Ennio Morricone

Godina:2006
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Mille Echi
  2.   Ombre E Tentacoli
  3.   Agguato
  4.   Tentativo D'Amore
  5.   Ricordo D'Infanzia
  6.   Ricatto
  7.   Canzone Per La Sera
  8.   Groviglio Di Sospetti
  9.   Notturno Per Una Città
10.   Morale
11.   La Morale Dell'Immorale
12.   Droga E Sangue
13.   Arresto
14.   Per An-na
15.   Ascolta
16.   Nel Covo
17.   Intimamente
18.   Esther
19.   Una Pietra Sopra
20.   Per An-na (2nd Version)
21.   Strana Bambina
22.   Una Pietra Sopra (2nd Version)
23.   Intimamente (2nd Version)
24.   Morte Di Un Giusto
25.   Troppo Tardi
26.   Concentrazione
27.   Silenzi Dopo Silenzi
28.   My Heart And I
29.   Giustizia
30.   Stazione Di Palermo
31.   Contro Tutti
32.   Giustizia (Organo Solo)
33.   Inizio Del Caso
34.   Tentacolare
35.   Con Tenerezza
36.   Disperatamente
37.   Serenamente
38.   Dolore Dell'Anima
39.   Una Antica Storia
40.   Sacralmente (Organo Solo)
41.   Requiem (Finale)
korisnik:
recenzirao: 09.09.2013. u 19:29:50

„La Piovra“ aka „The Octopus“ aka „The Mafia“ je talijanska TV serija koja se prikazivala u 10 sezona od 1984. Do 2001. Morricone je radio glazbu od druge do sedme sezone i za posljednju desetu. Može se reći da mu je ovo jedan od najsnažnijih i najupečatljivijih glazbenih radova u njegovoj dugačkoj karijeri. Ovu kompilaciju od 2 CD-a na kojoj se vjerojatno nalazi i sva glazba iz serije, bar što se tiče dijela serije za koju je Morricone radio glazbu, je izabrana i editirana od samog Morriconea. Serija koja je trajala skoro 20 godina i naspram koje bi većina holivudskih mafijaških filmova i serija izgledalo poput urnebesne komedije. Dosta je reći da je glavni pozitivac u seriji bio na kraju četvrte sezone izrešetan i ubijen od strane mafije što je vjerojatno nešto što Amerikanci ne bi niti u najluđim snovima dopustili da im se desi u njihovoj preidealiziranoj verziji svijeta i doživljaja pravde. Sjećam se dok sam bio još klinac 1980-ih da se ta serija prikazivala i kod nas, a scena pogibije glavnog junaka mi je ostala urezana u pamćenje iako se teško više mogu sjetiti točne radnje. Vječne drame s mafijom su se nastavile i u idućim sezonama, a Morricone je svemu tome udahnuo dodatnu snagu svojom jezovitom glazbom koja se često sastojala od kombinacija violina i orgulja što je dodatno naglašavalo sav taj miris hladnoće, smrti i ljudske nemilosrdnosti kao temeljne tematike ove anti ode mafiji.

Sama glazbena tema „Morale“ koja je otvarala seriju je, čitajući komentare po internetu, mnogima u djetinjstvu tjerala strah u kosti. A kako i nebi!? Toliko hladnoće i jeze u tako maloj i snažnoj dozi može samo Morricone stvoriti. Glazba za seriju donekle i podsjeća na glazbu iz kasnije talijanske serije „Čarolija“ samo što je ovdje glazba puno hladnija, te lišena jeftinih sintića, a ovaj soundtrack sadrži bezbroj tema od kojih neke kao da su mi se uspjele usjeći u dio podsvijesti i vratiti me preslušavanjem u doba prije kojih četvrt stoljeća kada sam gledao tu seriju. Također, ne bi me čudilo da je upravo otud Arsen Dedić pokupio inspiraciju za glazbu koju je skladao za film „Glembajevi“ iz 1988.

Ovaj soundtrack otvara još jedna, može se reći, glavna tema, prekrasna „Mille Echi“ gdje Morricone otužnu melodiju začinjava sa 3 neurotična tona koja ju prate u stopu i koja su nešto poput Morriconeovog pečata jer takvi 'neurotični' trenuci su bili česti kod njega, pogotovo 1980-ih, a ako ih je negdje trebalo biti, to je onda u ovoj seriji i tu je Morricone zaplivao kao riba u vodi i stvorio jedan zadivljujući krajolik drame i beznađa, a negdje jeza doslovno prelazi u histerične izražaje kao u grotesknoj „Groviglio Di Sospetti“ koja bi možda mnogima teško sjela zbog svoje krajnje beskompromisnosti u nakani da bude iritantna preko svih granica, a istovremeno i tako genijalna. Možda negdje trećinu ovog soundtracka zauzimaju upravo takve stvari koje stvaraju napetost i tenziju preko svih granica, no i prikazuju sve Morriconeove moći da uvijek dovuče svu dramu do krajnje moguće granice koju da prijeđe bi prešao u totalnu parodiju ideje koju je htio ostvariti, no to mu se jednostavno nikada ne dešava, već uspješno stvori zvuk kojime prenese jezu i slične emocije u svojem najčišćem i najdramatičnijem obliku.

Naravno, onih konvencionalnijih skladbi na albumu ima puno, no opet, teško je reći da je išta u vezi ovakve glazbe „konvencionalno“. Cijela hrpa skladbi ovdje je mogla poslužiti kao uvodna tema umjesto odabrane, kao primjerice „Morte di Un Giusto“ ili ako su htjeli krenuti melankoličnijim uvodom, možda i sa „Tentativo D'Amore“.

Jedna od mnogih genijalnih stvari koja je svirala i za vrijeme ubojstva glavnog junaka jest „Una Pietra Sopra“ koja uspješno naglašava svo beznađe događaja.

To nije niti samo glazba koliko uspješno prenesena esencija jednog cijelog dramatičnog i brutalnog svijeta. Unatoč toj jednoj ideji u uspješno repliciranoj mentalnoj matrici kroz presjek svih skladbi, i dalje se radi o izuzetno raznovrsnom djelu gdje Morricone kao da istražuje sve segmente tog jednog drugačijeg svijeta kroz svu ponuđenu dramu i tugu. Također treba spomenuti i možda najkonvencionalniju i jednu od također najboljih skladbi „Inizio Del Caso“ koju je Morricone stvorio već u srednjoj fazi serije, u 1990-ima, kad inače i nije bio toliko pretjerano na vrhuncu svoje kreativnosti, ali ova serija kao da je u bilo koje doba iz njega izvlačila ono najbolje. Ili što reći o odličnim i nestereotipnima „Disperatamente“ i „La Morale Dell'Immoralle“ ili o otužnim i melankoličnima „Intimamente“, te „Ricordo D'Infanzia“ koja je posebno zarazna i vjerojatno jedna od skladbi koje se i sjećam iz serije! Morricone je svim svojim glazbenim rješenjima udahnuo život i karakter toj seriji na način na koji sumnjam da bi itko drugi uspio.

Soundtrack zatvara skladba pod nazivom „Requiem (Finale)“ što je i više nego prikladan završetak ove priče.

Ova glazba je daleko van nekakvog dopadljivog John Williamsovog holivudskog kičeraja (što niti ne kažem u negativnom smislu). Ova glazba se sastoji od više dimenzija i zasigurno je jedan od najinspirirativnijih uradaka u cijeloj Morriconeovoj karijeri bez obzira što ih Morricone ima na lopate. Od davnih špageti westerna, preko ratnih filmova, te zaboravljenih drama, Morricone je još jednom i ovdje dokazao da za njega ne postoje granice kada su kreativnost i svestranost u pitanju. Nije se nikad izvlačio na zvučne efekte, pa tako niti ovdje. Ideje i njihova rješenja su jasni.

Morricone je i u davna vremena bio kvalitetan filmski skladatelj kakvih je bilo teško naći, a danas već spada pod odavno izumiruću vrstu glazbenika koji se ne boje jasno izraziti emocije, te odličnim glazbenim temama, eksperimentiranjem i aranžmanima udahnuti život nekom filmu ili seriji, te tako napraviti nešto stvarno, te od krvi i mesa ili kao u ovom slučaju, pretežno od krvi.

„La Piovra“ aka „The Octopus“ aka „The Mafia“ je talijanska TV serija koja se prikazivala u 10 sezona od 1984. Do 2001. Morricone je radio glazbu od druge do sedme sezone i za posljednju desetu. Može se reći da mu je ovo jedan od najsnažnijih i najupečatljivijih glazbenih radova u njegovoj dugačkoj karijeri. Ovu kompilaciju od 2 CD-a na kojoj se vjerojatno nalazi i sva glazba iz serije, bar što se tiče dijela serije za koju je Morricone radio glazbu, je izabrana i editirana od samog Morriconea. Serija koja je trajala skoro 20 godina i naspram koje bi većina holivudskih mafijaških filmova i serija izgledalo poput urnebesne komedije. Dosta je reći da je glavni pozitivac u seriji bio na kraju četvrte sezone izrešetan i ubijen od strane mafije što je vjerojatno nešto što Amerikanci ne bi niti u najluđim snovima dopustili da im se desi u njihovoj preidealiziranoj verziji svijeta i doživljaja pravde. Sjećam se dok sam bio još klinac 1980-ih da se ta serija prikazivala i kod nas, a scena pogibije glavnog junaka mi je ostala urezana u pamćenje iako se teško više mogu sjetiti točne radnje. Vječne drame s mafijom su se nastavile i u idućim sezonama, a Morricone je svemu tome udahnuo dodatnu snagu svojom jezovitom glazbom koja se često sastojala od kombinacija violina i orgulja što je dodatno naglašavalo sav taj miris hladnoće, smrti i ljudske nemilosrdnosti kao temeljne tematike ove anti ode mafiji.

Sama glazbena tema „Morale“ koja je otvarala seriju je, čitajući komentare po internetu, mnogima u djetinjstvu tjerala strah u kosti. A kako i nebi!? Toliko hladnoće i jeze u tako maloj i snažnoj dozi može samo Morricone stvoriti. Glazba za seriju donekle i podsjeća na glazbu iz kasnije talijanske serije „Čarolija“ samo što je ovdje glazba puno hladnija, te lišena jeftinih sintića, a ovaj soundtrack sadrži bezbroj tema od kojih neke kao da su mi se uspjele usjeći u dio podsvijesti i vratiti me preslušavanjem u doba prije kojih četvrt stoljeća kada sam gledao tu seriju. Također, ne bi me čudilo da je upravo otud Arsen Dedić pokupio inspiraciju za glazbu koju je skladao za film „Glembajevi“ iz 1988.

Ovaj soundtrack otvara još jedna, može se reći, glavna tema, prekrasna „Mille Echi“ gdje Morricone otužnu melodiju začinjava sa 3 neurotična tona koja ju prate u stopu i koja su nešto poput Morriconeovog pečata jer takvi 'neurotični' trenuci su bili česti kod njega, pogotovo 1980-ih, a ako ih je negdje trebalo biti, to je onda u ovoj seriji i tu je Morricone zaplivao kao riba u vodi i stvorio jedan zadivljujući krajolik drame i beznađa, a negdje jeza doslovno prelazi u histerične izražaje kao u grotesknoj „Groviglio Di Sospetti“ koja bi možda mnogima teško sjela zbog svoje krajnje beskompromisnosti u nakani da bude iritantna preko svih granica, a istovremeno i tako genijalna. Možda negdje trećinu ovog soundtracka zauzimaju upravo takve stvari koje stvaraju napetost i tenziju preko svih granica, no i prikazuju sve Morriconeove moći da uvijek dovuče svu dramu do krajnje moguće granice koju da prijeđe bi prešao u totalnu parodiju ideje koju je htio ostvariti, no to mu se jednostavno nikada ne dešava, već uspješno stvori zvuk kojime prenese jezu i slične emocije u svojem najčišćem i najdramatičnijem obliku.

Naravno, onih konvencionalnijih skladbi na albumu ima puno, no opet, teško je reći da je išta u vezi ovakve glazbe „konvencionalno“. Cijela hrpa skladbi ovdje je mogla poslužiti kao uvodna tema umjesto odabrane, kao primjerice „Morte di Un Giusto“ ili ako su htjeli krenuti melankoličnijim uvodom, možda i sa „Tentativo D'Amore“.

Jedna od mnogih genijalnih stvari koja je svirala i za vrijeme ubojstva glavnog junaka jest „Una Pietra Sopra“ koja uspješno naglašava svo beznađe događaja.

To nije niti samo glazba koliko uspješno prenesena esencija jednog cijelog dramatičnog i brutalnog svijeta. Unatoč toj jednoj ideji u uspješno repliciranoj mentalnoj matrici kroz presjek svih skladbi, i dalje se radi o izuzetno raznovrsnom djelu gdje Morricone kao da istražuje sve segmente tog jednog drugačijeg svijeta kroz svu ponuđenu dramu i tugu. Također treba spomenuti i možda najkonvencionalniju i jednu od također najboljih skladbi „Inizio Del Caso“ koju je Morricone stvorio već u srednjoj fazi serije, u 1990-ima, kad inače i nije bio toliko pretjerano na vrhuncu svoje kreativnosti, ali ova serija kao da je u bilo koje doba iz njega izvlačila ono najbolje. Ili što reći o odličnim i nestereotipnima „Disperatamente“ i „La Morale Dell'Immoralle“ ili o otužnim i melankoličnima „Intimamente“, te „Ricordo D'Infanzia“ koja je posebno zarazna i vjerojatno jedna od skladbi koje se i sjećam iz serije! Morricone je svim svojim glazbenim rješenjima udahnuo život i karakter toj seriji na način na koji sumnjam da bi itko drugi uspio.

Soundtrack zatvara skladba pod nazivom „Requiem (Finale)“ što je i više nego prikladan završetak ove priče.

Ova glazba je daleko van nekakvog dopadljivog John Williamsovog holivudskog kičeraja (što niti ne kažem u negativnom smislu). Ova glazba se sastoji od više dimenzija i zasigurno je jedan od najinspirirativnijih uradaka u cijeloj Morriconeovoj karijeri bez obzira što ih Morricone ima na lopate. Od davnih špageti westerna, preko ratnih filmova, te zaboravljenih drama, Morricone je još jednom i ovdje dokazao da za njega ne postoje granice kada su kreativnost i svestranost u pitanju. Nije se nikad izvlačio na zvučne efekte, pa tako niti ovdje. Ideje i njihova rješenja su jasni.

Morricone je i u davna vremena bio kvalitetan filmski skladatelj kakvih je bilo teško naći, a danas već spada pod odavno izumiruću vrstu glazbenika koji se ne boje jasno izraziti emocije, te odličnim glazbenim temama, eksperimentiranjem i aranžmanima udahnuti život nekom filmu ili seriji, te tako napraviti nešto stvarno, te od krvi i mesa ili kao u ovom slučaju, pretežno od krvi.

promjena: 22.10.2013. u 12:39:05