The Beatles

Godina:1966
Vrsta:originalni album
Žanr:psihodelični rock, pop rock
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Taxman
  2.   Eleanor Rigby
  3.   I'm Only Sleeping
  4.   Love You To
  5.   Here, There and Everywhere
  6.   Yellow Submarine
  7.   She Said She Said
  8.   Good Day Sunshine
  9.   And Your Bird Can Sing
10.   For No One
11.   Doctor Robert
12.   I Want to Tell You
13.   Got to Get You into My Life
14.   Tomorrow Never Knows
korisnik:
recenzirao: 19.08.2013. u 19:46:41

Najsofisticiraniji album od Beatlesa do sada za koji je ovdje uloženo puno truda na produkciju i aranžmane pjesama. Sadrži čak i neke od prvih primjera psihodeličnog rocka. Instrumente su ovaj put Beatlesi upotrebljavali na malo drugačiji način nego inače da bi stvorili što eksperimentalniji album. Čak i one slabije pjesme su ovdje zanimljive, bilo zbog glazbenog aranžmana, bilo zbog neuobičajno iskonstruiranih glazbenih harmonija. Tako je Leonard Bernstein u jednoj svojoj emisiji dao primjer pjesme „Good Day Sunshine“ koja je po njegovoj izjavi u refrenu imala takvu melodijsku konstrukciju kakvu još nitko do tada nije skladao u povijesti, bar ne po tom principu. Ako to kaže Bernstein koji je vjerojatno bio bolje upoznat sa cijelom povijesti glazbe i glazbom samom nego možda i itko danas, tada to znači da je istina. Unatoč tome, radi se o zanimljivoj i pozitivnoj, no ne pretjerano fascinantnoj pjesmici.

U svakom slučaju Beatlesi su sa ovim albumom pomaknuli granice na jedan drugi nivo i ovo je definitivno jedan od njihovih najboljih albuma, te vjerujem da mnogima i jest najdraži i to s dobrim razlogom. Beatlesi su uspjeli u pjesme trajanja svega 2 do 3 minute napraviti toliko zanimljivih i uspješnih eksperimenata da vam je žao da neke pjesme ne traju dulje, no to je i dokaz da je katkad bolje sažeto se izraziti u glazbi, nego u pjesmama koje traju preko 20 minuta se pretvarat da se radi o velikom remek-djelu.

Što se samog eksperimentiranja tiče, vjerojatno je najimpresivnija završna stvar „Tomorrow Never Knows“ koja je vjerojatno jedna od prvih, ako ne i prva, psihodelična pjesma ikada kojom je Lennon vjerojatno htio dočarati doživljaj za vrijeme djelovanja LSD-a. Impresivan kakofoničan aranžman je sastavljen od snimaka instrumenata puštenih unatraške, komprimiranih bubnjeva, Lennonovog vokala provučenog kroz posebne zvučnike i još cijeli niz čudesa, no kontroliranog čudesa koje daje jedan sasvim unikatan i poseban zvuk i danas, a možemo misliti kako je to zvučalo prije pola stoljeća.

Ima podosta odličnih pjesama, no moj osobni favorit je McCartneyeva „For No One“ koja iako traje samo 2 minute prikazuje svu originalnost i genijalnost Paulovog skladateljskog talenta koji je praktički u intonaciji govora u stanju stvoriti jednu sasvim unikatnu pjesmicu. Čak niti svirač trube nije mogao dohvatiti točan 'nepostojeći' ton koji je trebalo odsvirati. Odličan tekst o umirućoj ljubavi Paul je odlično uskladio s melodijom i tako je pjesma dodatno dobila na snazi.

Drugi veliki adut je „Eleanor Rigby“, pjesma sastavljena od gudačkog okteta čiji je aranžman odlično i jasno osmišljen, te koji daje pomalo blaziran i mračan, ali i dalje savršen dojam. Pjesma je oda usamljenosti, a sama Eleanor u pjesmi na kraju umire i nitko joj ne dolazi na grob. Zanimljiva slučajnost za koju Paul nije znao jest da je stvarna Eleanor Rigby umrla 1939. godine u dobi od 44 godine i pokopana je na Liverpoolskom groblju, a ta slučajnost je otkrivena tek 1980-ih. Paul je rekao da se vjerojatno radilo o podsvijesti jer se tamo krajem 1950-ih znao sunčati sa Lennonom, pa je vjerojatno vidio to ime na nadgrobnoj ploči.

Još jedan od aduta je definitivno „I'm Only Sleeping“ kao tipičan primjerak odličnog Beatlesovog načina skladanja iz drugog dijela karijere. Lennon je zabavan u „Doctor Robert“ pjesmi, a Harrison je ovaj put raspalio do kraja sa svojim sitarom u „Love You To“ i tako i sam pripomogao poguravanju granica i glazbenih ideja prema naprijed, iako me se sama pjesma ne dojmi pretjerano. Album je prilično potkovan zvukom distorziranih gitara koja uglavnom pojačava taj psihodelični, šaren, te katkad i bizaran ugođaj.

Također, na albumu imamo zabavnu, jednostavnu i uglavnom omraženu „Yellow Submarine“ pjesmicu. Mnogi tu pjesmu prikazuju kao najgorom od Beatlesa i to prvenstveno jer je za djecu. Naravno, i zvuči kao da je za djecu, ali da možda neki slušatelji nisu toliko isfrustrirani, mogli bi uživati i u jednoj takvoj jednostavnoj i zaraznoj dječjoj pjesmici bez da bi ih mučila ideja da je pjesma intelektualno inferiorna naspram silne slušateljeve inteligencije. Ako žele čuti bilo šta lošije od „Yellow Submarine“, trebaju samo poslušati većinu pjesama od Beatlesa iz razdoblja prije „Rubber Soul“ albuma.

'Revolver' je odličan album koji je po nekim kriterijima možda i najbitniji album 20-og stoljeća, te čak i najbolji od Beatlesa, no po meni mu fali taj jedan mali šut od većeg broja boljih pjesama koji bi ga zbilja učinio apsolutnim remek djelom jer pjesme kao npr. „I Want to Tell You“ ili „And Your Bird Can Sing“ unatoč prilično kreativnim idejama i rješenjima spuštaju ovaj album za taj mali nivo da ga se proglasi baš bezuvjetnim remek-djelom. Radi se i dalje o odličnom albumu koji bi svaki zaljubljenik u glazbu trebao imati.

Bube su izrasle iz boy benda u velike glazbene inovatore što bi preslušavajući prve albume bilo sasvim nerealno za očekivati i teško je shvatljivo da su samo 2 godine ranije objavili nešto toliko loše kao što je bio „Beatles for Sale“ album.

Najsofisticiraniji album od Beatlesa do sada za koji je ovdje uloženo puno truda na produkciju i aranžmane pjesama. Sadrži čak i neke od prvih primjera psihodeličnog rocka. Instrumente su ovaj put Beatlesi upotrebljavali na malo drugačiji način nego inače da bi stvorili što eksperimentalniji album. Čak i one slabije pjesme su ovdje zanimljive, bilo zbog glazbenog aranžmana, bilo zbog neuobičajno iskonstruiranih glazbenih harmonija. Tako je Leonard Bernstein u jednoj svojoj emisiji dao primjer pjesme „Good Day Sunshine“ koja je po njegovoj izjavi u refrenu imala takvu melodijsku konstrukciju kakvu još nitko do tada nije skladao u povijesti, bar ne po tom principu. Ako to kaže Bernstein koji je vjerojatno bio bolje upoznat sa cijelom povijesti glazbe i glazbom samom nego možda i itko danas, tada to znači da je istina. Unatoč tome, radi se o zanimljivoj i pozitivnoj, no ne pretjerano fascinantnoj pjesmici.

U svakom slučaju Beatlesi su sa ovim albumom pomaknuli granice na jedan drugi nivo i ovo je definitivno jedan od njihovih najboljih albuma, te vjerujem da mnogima i jest najdraži i to s dobrim razlogom. Beatlesi su uspjeli u pjesme trajanja svega 2 do 3 minute napraviti toliko zanimljivih i uspješnih eksperimenata da vam je žao da neke pjesme ne traju dulje, no to je i dokaz da je katkad bolje sažeto se izraziti u glazbi, nego u pjesmama koje traju preko 20 minuta se pretvarat da se radi o velikom remek-djelu.

Što se samog eksperimentiranja tiče, vjerojatno je najimpresivnija završna stvar „Tomorrow Never Knows“ koja je vjerojatno jedna od prvih, ako ne i prva, psihodelična pjesma ikada kojom je Lennon vjerojatno htio dočarati doživljaj za vrijeme djelovanja LSD-a. Impresivan kakofoničan aranžman je sastavljen od snimaka instrumenata puštenih unatraške, komprimiranih bubnjeva, Lennonovog vokala provučenog kroz posebne zvučnike i još cijeli niz čudesa, no kontroliranog čudesa koje daje jedan sasvim unikatan i poseban zvuk i danas, a možemo misliti kako je to zvučalo prije pola stoljeća.

Ima podosta odličnih pjesama, no moj osobni favorit je McCartneyeva „For No One“ koja iako traje samo 2 minute prikazuje svu originalnost i genijalnost Paulovog skladateljskog talenta koji je praktički u intonaciji govora u stanju stvoriti jednu sasvim unikatnu pjesmicu. Čak niti svirač trube nije mogao dohvatiti točan 'nepostojeći' ton koji je trebalo odsvirati. Odličan tekst o umirućoj ljubavi Paul je odlično uskladio s melodijom i tako je pjesma dodatno dobila na snazi.

Drugi veliki adut je „Eleanor Rigby“, pjesma sastavljena od gudačkog okteta čiji je aranžman odlično i jasno osmišljen, te koji daje pomalo blaziran i mračan, ali i dalje savršen dojam. Pjesma je oda usamljenosti, a sama Eleanor u pjesmi na kraju umire i nitko joj ne dolazi na grob. Zanimljiva slučajnost za koju Paul nije znao jest da je stvarna Eleanor Rigby umrla 1939. godine u dobi od 44 godine i pokopana je na Liverpoolskom groblju, a ta slučajnost je otkrivena tek 1980-ih. Paul je rekao da se vjerojatno radilo o podsvijesti jer se tamo krajem 1950-ih znao sunčati sa Lennonom, pa je vjerojatno vidio to ime na nadgrobnoj ploči.

Još jedan od aduta je definitivno „I'm Only Sleeping“ kao tipičan primjerak odličnog Beatlesovog načina skladanja iz drugog dijela karijere. Lennon je zabavan u „Doctor Robert“ pjesmi, a Harrison je ovaj put raspalio do kraja sa svojim sitarom u „Love You To“ i tako i sam pripomogao poguravanju granica i glazbenih ideja prema naprijed, iako me se sama pjesma ne dojmi pretjerano. Album je prilično potkovan zvukom distorziranih gitara koja uglavnom pojačava taj psihodelični, šaren, te katkad i bizaran ugođaj.

Također, na albumu imamo zabavnu, jednostavnu i uglavnom omraženu „Yellow Submarine“ pjesmicu. Mnogi tu pjesmu prikazuju kao najgorom od Beatlesa i to prvenstveno jer je za djecu. Naravno, i zvuči kao da je za djecu, ali da možda neki slušatelji nisu toliko isfrustrirani, mogli bi uživati i u jednoj takvoj jednostavnoj i zaraznoj dječjoj pjesmici bez da bi ih mučila ideja da je pjesma intelektualno inferiorna naspram silne slušateljeve inteligencije. Ako žele čuti bilo šta lošije od „Yellow Submarine“, trebaju samo poslušati većinu pjesama od Beatlesa iz razdoblja prije „Rubber Soul“ albuma.

'Revolver' je odličan album koji je po nekim kriterijima možda i najbitniji album 20-og stoljeća, te čak i najbolji od Beatlesa, no po meni mu fali taj jedan mali šut od većeg broja boljih pjesama koji bi ga zbilja učinio apsolutnim remek djelom jer pjesme kao npr. „I Want to Tell You“ ili „And Your Bird Can Sing“ unatoč prilično kreativnim idejama i rješenjima spuštaju ovaj album za taj mali nivo da ga se proglasi baš bezuvjetnim remek-djelom. Radi se i dalje o odličnom albumu koji bi svaki zaljubljenik u glazbu trebao imati.

Bube su izrasle iz boy benda u velike glazbene inovatore što bi preslušavajući prve albume bilo sasvim nerealno za očekivati i teško je shvatljivo da su samo 2 godine ranije objavili nešto toliko loše kao što je bio „Beatles for Sale“ album.