Elton John

Godina:1981
Vrsta:originalni album
Žanr:pop-rock
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Breaking Down Barriers
  2.   Heart in the Right Place
  3.   Just Like Belgium
  4.   Nobody Wins
  5.   Fascist Faces
  6.   Carla / Etude
  7.   Fanfare
  8.   Chloe
  9.   Heels of the Wind
10.   Elton's Song
11.   The Fox
korisnik:
recenzirao: 16.09.2013. u 14:46:29

Iako je oko trećina pjesama s ovog albuma snimljena u vrijeme prethodnog „21 At 33“ albuma, ovo, iako komercijalno mrvu slabiji album je ipak ostao danas zapamćen kao jedan od boljih iz 1980-ih. I to s razlogom. Pomalo netipičan album koji čak malo ukomponirava elemente novog vala u pop-rock. Album koji pruža puno više nego li bi to letimično preslušavanje dalo do znanja.

Prvi singl objavljen s albuma je pjesma „Nobody Wins“ koju jedinu Elton nije uglazbio na albumu. Iako će se čuti kritike na račun produkcije ove pjesme, definitivno je jedan od najvećih vrhunaca na albumu. Vozeći se St. Tropezom po Francuskoj, na radiju u autu Elton je čuo originalnu verziju te pjesme izvedenu od Janic Prevost pod nazivom „J'Veux d'la Tendresse“. Bio je toliko impresioniran da je morao zaustaviti auto da čuje pjesmu i zatražio je tada Gary Osbornea da na nju napiše neki tekst koji je na kraju dobio donekle tematiku o Eltonovom lošem odnosu s ocem iako se u samom tekstu pjesme više stječe dojam priče ispričane iz perspektive djeteta koje pomalo traumatizirano proživljava sve veće probleme u odnosu svojih roditelja, te se pred kraj pjesme pjeva o njima kao u prvom licu o istoj situaciji ili možda tek tu dolazi do izražaja Eltonov problem u odnosu sa ocem. Pjesma je temperamentna pop šansona u kojoj dolazi do izražaja sva genijalnost već zrelog i dubljeg Eltonovog vokala napsram prve polovice 1970-ih i prilično nadmašuje originalnu verziju. Iako singl nije prošao najbolje na top listama, radi se bez imalo sumnje o odličnoj i iznimno melodičnoj pop pjesmi koja nije nikad dobila pažnju koju bi zaslužila.

Tekstove pjesama kao i na prijašnjem albumu potpisuju uglavnom Gary Osborne i Bernie Taupin.

Zanimljivost vezana uz ovaj album je da je ovdje Elton prvi i zadnji put u karijeri snimio spot za svaku pjesmu i objavio taj video uradak pod nazivom „The Visions“. Pošto je Elton oduvijek tvrdio da najviše od svega mrzi snimati video spotove sa sobom u njima što je i potvrdio zadnjih kojih 13 godina kada se jako rijetko pojavljivao u svojim video spotovima, može se reći da je zbilja vjerovao u ovaj album ako je pristao na ovakav pothvat. Videi graniče od uglavnom smiješnih, preko kičastih, pa do odličnih, no u svakom slučaju su zanimljiv dodatak albumu, pogotovo taj neki bizarni, pomalo mračan i 'ljubičasti' dojam ranih 80-ih koji se provlači kroz te videe.

Album otvara brža i odlična pop-rock stvar „Breaking Down Barriers“ što je već u startu odličan uvod u album. Genijalan klavirski uvodni rif odmah zaokupi slušatelja kao i zanimljivi prateći vokali koji prate ovu prilično snažnu pjesmu.

Tada ju slijedi pomalo eskperimentalna synth-rock stvar „Heart in the Right Place“ koja pomalo odudara od Eltonovog standardnog pristupa glazbi, ali je rezultat krajnje zanimljiv i pozitivan i to s obzirom da se čak radi o jednoj od slabijih pjesama s albuma.

Također, jedan od najvećih aduta albuma je i odlična pop stvar „Just Like Belgium“ koja je bila objavljena kao drugi singl, ali začudo nije se popela niti ne jednu top listu. Razlog tome mi nije jasan s obzirom da tu imamo jedan standardno klasični Eltonov zvuk i to u zbilja odličnoj pjesmi i jednom od vrhunaca albuma.

Jedan od definitivno najvećih aduta su 3 pjesme na sredini albuma povezane pretapanjem jedne u drugu i spojene u nekim verzijama albuma u jednu traku. Radi se o „Carla-Etude / Fanfare / Chloe“ skladbama koje su savršena okosnica ovog albuma. Prezentiraju Eltona na 3 krajnje različita načina, a opet čine uspješnu cjelinu. Prva „Carla–Etude“ je i više nego kvalitetna orkestralna skladba koju potpisuje samo Elton i koja je u originalnoj verziji na albumu najmanje duplo dulja nego što se editirana pojavljuje za video verziju. Iduća „Fanfare“ je kraći i zanimljiv sintisajzerski intro koji se savršeno nadovezuje na iduću pjesmu „Chloe“ koja je nešto poput najsuptilnije i gotovo ambijentalne balade koju je Elton ikada stvorio. Svo težište te pjesme leži na možda najboljem aranžmanu koji sam ikad čuo. Kako da električne gitare, violine, sintisajzeri, bas, klavir te još cijeli niz naizgled nespojivih instrumenata zvuče suptilno i bogato, a opet ne kičasto? Upravo ta pjesma nudi odgovor na sve u kojoj ništa nije isforsirano osim možda refrena s njegovim glasnim i gotovo zborskim pratećim vokalima. Iznimno ugođajna pjesma čijim je violinskim aranžmanom ravnao James Newton Howard koji je inače danas poznati skladatelj filmske glazbe. "Chloe" je objavljena kao singl i uspjela se popeti tek na 34. mjesto u SAD-u.

Kao i na prijašnjem albumu kada smo imali jednu pjesmu potencijalne gay tematike i ovaj je put došla možda prvi put u Eltonovoj karijeri ta tematika na repertoar u pjesmi „Elton's Song“ i to od istog tekstopisca Tom Robinsona koji i jest gay i koji je to shvatio kada se zaljubio u školi u drugog klinca što se doduše i prikazuje u ovom videu zbog čega je video bio u nekim verzijama i isključen sa „The Visions“ video albuma. Otužna pjesma otužne tematike.

U pomalo netipičnoj pjesmi „Fascist Faces“ prije svega se izražava gađenje prema fašistima, dok u zaraznoj „Heels of the Wind“ Elton predstavlja svoj standardni pop-rock zvuk u jednom od boljih izdanja.

Album zatvara vrlo dobra naslovna „The Fox“ pjesma koja kao da opisuje samog Eltona i njegovu karijeru do danas, pogotovo u dijelu teksta:
And for mile after mile you'll never see me tire
You'll never see me slow down, for a while
`Cause I am the fox, like it or not
I'm always gonna be there running over the rock
Yes I am the fox, a fascinating cross
Of sharp as a whip and tough as an ox
Yes I am the fox

Eltonova neuništivost i neumornost do današnjeg dana bilo na komercijalnom, nivou kvalitete ili ijednom drugom nivou vezanom za glazbu kao da je najbolje sazdana u ovih par stihova. Voljeli mi tog starog lisca ili ne, bio je i ostao do danas nezaobilazan dio pop-rock kulture. Jedini lisac koji je u povijesti glazbe imao jedan ili više hitova uzastopce svake godine od 1970. do 2000. u top 40. Lisac koji je čak 1998. godine bio do tada najprodavaniji solo rock izvođač u SAD-u do tada u povijesti. I kada je komercijalno malo pao kao s ovim albumom, uvijek se vraćao još jači.

Produkcijski svestran, te pjesmama snažan i raznolik, još jedan album iz pomalo zaboravljene Eltonove ere koji je prilično bolji nego li bi na to njegov komercijalni poluuspjeh mogao ukazati.

Iako je oko trećina pjesama s ovog albuma snimljena u vrijeme prethodnog „21 At 33“ albuma, ovo, iako komercijalno mrvu slabiji album je ipak ostao danas zapamćen kao jedan od boljih iz 1980-ih. I to s razlogom. Pomalo netipičan album koji čak malo ukomponirava elemente novog vala u pop-rock. Album koji pruža puno više nego li bi to letimično preslušavanje dalo do znanja.

Prvi singl objavljen s albuma je pjesma „Nobody Wins“ koju jedinu Elton nije uglazbio na albumu. Iako će se čuti kritike na račun produkcije ove pjesme, definitivno je jedan od najvećih vrhunaca na albumu. Vozeći se St. Tropezom po Francuskoj, na radiju u autu Elton je čuo originalnu verziju te pjesme izvedenu od Janic Prevost pod nazivom „J'Veux d'la Tendresse“. Bio je toliko impresioniran da je morao zaustaviti auto da čuje pjesmu i zatražio je tada Gary Osbornea da na nju napiše neki tekst koji je na kraju dobio donekle tematiku o Eltonovom lošem odnosu s ocem iako se u samom tekstu pjesme više stječe dojam priče ispričane iz perspektive djeteta koje pomalo traumatizirano proživljava sve veće probleme u odnosu svojih roditelja, te se pred kraj pjesme pjeva o njima kao u prvom licu o istoj situaciji ili možda tek tu dolazi do izražaja Eltonov problem u odnosu sa ocem. Pjesma je temperamentna pop šansona u kojoj dolazi do izražaja sva genijalnost već zrelog i dubljeg Eltonovog vokala napsram prve polovice 1970-ih i prilično nadmašuje originalnu verziju. Iako singl nije prošao najbolje na top listama, radi se bez imalo sumnje o odličnoj i iznimno melodičnoj pop pjesmi koja nije nikad dobila pažnju koju bi zaslužila.

Tekstove pjesama kao i na prijašnjem albumu potpisuju uglavnom Gary Osborne i Bernie Taupin.

Zanimljivost vezana uz ovaj album je da je ovdje Elton prvi i zadnji put u karijeri snimio spot za svaku pjesmu i objavio taj video uradak pod nazivom „The Visions“. Pošto je Elton oduvijek tvrdio da najviše od svega mrzi snimati video spotove sa sobom u njima što je i potvrdio zadnjih kojih 13 godina kada se jako rijetko pojavljivao u svojim video spotovima, može se reći da je zbilja vjerovao u ovaj album ako je pristao na ovakav pothvat. Videi graniče od uglavnom smiješnih, preko kičastih, pa do odličnih, no u svakom slučaju su zanimljiv dodatak albumu, pogotovo taj neki bizarni, pomalo mračan i 'ljubičasti' dojam ranih 80-ih koji se provlači kroz te videe.

Album otvara brža i odlična pop-rock stvar „Breaking Down Barriers“ što je već u startu odličan uvod u album. Genijalan klavirski uvodni rif odmah zaokupi slušatelja kao i zanimljivi prateći vokali koji prate ovu prilično snažnu pjesmu.

Tada ju slijedi pomalo eskperimentalna synth-rock stvar „Heart in the Right Place“ koja pomalo odudara od Eltonovog standardnog pristupa glazbi, ali je rezultat krajnje zanimljiv i pozitivan i to s obzirom da se čak radi o jednoj od slabijih pjesama s albuma.

Također, jedan od najvećih aduta albuma je i odlična pop stvar „Just Like Belgium“ koja je bila objavljena kao drugi singl, ali začudo nije se popela niti ne jednu top listu. Razlog tome mi nije jasan s obzirom da tu imamo jedan standardno klasični Eltonov zvuk i to u zbilja odličnoj pjesmi i jednom od vrhunaca albuma.

Jedan od definitivno najvećih aduta su 3 pjesme na sredini albuma povezane pretapanjem jedne u drugu i spojene u nekim verzijama albuma u jednu traku. Radi se o „Carla-Etude / Fanfare / Chloe“ skladbama koje su savršena okosnica ovog albuma. Prezentiraju Eltona na 3 krajnje različita načina, a opet čine uspješnu cjelinu. Prva „Carla–Etude“ je i više nego kvalitetna orkestralna skladba koju potpisuje samo Elton i koja je u originalnoj verziji na albumu najmanje duplo dulja nego što se editirana pojavljuje za video verziju. Iduća „Fanfare“ je kraći i zanimljiv sintisajzerski intro koji se savršeno nadovezuje na iduću pjesmu „Chloe“ koja je nešto poput najsuptilnije i gotovo ambijentalne balade koju je Elton ikada stvorio. Svo težište te pjesme leži na možda najboljem aranžmanu koji sam ikad čuo. Kako da električne gitare, violine, sintisajzeri, bas, klavir te još cijeli niz naizgled nespojivih instrumenata zvuče suptilno i bogato, a opet ne kičasto? Upravo ta pjesma nudi odgovor na sve u kojoj ništa nije isforsirano osim možda refrena s njegovim glasnim i gotovo zborskim pratećim vokalima. Iznimno ugođajna pjesma čijim je violinskim aranžmanom ravnao James Newton Howard koji je inače danas poznati skladatelj filmske glazbe. "Chloe" je objavljena kao singl i uspjela se popeti tek na 34. mjesto u SAD-u.

Kao i na prijašnjem albumu kada smo imali jednu pjesmu potencijalne gay tematike i ovaj je put došla možda prvi put u Eltonovoj karijeri ta tematika na repertoar u pjesmi „Elton's Song“ i to od istog tekstopisca Tom Robinsona koji i jest gay i koji je to shvatio kada se zaljubio u školi u drugog klinca što se doduše i prikazuje u ovom videu zbog čega je video bio u nekim verzijama i isključen sa „The Visions“ video albuma. Otužna pjesma otužne tematike.

U pomalo netipičnoj pjesmi „Fascist Faces“ prije svega se izražava gađenje prema fašistima, dok u zaraznoj „Heels of the Wind“ Elton predstavlja svoj standardni pop-rock zvuk u jednom od boljih izdanja.

Album zatvara vrlo dobra naslovna „The Fox“ pjesma koja kao da opisuje samog Eltona i njegovu karijeru do danas, pogotovo u dijelu teksta:
And for mile after mile you'll never see me tire
You'll never see me slow down, for a while
`Cause I am the fox, like it or not
I'm always gonna be there running over the rock
Yes I am the fox, a fascinating cross
Of sharp as a whip and tough as an ox
Yes I am the fox

Eltonova neuništivost i neumornost do današnjeg dana bilo na komercijalnom, nivou kvalitete ili ijednom drugom nivou vezanom za glazbu kao da je najbolje sazdana u ovih par stihova. Voljeli mi tog starog lisca ili ne, bio je i ostao do danas nezaobilazan dio pop-rock kulture. Jedini lisac koji je u povijesti glazbe imao jedan ili više hitova uzastopce svake godine od 1970. do 2000. u top 40. Lisac koji je čak 1998. godine bio do tada najprodavaniji solo rock izvođač u SAD-u do tada u povijesti. I kada je komercijalno malo pao kao s ovim albumom, uvijek se vraćao još jači.

Produkcijski svestran, te pjesmama snažan i raznolik, još jedan album iz pomalo zaboravljene Eltonove ere koji je prilično bolji nego li bi na to njegov komercijalni poluuspjeh mogao ukazati.

promjena: 16.09.2013. u 19:48:14