Ennio Morricone

Godina:1987
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska / orkestralna glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   The Untouchables (End Title)
  2.   Al Capone
  3.   Waiting At The Border
  4.   Death Theme
  5.   On The Rooftops
  6.   Victorious
  7.   The Man With The Matches
  8.   The Strength Of The Righteous (Main Title)
  9.   Ness And His Family
10.   False Alarm
11.   The Untouchables
12.   Four Friends
13.   Machine Gun Lullaby
korisnik:
recenzirao: 21.10.2013. u 16:22:04

Morricone je bio majstor u skladanju glazbe za gangsterske filmove, ali to je često bilo u nekom talijanskom ili francuskom podneblju. No, uspio se odlično snaći i sa američkim filmom od Briana De Palme u kojemu su glumila neka od najvećih imena kao što su Sean Connery, Kevin Costner, Robert De Niro i Andy Garcia. Morricone je uspio stvoriti jedan ultimativni američki retro ugođaj koji je opet bio na neki način njemu svojstven puno više nego nekom uvriježenom holivudskom zvuku. Sama uvodna tema „The Strength of the Righteous“ predstavljala je vrhunac njegove neurotičnosti sa nepredvidljivim tonovima koji su živčano manifestirali svu dramu gangsterskog svijeta. U središnjem dijelu skladbe ubacuje se jedan meni teško prepoznatljiv instrument koji unatoč svom do sada nepoznatom izražaju koji vjerojatno nije nitko prije Morriconea upotrijebio u američkom filmu odlično dočarava do zuba naoružane gangstere kako u nekom prastarom autu čekaju u zasjedi svoje žrtve, te tada počninju rafali sa svih strana. Ako Morricone ne može naći način da nešto dočara stereotipnim pristupom, onda jednostavno izmisli i napravi nešto novo i pritom uspije na pravilan način dočarati određeni ugođaj isto kako je vlastitim i neuobičajenim pristupom stvarao savršenu špageti western glazbu 1960-ih. Ova verzija uvodne teme se na žalost pojavljuje na originalnom soundtracku u malo drugačijoj izvedbi gdje kao da su zvučno potisnuti nekako dijelovi skladbe, a razlog tome mi je nepoznat i to mi je najveća zamjerka ovom soundtracku. Bolja verzija te stvari se vjerojatno može naći na nekim kompilacijama.

No glavna tema sa soundtracka je ona koju Morricone niti nije htio skladati. De Palma je želio jednu herojsku temu za svoje junake čemu se Morricone protivio, no morao je ispuniti želju i skladao je 3 ili 4 teme od kojih se kaže De Palmi najviše svidjela ona koju je Morricone smatrao najslabijom. U svakom slučaju imamo Wagnerovski roller coaster koji je toliko nafilan gomilom klasičnih instrumenata da sve dolazi do granice kakofonije, a opet zvuči tako kohezivno, smisleno, te na melodijskom nivou kao jedno krajnje uspješno rješenje za veličanje 4 nedodirljiva junaka. Za početak imamo soundtrack sa dvije odlične glavne teme od kojih je svaka u svom temelju potpuno drugačija. Iako, mislim da je tu glavnu temu koja ide na kraju filma trebalo staviti na kraj soundtracka, a ne na početak. Tu imamo i par odličnih varijacija na te dvije teme koje se kroz film često provlače.

Sam Al Capone je dobio svoju temu u pomalo glamurozno nezgrapnoj temi sa talijanskim štihom koja savršeno paše jednom takvom okorjelom mafijašu. Morricone tu nije išao sa glazbenog aspekta pretjerano u dubinu jer nije niti potrebno više od malo karikirane glazbe da dočara karakter jednog takvog mafijaškog bullya.

U „Waiting at the Border“ bilda se tenzija skoro pune 4 minute kroz bas ritam koji vodi glavnu riječ i rezultat je prilično impresivan.

Možda najdojmljivija tema na soundtracku je „Death Theme“, a na „Four Friends“ koja je varijacija na tu temu se pred kraj nadograđuje jedan kratki, ali izrazito dojmljiv glazbeni komad samo od violina koji uspješno stvara izrazito emotivni klimaks. Obje stvari su usko povezane sa bliskošću 4 glavna junaka. Melankolična i tužna tema automatski šalje slušatelja u stanje u kojemu je vrijeme jednostavno stalo i gdje se glavni junaci suočavaju sa trenutnom tragičnom situacijom. Tim nekim melankoličnim beznađem Morricone je uspio dosegnuti samo još jedan od svojih brojnih glazbenih vrhunaca u karijeri.

Najnježnija tema dolazi u „Ness and his family“ skladbi koja je jako lijep dodatak soundtracku.

Završna stvar na albumu „Machine Gun Lullaby“ je bez sumnje jedna od najvećih poslastica za fanove Morriconeove glazbe. U jednoj od kultnih scena i vjerojatno najnapetijoj u filmu koja se odigrala na stepenicama kolodvora, Morricone je skladao nježnu dječju uspavanku koju prate zvuci napetosti koji se nadograđuju i postaju sve dramatičniji kako skladba prilazi kraju. Ta nježna nevinost izmiješana sa mračnom tenzijom čini skladbu još bizarnijom i napetijom.

Soundtrack pretežno orijentiran i prikladno na puhačke instrumente. Može se reći da je ovo i prilično unikatan soundtrack što se tiče Morriconeovog opusa koji se uvijek uspješno prilagođavao potrebama filma bez obzira kojeg su žanra i iz koje zemlje. Od talijanskog zvuka, pa sve do zvuka američkih blockbustera, skoro uvijek uspijeva ispuniti određena očekivanja, pa i više od toga, a pritom opet dati nešto svoje krajnje unikatno i snažno što njegovu glazbu izdvaja od mnoge druge. Ovaj soundtrack je bio jedan od najboljih i čak najumjerenijih kombinacija zvuka i slike koji sam imao prilike čuti. Kako to inače zna biti s Morriconeovom glazbom da se katkad glazba i previše uspije istaknuti naspram samog filma, ovdje to nije bio slučaj, a glazba je opet ostala važan i više nego upečatljiv dio filma.

Teško je vjerovati da je u praktički isto vrijeme kada je Morricone radio ovu glazbu za američki gangsterski film imao za talijansku La Piovra mafijašku sagu sasvim drugačiji, a opet jednako savršen pristup.

Morricone je bio majstor u skladanju glazbe za gangsterske filmove, ali to je često bilo u nekom talijanskom ili francuskom podneblju. No, uspio se odlično snaći i sa američkim filmom od Briana De Palme u kojemu su glumila neka od najvećih imena kao što su Sean Connery, Kevin Costner, Robert De Niro i Andy Garcia. Morricone je uspio stvoriti jedan ultimativni američki retro ugođaj koji je opet bio na neki način njemu svojstven puno više nego nekom uvriježenom holivudskom zvuku. Sama uvodna tema „The Strength of the Righteous“ predstavljala je vrhunac njegove neurotičnosti sa nepredvidljivim tonovima koji su živčano manifestirali svu dramu gangsterskog svijeta. U središnjem dijelu skladbe ubacuje se jedan meni teško prepoznatljiv instrument koji unatoč svom do sada nepoznatom izražaju koji vjerojatno nije nitko prije Morriconea upotrijebio u američkom filmu odlično dočarava do zuba naoružane gangstere kako u nekom prastarom autu čekaju u zasjedi svoje žrtve, te tada počninju rafali sa svih strana. Ako Morricone ne može naći način da nešto dočara stereotipnim pristupom, onda jednostavno izmisli i napravi nešto novo i pritom uspije na pravilan način dočarati određeni ugođaj isto kako je vlastitim i neuobičajenim pristupom stvarao savršenu špageti western glazbu 1960-ih. Ova verzija uvodne teme se na žalost pojavljuje na originalnom soundtracku u malo drugačijoj izvedbi gdje kao da su zvučno potisnuti nekako dijelovi skladbe, a razlog tome mi je nepoznat i to mi je najveća zamjerka ovom soundtracku. Bolja verzija te stvari se vjerojatno može naći na nekim kompilacijama.

No glavna tema sa soundtracka je ona koju Morricone niti nije htio skladati. De Palma je želio jednu herojsku temu za svoje junake čemu se Morricone protivio, no morao je ispuniti želju i skladao je 3 ili 4 teme od kojih se kaže De Palmi najviše svidjela ona koju je Morricone smatrao najslabijom. U svakom slučaju imamo Wagnerovski roller coaster koji je toliko nafilan gomilom klasičnih instrumenata da sve dolazi do granice kakofonije, a opet zvuči tako kohezivno, smisleno, te na melodijskom nivou kao jedno krajnje uspješno rješenje za veličanje 4 nedodirljiva junaka. Za početak imamo soundtrack sa dvije odlične glavne teme od kojih je svaka u svom temelju potpuno drugačija. Iako, mislim da je tu glavnu temu koja ide na kraju filma trebalo staviti na kraj soundtracka, a ne na početak. Tu imamo i par odličnih varijacija na te dvije teme koje se kroz film često provlače.

Sam Al Capone je dobio svoju temu u pomalo glamurozno nezgrapnoj temi sa talijanskim štihom koja savršeno paše jednom takvom okorjelom mafijašu. Morricone tu nije išao sa glazbenog aspekta pretjerano u dubinu jer nije niti potrebno više od malo karikirane glazbe da dočara karakter jednog takvog mafijaškog bullya.

U „Waiting at the Border“ bilda se tenzija skoro pune 4 minute kroz bas ritam koji vodi glavnu riječ i rezultat je prilično impresivan.

Možda najdojmljivija tema na soundtracku je „Death Theme“, a na „Four Friends“ koja je varijacija na tu temu se pred kraj nadograđuje jedan kratki, ali izrazito dojmljiv glazbeni komad samo od violina koji uspješno stvara izrazito emotivni klimaks. Obje stvari su usko povezane sa bliskošću 4 glavna junaka. Melankolična i tužna tema automatski šalje slušatelja u stanje u kojemu je vrijeme jednostavno stalo i gdje se glavni junaci suočavaju sa trenutnom tragičnom situacijom. Tim nekim melankoličnim beznađem Morricone je uspio dosegnuti samo još jedan od svojih brojnih glazbenih vrhunaca u karijeri.

Najnježnija tema dolazi u „Ness and his family“ skladbi koja je jako lijep dodatak soundtracku.

Završna stvar na albumu „Machine Gun Lullaby“ je bez sumnje jedna od najvećih poslastica za fanove Morriconeove glazbe. U jednoj od kultnih scena i vjerojatno najnapetijoj u filmu koja se odigrala na stepenicama kolodvora, Morricone je skladao nježnu dječju uspavanku koju prate zvuci napetosti koji se nadograđuju i postaju sve dramatičniji kako skladba prilazi kraju. Ta nježna nevinost izmiješana sa mračnom tenzijom čini skladbu još bizarnijom i napetijom.

Soundtrack pretežno orijentiran i prikladno na puhačke instrumente. Može se reći da je ovo i prilično unikatan soundtrack što se tiče Morriconeovog opusa koji se uvijek uspješno prilagođavao potrebama filma bez obzira kojeg su žanra i iz koje zemlje. Od talijanskog zvuka, pa sve do zvuka američkih blockbustera, skoro uvijek uspijeva ispuniti određena očekivanja, pa i više od toga, a pritom opet dati nešto svoje krajnje unikatno i snažno što njegovu glazbu izdvaja od mnoge druge. Ovaj soundtrack je bio jedan od najboljih i čak najumjerenijih kombinacija zvuka i slike koji sam imao prilike čuti. Kako to inače zna biti s Morriconeovom glazbom da se katkad glazba i previše uspije istaknuti naspram samog filma, ovdje to nije bio slučaj, a glazba je opet ostala važan i više nego upečatljiv dio filma.

Teško je vjerovati da je u praktički isto vrijeme kada je Morricone radio ovu glazbu za američki gangsterski film imao za talijansku La Piovra mafijašku sagu sasvim drugačiji, a opet jednako savršen pristup.

promjena: 06.01.2017. u 10:56:02