Howard Shore

Godina:2001
Vrsta:originalni album
Žanr:orkestralna, filmska glazba
Prosječna ocjena:2.00

POPIS PJESAMA:

  1.   The Prophecy
  2.   Concerning Hobbits
  3.   The Shadow of the Past
  4.   The Treason of Isengard
  5.   The Black Rider
  6.   At the Sign of the Prancing Pony
  7.   A Knife in the Dark
  8.   Flight to the Ford
  9.   Many Meetings
10.   The Council of Elrond (feat. Aníron (Theme for Aragorn and Arwen)
11.   The Ring Goes South
12.   A Journey in the Dark
13.   The Bridge of Khazad-dûm
14.   Lothlórien
15.   The Great River
16.   Amon Hen
17.   The Breaking of the Fellowship (feat. "In Dreams", performed by Edward Ross)
18.   May It Be

korisnik:
recenzirao: 21.09.2013. u 16:37:26

Pompozna i slušljiva glazba za pompozan i gledljiv film, ukratko rečeno.
Kada se desila LOTR-omanija sjećam se da sam skoro u kinu umro tih par sati gledajući prvi dio trilogije. Kada sam čuo da je drugi dio trilogije još naporniji nisam niti u ludilu htio završit u kinu. Film koji me se nikada nije dojmio koliko većinu ostalih ljudi. Film pun specijalnih efekata, te grotesknih spodoba, ljudi, poluljudi, frtaljljudi, uberljudi, neumrlih ljudi, hibridnih ljudi, niskih ljudi i sve to je odlična zabava za djecu ili pogledati si za jedno nedjeljno poslijepodne, no meni osobno ništa više od toga.

Što se same glazbe tiče, ona je mogla biti dobra i kreativna, no umjesto toga Howard Shore je izabrao konvencionalni holivudski pristup tenzijskih i groteskno dramatičnih glazbenih sekvenci koje ne nude puno više od efekata koji uglavnom vrište: „ovo je tako sada strašan i moćan trenutak“. No, glazba kao takva je čak i prikladna za ovaj film pun apsurdnih čudesa. Umjesto neke veće glazbene kreativnosti i malo više kvalitetnijih glazbenih rješenja, Shore je pružio dramu zbog drame same i bez previše supstance. Izvrtio je koje dvije dramatične zborske teme koje su bile samo to- dramatične, ali ne i pretjerano impresivne, te ih ponavljao uz još možda dvije ili tri teme koje je utapao do iznemoglosti u orkestralnim varijacijama tako da se sve čini na prvi pogled puno raznovrsnije nego što jest. Glazba koju je Shore odradio profesionalno i sa puno znanja, no i glazba koja mi nekako prije svega odaje dojam da mu je to samo bio posao koji je htio odraditi, a ne i nešto što ga je posebno inspiriralo. Toj orkestralnoj glazbi fali suptilnosti koliko i samom filmu. Odlična glazba kao pratnja filmu koja će uspješno naglasiti sve potrebne trenutke na pravilan način, ali neće vam niti kroz film zaokupiti pažnju, a na soundtracku se njen smisao još više razvodnjava.

Shore se najbolje snašao sa nježnom temom hobita u „Concerning Hobbits“ koja keltskim ugođajem i kombinacijom tonova donekle na trenutke malo podsjeća i na glavnu instrumentalnu temu iz Cameronovog Titanica koja se uspješno i često provlači kroz soundtrack, a glavni i simpatičan dio spomenute skladbe na violini je može biti i najveći vrhunac ovog soundtracka. U narednim „The Shadow of the Past“ i „The Treason of Isengard“ Shore ulazi u područje koje fura do kraja albuma – orkestralna drama preko svih granica, te moćni zbor koji je tu samo da sve izgleda još strašnije i moćnije i koji se ne udaljava od više-manje dva tona zborskog gromoglasnog zavijanja kada je najveći naglasak na najdramtičnije i najstrašnije trenutke u filmu.

Općenito glazba kojoj silno fali više karaktera i doze kreativnosti koje tu jednostavno nema. Mislim da bi Danny Elfman ili Hans Zimmer ovakvom filmu dali svojom glazbom daleko više magije i karaktera, nego li je to učinio Shore sa svojim izljevima stereotipne tenzije i beskarakterne pompoznosti. A možda sam i u krivu. Teško je suditi dok se nešto ne čuje. Shore katkad kao da dotakne pokoju pravu ideju, a onda ju razvodni u miksu holivudske filmske glazbe koju smo čuli u životu već milijun puta i tako od dobre ideje ispadne neimpresivan rezulat. Nije toliko problem u samom pojmu 'holivudske glazbe' koliko u tome da Shore jednostavno to ne radi baš dobro.

Album zatvara Enya sa svojom skladbom „May it Be“ koja ostavlja daleko bolji i više sanjiv dojam od nekih ostalih pokušaja na albumu da se postigne slično kao primjerice u „Many Meetings“ koju spašava hobit tema ili „Council of Elrond“ koja je autorsko djelo od Enye koju također spašava hobit tema. Bez dojmljive hobit teme koja spašava većinu ovog soundtracka, te pokojeg Enyinog uleta, teško da bi se tu našlo išta zanimljivo. Preslušavanje u pravilu pruža prilično isprazno iskustvo preneseno kroz svu silinu orkestralne snage.

Shore zna napravit glazbu koja neće odudarati od tematike scena, niti privlačiti pažnju na nepravilan način, ali neće privući pažnju niti na pozitivan način. Može li se onda reći da je ovo loš soundtrack? Ne može jer služi svrsi, ali niti je zanimljiv za više od 2 preslušavanja, niti osim teme hobita i njenih varijacija pruža puno više van samog filma. Shore ima osjećaj za napraviti donekle prikladnu glazbenu pratnju filmu, ali ništa više od toga. Profesionalno je odradio posao, no posao njemu to očito samo i jest. Nimalo ne čudi da je zbog popularnosti filma Shore osvojio i Oscar, no daleko od toga da ga je i zaslužio.

Iako postoji i verzija sa čak 3 CD-a samo za prvi dio trilogije i tako još za sve dijelove trilogije sa baš svom glazbom, mislim da si za sada (ako ikad) ne bih priuštio da to sve preslušavam.

Pompozna i slušljiva glazba za pompozan i gledljiv film, ukratko rečeno.
Kada se desila LOTR-omanija sjećam se da sam skoro u kinu umro tih par sati gledajući prvi dio trilogije. Kada sam čuo da je drugi dio trilogije još naporniji nisam niti u ludilu htio završit u kinu. Film koji me se nikada nije dojmio koliko većinu ostalih ljudi. Film pun specijalnih efekata, te grotesknih spodoba, ljudi, poluljudi, frtaljljudi, uberljudi, neumrlih ljudi, hibridnih ljudi, niskih ljudi i sve to je odlična zabava za djecu ili pogledati si za jedno nedjeljno poslijepodne, no meni osobno ništa više od toga.

Što se same glazbe tiče, ona je mogla biti dobra i kreativna, no umjesto toga Howard Shore je izabrao konvencionalni holivudski pristup tenzijskih i groteskno dramatičnih glazbenih sekvenci koje ne nude puno više od efekata koji uglavnom vrište: „ovo je tako sada strašan i moćan trenutak“. No, glazba kao takva je čak i prikladna za ovaj film pun apsurdnih čudesa. Umjesto neke veće glazbene kreativnosti i malo više kvalitetnijih glazbenih rješenja, Shore je pružio dramu zbog drame same i bez previše supstance. Izvrtio je koje dvije dramatične zborske teme koje su bile samo to- dramatične, ali ne i pretjerano impresivne, te ih ponavljao uz još možda dvije ili tri teme koje je utapao do iznemoglosti u orkestralnim varijacijama tako da se sve čini na prvi pogled puno raznovrsnije nego što jest. Glazba koju je Shore odradio profesionalno i sa puno znanja, no i glazba koja mi nekako prije svega odaje dojam da mu je to samo bio posao koji je htio odraditi, a ne i nešto što ga je posebno inspiriralo. Toj orkestralnoj glazbi fali suptilnosti koliko i samom filmu. Odlična glazba kao pratnja filmu koja će uspješno naglasiti sve potrebne trenutke na pravilan način, ali neće vam niti kroz film zaokupiti pažnju, a na soundtracku se njen smisao još više razvodnjava.

Shore se najbolje snašao sa nježnom temom hobita u „Concerning Hobbits“ koja keltskim ugođajem i kombinacijom tonova donekle na trenutke malo podsjeća i na glavnu instrumentalnu temu iz Cameronovog Titanica koja se uspješno i često provlači kroz soundtrack, a glavni i simpatičan dio spomenute skladbe na violini je može biti i najveći vrhunac ovog soundtracka. U narednim „The Shadow of the Past“ i „The Treason of Isengard“ Shore ulazi u područje koje fura do kraja albuma – orkestralna drama preko svih granica, te moćni zbor koji je tu samo da sve izgleda još strašnije i moćnije i koji se ne udaljava od više-manje dva tona zborskog gromoglasnog zavijanja kada je najveći naglasak na najdramtičnije i najstrašnije trenutke u filmu.

Općenito glazba kojoj silno fali više karaktera i doze kreativnosti koje tu jednostavno nema. Mislim da bi Danny Elfman ili Hans Zimmer ovakvom filmu dali svojom glazbom daleko više magije i karaktera, nego li je to učinio Shore sa svojim izljevima stereotipne tenzije i beskarakterne pompoznosti. A možda sam i u krivu. Teško je suditi dok se nešto ne čuje. Shore katkad kao da dotakne pokoju pravu ideju, a onda ju razvodni u miksu holivudske filmske glazbe koju smo čuli u životu već milijun puta i tako od dobre ideje ispadne neimpresivan rezulat. Nije toliko problem u samom pojmu 'holivudske glazbe' koliko u tome da Shore jednostavno to ne radi baš dobro.

Album zatvara Enya sa svojom skladbom „May it Be“ koja ostavlja daleko bolji i više sanjiv dojam od nekih ostalih pokušaja na albumu da se postigne slično kao primjerice u „Many Meetings“ koju spašava hobit tema ili „Council of Elrond“ koja je autorsko djelo od Enye koju također spašava hobit tema. Bez dojmljive hobit teme koja spašava većinu ovog soundtracka, te pokojeg Enyinog uleta, teško da bi se tu našlo išta zanimljivo. Preslušavanje u pravilu pruža prilično isprazno iskustvo preneseno kroz svu silinu orkestralne snage.

Shore zna napravit glazbu koja neće odudarati od tematike scena, niti privlačiti pažnju na nepravilan način, ali neće privući pažnju niti na pozitivan način. Može li se onda reći da je ovo loš soundtrack? Ne može jer služi svrsi, ali niti je zanimljiv za više od 2 preslušavanja, niti osim teme hobita i njenih varijacija pruža puno više van samog filma. Shore ima osjećaj za napraviti donekle prikladnu glazbenu pratnju filmu, ali ništa više od toga. Profesionalno je odradio posao, no posao njemu to očito samo i jest. Nimalo ne čudi da je zbog popularnosti filma Shore osvojio i Oscar, no daleko od toga da ga je i zaslužio.

Iako postoji i verzija sa čak 3 CD-a samo za prvi dio trilogije i tako još za sve dijelove trilogije sa baš svom glazbom, mislim da si za sada (ako ikad) ne bih priuštio da to sve preslušavam.

promjena: 30.10.2013. u 09:53:00