The Beatles

Godina:1968
Vrsta:originalni album
Žanr:pop, rock, folk
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Back in the U.S.S.R.
  2.   Dear Prudence
  3.   Glass Onion
  4.   Ob-La-Di, Ob-La-Da
  5.   Wild Honey Pie
  6.   The Continuing Story of Bungalow Bill
  7.   While My Guitar Gently Weeps
  8.   Happiness Is a Warm Gun
  9.   Martha My Dear
10.   I'm So Tired
11.   Blackbird
12.   Piggies
13.   Rocky Raccoon
14.   Don't Pass Me By
15.   Why Don't We Do It in the Road?
16.   I Will
17.   Julia
18.   Birthday
19.   Yer Blues
20.   Mother Nature's Son
21.   Everybody's Got Something to Hide Except Me and My Monkey
22.   Sexy Sadie
23.   Helter Skelter
24.   Long, Long, Long
25.   Revolution 1
26.   Honey Pie
27.   Savoy Truffle
28.   Cry Baby Cry
29.   Revolution 9
30.   Good Night
korisnik:
recenzirao: 29.10.2013. u 19:31:38

Iako se bube za vrijeme ovog albuma nisu baš najbolje slagale, ne može se reći da nisu stvorili još jedan impresivan album koji je predstavljao za njih još jedan napredak. Umjesto psihodelije, The Beatles su se malo više okenuli folk-rocku, no i pomaknuli neke granice na ovom duplom albumu jednostavnog naziva „The Beatles“ koji je još prozvan i White albumom.

Tako je primjerice McCartneyu palo na ideju da napravi nešto iznimno surovo, glasno i prljavo i tako je nastao „Helter Skelter“ koja zvuči kao preteća punk žanra. No, donekle je ljepše čuti jednu takvu stvar na tako raznovrsnom albumu, nego tisuće albuma koji furaju jednu stvar do kraja. Neki kažu da je ta pjesma i preteća metala. U svakom slučaju stvar čija je spontana kreativnost neupitna, a njen agresivan zvuk je postao podloga tisućama bendova u idućim desetljećima koji uglavnom nisu zvučali ovako dobro.

Unatoč tome što su neki zamjerili albumu svojevrsnu 'banalnost', mogu reći da meni osobno odgovaraju mnoge iznimno zarazne i gotovo dječje pjesmice s ovog albuma. Nikada nisam bolovao pretjerano od sindroma snobizma da bih pljuvao prepitke i dopadljive pjesmice kao što su „Ob-La-Di, Ob-La-Da“, „Rocky Raccoon“, „The Continuing Story of Bungalow Bill“ koja kritizira stvaran događaj ubojstva jednog tigra ili „Piggies“ koja je kritika korporativne pohlepe, pa katkad i u naizgled dječjim pjesmuljcima u pravilu nema ništa banalno. Sviđa mi se to da se The Beatles nisu pretvarali da su nešto veliko i stvarali ovdje nekakve moćne i dramatične zvučne kulise da bi nešto rekli. Ovo je jednostavno album ispunjen dupkom dopadljivim i raznovrsnim pjesmama koje daleko šišaju trash s početka njihove karijere, te imaju uvijek tekstualno prilično jasno izražene ideje. A da stvari budu bolje, ovdje zbilja ima jako puno glazbe i to jako puno odlične glazbe što je najbitnije.

Moram priznati da mi je prvi dio albuma nekako draži od drugog što ne znači da i njihov pomalo blues pristup nije ovdje pun pogodak.

Album otvara standardno dobra rock'n'roll stvar „Back in the U.S.S.R.“ kao posveta ruskim curama koja je kao i još podosta stvari stvorena za vrijeme njihovog boravka u Indiji za vrijeme učenja transcendentalne meditacije (kao da im sam LSD nije bio dovoljan).

No album za pravo uzlijeće tek nakon uvodne pjesme sa gomilom inspirativnih pjesmica od čega se ističu prekrasne i nježne folk balade kao što su „Dear Prudence“, „Julia“, „Cry Baby Cry“ i „Blackbird“. Može se reći da su se svi članovi benda ovdje iskazali, te jedna od najboljih stvari na albumu (ako ne i najbolja) je ujedno i najbolja skladba od Harrisona „While My Guitar Gently Weeps“ gdje je Harrison tematski polazio od istočnjačkih pogleda na svijet da se sve dešava s razlogom koji su u suprotnosti zapadnjačkih pogleda gdje se smatra da se sve dešava iz slučajnosti. Tako je Harrison i nasumce izabrao prvi pojam na koji će mu pasti pogled u nasumce izabranoj knjizi, a taj pojam je bio 'gently weeps' iz kojega je izvedena ideja pjesme. Da li je nasumični naziv „gently weeps“ bio samo slučajnost!? Prilično unikatna i dojmljiva pjesma čak i za standarde samih Buba.

Tu je i odlična prva kompozicija od Ringo Starra „Don't Pass Me By“ koju mi je moram priznati poseban gušt slušati zbog njenog zanimljivog ritma i zarazne melodije sarkastičnog prizvuka što savršeno paše i donekle sarkastičnom tekstu. Pjesma kojom je Ringo automatski dokazao da je sa stvaralačkog aspekta na nivou svoja 3 kompanjona.

The Beatles su se na ovome albumu totalno raspustili u zafrkanciji što je često rezultiralo i iznimno zabavnim dosjetkama kao primjerice „Wild Honey Pie“ koja u svojem kreveljenju koja traje manje od minute opet pruža više zanimljivosti nego cijele nadobudne karijere pojedinih bendova.

U „Glass Onion“ donekle 'grčevitog' zvuka Lennon se tekstualno osvrće na mnoge prijašnje, uglavnom psihodelične pjesme od samih Beatlesa, no glavni adut pjesme je to što je produkcijski i melodično iznimno privlačna i zanimljiva.  

John i Paul se se odlično snašli da zajedno podijele autorstvo u nabrijanoj i odličnoj blues pjesmi „Birthday“ potkovanoj odličnim rifom koja je nastala u samom studiju po riječima Lennona koji ju je pritom nazvao i smećem. Kad bi bar sav blues zvučao kao ovo 'smeće'.

Možda je najveći minus ovog albuma Lennonov megalomanski i preko 8 minuta dugački kolaž zvukova zvan „Revolution 9“ koji je trebao na apstraktni način predstaviti revoluciju. Njegov nazivni blizanac „Revolution 1“ se ovdje nalazi u blažoj, pa samim time i malo dosadnijoj verziji nego li je žešća verzija koja je snimljena za singl.

Album zatvara prekrasna orkestrom aranžirana balada „Good Night“ u izvedbi od Ringa koju je Lennon skladao za svog sina i htio je da zvuči sladunjavo i to na starinski način. Pjesma je u svakom slučaju prekrasna i odličan završetak odličnog albuma, iako su neki tu stvar uspjeli prozvati i lošom naravno jer nedaj bože malo milozvučnosti i 'ljige' jer odmah ni dobro.

Album koji produkcijski zvuči organsko i jednostavno, no opet bogato jer na njemu sudjeluje negdje oko 50 različitih glazbenika koji su pridonijeli svakoj pjesmi i unijeli joj potrebni karakter. Možda i najzahvalniji album za slušanje na kojemu je skoro svaka pjesma, bez obzira koliko bila duboka ili plitka prikaz vrhunca inspiracije ovog benda. U nekim segmentima ovaj album je i najbolji od The Beatlesa dok u nekim drugima možda i nije, no to je ono što doduše drugi dio njihove karijere čini zanimljivim i raznovrsnim.

Iako se bube za vrijeme ovog albuma nisu baš najbolje slagale, ne može se reći da nisu stvorili još jedan impresivan album koji je predstavljao za njih još jedan napredak. Umjesto psihodelije, The Beatles su se malo više okenuli folk-rocku, no i pomaknuli neke granice na ovom duplom albumu jednostavnog naziva „The Beatles“ koji je još prozvan i White albumom.

Tako je primjerice McCartneyu palo na ideju da napravi nešto iznimno surovo, glasno i prljavo i tako je nastao „Helter Skelter“ koja zvuči kao preteća punk žanra. No, donekle je ljepše čuti jednu takvu stvar na tako raznovrsnom albumu, nego tisuće albuma koji furaju jednu stvar do kraja. Neki kažu da je ta pjesma i preteća metala. U svakom slučaju stvar čija je spontana kreativnost neupitna, a njen agresivan zvuk je postao podloga tisućama bendova u idućim desetljećima koji uglavnom nisu zvučali ovako dobro.

Unatoč tome što su neki zamjerili albumu svojevrsnu 'banalnost', mogu reći da meni osobno odgovaraju mnoge iznimno zarazne i gotovo dječje pjesmice s ovog albuma. Nikada nisam bolovao pretjerano od sindroma snobizma da bih pljuvao prepitke i dopadljive pjesmice kao što su „Ob-La-Di, Ob-La-Da“, „Rocky Raccoon“, „The Continuing Story of Bungalow Bill“ koja kritizira stvaran događaj ubojstva jednog tigra ili „Piggies“ koja je kritika korporativne pohlepe, pa katkad i u naizgled dječjim pjesmuljcima u pravilu nema ništa banalno. Sviđa mi se to da se The Beatles nisu pretvarali da su nešto veliko i stvarali ovdje nekakve moćne i dramatične zvučne kulise da bi nešto rekli. Ovo je jednostavno album ispunjen dupkom dopadljivim i raznovrsnim pjesmama koje daleko šišaju trash s početka njihove karijere, te imaju uvijek tekstualno prilično jasno izražene ideje. A da stvari budu bolje, ovdje zbilja ima jako puno glazbe i to jako puno odlične glazbe što je najbitnije.

Moram priznati da mi je prvi dio albuma nekako draži od drugog što ne znači da i njihov pomalo blues pristup nije ovdje pun pogodak.

Album otvara standardno dobra rock'n'roll stvar „Back in the U.S.S.R.“ kao posveta ruskim curama koja je kao i još podosta stvari stvorena za vrijeme njihovog boravka u Indiji za vrijeme učenja transcendentalne meditacije (kao da im sam LSD nije bio dovoljan).

No album za pravo uzlijeće tek nakon uvodne pjesme sa gomilom inspirativnih pjesmica od čega se ističu prekrasne i nježne folk balade kao što su „Dear Prudence“, „Julia“, „Cry Baby Cry“ i „Blackbird“. Može se reći da su se svi članovi benda ovdje iskazali, te jedna od najboljih stvari na albumu (ako ne i najbolja) je ujedno i najbolja skladba od Harrisona „While My Guitar Gently Weeps“ gdje je Harrison tematski polazio od istočnjačkih pogleda na svijet da se sve dešava s razlogom koji su u suprotnosti zapadnjačkih pogleda gdje se smatra da se sve dešava iz slučajnosti. Tako je Harrison i nasumce izabrao prvi pojam na koji će mu pasti pogled u nasumce izabranoj knjizi, a taj pojam je bio 'gently weeps' iz kojega je izvedena ideja pjesme. Da li je nasumični naziv „gently weeps“ bio samo slučajnost!? Prilično unikatna i dojmljiva pjesma čak i za standarde samih Buba.

Tu je i odlična prva kompozicija od Ringo Starra „Don't Pass Me By“ koju mi je moram priznati poseban gušt slušati zbog njenog zanimljivog ritma i zarazne melodije sarkastičnog prizvuka što savršeno paše i donekle sarkastičnom tekstu. Pjesma kojom je Ringo automatski dokazao da je sa stvaralačkog aspekta na nivou svoja 3 kompanjona.

The Beatles su se na ovome albumu totalno raspustili u zafrkanciji što je često rezultiralo i iznimno zabavnim dosjetkama kao primjerice „Wild Honey Pie“ koja u svojem kreveljenju koja traje manje od minute opet pruža više zanimljivosti nego cijele nadobudne karijere pojedinih bendova.

U „Glass Onion“ donekle 'grčevitog' zvuka Lennon se tekstualno osvrće na mnoge prijašnje, uglavnom psihodelične pjesme od samih Beatlesa, no glavni adut pjesme je to što je produkcijski i melodično iznimno privlačna i zanimljiva.  

John i Paul se se odlično snašli da zajedno podijele autorstvo u nabrijanoj i odličnoj blues pjesmi „Birthday“ potkovanoj odličnim rifom koja je nastala u samom studiju po riječima Lennona koji ju je pritom nazvao i smećem. Kad bi bar sav blues zvučao kao ovo 'smeće'.

Možda je najveći minus ovog albuma Lennonov megalomanski i preko 8 minuta dugački kolaž zvukova zvan „Revolution 9“ koji je trebao na apstraktni način predstaviti revoluciju. Njegov nazivni blizanac „Revolution 1“ se ovdje nalazi u blažoj, pa samim time i malo dosadnijoj verziji nego li je žešća verzija koja je snimljena za singl.

Album zatvara prekrasna orkestrom aranžirana balada „Good Night“ u izvedbi od Ringa koju je Lennon skladao za svog sina i htio je da zvuči sladunjavo i to na starinski način. Pjesma je u svakom slučaju prekrasna i odličan završetak odličnog albuma, iako su neki tu stvar uspjeli prozvati i lošom naravno jer nedaj bože malo milozvučnosti i 'ljige' jer odmah ni dobro.

Album koji produkcijski zvuči organsko i jednostavno, no opet bogato jer na njemu sudjeluje negdje oko 50 različitih glazbenika koji su pridonijeli svakoj pjesmi i unijeli joj potrebni karakter. Možda i najzahvalniji album za slušanje na kojemu je skoro svaka pjesma, bez obzira koliko bila duboka ili plitka prikaz vrhunca inspiracije ovog benda. U nekim segmentima ovaj album je i najbolji od The Beatlesa dok u nekim drugima možda i nije, no to je ono što doduše drugi dio njihove karijere čini zanimljivim i raznovrsnim.

promjena: 30.10.2013. u 09:38:55