Ennio Morricone

Godina:1964
Vrsta:soundtrack
Žanr:orkestralna glazba, eksperimentalna, jazz, surf-rock
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Le Facce (Titoli di Testa)
  2.   Penso A Te
  3.   L'Ultima Volta
  4.   Questi Vent'Anni Miei
  5.   La Prima Volta
  6.   Stanchezza
  7.   Nulla Da Fare
  8.   Bianco E Nero
  9.   Muscoli Di Velluto
10.   Senza Freno
11.   Party Proibito
12.   Walzer Bossa Nova
13.   Dachau
14.   S.O.S.
15.   Twist Delle Zitelle
16.   I Dispari
17.   La City
18.   Matricole
19.   Sospesi Nel Cielo
korisnik:
recenzirao: 19.10.2013. u 20:22:51

Definitivno jedan od odličnih i najraznovrsnijih glazbenih radova od Morriconea s početka njegove soundtrack karijere. Morricone je od samog starta pokazivao da je vrelo inspiracije i nezamislivo genijalnih glazbenih rješenja. Skoro sve skladbe na ovom soundtracku traju između 2 i 3 minute što je i više nego dovoljno da se upije sva esencija Morriconeove genijalnosti na jednom mjestu. Toliko razigranosti, humora, te odličnih glazbenih ideja i rješenja gdje dolazi do sitnih, a opet tako genijalnih preokreta i melodijski bogato razigranih i kompleksnih skladbica se zbilja danas nigdje ne može naći. Iako je ovakav glazbeni žanr možda već i nagrizao donekle zub vremena, samu suštinu ove glazbe ne može ništa nagristi koliko je savršena, te samim time nešto što je ovako dobro teško da može zastarjeti. Da bi se shvatila razlika između glazbene supstance i forme trebalo bi poslušati ovaj soundtrack, te ga onda usporediti sa svom silinom miksa žanrova iz zadnjih godina da se shvati koliko je glazba već podosta orijentirana na ispraznost formi, a nimalo na nešto što pruža dojmove i mesa koliko ova glazba. Morricone slušatelja zasigurno ne zamara sa gomilom raznobojne salate identičnog okusa.

Inače se radi o soundtracku za jedan dokumentarac o čudnim navikama mladih diljem Europe koji, naravno, kao i većinu filmova za koje je Morricone radio glazbu nisam pogledao.
Svestranost i neozbiljnost ovog soundtracka je njegov glavni adut. Nepretenciozno, a opet tako genijalno i sa glazbenog aspekta ispunjavajuće. Poprilično zaboravljen soundtrack koji to ne bi smio biti. Tu imamo 19 skladbi, poželjno veliki nedostatak zamornih varijacija na teme, te skladbe koje su zamišljene kao sasvim jasna i cjelovita glazbena djela. Miks jazza, bossa nove, surf rocka, te još mnogočega, a opet ničega ograničenog, već prije svega glazba koja bi se žanrovski mogla nazvati 'eksplozija Morriconeove kreativnosti'.

Najdojmljiviji trenuci ovdje su oni gdje se eksperimentira sa instrumentima i melodijama, te u skoro svaku skladbu ubacuje nepredvidljive, no poželjne glazbene preokrete koji Ennia doduše i čine Enniom jer on može u 2 minute napraviti više nepredvidljivih, te harmonijom i melodijom bogatih skladbi, nego netko drugi u sat vremena dugačkoj kobasici, te ovdje njegov dar za melodiju dolazi savršeno do izražaja.

Neki od tih najdojmljivijih i pomalo humorističnih trenutaka mogu se čuti u „Muscoli Di Velluto“, „La Prima Volta“, „Twist Delle Zitelle“ i „L'Ultima Volta“ dok u „Nulla da Fare“ Morricone već odlazi besramno u domenu glazbe za crtiće. Ovdje se jednostavno igralo i eksperimentiralo, te granice nisu postojale.

Jedna od glavnih tema koja se tu i tamo na albumu pojavi u nekim varijacijama je sentišerska „Questi Vent'anni Miei“. U „S.O.S.“ Morricone kao da neurotično otipkava Morseov kod za poziv u pomoć i to je jedan prilično tipičan izražaj za njega. Malo jazza nam nudi „Senza Freno“ i „Party Proibito“, bosa nove u „Waltzer Bossa Nova“ i surf rocka u „Penso a Te“.

Morricone je na ovom soundtracku prešao na donekle humorističan način preko cijelog niza glazbenih žanrova i uspio stvoriti jedno iznimno zabavno, te čak eksperimentalno glazbeno djelo koje uspijeva biti istovremeno kako otkačeno, tako i istinska glazbena umjetnost. To je i inače bilo razdoblje kada Morricone ne samo da nije mogao pogriješiti, već je uvodio sasvim drugačije koncepte u filmsku glazbu. Filmska glazba umjesto jednostavne pratnje u službi scena je postala umjetnost za sebe...

Definitivno jedan od odličnih i najraznovrsnijih glazbenih radova od Morriconea s početka njegove soundtrack karijere. Morricone je od samog starta pokazivao da je vrelo inspiracije i nezamislivo genijalnih glazbenih rješenja. Skoro sve skladbe na ovom soundtracku traju između 2 i 3 minute što je i više nego dovoljno da se upije sva esencija Morriconeove genijalnosti na jednom mjestu. Toliko razigranosti, humora, te odličnih glazbenih ideja i rješenja gdje dolazi do sitnih, a opet tako genijalnih preokreta i melodijski bogato razigranih i kompleksnih skladbica se zbilja danas nigdje ne može naći. Iako je ovakav glazbeni žanr možda već i nagrizao donekle zub vremena, samu suštinu ove glazbe ne može ništa nagristi koliko je savršena, te samim time nešto što je ovako dobro teško da može zastarjeti. Da bi se shvatila razlika između glazbene supstance i forme trebalo bi poslušati ovaj soundtrack, te ga onda usporediti sa svom silinom miksa žanrova iz zadnjih godina da se shvati koliko je glazba već podosta orijentirana na ispraznost formi, a nimalo na nešto što pruža dojmove i mesa koliko ova glazba. Morricone slušatelja zasigurno ne zamara sa gomilom raznobojne salate identičnog okusa.

Inače se radi o soundtracku za jedan dokumentarac o čudnim navikama mladih diljem Europe koji, naravno, kao i većinu filmova za koje je Morricone radio glazbu nisam pogledao.
Svestranost i neozbiljnost ovog soundtracka je njegov glavni adut. Nepretenciozno, a opet tako genijalno i sa glazbenog aspekta ispunjavajuće. Poprilično zaboravljen soundtrack koji to ne bi smio biti. Tu imamo 19 skladbi, poželjno veliki nedostatak zamornih varijacija na teme, te skladbe koje su zamišljene kao sasvim jasna i cjelovita glazbena djela. Miks jazza, bossa nove, surf rocka, te još mnogočega, a opet ničega ograničenog, već prije svega glazba koja bi se žanrovski mogla nazvati 'eksplozija Morriconeove kreativnosti'.

Najdojmljiviji trenuci ovdje su oni gdje se eksperimentira sa instrumentima i melodijama, te u skoro svaku skladbu ubacuje nepredvidljive, no poželjne glazbene preokrete koji Ennia doduše i čine Enniom jer on može u 2 minute napraviti više nepredvidljivih, te harmonijom i melodijom bogatih skladbi, nego netko drugi u sat vremena dugačkoj kobasici, te ovdje njegov dar za melodiju dolazi savršeno do izražaja.

Neki od tih najdojmljivijih i pomalo humorističnih trenutaka mogu se čuti u „Muscoli Di Velluto“, „La Prima Volta“, „Twist Delle Zitelle“ i „L'Ultima Volta“ dok u „Nulla da Fare“ Morricone već odlazi besramno u domenu glazbe za crtiće. Ovdje se jednostavno igralo i eksperimentiralo, te granice nisu postojale.

Jedna od glavnih tema koja se tu i tamo na albumu pojavi u nekim varijacijama je sentišerska „Questi Vent'anni Miei“. U „S.O.S.“ Morricone kao da neurotično otipkava Morseov kod za poziv u pomoć i to je jedan prilično tipičan izražaj za njega. Malo jazza nam nudi „Senza Freno“ i „Party Proibito“, bosa nove u „Waltzer Bossa Nova“ i surf rocka u „Penso a Te“.

Morricone je na ovom soundtracku prešao na donekle humorističan način preko cijelog niza glazbenih žanrova i uspio stvoriti jedno iznimno zabavno, te čak eksperimentalno glazbeno djelo koje uspijeva biti istovremeno kako otkačeno, tako i istinska glazbena umjetnost. To je i inače bilo razdoblje kada Morricone ne samo da nije mogao pogriješiti, već je uvodio sasvim drugačije koncepte u filmsku glazbu. Filmska glazba umjesto jednostavne pratnje u službi scena je postala umjetnost za sebe...

promjena: 30.10.2013. u 09:36:40