The Beatles

Godina:1965
Vrsta:originalni album
Žanr:folk rock
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Drive My Car
  2.   Norwegian Wood (This Bird Has Flown)
  3.   You Won't See Me
  4.   Nowhere Man
  5.   Think for Yourself
  6.   The Word
  7.   Michelle
  8.   What Goes On
  9.   Girl
10.   I'm Looking Through You
11.   In My Life
12.   Wait
13.   If I Needed Someone
14.   Run for Your Life
korisnik:
recenzirao: 19.08.2013. u 10:09:37

Album s kojim Beatlesi kao da su skočili kojih 10 godina u budućnost, a ne jedva jednu godinu. Zadržan je još donekle njihov mladenački šarm s prijašnjih albuma, a pjesme su već bile kvalitetom na nivou narednih albuma, ali još uvijek bez psihodeličnih elemenata. Da li im je otkriće LSD-a i konzumiranje istoga potaknulo kreativnost ili je to bio normalan tok glazbenog sazrijevanja, teško je reći, no u svakom slučaju ovo je jedan od njihovih najdopadljivijih i najzabavnijih albuma, te s obzirom na prethodnike, i iznimno napredan. Pjesme, koliko god se činile jednostavne su već u samo svoje kratke 2 do 3 minute pružale nepredvidljive i izazovne melodijske preokrete, te zanimljiva instrumentalna rješenja.

Ne može se reći da na ovome albumu ima loše pjesme, ali da počnem sa svojim osobnim favoritima. McCartneyeva „You Won't See Me“ mi je definitivno jedna od najdražih pjesama na albumu sa svojom unikatnom melodijom i odličnom kombinacijom Paulovog vokala sa visokim pratećim tonovima Lennona i Harrisona. Iako se radi o možda tipičnoj ljubavnoj pjesmici gdje Paul pjeva o tome kako mu je cura ignorirala pozive, sa glazbenog aspekta, ovo je veliki korak naprijed naspram prijašnjih pjesama i definitivno nešto novo za Beatlese.

U pomalo preozbiljnoj i političkoj tematici u „Think for Yourself“ Harrison na zanimljiv način kombinira harmonije i to mu je definitivno do sada najbolja pjesma u karijeri.
Tada imamo „Michelle“, apatičnu, no i dalje jako dražesnu baladu sa francuskim štihom, te i sa djelomično francuskim tekstom. To je možda i najbolja pjesmica na ovome albumu i definitivno drugačija od ijedne njihove balade do sada, a skladana u suradnji Paula i Johna.

Balada „Girl“ kao također jedan od vrhunaca albuma pomalo podsjeća na ugođaj buduće pjesme „Those Were the Days“ od Mary Hopkin koju je sam McCartney i producirao za Mary, a koja je inače u originalu još starija ruska pjesma. Dio gitarističke solaže vuče pomalo na grčku glazbu, a tekst pjesme po Lennonovim riječima govori o stereotipu savršene cure kakvu je oduvijek htio upoznati, a kakva, naravno, ne postoji.

I'm Looking Through You“ je tipičan primjerak Paulovog skladanja - zarazna melodija koja skače naizmjence iz dubokih u visoke tonove što ju čini jednom od također najboljih pjesama na albumu.

Wait“ je još jedna kratka pjesma koja kombinira različite harmonije na zanimljive načine, a sam McCartney je se sjeća kao potpuno svoje, iako je bila kreditirana na Johna i Paula.

Kada se sve zbroji i oduzme, ispada opet da je McCartney bio glavni adut na ovome albumu kao i na svakome do sada, no napredak u skladanju pjesama je ipak jasan ovdje kod svih članova grupe, pa stoga niti Lennonove pjesme nimalo ne razočaravaju kako su na prethodnim albumima, pogotovo praćena Harrisonovim indijskim instrumentom sitar, balada „Norwegian Wood“ koja se danas smatra začetkom onoga što poznajemo kao „world music“ zbog kombinacije zapadne sa svjetskom etno glazbom.

Teme pjesama na albumu su postale daleko ozbiljnije i iskrenije, nego li na njihova prva 2 albuma bez obzira što se radi pretežno o ljubavnim tematikama koje su ovdje uglavnom predstavljene u svojem mračnijem svjetlu, a sa glazbenog aspekta su se sa šturog rock'n'rolla prebacili i na žanrove kao što su folk, soul i country, te prilagodili ih svojim potrebama.

Ozbiljnost tih tematika ponajviše dolazi do izražaja u pjesmi „In My Life“ gdje se Lennon osvrće na svoju prošlost i ljude koje je upoznao. Pjesma tekstualno prolazi kao daleko zanimljivija, nego li je glazbeno gdje djeluje pomalo nedorečeno i čiji je najzanimljiviji dio klavirski solo komad odsviran od George Martina koji daleko ndmašuje kvalitetu same pjesme.

Album kojim su Beatlesi dali do znanja prvenstveno sebi samima da ne mogu vječno pjevati mediokritetne i konfekcijske rock'n'roll poskočice i da im je najbitnije glazbeno se izražavati na način na koji će to njima odgovarati. S glazbenom zrelošću je ovdje došla i zrelost pri razmišljanju i pisanju tekstova.

Zbog te promjene, te mnogih pozitivnih utjecaja na daljnji razvitak popularne glazbe kao takve, ovaj album je definitivno jedan od najbitnijih albuma 20-og stoljeća, što bi se doduše moglo reći i za skoro svaki njihov album od ovog trenutka, pa do kraja karijere.

Album s kojim Beatlesi kao da su skočili kojih 10 godina u budućnost, a ne jedva jednu godinu. Zadržan je još donekle njihov mladenački šarm s prijašnjih albuma, a pjesme su već bile kvalitetom na nivou narednih albuma, ali još uvijek bez psihodeličnih elemenata. Da li im je otkriće LSD-a i konzumiranje istoga potaknulo kreativnost ili je to bio normalan tok glazbenog sazrijevanja, teško je reći, no u svakom slučaju ovo je jedan od njihovih najdopadljivijih i najzabavnijih albuma, te s obzirom na prethodnike, i iznimno napredan. Pjesme, koliko god se činile jednostavne su već u samo svoje kratke 2 do 3 minute pružale nepredvidljive i izazovne melodijske preokrete, te zanimljiva instrumentalna rješenja.

Ne može se reći da na ovome albumu ima loše pjesme, ali da počnem sa svojim osobnim favoritima. McCartneyeva „You Won't See Me“ mi je definitivno jedna od najdražih pjesama na albumu sa svojom unikatnom melodijom i odličnom kombinacijom Paulovog vokala sa visokim pratećim tonovima Lennona i Harrisona. Iako se radi o možda tipičnoj ljubavnoj pjesmici gdje Paul pjeva o tome kako mu je cura ignorirala pozive, sa glazbenog aspekta, ovo je veliki korak naprijed naspram prijašnjih pjesama i definitivno nešto novo za Beatlese.

U pomalo preozbiljnoj i političkoj tematici u „Think for Yourself“ Harrison na zanimljiv način kombinira harmonije i to mu je definitivno do sada najbolja pjesma u karijeri.
Tada imamo „Michelle“, apatičnu, no i dalje jako dražesnu baladu sa francuskim štihom, te i sa djelomično francuskim tekstom. To je možda i najbolja pjesmica na ovome albumu i definitivno drugačija od ijedne njihove balade do sada, a skladana u suradnji Paula i Johna.

Balada „Girl“ kao također jedan od vrhunaca albuma pomalo podsjeća na ugođaj buduće pjesme „Those Were the Days“ od Mary Hopkin koju je sam McCartney i producirao za Mary, a koja je inače u originalu još starija ruska pjesma. Dio gitarističke solaže vuče pomalo na grčku glazbu, a tekst pjesme po Lennonovim riječima govori o stereotipu savršene cure kakvu je oduvijek htio upoznati, a kakva, naravno, ne postoji.

I'm Looking Through You“ je tipičan primjerak Paulovog skladanja - zarazna melodija koja skače naizmjence iz dubokih u visoke tonove što ju čini jednom od također najboljih pjesama na albumu.

Wait“ je još jedna kratka pjesma koja kombinira različite harmonije na zanimljive načine, a sam McCartney je se sjeća kao potpuno svoje, iako je bila kreditirana na Johna i Paula.

Kada se sve zbroji i oduzme, ispada opet da je McCartney bio glavni adut na ovome albumu kao i na svakome do sada, no napredak u skladanju pjesama je ipak jasan ovdje kod svih članova grupe, pa stoga niti Lennonove pjesme nimalo ne razočaravaju kako su na prethodnim albumima, pogotovo praćena Harrisonovim indijskim instrumentom sitar, balada „Norwegian Wood“ koja se danas smatra začetkom onoga što poznajemo kao „world music“ zbog kombinacije zapadne sa svjetskom etno glazbom.

Teme pjesama na albumu su postale daleko ozbiljnije i iskrenije, nego li na njihova prva 2 albuma bez obzira što se radi pretežno o ljubavnim tematikama koje su ovdje uglavnom predstavljene u svojem mračnijem svjetlu, a sa glazbenog aspekta su se sa šturog rock'n'rolla prebacili i na žanrove kao što su folk, soul i country, te prilagodili ih svojim potrebama.

Ozbiljnost tih tematika ponajviše dolazi do izražaja u pjesmi „In My Life“ gdje se Lennon osvrće na svoju prošlost i ljude koje je upoznao. Pjesma tekstualno prolazi kao daleko zanimljivija, nego li je glazbeno gdje djeluje pomalo nedorečeno i čiji je najzanimljiviji dio klavirski solo komad odsviran od George Martina koji daleko ndmašuje kvalitetu same pjesme.

Album kojim su Beatlesi dali do znanja prvenstveno sebi samima da ne mogu vječno pjevati mediokritetne i konfekcijske rock'n'roll poskočice i da im je najbitnije glazbeno se izražavati na način na koji će to njima odgovarati. S glazbenom zrelošću je ovdje došla i zrelost pri razmišljanju i pisanju tekstova.

Zbog te promjene, te mnogih pozitivnih utjecaja na daljnji razvitak popularne glazbe kao takve, ovaj album je definitivno jedan od najbitnijih albuma 20-og stoljeća, što bi se doduše moglo reći i za skoro svaki njihov album od ovog trenutka, pa do kraja karijere.

promjena: 07.11.2014. u 11:57:48