Massive Attack

Godina:1998
Vrsta:originalni album
Žanr:trip hop, elektronika, eksperimentalni rock
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Angel
  2.   Risingson
  3.   Teardrop
  4.   Inertia Creeps
  5.   Exchange
  6.   Dissolved Girl
  7.   Man Next Door
  8.   Black Milk
  9.   Mezzanine
10.   Group Four
11.   (Exchange)
korisnik:
recenzirao: 29.09.2013. u 16:49:20

Očevi trip-hop žanra, Massive Attack, su svojim trećim albumom vjerojatno dosegli vrhunac kreativnosti, te stvorili jedan impresivan kolaž elektroničkih zvukova. To je također njihov prvi album koji sam imao prilike čuti. Možda je najveći adut ovog albuma cjelokupan ugođaj kojime je stvorena jedna mračna, osamljena, hladna i pomalo radioaktivna atmosfera što je postignuto cijelim nizom neisforsiranih i odlično ukomponiranih glazbenih elemenata i zvučnih efekata koji su bez nepotrebnog pretjerivanja uspjeli stvoriti optimum jedne dojmljive zvučne kulise. Sjećam se da je glazba s ovog albuma bila iskorištena bezbroj puta u mnogobrojnim serijama i filmovima što ovaj album također čini i velikim kulturološkim fenomenom.

Iako se 1990-ih pričalo da je trip-hop glazba budućnosti, to se naravno do danas promijenilo i transformiralo u razne ostale glazbene hibride. U svakom slučaju ovaj glazbeni hibrid od Massive Attacka započeo je nešto novo, drugačije i hrabro, a da pritom nije zvučalo niti djetinjasto, niti kao kakofonično pretjerivanje. Massive Attack su uspjeli stvoriti nešto što je bila kombinacija mnogih žanrova, a da je bilo impresivnije od tih mnogih žanrova kao zasebnih.

Sve pjesme na albumu su u pravilu izrađene na idejama nekih starih pjesama, no preslušavajući album, jako malo veze imaju s tim pjesmama. Semplovi pokupljeni više kao ideje, nego glazbena rješenja.

Album otvara mračna „Angel“ koja već svojim uvodnim dubokim ritmom i laganom nadogradnjom jezivih zvukova stvara odmah tjeskobu kod slušatelja. Tada se uključuje vokal reggae glazbenika Horace Andya, a onda prerasta u snažni gitaristički klimaks. Samo jedan od mnogih vrhunaca albuma.

Slijedi ju ništa manje tjeskobna „Risingson“ sa vokalima samih Attackovaca, nakon koje dolazi jedna od najboljih stvari „Teardrop“ u kojoj kao da se doslovno može osjetiti kapanje kiše uz nježan vokal Elizabeth Fraser iz grupe Cocteau Twins. Iako je bilo u planu i da Madonna otpjeva ovu pjesmu, glasovi su presudili u korist Elizabeth. Za pjesmu je napravljen pomalo bizaran spot fetusa koji pjeva, a dio pjesme je upotrijebljen za glavnu temu TV serije „Dr. House“.

Sve prve 4 pjesme s albuma su bile objavljene i kao singlovi, a kao zadnji singl je objavljena četvrta stvar po redu na albumu „Inertia Creeps“ sa zanimljivim istočnjačkim štihom u tekstu o lošoj ljubavnoj vezi koju je Robert del Naja bazirao na svom iskustvu.

Tada slijedi zanimljiv instrumental „Exchange“ koji i zatvara album u verziji s vokalom, te pomalo i poželjno razbija mračan zvuk albuma sa svojim opuštajućim i meditativnim zvucima.

Album dalje nastavlja u mračnom tonu, a neki od favorita su mi još „Dissolved Girl“, te „Group Four“ čiji se zanimljiv ritam prema kraju sve više pojačava, da bi počeo tada usporavati, te na kraju stao u toj možda malo predugačkoj i melodijski nedorečenoj, no i dalje vrlo zanimljivoj skladbi.
Ne može se reći da na albumu ima ijedne stvari koja bi odskakala kao slabija. Cijeli album je pomno osmišljen u detalje, te jedino možda samo na trenutke stvara dojam da su neke ideje možda mrvu preižvakane i već ponovljene na samom albumu.

Radi se o jednom iznimno apstraktnom glazbenom djelu koje je ispunjeno s bezbroj bogatih glazbenih slojeva, te uspješno realiziranih ideja. Može se reći da i danas, 15 godina nakon objave, ovaj album i dalje zvuči kao potencijalna glazba budućnosti.
Čini mi se da tu nije toliko stavljen naglasak na tekstove koji su uglavnom isto donekle apstraktne prirode, koliko na zvučno-glazbenu podlogu i dojmove koje ta glazba stvara. Glazba kao savršena za slušanje u određenom raspoloženju, te primjerice po noći u mraku.

Album koji s jedne strane defnitivno ne spada pod pretjerano 'moj' žanr glazbe, ali je kreativnost ovog albuma jednostavno nemoguće zanemariti i to je ono što kvalitetna glazba uspijeva učiniti – privući pažnju. Unatoč priličnoj apstraktnosti, ponekoj grotesknosti, te hladnoći, može se reći da ovaj album sve te pojmove prikazuje u pozitivnom svjetlu. Iako je album nastajao na pomalo zbrkan način i za vrijeme kada je dolazilo do nesuglasica unutar benda, svejedno se stječe dojam kao da je ovdje svaki zvuk i ton osmišljen i realiziran do najmanjeg detalja. Cijeli spektar širine, visine, dubine, teksture, boja i dojmova ovog albuma otkriva svakim preslušavanjem nešto novo.

Album koji ne zove slušatelja da ga analizira, već da ga doživi kao cjelinu.

Očevi trip-hop žanra, Massive Attack, su svojim trećim albumom vjerojatno dosegli vrhunac kreativnosti, te stvorili jedan impresivan kolaž elektroničkih zvukova. To je također njihov prvi album koji sam imao prilike čuti. Možda je najveći adut ovog albuma cjelokupan ugođaj kojime je stvorena jedna mračna, osamljena, hladna i pomalo radioaktivna atmosfera što je postignuto cijelim nizom neisforsiranih i odlično ukomponiranih glazbenih elemenata i zvučnih efekata koji su bez nepotrebnog pretjerivanja uspjeli stvoriti optimum jedne dojmljive zvučne kulise. Sjećam se da je glazba s ovog albuma bila iskorištena bezbroj puta u mnogobrojnim serijama i filmovima što ovaj album također čini i velikim kulturološkim fenomenom.

Iako se 1990-ih pričalo da je trip-hop glazba budućnosti, to se naravno do danas promijenilo i transformiralo u razne ostale glazbene hibride. U svakom slučaju ovaj glazbeni hibrid od Massive Attacka započeo je nešto novo, drugačije i hrabro, a da pritom nije zvučalo niti djetinjasto, niti kao kakofonično pretjerivanje. Massive Attack su uspjeli stvoriti nešto što je bila kombinacija mnogih žanrova, a da je bilo impresivnije od tih mnogih žanrova kao zasebnih.

Sve pjesme na albumu su u pravilu izrađene na idejama nekih starih pjesama, no preslušavajući album, jako malo veze imaju s tim pjesmama. Semplovi pokupljeni više kao ideje, nego glazbena rješenja.

Album otvara mračna „Angel“ koja već svojim uvodnim dubokim ritmom i laganom nadogradnjom jezivih zvukova stvara odmah tjeskobu kod slušatelja. Tada se uključuje vokal reggae glazbenika Horace Andya, a onda prerasta u snažni gitaristički klimaks. Samo jedan od mnogih vrhunaca albuma.

Slijedi ju ništa manje tjeskobna „Risingson“ sa vokalima samih Attackovaca, nakon koje dolazi jedna od najboljih stvari „Teardrop“ u kojoj kao da se doslovno može osjetiti kapanje kiše uz nježan vokal Elizabeth Fraser iz grupe Cocteau Twins. Iako je bilo u planu i da Madonna otpjeva ovu pjesmu, glasovi su presudili u korist Elizabeth. Za pjesmu je napravljen pomalo bizaran spot fetusa koji pjeva, a dio pjesme je upotrijebljen za glavnu temu TV serije „Dr. House“.

Sve prve 4 pjesme s albuma su bile objavljene i kao singlovi, a kao zadnji singl je objavljena četvrta stvar po redu na albumu „Inertia Creeps“ sa zanimljivim istočnjačkim štihom u tekstu o lošoj ljubavnoj vezi koju je Robert del Naja bazirao na svom iskustvu.

Tada slijedi zanimljiv instrumental „Exchange“ koji i zatvara album u verziji s vokalom, te pomalo i poželjno razbija mračan zvuk albuma sa svojim opuštajućim i meditativnim zvucima.

Album dalje nastavlja u mračnom tonu, a neki od favorita su mi još „Dissolved Girl“, te „Group Four“ čiji se zanimljiv ritam prema kraju sve više pojačava, da bi počeo tada usporavati, te na kraju stao u toj možda malo predugačkoj i melodijski nedorečenoj, no i dalje vrlo zanimljivoj skladbi.
Ne može se reći da na albumu ima ijedne stvari koja bi odskakala kao slabija. Cijeli album je pomno osmišljen u detalje, te jedino možda samo na trenutke stvara dojam da su neke ideje možda mrvu preižvakane i već ponovljene na samom albumu.

Radi se o jednom iznimno apstraktnom glazbenom djelu koje je ispunjeno s bezbroj bogatih glazbenih slojeva, te uspješno realiziranih ideja. Može se reći da i danas, 15 godina nakon objave, ovaj album i dalje zvuči kao potencijalna glazba budućnosti.
Čini mi se da tu nije toliko stavljen naglasak na tekstove koji su uglavnom isto donekle apstraktne prirode, koliko na zvučno-glazbenu podlogu i dojmove koje ta glazba stvara. Glazba kao savršena za slušanje u određenom raspoloženju, te primjerice po noći u mraku.

Album koji s jedne strane defnitivno ne spada pod pretjerano 'moj' žanr glazbe, ali je kreativnost ovog albuma jednostavno nemoguće zanemariti i to je ono što kvalitetna glazba uspijeva učiniti – privući pažnju. Unatoč priličnoj apstraktnosti, ponekoj grotesknosti, te hladnoći, može se reći da ovaj album sve te pojmove prikazuje u pozitivnom svjetlu. Iako je album nastajao na pomalo zbrkan način i za vrijeme kada je dolazilo do nesuglasica unutar benda, svejedno se stječe dojam kao da je ovdje svaki zvuk i ton osmišljen i realiziran do najmanjeg detalja. Cijeli spektar širine, visine, dubine, teksture, boja i dojmova ovog albuma otkriva svakim preslušavanjem nešto novo.

Album koji ne zove slušatelja da ga analizira, već da ga doživi kao cjelinu.

promjena: 29.09.2013. u 16:55:42