijele priče. Svojim laganim uvodom viole dolazi do klimaksa koji doslovno asocira na putovanje i automatski otvara slušatelju jednu širinu doživljaja što je vjerojatno bila i namjera. Njena glavna varijacija dolazi sa "Il Lungo Viaggio Inizia" gdje se može čuti razvoj teme u više orkestralnih varijacija na jednom mjestu i predstavlja na neki način završnu i najjasniju razradu ionako snažne glavne teme. Gdje god da se varijacija na glavnu temu pojavi, a takvih trenutaka ima dosta, uvijek ju je užitak čuti.

Suptilna upotreba orkestra, viole, nježnih vokala, te harfe i frula ne samo da uspješno prenose atmosferu 13. stoljeća, pa taman što glazba tada niti nije baš točno ovako zvučala, već stvaraju jedan multislojeviti kolaž, divnu atmosferu i dubinu koji se jasno očituju u drugoj glavnoj temi "Saluto Alla Madre". Iako je to bilo podosta davno, vjerujem da se ova serija prikazivala i kod nas, te je se čak donekle i sjećam možda upravo i zbog snažne glazbene pozadine.

Čak i ako neke teme nemaju namjeru biti udarno snažne, poput "Nostalgia Del Padre" i "Adolescenza" sladbi, i nadalje predstavljaju neizostavni i bitan dio teksture ovog soundtracka koji je poput putovanja u jedan drugi svijet.

Na žalost, ovaj dvostruki CD u trajanju preko 2 sata nije valjda smio proći bez mane, te s obzirom da su mnoge analogne trake s vremenom bile prepuštene same sebi, točnije propadanju tokom 2 desetljeća, rezultati toga se mogu jasno čuti, pa je podosta skladbi inferiorne kvalitete. Da stvar bude još gora, posebno divna i preko 7 minuta dugačka „Canzone Di Mai-Li (Ripresa)“ koja zasigurno spada u najveće adute albuma, očigledno je najgore prošla jer loša kvaliteta zvuka prilično ubija doživljaj. To je jedna od skladbi koja bi definitivno zaslužila biti nanovo izvedena i snimljena jer svojom nježnom melodijom i odličnim orkestralnim aranžmanom predstavlja Morriconea u jednom od najboljih izdanja. Dvominutna varijacija kvalitetnijeg zvuka „La Leggenda Della Grande Muraglia“ jednostavno ne može nadoknaditi činjenicu da je jedna od temeljnih tema ovog soundtracka predstavljena u tako lošoj kvaliteti.

Ipak, kada se nauči živjeti s time i zanemari faktor takve audio kvalitete mnogih skladbi čije su originalne trake nepravedno propadale toliko dugo vremena u nekom vjerojatno vlažnom i prašnom skladištu, i dalje je jasno da niti to ne može sakriti činjenicu o kakvom se soundtracku epskih razmjera radi. „Al Santo Sepolcro (Versione Estesa)“ počinje mračnom melodijom odsviranom na violi uz pratnju truba, a u drugom dijelu skladbe imamo samo gregorijanske vokale lišene bilo kakvog uljepšavanja. Taj turobni pristup slijedi i recimo kratka, no prekrasna „Marco Chiede La Sepoltura Di Guido“. Umjeren, a opet snažan pristup stvara zaista jedan gotovo autentično prastari dojam, a opet zbog svojeg faktora dovitljive Morriconeove melodičnosti sve uspijeva doći na jedan još viši nivo.

Čak i faktor lagane tenzije u skladbama poput „Verso L'Oriente (Viaggio)“, „Marco Polo E I Mongoli“, „Kublai Khan“ i „Musica Di Corte (Seconda)“ prolaze kao nenapadne, a opet iznimno snažne pratnje.

Moglo bi se reći da na drugom CD-u više do izražaja dolazi orijentalna glazba, točnije glazba s kineskim elementima, te tako CD otvara malena i simpatična „Musica Di Corte (Arpe)“, a 7 minutna „Festeggiamenti A Palazzo“ od razigranog uvoda prelazi u nježniju melodiju frulice.

Posebno iznenađuje mračna i iznimno snažna „Una Nuova Cilviltà“ gdje se stvara jedan gotovo nadrealni orijentalni zvuk izmiješan s dozom nostalgije i još jednom razočarava slaba audio kvaliteta.

Imamo naravno i dramatične teme poput „Il Sud Brucia“ ili odličnu „La Grande Marcia Di Kublai“ za koju, taman kada se čini da se previše dramatično lupa po jedno te istom, na svojoj sredini totalno okine u neurotično ludilo koje je tipično samo i jedino za Morriconea.

Ovdje svaki ton i svaka nota nešto znače, a glazbene konstrukcije, harmonije i melodije jasno ukazuju da Morricone ništa ne imitira, već uistinu stvara snažnu atmosferu, te ima i sposobnost stvoriti emocije i slike u glavi slušatelja i to čak uzimajući u obzir ako slušatelj nije nikada niti pogledao ovu seriju. I ono što je možda najbitnije, Morricone je svjestan da snažan dojam ne stvaraju samo odlični orkestralni aranžmani, već i snažne glazbene teme koje su temelj priče i koje svojim varijacijama mogu stvoriti cijeli spektar različitih audio doživljaja, te uvijek jasno dati slušatelju do znanja nakon samo jednog tona da ta glazba može biti jedino i samo iz Marco Polo serije.

Originalno i višeslojno djelo donekle upropašteno lošim audio zvukom podosta skladbi. U svakom slučaju, jedno od najdivnijih djela u Morriconeovoj karijeri.

Ono što je Morricone stvorio za ovu američko-talijansku miniseriju Giuliana Montalda o venecijanskom trgovcu i istraživaču Marcu Polu vjerojatno bi moglo proći kao najzreliji soundtrack koji sam ikada čuo. U njemu nema ničega pretencioznog, umjetnog ili pretjeranog, a opet ničega neupečatljivog ili ispraznog.

Sama uvodna harfa glavne teme "Marco Polo (Titoli)" nema namjeru slušatelju pružiti neku razigranu melodiju što bi možda od harfe očekivali, već uspješno postavlja temelje atmosfere ovog soundtracka koji je zasigurno što se te same atmosfere tiče jedan od najdojmljivijih. Glavna tema je zasigurno i glavna okosnica cijele priče. Svojim laganim uvodom viole dolazi do klimaksa koji doslovno asocira na putovanje i automatski otvara slušatelju jednu širinu doživljaja što je vjerojatno bila i namjera. Njena glavna varijacija dolazi sa "Il Lungo Viaggio Inizia" gdje se može čuti razvoj teme u više orkestralnih varijacija na jednom mjestu i predstavlja na neki način završnu i najjasniju razradu ionako snažne glavne teme. Gdje god da se varijacija na glavnu temu pojavi, a takvih trenutaka ima dosta, uvijek ju je užitak čuti.

Suptilna upotreba orkestra, viole, nježnih vokala, te harfe i frula ne samo da uspješno prenose atmosferu 13. stoljeća, pa taman što glazba tada niti nije baš točno ovako zvučala, već stvaraju jedan multislojeviti kolaž, divnu atmosferu i dubinu koji se jasno očituju u drugoj glavnoj temi "Saluto Alla Madre". Iako je to bilo podosta davno, vjerujem da se ova serija prikazivala i kod nas, te je se čak donekle i sjećam možda upravo i zbog snažne glazbene pozadine.

Čak i ako neke teme nemaju namjeru biti udarno snažne, poput "Nostalgia Del Padre" i "Adolescenza" sladbi, i nadalje predstavljaju neizostavni i bitan dio teksture ovog soundtracka koji je poput putovanja u jedan drugi svijet.

Na žalost, ovaj dvostruki CD u trajanju preko 2 sata nije valjda smio proći bez mane, te s obzirom da su mnoge analogne trake s vremenom bile prepuštene same sebi, točnije propadanju tokom 2 desetljeća, rezultati toga se mogu jasno čuti, pa je podosta skladbi inferiorne kvalitete. Da stvar bude još gora, posebno divna i preko 7 minuta dugačka „Canzone Di Mai-Li (Ripresa)“ koja zasigurno spada u najveće adute albuma, očigledno je najgore prošla jer loša kvaliteta zvuka prilično ubija doživljaj. To je jedna od skladbi koja bi definitivno zaslužila biti nanovo izvedena i snimljena jer svojom nježnom melodijom i odličnim orkestralnim aranžmanom predstavlja Morriconea u jednom od najboljih izdanja. Dvominutna varijacija kvalitetnijeg zvuka „La Leggenda Della Grande Muraglia“ jednostavno ne može nadoknaditi činjenicu da je jedna od temeljnih tema ovog soundtracka predstavljena u tako lošoj kvaliteti.

Ipak, kada se nauči živjeti s time i zanemari faktor takve audio kvalitete mnogih skladbi čije su originalne trake nepravedno propadale toliko dugo vremena u nekom vjerojatno vlažnom i prašnom skladištu, i dalje je jasno da niti to ne može sakriti činjenicu o kakvom se soundtracku epskih razmjera radi. „Al Santo Sepolcro (Versione Estesa)“ počinje mračnom melodijom odsviranom na violi uz pratnju truba, a u drugom dijelu skladbe imamo samo gregorijanske vokale lišene bilo kakvog uljepšavanja. Taj turobni pristup slijedi i recimo kratka, no prekrasna „Marco Chiede La Sepoltura Di Guido“. Umjeren, a opet snažan pristup stvara zaista jedan gotovo autentično prastari dojam, a opet zbog svojeg faktora dovitljive Morriconeove melodičnosti sve uspijeva doći na jedan još viši nivo.

Čak i faktor lagane tenzije u skladbama poput „Verso L'Oriente (Viaggio)“, „Marco Polo E I Mongoli“, „Kublai Khan“ i „Musica Di Corte (Seconda)“ prolaze kao nenapadne, a opet iznimno snažne pratnje.

Moglo bi se reći da na drugom CD-u više do izražaja dolazi orijentalna glazba, točnije glazba s kineskim elementima, te tako CD otvara malena i simpatična „Musica Di Corte (Arpe)“, a 7 minutna „Festeggiamenti A Palazzo“ od razigranog uvoda prelazi u nježniju melodiju frulice.

Posebno iznenađuje mračna i iznimno snažna „Una Nuova Cilviltà“ gdje se stvara jedan gotovo nadrealni orijentalni zvuk izmiješan s dozom nostalgije i još jednom razočarava slaba audio kvaliteta.

Imamo naravno i dramatične teme poput „Il Sud Brucia“ ili odličnu „La Grande Marcia Di Kublai“ za koju, taman kada se čini da se previše dramatično lupa po jedno te istom, na svojoj sredini totalno okine u neurotično ludilo koje je tipično samo i jedino za Morriconea.

Ovdje svaki ton i svaka nota nešto znače, a glazbene konstrukcije, harmonije i melodije jasno ukazuju da Morricone ništa ne imitira, već uistinu stvara snažnu atmosferu, te ima i sposobnost stvoriti emocije i slike u glavi slušatelja i to čak uzimajući u obzir ako slušatelj nije nikada niti pogledao ovu seriju. I ono što je možda najbitnije, Morricone je svjestan da snažan dojam ne stvaraju samo odlični orkestralni aranžmani, već i snažne glazbene teme koje su temelj priče i koje svojim varijacijama mogu stvoriti cijeli spektar različitih audio doživljaja, te uvijek jasno dati slušatelju do znanja nakon samo jednog tona da ta glazba može biti jedino i samo iz Marco Polo serije.

Originalno i višeslojno djelo donekle upropašteno lošim audio zvukom podosta skladbi. U svakom slučaju, jedno od najdivnijih djela u Morriconeovoj karijeri.