The Beatles

Godina:1967
Vrsta:originalni album
Žanr:psihodelično rock, barokni pop
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band
  2.   With a Little Help from My Friends
  3.   Lucy in the Sky with Diamonds
  4.   Getting Better
  5.   Fixing a Hole
  6.   She's Leaving Home
  7.   Being for the Benefit of Mr. Kite!
  8.   Within You Without You
  9.   When I'm Sixty-Four
10.   Lovely Rita
11.   Good Morning Good Morning
12.   Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band (Reprise)
13.   A Day in the Life
korisnik:
recenzirao: 20.08.2013. u 23:16:45

Album koji se uglavnom smatra najboljim albumom od Beatlesa, te koji je ostavio neizbrisiv trag na glazbenu povijest do mjere da ga neki nazivaju i najboljim albumom u povijesti. Album koji je navodno pokrenuo ideju konceptualnog albuma. Album koji je produkcijski i glazbeno kreativan, napredan, raznolik, šaren, te za koji treba više slušanja da se ulovi svaki skriveni efekt, zvuk, ton i ideja koji čine ovaj album. Također, album koji unatoč tome što je savršen u svim mogućim i nemogućim segmentima jednostavno ne oduševljava koliko bi mogao, te s obzirom na reputaciju, koliko bi i trebao. To ga naravno, ne čini nimalo slabim, samo mrvu precijenjenim.

Preslušavajući ovaj album sa svjesnošću koliko je bitan, uvijek sam osjećao malu dozu krivnje što u njemu ne uživam onoliko koliko sam smatrao da zaslužuje. Katkad dođe do razilaženja racionalnog dijela mozga koji čuje album kao kreativan i odličan naspram onog dijela mozga gdje mi osjećaji jasno ukazuju na to da mi album jednostavno ne sjeda predobro. Ali, to nije sada bitno. Jedino je bitno to da su Beatlesi krenuli dalje sa kreativnošću i postigli možda u jednu ruku i vrhunac svoje karijere jer ovaj album više spada pod sofisticirani oblik umjetnosti, nego li pod kolekciju iznimno odličnih pjesama. Inače, sam album je bio inspiriran albumom „Pet Sounds“ od The Beach Boysa.

Album je osmišljen kao djelo izmišljene grupe zvane Sgt. Pepper, no taj koncept se, kako je i sam Lennon rekao, kroz album raspao u potpunosti. Što se samog omota albuma tiče, osmišljen je kao kolaž od mnogih slavnih i poznatih ljudi koji su se našli gore po izboru samih Beatlesa. Koliko su šarene korice albuma, toliko je šarena i glazba na njemu.

Mogao bih reći da je cijeli zvuk ovog albuma pomalo bizaran. Dobra stvar je što ne uključuje filere kao na prijašnjim albumima, no sama uvodna stvar "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" koja i jest poput najave albuma tog fiktivnog benda i nije nešto posebno, a album i odjavljuje ista pjesma, ali u malo drugačijoj verziji. Druga stvar koja bi najbliže bila pojmu filera je „Good Morning, Good Morning“.

Nakon uvodne stvari slijedi „With a Little Help From My Friends“ koja je osmišljena kao dijalog koji izvodi Ringo, te koja je možda poznatija u daleko boljoj verziji od Joe Cockera. Iz nekog razloga, ova verzija od Beatlesa me se ne dojmi i zvuči prilično monotono.

Lennon se kao i na prijašnjem albumu odlično snalazi u psihodeliji i narkomanskim temama, te je „Lucy in the Sky with Diamonds“ čiji su inicijali LSD najvjerojatnije upućivali na Lennonovu opsesiju alternativnim stanjem svijesti iako je doduše sam rekao da je pjesma inspirirana crtežom njegovog sina, a ne drogom. To nije spriječilo BBC da joj zabrane emitiranje. Pjesma je u svakom slučaju jedna od najsvijetlijih točaka ovog albuma sa svojim nadrealnim aranžmanom i neobičnom kombinacijom harmonija koje kao da doslovno asociraju na stanje pod teškim halucinogenim drogama, a sama, gotovo djetinja nadrealnost teksta još jače pojačava te asocijacije.

McCartneyeva „Fixing a Hole“ je također jedan od odličnih primjeraka psihodeličnog prizvuka i nekonvencionalnih harmonija u pjesmi o preprekama u životu koje umu ne dopuštaju da ide tokom kojim želi.

Jedan od najvećih aduta na albumu je „She's Leaving Home“ koja prikazuje vjerojatno u najboljem svjetlu Paulovu i Johnovu suradnju u pjesmi o curi koja je pobjegla od kuće i roditeljima ostavila poruku. Strofu je skladao i izveo Paul, a refren John. Cijeli aranžman je uglavnom sačinjen od razno-raznih gudačkih instrumenata, a pjesmu otvara harfa. Očito je da su Beatlesi čak donekle kao na silu odlučili rušiti sve konvencije ovim albumom, te je ova pjesma jedan od najboljih primjeraka poguravanja granica, a nepredvidljive harmonije nakon svakog slušanja pjesme sve više impresioniraju.

Sa efektima cirkusa obložena „Being for the Benefit of Mr. Kite!“ je čak prilično dopadljiva u svom tom manifestu kiča i aranžerski donekle zvuči kao parodija na ostatak albuma.

Harrison se opet uživio u svojoj opsesiji indijskim etnom u „Within You Without You“ i osobno mi se čini da je ovdje malo i pretjerao s tim isfuravanjem.
Paul se u iznimno zaraznoj i zabavnoj „When I'm Sixty-Four“ pita da li će ga sadašnja cura htjeti hraniti i brinuti se za njega i kada će imati 64 godine. Zanimljivi aranžman od klarineta ostavlja dojam prastare pjesmice.

Album zatvara „A Day in the Life“ koja je sastavljena od praktički dvije nevezane kompozicije Paula i Johna. Dok John priča priče inspiriran događajima iz novinskih članaka, Paul se prisjeća svojih mlađih dana. Njihova dva dijela pjesme su odvojena dramatičnim orkestralno kakofoničnim klimaksom koji pjesmu i zatvara. Iako kreativna i zanimljiva, od mnogih prozvana remek-djelom, te definitivno jedna od najboljih na albumu, opet me se ne dojmi baš pretjerano.

Radi se o prilično megalomanskom albumu na kojem su se Beatlesi očito više pravili važni i igrali se sa svojim neupitnim talentom, nego li išta drugo. Sva ta silina eksperimentiranja sa produkcijom, aranžmanima, te vokalnim i melodičnim harmonijama kao da je najviše imala za cilj da zadivi i šokira slušatelje i kritičare. I definitivno su uspjeli u tome. Koliko god utjecajan album, teško da ćete danas naići na ovako bogate albume koji se nimalo ne srame izraziti van svih mjerila. Ne može se reći da ovo nije kreativan album i to čak preko granica dobrog ukusa što mi u pravilu čak nimalo ne smeta. To što mi nije baš pretjerano dojmljiv s obzirom na reputaciju najboljeg albuma u povijesti čovječanstva je druga priča.

Album koji se uglavnom smatra najboljim albumom od Beatlesa, te koji je ostavio neizbrisiv trag na glazbenu povijest do mjere da ga neki nazivaju i najboljim albumom u povijesti. Album koji je navodno pokrenuo ideju konceptualnog albuma. Album koji je produkcijski i glazbeno kreativan, napredan, raznolik, šaren, te za koji treba više slušanja da se ulovi svaki skriveni efekt, zvuk, ton i ideja koji čine ovaj album. Također, album koji unatoč tome što je savršen u svim mogućim i nemogućim segmentima jednostavno ne oduševljava koliko bi mogao, te s obzirom na reputaciju, koliko bi i trebao. To ga naravno, ne čini nimalo slabim, samo mrvu precijenjenim.

Preslušavajući ovaj album sa svjesnošću koliko je bitan, uvijek sam osjećao malu dozu krivnje što u njemu ne uživam onoliko koliko sam smatrao da zaslužuje. Katkad dođe do razilaženja racionalnog dijela mozga koji čuje album kao kreativan i odličan naspram onog dijela mozga gdje mi osjećaji jasno ukazuju na to da mi album jednostavno ne sjeda predobro. Ali, to nije sada bitno. Jedino je bitno to da su Beatlesi krenuli dalje sa kreativnošću i postigli možda u jednu ruku i vrhunac svoje karijere jer ovaj album više spada pod sofisticirani oblik umjetnosti, nego li pod kolekciju iznimno odličnih pjesama. Inače, sam album je bio inspiriran albumom „Pet Sounds“ od The Beach Boysa.

Album je osmišljen kao djelo izmišljene grupe zvane Sgt. Pepper, no taj koncept se, kako je i sam Lennon rekao, kroz album raspao u potpunosti. Što se samog omota albuma tiče, osmišljen je kao kolaž od mnogih slavnih i poznatih ljudi koji su se našli gore po izboru samih Beatlesa. Koliko su šarene korice albuma, toliko je šarena i glazba na njemu.

Mogao bih reći da je cijeli zvuk ovog albuma pomalo bizaran. Dobra stvar je što ne uključuje filere kao na prijašnjim albumima, no sama uvodna stvar "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" koja i jest poput najave albuma tog fiktivnog benda i nije nešto posebno, a album i odjavljuje ista pjesma, ali u malo drugačijoj verziji. Druga stvar koja bi najbliže bila pojmu filera je „Good Morning, Good Morning“.

Nakon uvodne stvari slijedi „With a Little Help From My Friends“ koja je osmišljena kao dijalog koji izvodi Ringo, te koja je možda poznatija u daleko boljoj verziji od Joe Cockera. Iz nekog razloga, ova verzija od Beatlesa me se ne dojmi i zvuči prilično monotono.

Lennon se kao i na prijašnjem albumu odlično snalazi u psihodeliji i narkomanskim temama, te je „Lucy in the Sky with Diamonds“ čiji su inicijali LSD najvjerojatnije upućivali na Lennonovu opsesiju alternativnim stanjem svijesti iako je doduše sam rekao da je pjesma inspirirana crtežom njegovog sina, a ne drogom. To nije spriječilo BBC da joj zabrane emitiranje. Pjesma je u svakom slučaju jedna od najsvijetlijih točaka ovog albuma sa svojim nadrealnim aranžmanom i neobičnom kombinacijom harmonija koje kao da doslovno asociraju na stanje pod teškim halucinogenim drogama, a sama, gotovo djetinja nadrealnost teksta još jače pojačava te asocijacije.

McCartneyeva „Fixing a Hole“ je također jedan od odličnih primjeraka psihodeličnog prizvuka i nekonvencionalnih harmonija u pjesmi o preprekama u životu koje umu ne dopuštaju da ide tokom kojim želi.

Jedan od najvećih aduta na albumu je „She's Leaving Home“ koja prikazuje vjerojatno u najboljem svjetlu Paulovu i Johnovu suradnju u pjesmi o curi koja je pobjegla od kuće i roditeljima ostavila poruku. Strofu je skladao i izveo Paul, a refren John. Cijeli aranžman je uglavnom sačinjen od razno-raznih gudačkih instrumenata, a pjesmu otvara harfa. Očito je da su Beatlesi čak donekle kao na silu odlučili rušiti sve konvencije ovim albumom, te je ova pjesma jedan od najboljih primjeraka poguravanja granica, a nepredvidljive harmonije nakon svakog slušanja pjesme sve više impresioniraju.

Sa efektima cirkusa obložena „Being for the Benefit of Mr. Kite!“ je čak prilično dopadljiva u svom tom manifestu kiča i aranžerski donekle zvuči kao parodija na ostatak albuma.

Harrison se opet uživio u svojoj opsesiji indijskim etnom u „Within You Without You“ i osobno mi se čini da je ovdje malo i pretjerao s tim isfuravanjem.
Paul se u iznimno zaraznoj i zabavnoj „When I'm Sixty-Four“ pita da li će ga sadašnja cura htjeti hraniti i brinuti se za njega i kada će imati 64 godine. Zanimljivi aranžman od klarineta ostavlja dojam prastare pjesmice.

Album zatvara „A Day in the Life“ koja je sastavljena od praktički dvije nevezane kompozicije Paula i Johna. Dok John priča priče inspiriran događajima iz novinskih članaka, Paul se prisjeća svojih mlađih dana. Njihova dva dijela pjesme su odvojena dramatičnim orkestralno kakofoničnim klimaksom koji pjesmu i zatvara. Iako kreativna i zanimljiva, od mnogih prozvana remek-djelom, te definitivno jedna od najboljih na albumu, opet me se ne dojmi baš pretjerano.

Radi se o prilično megalomanskom albumu na kojem su se Beatlesi očito više pravili važni i igrali se sa svojim neupitnim talentom, nego li išta drugo. Sva ta silina eksperimentiranja sa produkcijom, aranžmanima, te vokalnim i melodičnim harmonijama kao da je najviše imala za cilj da zadivi i šokira slušatelje i kritičare. I definitivno su uspjeli u tome. Koliko god utjecajan album, teško da ćete danas naići na ovako bogate albume koji se nimalo ne srame izraziti van svih mjerila. Ne može se reći da ovo nije kreativan album i to čak preko granica dobrog ukusa što mi u pravilu čak nimalo ne smeta. To što mi nije baš pretjerano dojmljiv s obzirom na reputaciju najboljeg albuma u povijesti čovječanstva je druga priča.

promjena: 20.08.2013. u 23:22:56