Elton John

Godina:2013
Vrsta:originalni album
Žanr:pop-rock, country-pop, gospel
Prosječna ocjena:3.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Oceans Away
  2.   Oscar Wilde Gets Out
  3.   A Town Called Jubilee
  4.   The Ballad of Blind Tom
  5.   Dream # 1
  6.   My Quicksand
  7.   Can't Stay Alone Tonight
  8.   Voyeur
  9.   Home Again
10.   Take This Dirty Water
11.   Dream # 2
12.   The New Fever Waltz
13.   Mexican Vacation (Kids in the Candlelight)
14.   Dream # 3
15.   The Diving Board
korisnik:
recenzirao: 25.09.2013. u 13:55:13

Najnoviji album od Eltona bio je iščekivan od fanova s nestrpljenjem predugo vremena, te je u V. Britaniji pri objavi došao čak na 3. mjesto. No, što reći o albumu koji je najavljen prije 3 godine, a trebao je biti objavljen prije dvije godine, no to je odgođeno samo zato da bi slušljiv uradak od grupe Pnau koji su miksali stare Eltonove pjesme dobio na značaju!? Što reći o albumu koji je bio revidiran više puta, te za koji su se snimale nove pjesme godinu kasnije, te izbacivale neke stare na uštrb novijih!? Što reći o albumu koji je bio najavljivan kao suho zlato i reklamiran čak bolje od mnogih svojih prethodnika u novom tisućljeću, te kojemu je sam naziv promijenjen u „Voyeur“, pa opet vraćen na „The Diving Board“!? I na kraju, što reći o Eltonovom albumu na kojemu ne sudjeluju članovi njegovog benda koji su sudjelovali od samih početaka!?
Kao Eltonov fan već sam došao do onog nivoa gdje sam naučio ne očekivati previše. Od Eltona se uvijek očekuje najviše, a Elton opet s druge strane zbilja rijetko razočara i praktički nikad ne podbaci, tako da bi se svaki njegov album koji je išta manje od savršenstva mogao nazvati 'lošim' iako je i dalje svjetlosnim godinama udaljen od tog pojma.

Teško je više reći u čijoj je službi Elton danas dok stvara glazbu. Da li je u službi okorjelih fanova s jednom nogom u grobu koji još uvijek uzaludno čekaju kopiju njegovog „Tumbleweed Connection“ albuma iz 1970? Da li je u službi pop komercijale kakvom je rasturao top liste od 1973. do 2000? Da li je još uvijek u službi hipsterskih kritičara kojima je počeo podilaziti 2001? Da li je u službi jednog puritanskog ovisnika o savršenim melodijama kakav sam ja? Ili je Elton tu napravio jedan album čisto sebi za dušu? Pretpostavljam da je odgovor na sva pitanja – Da. Također, u mnogim od tih pokušaja je donekle i podbacio. Iako tu imamo gospela, pop-countrya, jazza, mjuzikl pjesama, blues-rocka, balada, te još mnogočega, te iako album ostavlja dojam potencijalnog djela koje nije neimpresivno kako zvuči, te bi se moglo zavući pod kožu s vremenom, ipak kada se malo zastruže površina, tu nema nikakve pretjerane glazbene kreativnosti.
U svakom slučaju i više je nego impresivna Eltonova neuništivost, energija i sposobnost da i nakon više od 40 godina od početka karijere radi na mnogim glazbenim projektima. Eltonovi fanovi mogu biti najzahvalniji fanovi u povijesti jer drugi glazbenici i grupe nakon nekog vremena posustanu, objave po 1 ili 2 albuma u jednom desetljeću, te počnu raditi glazbu izrazito loše kvalitete ili jednostavno samo umru. Izgleda da Eltonu ništa od toga za sada nije u planu.

Ovaj album je za Eltona poluuspješan projekt kojime je sumirao svu povijest svoje glazbe i glazbe koja je utjecala na njega. Dobra strana albuma jest da je ovdje Elton spontaniji i opušteniji nego li je to bio ikada prije. Tu i tamo probije i koju granicu, te se ne boji ispasti smiješan i pretjerivati u netipičnim vokalnim akrobacijama, a klavir mu je ovdje najveći prijatelj sklon improvizacijama i lišen ikakvih zapreka koje bi bile ograničene samom strukturom pjesama.
S druge strane, pjesme jednostavno nisu toliko dobre koliko su mogle biti i u tome leži sva mudrost problema ovog albuma koju neki uporno zanemaruju jer ne žele ili ne mogu čuti da dosta pjesama ovdje jednostavno nije na nivou Eltonovih kapaciteta.
Tijekom 80-tih kada je objavljivao svake godine album, mogao si je priuštiti i pokoji mediokritetniji album, no danas, kada je već na 'zalazu karijere' koja doduše 'zalazi' već kojih 15 godina i kada su studijski albumi sve rijeđi, treba se zapitati može li si Elton priuštiti i jedan ovakav 'samo' pristojan album sa svojih 66 godina.

Ovaj album ne razočarava, ali niti ne oduševljava. Sam producent T-Bone Burnett je definitivno odradio odličan posao i pružio nam i pomalo drugačijeg Eltona koji je doduše opet i dalje Elton.
Tu je i Eltonov tekstopisac Bernie Taupin sa svojim uvijek zanimljivim i dojmljivim, no često i zakučastim tekstovima koje je teško shvatiti u potpunosti, no Taupinu je i cilj da mi sami dokučimo o čemu su tekstovi kada često niti on sam ne zna. Najveća zamjerka u vezi albuma je jedna stvar koju Elton radi već godinama, a to je da na album ne uključi ili u ovom slučaju izbaci najbolje pjesme. Da li mu na to aludiraju diskografski gurui ili je on sam već tamo negdje od 2001. u lobotomiziranom stanju da skuplja mimo albuma gomilu odličnih pjesama koje onda većina slušatelja nikad ne dobije priliku čuti, teško je reći. Prvo smo mogli popušiti da to radi zato jer mu je bitan 'flow' albuma, ali sada to više ne da nema smisla, već postaje iznimno iritantno. Nekada bi najbolje pjesme objavljivao kao singlove, a sada ih izbacuje s albuma zbog nekih 'elitističkih' i krajnje pogrešnih pojmova o kvaliteti albuma kojima se pametno nije opterećivao punih 30 godina do 2001.

Prvi singl s albuma je bila pjesma snimljena naknadno zajedno s još nekim pjesmama nakon odgode objave albuma. Pjesma je odlična „Home Again“ koja se svakim slušanjem zavlači sve više pod kožu. Donekle jednostavna, a opet Elton nije nikada napravio takvu melankoličnu i gotovo ambijentalnu skladbu koja kao da slušatelja uvlači u hladnoću i tugu nostalgije koju prati jedan osamljen zvuk imitacije vjetra (ili valova), te čija težina ne leži toliko na samoj melodiji koliko upravo na onim dijelovima između tonova. Pjesma kojoj je dano da diše i prepričava stanje psihe pojedinca kojemu nedostaju neka davna vremena, možda i iz djetinjstva ili jednostavno taj osjećaj sigurnosti i doma. Za sam singl je upotrijebljena skraćena verzija (na žalost) za koju je napravljen jedan od najljepših spotova do sada u Eltonovoj karijeri. Pjesma koja je definitivno jedan od doduše rijetkih vrhunaca ovog albuma. Pjesma koja onima otvorenih ušiju dopušta da ju apsorbiraju i dožive nakon više slušanja svu njenu magiju. To mu je najbolji uvodni singl s originalnog albuma još od davne 1995. godine i singla „Believe“. Na prvu možda djeluje jednostavno, no nakon više slušanja sva snaga, zrelost i dubina dolaze do svog maksimuma izražaja.

U tom drugom dijelu dodavanja novih pjesama došla nam je i „Oceans Away“ koja otvara album. Unatoč tome što je većini slušatelja ova pjesma odzvonila kao pozitivnija s albuma i unatoč tome što ima snažan tekst, meni jednostavno predstavlja Eltonov manjak inspiracije da sklada nešto što nema ovako iritantno predvidljive i nezanimljive harmonije s obzirom na njegove skladateljske mogućnosti. Takvu glazbu je već radio zadnjih godina u mjuziklima (no često i sa boljim rezultatom) i mislim da bih definitivno mogao preživjeti bez takvog bezličnog uvoda.

No, stvari kreću na bolje sa iduće 3 pjesme koje su doduše i najjači blok pjesama na ovom albumu. Uvodnu „Oceans Away“ slijedi genijalna „Oscar Wilde Gets Out“ koja je bez imalo sumnje vrhunac ovog albuma i nešto najbolje što je Elton ponudio u zadnjih 13 godina, a i automatski bi ta pjesma ušla u njegovih top 100 ili čak top 50 skladbi. Upravo nešto što bih očekivao od Eltona danas i dokaz da još uvijek nije izgubio dar da napravi takvu savršenu skladbu koja je u ovom slučaju i dodatno začinjena sa genijalnim aranžmanom koji dodatno naglašava čar, a najbolji instrumentalni dijelovi dolaze od naša dva već naširoko poznata čelista Šulića i Hausera i to daje pjesmi još dodatnu i mračniju dimenziju. Šulić i Hauser su doprinijeli i još nekim pjesmama na albumu. Posveta Oscar Wildeu na koju bi sigurno i sam Oscar bio ponosan. Iako je jedan dio melodije jako sličan jednoj njegovoj B-strani singla iz 2004. opraštam mu tu sitnicu.

Slijedi ju „Town Called Jubilee“ koja je za Eltona već stereotipna rootsy stvar koju bi mogao skladati u snu, a i takve pjesme su bile već par puta na ponudi na prijašnjim albumima. Elton ovdje zbilja otpušta kočnice i stvara pjesmu koja prolazi kao pristojan uradak, no ništa više, niti manje od toga. Tada dolazi bijesna i na melodijskom nivou sasvim nepredvidljiva, te donekle eksperimentalna „The Ballad of Blind Tom“ o nekadašnjem genijalnom crnom slijepom pijanistu koji je bio rođen sredinom 19-og stoljeća i to kao rob. Eltonov savršeni klavirski rif dolazi od utjecaja klasične glazbe, a i sama melodija koja ju prati odlazi u razna i nepredvidljiva područja i ne zaostaje puno za samim rifom koji je ovdje glavna okosnica same pjesme i jasno aludira na genijalno sviranje slijepog Tome gdje Elton kao da želi na neki način reinkarnirati virtuoznost već odavno preminulog i pomalo zaboravljenog pijanističkog genijalca. Nema ništa ljepše nego čuti Eltona kako stvara nešto što samo on zna stvoriti na taj način. Nema danas, niti je bilo ikada glazbenika koji bi uspjeli toliko iskonske ljutnje, snage, strasti i same kreativnosti unijeti pri stvaranju ovakvih skladbi s karakterom kojega danas kao da se mnogi glazbenici boje. Sva ta tonska ljutnja i nepredvidljivost dobro opisuju i nepredvidljivo ponašanje autističnog Tom Wigginsa.
Naravno, uz tu stvar kao protutežu na albumu imamo i generičnu bluesy stvar „Mexican Vacation“ koja može jedino poslužiti za oduševljenje onima kojima je išta van predvidljivih i jednostavnih harmonija preveliki izazov za preslušavanje. Pjesma nije preloša, ali do sada što se tog stila tiče, definitivno najslabija stvar od Eltona vjerojatno u cijeloj karijeri. Jedino zbilja dobro u toj pjesmi su Eltonov vokal i izvedba, dok sama pjesma podbacuje.

Nakon te četvrte balade o slijepom Tomi, album ulazi u jedno nedorečeno područje ispunjeno pjesmama koje na glazbenom nivou kvalitetom variraju, nipošto ne oduševljavaju i katkad me ostavljaju potpuno hladnim. „My Quicksand“ je rastezljiva balada u stilu njegovog propalog mjuzikl projekta o vampiru Lestatu, a najzanimljiviji dio pjesme je klavirski jazzy komad u kojemu Elton posuđuje na tren i dio popularne klasične skladbe „King of the Mountain Hall“ od Griega. Kreativno, ali ne i impresivno.

Voyeur“ se bori da bude zarazna za uho, no u tome donekle i podbacuje, a country-pop balada „Can't Stay Alone Tonight“ je poput slabije kopije njegove „Turn the Lights Out When You Leave“ pjesme iz 2004. u kojoj je sama melodija u mostu pjesme daleko bolja od ostatka pjesme čija relativna melodijska kompleksnost i dalje podbacuje u tome da pogodi neku smislenu melodijsku temu koja bi zaintrigirala slušatelja.

Malo više emocija Elton nudi u valceru „The New Fever Waltz“ u priči o nekadašnjim ranama, te ratu koja bi možda čak i prošla kao jedna od boljih pjesama kao možda i surova gospel stvar „Take This Dirty Water“ koja unatoč pretjeranoj opuštenosti i ne baš zanimljivo razrađenoj ideji naginje k pozitivnijem rezultatu. Album zatvara jazzy-cabaret stvar „The Diving Board“ koja ostavlja dojam stare debele žabe koja se teško i umorno povlači naokolo. Pjesma koja je navodno trebala biti jedan od najvećih aduta me isprva ostavila prilično ravnodušnim, no s vremenom je čar ove pomalo ekstravagantne pjesme došla do izražaja.

Album je prošaran i sa 3 zanimljive, no prekratke „Dream“ klavirske sekvence od kojih je najzanimljivija zadnja gdje Elton prvi put u karijeri odlazi samo nakratko u jazz vode.

Elton je više stavljao naglaske na ideju i izražavanje, nego na zbilja kvalitetne skladbe. Možda bi trebalo daleko više truda da takav pristup i u samoj praksi da pozitivan rezultat. No, ovo je mogao biti bolji album. Pjesma isključena s albuma kao što je predivna balada „5th Avenue“ sa gotovo epski tužnom pričom je jedna od najboljih Eltonovih skladbi u zadnjih 15 godina koja slušatelja odmah zarobi svojom prekrasnom melodijom i jednostavnim, ali odličnim aranžmanom. Pošto većina ljudi nabavlja originalan album, nikada ju neće niti čuti. Druga izbačena pjesma je melodična i iznimno topla i simpatična balada „Candlelit Bedroom“ koja ima lijepu i jednostavnu, ali nimalo banalnu melodiju koja je bolja od 90 % samog albuma. Treća izbačena pjesma je „Gauguin Gone Hollywood“ koja je također bolja od većine albuma. Da, zvučim kao pokvarena ploča jer sve izbačene pjesme su daleko bolje od 90% pjesama s albuma.

Jedino japanska i možda neke američke verzije imaju dostupne sve 3 izbačene pjesme.

Eltonove loše prosudbe dovele su do jednostavno rečeno slabijeg albuma nego li je trebao biti. Osobno bih izbacio kojih 5 pjesama s albuma samo da na njemu budu te 3 bolje i album bi možda dobio čak i cijelu ocjenu više. S druge strane, da se s postojeće verzije još isključe jedini istinski aduti ovoga albuma „Home Again“, „Oscar Wilde Gets Out“ i „The Ballad of Blind Tom“, ovo bi bio zasigurno jedan od najnedorečenijih albuma u Eltonovoj karijeri tim više što Elton živi u uvjerenju da sada radi bolje albume nego je u 90-ima. Ruku na srce i nogom u guzicu kritičarima koji prepisuju od ostalih kritičara, no Elton je 90-ih napravio 3 briljantna solo albuma čiju kvalitetu u novom tisućljeću nije uspio više ponoviti koliko god se katkad i jako približio toj glazbenoj kreativnosti iz 1990-ih. Iako je tada bio prezren kao pop i adult contemporary glazbenik, svejedno je nizao ne samo genijalne singlove, već i genijalne albume.

Ovo je album gdje je Elton lagano već izgubio doticaj sa stvarnošću kao i sa sjećanjem na to što ga je učinilo zbilja slavnim, te gdje leži njegova najveća snaga. Okosnica te snage nije u produkciji, niti u sviranju klavira, niti u pjevanju, niti u 'rokanju', niti aranžiranju. Ta snaga je u njegovoj sposobnosti da sklada genijalne pjesme. Da je kojim slučajem ovo zadnji album u Eltonovoj karijeri bio bi samo relativno pristojan spomenik glazbeniku koji je davao i daleko više od ovdje ponuđenoga i to i na onim odličnim albumima koje su kritičari i pljuvali. Ovaj album nije baš preteško razočaranje, no to ne mijenja činjenicu da uz jako mali broj odličnih skladbi sadrži i niz do sada slabijih pjesama u ovom stoljeću što se Eltonove diskografije tiče.

Album koji je na kraju ipak najviše od svega nešto poput ode snobizmu, produkcijskim čistuncima, konceptualnim freakovima, glazbenim kritičarima i elitističkim iluzijama. Turbo kvalitetan album ispunjen prosječnim pjesmama. Oksimoron najvišeg stupnja. Nove fanove Elton može isključiti. Sve to ostavlja još daleko više gorak okus kad je i više nego jasno da je ovo sa samo 10 pjesama mogao biti i prilično bolji album. Izbacivati odlične pjesme na uštrb slabijih iskazuje Eltonov sve više zabrinjavajući način razmišljanja. Zbog čak krajnje glupih Eltonovih poteza, u samom startu precijenjenog albuma od mnogih fanova i kritičara, te prosječnog glazbenog rezultata odličnog glazbenika koji očito živi danas u zabludama i iluzijama, više od 3 ne mogu dati ovome albumu.

To da je ovaj album iole bolji na 'umjetničkom' nivou od ikojeg Eltonovog prethodnika je obična elitistička šarada. Pristojan album glazbenog genijalca koji si pojam "pristojan" više ne bi u ovom stadiju karijere smio priuštiti.

EDIT:

2 i pol godine nakon prvog slušanja, moram priznati da mi se album malo više zavukao pod kožu i naspram lošeg dojma koji je ostavio novi Wonderful Crazy Night album, The Diving Board je čak zasjao, te definitivno zaslužio još pola ocjene više.

Najnoviji album od Eltona bio je iščekivan od fanova s nestrpljenjem predugo vremena, te je u V. Britaniji pri objavi došao čak na 3. mjesto. No, što reći o albumu koji je najavljen prije 3 godine, a trebao je biti objavljen prije dvije godine, no to je odgođeno samo zato da bi slušljiv uradak od grupe Pnau koji su miksali stare Eltonove pjesme dobio na značaju!? Što reći o albumu koji je bio revidiran više puta, te za koji su se snimale nove pjesme godinu kasnije, te izbacivale neke stare na uštrb novijih!? Što reći o albumu koji je bio najavljivan kao suho zlato i reklamiran čak bolje od mnogih svojih prethodnika u novom tisućljeću, te kojemu je sam naziv promijenjen u „Voyeur“, pa opet vraćen na „The Diving Board“!? I na kraju, što reći o Eltonovom albumu na kojemu ne sudjeluju članovi njegovog benda koji su sudjelovali od samih početaka!?
Kao Eltonov fan već sam došao do onog nivoa gdje sam naučio ne očekivati previše. Od Eltona se uvijek očekuje najviše, a Elton opet s druge strane zbilja rijetko razočara i praktički nikad ne podbaci, tako da bi se svaki njegov album koji je išta manje od savršenstva mogao nazvati 'lošim' iako je i dalje svjetlosnim godinama udaljen od tog pojma.

Teško je više reći u čijoj je službi Elton danas dok stvara glazbu. Da li je u službi okorjelih fanova s jednom nogom u grobu koji još uvijek uzaludno čekaju kopiju njegovog „Tumbleweed Connection“ albuma iz 1970? Da li je u službi pop komercijale kakvom je rasturao top liste od 1973. do 2000? Da li je još uvijek u službi hipsterskih kritičara kojima je počeo podilaziti 2001? Da li je u službi jednog puritanskog ovisnika o savršenim melodijama kakav sam ja? Ili je Elton tu napravio jedan album čisto sebi za dušu? Pretpostavljam da je odgovor na sva pitanja – Da. Također, u mnogim od tih pokušaja je donekle i podbacio. Iako tu imamo gospela, pop-countrya, jazza, mjuzikl pjesama, blues-rocka, balada, te još mnogočega, te iako album ostavlja dojam potencijalnog djela koje nije neimpresivno kako zvuči, te bi se moglo zavući pod kožu s vremenom, ipak kada se malo zastruže površina, tu nema nikakve pretjerane glazbene kreativnosti.
U svakom slučaju i više je nego impresivna Eltonova neuništivost, energija i sposobnost da i nakon više od 40 godina od početka karijere radi na mnogim glazbenim projektima. Eltonovi fanovi mogu biti najzahvalniji fanovi u povijesti jer drugi glazbenici i grupe nakon nekog vremena posustanu, objave po 1 ili 2 albuma u jednom desetljeću, te počnu raditi glazbu izrazito loše kvalitete ili jednostavno samo umru. Izgleda da Eltonu ništa od toga za sada nije u planu.

Ovaj album je za Eltona poluuspješan projekt kojime je sumirao svu povijest svoje glazbe i glazbe koja je utjecala na njega. Dobra strana albuma jest da je ovdje Elton spontaniji i opušteniji nego li je to bio ikada prije. Tu i tamo probije i koju granicu, te se ne boji ispasti smiješan i pretjerivati u netipičnim vokalnim akrobacijama, a klavir mu je ovdje najveći prijatelj sklon improvizacijama i lišen ikakvih zapreka koje bi bile ograničene samom strukturom pjesama.
S druge strane, pjesme jednostavno nisu toliko dobre koliko su mogle biti i u tome leži sva mudrost problema ovog albuma koju neki uporno zanemaruju jer ne žele ili ne mogu čuti da dosta pjesama ovdje jednostavno nije na nivou Eltonovih kapaciteta.
Tijekom 80-tih kada je objavljivao svake godine album, mogao si je priuštiti i pokoji mediokritetniji album, no danas, kada je već na 'zalazu karijere' koja doduše 'zalazi' već kojih 15 godina i kada su studijski albumi sve rijeđi, treba se zapitati može li si Elton priuštiti i jedan ovakav 'samo' pristojan album sa svojih 66 godina.

Ovaj album ne razočarava, ali niti ne oduševljava. Sam producent T-Bone Burnett je definitivno odradio odličan posao i pružio nam i pomalo drugačijeg Eltona koji je doduše opet i dalje Elton.
Tu je i Eltonov tekstopisac Bernie Taupin sa svojim uvijek zanimljivim i dojmljivim, no često i zakučastim tekstovima koje je teško shvatiti u potpunosti, no Taupinu je i cilj da mi sami dokučimo o čemu su tekstovi kada često niti on sam ne zna. Najveća zamjerka u vezi albuma je jedna stvar koju Elton radi već godinama, a to je da na album ne uključi ili u ovom slučaju izbaci najbolje pjesme. Da li mu na to aludiraju diskografski gurui ili je on sam već tamo negdje od 2001. u lobotomiziranom stanju da skuplja mimo albuma gomilu odličnih pjesama koje onda većina slušatelja nikad ne dobije priliku čuti, teško je reći. Prvo smo mogli popušiti da to radi zato jer mu je bitan 'flow' albuma, ali sada to više ne da nema smisla, već postaje iznimno iritantno. Nekada bi najbolje pjesme objavljivao kao singlove, a sada ih izbacuje s albuma zbog nekih 'elitističkih' i krajnje pogrešnih pojmova o kvaliteti albuma kojima se pametno nije opterećivao punih 30 godina do 2001.

Prvi singl s albuma je bila pjesma snimljena naknadno zajedno s još nekim pjesmama nakon odgode objave albuma. Pjesma je odlična „Home Again“ koja se svakim slušanjem zavlači sve više pod kožu. Donekle jednostavna, a opet Elton nije nikada napravio takvu melankoličnu i gotovo ambijentalnu skladbu koja kao da slušatelja uvlači u hladnoću i tugu nostalgije koju prati jedan osamljen zvuk imitacije vjetra (ili valova), te čija težina ne leži toliko na samoj melodiji koliko upravo na onim dijelovima između tonova. Pjesma kojoj je dano da diše i prepričava stanje psihe pojedinca kojemu nedostaju neka davna vremena, možda i iz djetinjstva ili jednostavno taj osjećaj sigurnosti i doma. Za sam singl je upotrijebljena skraćena verzija (na žalost) za koju je napravljen jedan od najljepših spotova do sada u Eltonovoj karijeri. Pjesma koja je definitivno jedan od doduše rijetkih vrhunaca ovog albuma. Pjesma koja onima otvorenih ušiju dopušta da ju apsorbiraju i dožive nakon više slušanja svu njenu magiju. To mu je najbolji uvodni singl s originalnog albuma još od davne 1995. godine i singla „Believe“. Na prvu možda djeluje jednostavno, no nakon više slušanja sva snaga, zrelost i dubina dolaze do svog maksimuma izražaja.

U tom drugom dijelu dodavanja novih pjesama došla nam je i „Oceans Away“ koja otvara album. Unatoč tome što je većini slušatelja ova pjesma odzvonila kao pozitivnija s albuma i unatoč tome što ima snažan tekst, meni jednostavno predstavlja Eltonov manjak inspiracije da sklada nešto što nema ovako iritantno predvidljive i nezanimljive harmonije s obzirom na njegove skladateljske mogućnosti. Takvu glazbu je već radio zadnjih godina u mjuziklima (no često i sa boljim rezultatom) i mislim da bih definitivno mogao preživjeti bez takvog bezličnog uvoda.

No, stvari kreću na bolje sa iduće 3 pjesme koje su doduše i najjači blok pjesama na ovom albumu. Uvodnu „Oceans Away“ slijedi genijalna „Oscar Wilde Gets Out“ koja je bez imalo sumnje vrhunac ovog albuma i nešto najbolje što je Elton ponudio u zadnjih 13 godina, a i automatski bi ta pjesma ušla u njegovih top 100 ili čak top 50 skladbi. Upravo nešto što bih očekivao od Eltona danas i dokaz da još uvijek nije izgubio dar da napravi takvu savršenu skladbu koja je u ovom slučaju i dodatno začinjena sa genijalnim aranžmanom koji dodatno naglašava čar, a najbolji instrumentalni dijelovi dolaze od naša dva već naširoko poznata čelista Šulića i Hausera i to daje pjesmi još dodatnu i mračniju dimenziju. Šulić i Hauser su doprinijeli i još nekim pjesmama na albumu. Posveta Oscar Wildeu na koju bi sigurno i sam Oscar bio ponosan. Iako je jedan dio melodije jako sličan jednoj njegovoj B-strani singla iz 2004. opraštam mu tu sitnicu.

Slijedi ju „Town Called Jubilee“ koja je za Eltona već stereotipna rootsy stvar koju bi mogao skladati u snu, a i takve pjesme su bile već par puta na ponudi na prijašnjim albumima. Elton ovdje zbilja otpušta kočnice i stvara pjesmu koja prolazi kao pristojan uradak, no ništa više, niti manje od toga. Tada dolazi bijesna i na melodijskom nivou sasvim nepredvidljiva, te donekle eksperimentalna „The Ballad of Blind Tom“ o nekadašnjem genijalnom crnom slijepom pijanistu koji je bio rođen sredinom 19-og stoljeća i to kao rob. Eltonov savršeni klavirski rif dolazi od utjecaja klasične glazbe, a i sama melodija koja ju prati odlazi u razna i nepredvidljiva područja i ne zaostaje puno za samim rifom koji je ovdje glavna okosnica same pjesme i jasno aludira na genijalno sviranje slijepog Tome gdje Elton kao da želi na neki način reinkarnirati virtuoznost već odavno preminulog i pomalo zaboravljenog pijanističkog genijalca. Nema ništa ljepše nego čuti Eltona kako stvara nešto što samo on zna stvoriti na taj način. Nema danas, niti je bilo ikada glazbenika koji bi uspjeli toliko iskonske ljutnje, snage, strasti i same kreativnosti unijeti pri stvaranju ovakvih skladbi s karakterom kojega danas kao da se mnogi glazbenici boje. Sva ta tonska ljutnja i nepredvidljivost dobro opisuju i nepredvidljivo ponašanje autističnog Tom Wigginsa.
Naravno, uz tu stvar kao protutežu na albumu imamo i generičnu bluesy stvar „Mexican Vacation“ koja može jedino poslužiti za oduševljenje onima kojima je išta van predvidljivih i jednostavnih harmonija preveliki izazov za preslušavanje. Pjesma nije preloša, ali do sada što se tog stila tiče, definitivno najslabija stvar od Eltona vjerojatno u cijeloj karijeri. Jedino zbilja dobro u toj pjesmi su Eltonov vokal i izvedba, dok sama pjesma podbacuje.

Nakon te četvrte balade o slijepom Tomi, album ulazi u jedno nedorečeno područje ispunjeno pjesmama koje na glazbenom nivou kvalitetom variraju, nipošto ne oduševljavaju i katkad me ostavljaju potpuno hladnim. „My Quicksand“ je rastezljiva balada u stilu njegovog propalog mjuzikl projekta o vampiru Lestatu, a najzanimljiviji dio pjesme je klavirski jazzy komad u kojemu Elton posuđuje na tren i dio popularne klasične skladbe „King of the Mountain Hall“ od Griega. Kreativno, ali ne i impresivno.

Voyeur“ se bori da bude zarazna za uho, no u tome donekle i podbacuje, a country-pop balada „Can't Stay Alone Tonight“ je poput slabije kopije njegove „Turn the Lights Out When You Leave“ pjesme iz 2004. u kojoj je sama melodija u mostu pjesme daleko bolja od ostatka pjesme čija relativna melodijska kompleksnost i dalje podbacuje u tome da pogodi neku smislenu melodijsku temu koja bi zaintrigirala slušatelja.

Malo više emocija Elton nudi u valceru „The New Fever Waltz“ u priči o nekadašnjim ranama, te ratu koja bi možda čak i prošla kao jedna od boljih pjesama kao možda i surova gospel stvar „Take This Dirty Water“ koja unatoč pretjeranoj opuštenosti i ne baš zanimljivo razrađenoj ideji naginje k pozitivnijem rezultatu. Album zatvara jazzy-cabaret stvar „The Diving Board“ koja ostavlja dojam stare debele žabe koja se teško i umorno povlači naokolo. Pjesma koja je navodno trebala biti jedan od najvećih aduta me isprva ostavila prilično ravnodušnim, no s vremenom je čar ove pomalo ekstravagantne pjesme došla do izražaja.

Album je prošaran i sa 3 zanimljive, no prekratke „Dream“ klavirske sekvence od kojih je najzanimljivija zadnja gdje Elton prvi put u karijeri odlazi samo nakratko u jazz vode.

Elton je više stavljao naglaske na ideju i izražavanje, nego na zbilja kvalitetne skladbe. Možda bi trebalo daleko više truda da takav pristup i u samoj praksi da pozitivan rezultat. No, ovo je mogao biti bolji album. Pjesma isključena s albuma kao što je predivna balada „5th Avenue“ sa gotovo epski tužnom pričom je jedna od najboljih Eltonovih skladbi u zadnjih 15 godina koja slušatelja odmah zarobi svojom prekrasnom melodijom i jednostavnim, ali odličnim aranžmanom. Pošto većina ljudi nabavlja originalan album, nikada ju neće niti čuti. Druga izbačena pjesma je melodična i iznimno topla i simpatična balada „Candlelit Bedroom“ koja ima lijepu i jednostavnu, ali nimalo banalnu melodiju koja je bolja od 90 % samog albuma. Treća izbačena pjesma je „Gauguin Gone Hollywood“ koja je također bolja od većine albuma. Da, zvučim kao pokvarena ploča jer sve izbačene pjesme su daleko bolje od 90% pjesama s albuma.

Jedino japanska i možda neke američke verzije imaju dostupne sve 3 izbačene pjesme.

Eltonove loše prosudbe dovele su do jednostavno rečeno slabijeg albuma nego li je trebao biti. Osobno bih izbacio kojih 5 pjesama s albuma samo da na njemu budu te 3 bolje i album bi možda dobio čak i cijelu ocjenu više. S druge strane, da se s postojeće verzije još isključe jedini istinski aduti ovoga albuma „Home Again“, „Oscar Wilde Gets Out“ i „The Ballad of Blind Tom“, ovo bi bio zasigurno jedan od najnedorečenijih albuma u Eltonovoj karijeri tim više što Elton živi u uvjerenju da sada radi bolje albume nego je u 90-ima. Ruku na srce i nogom u guzicu kritičarima koji prepisuju od ostalih kritičara, no Elton je 90-ih napravio 3 briljantna solo albuma čiju kvalitetu u novom tisućljeću nije uspio više ponoviti koliko god se katkad i jako približio toj glazbenoj kreativnosti iz 1990-ih. Iako je tada bio prezren kao pop i adult contemporary glazbenik, svejedno je nizao ne samo genijalne singlove, već i genijalne albume.

Ovo je album gdje je Elton lagano već izgubio doticaj sa stvarnošću kao i sa sjećanjem na to što ga je učinilo zbilja slavnim, te gdje leži njegova najveća snaga. Okosnica te snage nije u produkciji, niti u sviranju klavira, niti u pjevanju, niti u 'rokanju', niti aranžiranju. Ta snaga je u njegovoj sposobnosti da sklada genijalne pjesme. Da je kojim slučajem ovo zadnji album u Eltonovoj karijeri bio bi samo relativno pristojan spomenik glazbeniku koji je davao i daleko više od ovdje ponuđenoga i to i na onim odličnim albumima koje su kritičari i pljuvali. Ovaj album nije baš preteško razočaranje, no to ne mijenja činjenicu da uz jako mali broj odličnih skladbi sadrži i niz do sada slabijih pjesama u ovom stoljeću što se Eltonove diskografije tiče.

Album koji je na kraju ipak najviše od svega nešto poput ode snobizmu, produkcijskim čistuncima, konceptualnim freakovima, glazbenim kritičarima i elitističkim iluzijama. Turbo kvalitetan album ispunjen prosječnim pjesmama. Oksimoron najvišeg stupnja. Nove fanove Elton može isključiti. Sve to ostavlja još daleko više gorak okus kad je i više nego jasno da je ovo sa samo 10 pjesama mogao biti i prilično bolji album. Izbacivati odlične pjesme na uštrb slabijih iskazuje Eltonov sve više zabrinjavajući način razmišljanja. Zbog čak krajnje glupih Eltonovih poteza, u samom startu precijenjenog albuma od mnogih fanova i kritičara, te prosječnog glazbenog rezultata odličnog glazbenika koji očito živi danas u zabludama i iluzijama, više od 3 ne mogu dati ovome albumu.

To da je ovaj album iole bolji na 'umjetničkom' nivou od ikojeg Eltonovog prethodnika je obična elitistička šarada. Pristojan album glazbenog genijalca koji si pojam "pristojan" više ne bi u ovom stadiju karijere smio priuštiti.

EDIT:

2 i pol godine nakon prvog slušanja, moram priznati da mi se album malo više zavukao pod kožu i naspram lošeg dojma koji je ostavio novi Wonderful Crazy Night album, The Diving Board je čak zasjao, te definitivno zaslužio još pola ocjene više.

promjena: 09.02.2016. u 20:28:22