Ennio Morricone

Godina:1993
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba, orkestralna glazba
Prosječna ocjena:2.00

POPIS PJESAMA:

  1.   In the Line of Fire
  2.   Lilly And Frank
  3.   'Aim High'
  4.   The Boat
  5.   Leary's Shrine
  6.   On The Rooftops
  7.   Discovery In Phoenix
  8.   Lilly And Frank
  9.   Frank Is Depressed
10.   Arriving In L.A.
11.   Lilly And Frank
12.   Telephone Call
13.   Dinner Date
14.   Frank
15.   Solving The Puzzle
16.   Another Telephone Call
17.   Dallas Recalled
18.   In The Park
19.   Taking The Bullet
20.   Arriving In L.A.
21.   Lilly And Frank
22.   Collage
23.   On The Trail
korisnik:
recenzirao: 22.10.2013. u 12:14:54

Za nekoga tko već šest desetljeća aktivno sklada filmsku glazbu, mislim da bi mu se 1990-te trebale oprostiti. Iz nekoga razloga Morricone je od samog početka do samog kraja 90-tih prebacio u prazan hod i većina filmske glazbe koju je stvorio osim što je služila svrsi u filmu, van njega teško da je išta predstavljala. Moglo bi se reći da su 1990-te bile sušta suprotnost onome što Morricone jest. No, točno od 2000. naovamo njegova glazba je nanovo poprimila oblik puno promišljenijih i upečatljivijih glazbenih djela. Neke od teorija su da se Morricone 90-tih više posvetio svojoj samostalnoj glazbi, pa mu je možda glazba koju je radio za filmove jednostavno pala u drugi plan. Mogao je već žmirećki obaviti profesionalan posao, te pritom bez puno razmišljanja iz jednog filma u drugi reciklirati u beskonačnost glazbene motive što je i radio tada.

Teško je zamisliti da je samo 6 godina ranije za „The Untouchables“ napravio savršen soundtrack koji je imao toliko karaktera, inspiracije i odličnih ideja, a onda se prebacio na nešto ovakvo. Istina je da je 'možda' „In The Line of Fire“ trebao malo konvencionalniji pristup, ali imam osjećaj da je Morricone to ovdje iskoristio da se opusti i izbjegne pokušaj stvaranja nečega u što bi trebalo uključiti više truda i inspiracije.

Puhački instrumenti dominiraju, te pretežno i asociraju na američke akcijske filmove iz tog razdoblja, samo što Morricone ovdje osim orkestralne forme, nejasnih glazbenih rješenja i tenzijske glazbe koja prati većinu scena u filmu ne nudi zbilja ništa što bi potaknulo slušatelja. Za jedan takav film ovo je sasvim prikladna i neupečatljiva glazba koja će naglasiti svu napetost filma na pravilan način, no ipak govorimo o Morriconeu koji je i takve filmove znao začiniti sa glazbom koja bi oborila s nogu svojom kreativnošću bilo za vrijeme filma ili van njega.

Sve te silne trube i sam ugođaj koji je Morricone ovdje lovio prilično podsjeća na CoplandovuFanfare for the Common Man“ koja je i bila inspirirana govorom američkog predsjednika Henry A. Wallacea i ta skladba je često bila upotrebljavana u američkim filmovima u tom nekom patriotskom i predsjedničkom ozračju. Iako je i ovaj film vezan za američkog predsjednika, nekako mi se čini da Morricone baš tu ideju nije razradio na uspješan način, a vjerojatno nije imao pretjerano niti inspiracije i želje za to. Već same uvodne i završne skladbe „In the Line of Fire“ i „On the Trail“ zvuče kao kopije njegovih prijašnjih ideja poluuspješno izmiješanih sa američkim zvukom u glazbeno prilično nedorečenim skladbama.

Taj manjak inspiracije je čak posebno naglašen u jedinoj ajmo reći nježnijoj skladbi „Lilly and Frank“ koja je istovremeno nezanimljiva, a opet i neuvredljiva.

Skladbe koje stvaraju tenziju kao npr. „Arriving in L.A.“ ili one najnapornije kao „Discovery in Phoenix“ i „Dallas Recalled“ su i zanimljive u jednu ruku i služe svrsi u filmu, ali za samostalno slušanje jednostavno prije svega zamaraju slušatelja. Isto ide i za akcijske i dramatične scene poput „On the Rooftops“, „In the Park“ i „Taking the Bullet“ koje prolaze kao zanimljivije i u filmu stvaraju sasvim prikladnu dramu i napetost, ali opet van filma baš i ne funkcioniraju osim ako niste prilični fan takve glazbe.

Soundtrack koji nije nimalo loš, ali je problem što se radi o najobičnijem zvučnom kolažu čija svrha mimo filma prestaje skoro u potpunosti. Morricone da je htio je mogao napraviti nešto puno upečatljivije, a opet prikladno, no odlučio se samo na prikladno jer je vjerojatno iziskivalo najmanje napora i uloženog truda. 1990-te su Morriconea uspjele prikazati naspram ostalih filmskih skladatelja čak i kao jednog ispodprosječnog kompozitora filmske glazbe, a činjenica da je u pravilu bolji od svih ostalih skladatelja filmske glazbe zajedno se na ovome soundtracku kao i mnogima iz tog desetljeća ne može nazrijeti niti u tragovima.

Soundtrack koji ne kombinira pretjerano uspješno kakofonične ideje koje miksaju Morriconeov zvuk iz 1970-ih i američku puhačku pompu sa filmom iz 90-tih kojemu bi jedan recimo 'moderniji' pristup čak i bolje pristajao. Kada ne postoji inspiracija ili jasna ideja, bolje je neke stvari ne raditi, nego ih raditi na silu.

Za nekoga tko već šest desetljeća aktivno sklada filmsku glazbu, mislim da bi mu se 1990-te trebale oprostiti. Iz nekoga razloga Morricone je od samog početka do samog kraja 90-tih prebacio u prazan hod i većina filmske glazbe koju je stvorio osim što je služila svrsi u filmu, van njega teško da je išta predstavljala. Moglo bi se reći da su 1990-te bile sušta suprotnost onome što Morricone jest. No, točno od 2000. naovamo njegova glazba je nanovo poprimila oblik puno promišljenijih i upečatljivijih glazbenih djela. Neke od teorija su da se Morricone 90-tih više posvetio svojoj samostalnoj glazbi, pa mu je možda glazba koju je radio za filmove jednostavno pala u drugi plan. Mogao je već žmirećki obaviti profesionalan posao, te pritom bez puno razmišljanja iz jednog filma u drugi reciklirati u beskonačnost glazbene motive što je i radio tada.

Teško je zamisliti da je samo 6 godina ranije za „The Untouchables“ napravio savršen soundtrack koji je imao toliko karaktera, inspiracije i odličnih ideja, a onda se prebacio na nešto ovakvo. Istina je da je 'možda' „In The Line of Fire“ trebao malo konvencionalniji pristup, ali imam osjećaj da je Morricone to ovdje iskoristio da se opusti i izbjegne pokušaj stvaranja nečega u što bi trebalo uključiti više truda i inspiracije.

Puhački instrumenti dominiraju, te pretežno i asociraju na američke akcijske filmove iz tog razdoblja, samo što Morricone ovdje osim orkestralne forme, nejasnih glazbenih rješenja i tenzijske glazbe koja prati većinu scena u filmu ne nudi zbilja ništa što bi potaknulo slušatelja. Za jedan takav film ovo je sasvim prikladna i neupečatljiva glazba koja će naglasiti svu napetost filma na pravilan način, no ipak govorimo o Morriconeu koji je i takve filmove znao začiniti sa glazbom koja bi oborila s nogu svojom kreativnošću bilo za vrijeme filma ili van njega.

Sve te silne trube i sam ugođaj koji je Morricone ovdje lovio prilično podsjeća na CoplandovuFanfare for the Common Man“ koja je i bila inspirirana govorom američkog predsjednika Henry A. Wallacea i ta skladba je često bila upotrebljavana u američkim filmovima u tom nekom patriotskom i predsjedničkom ozračju. Iako je i ovaj film vezan za američkog predsjednika, nekako mi se čini da Morricone baš tu ideju nije razradio na uspješan način, a vjerojatno nije imao pretjerano niti inspiracije i želje za to. Već same uvodne i završne skladbe „In the Line of Fire“ i „On the Trail“ zvuče kao kopije njegovih prijašnjih ideja poluuspješno izmiješanih sa američkim zvukom u glazbeno prilično nedorečenim skladbama.

Taj manjak inspiracije je čak posebno naglašen u jedinoj ajmo reći nježnijoj skladbi „Lilly and Frank“ koja je istovremeno nezanimljiva, a opet i neuvredljiva.

Skladbe koje stvaraju tenziju kao npr. „Arriving in L.A.“ ili one najnapornije kao „Discovery in Phoenix“ i „Dallas Recalled“ su i zanimljive u jednu ruku i služe svrsi u filmu, ali za samostalno slušanje jednostavno prije svega zamaraju slušatelja. Isto ide i za akcijske i dramatične scene poput „On the Rooftops“, „In the Park“ i „Taking the Bullet“ koje prolaze kao zanimljivije i u filmu stvaraju sasvim prikladnu dramu i napetost, ali opet van filma baš i ne funkcioniraju osim ako niste prilični fan takve glazbe.

Soundtrack koji nije nimalo loš, ali je problem što se radi o najobičnijem zvučnom kolažu čija svrha mimo filma prestaje skoro u potpunosti. Morricone da je htio je mogao napraviti nešto puno upečatljivije, a opet prikladno, no odlučio se samo na prikladno jer je vjerojatno iziskivalo najmanje napora i uloženog truda. 1990-te su Morriconea uspjele prikazati naspram ostalih filmskih skladatelja čak i kao jednog ispodprosječnog kompozitora filmske glazbe, a činjenica da je u pravilu bolji od svih ostalih skladatelja filmske glazbe zajedno se na ovome soundtracku kao i mnogima iz tog desetljeća ne može nazrijeti niti u tragovima.

Soundtrack koji ne kombinira pretjerano uspješno kakofonične ideje koje miksaju Morriconeov zvuk iz 1970-ih i američku puhačku pompu sa filmom iz 90-tih kojemu bi jedan recimo 'moderniji' pristup čak i bolje pristajao. Kada ne postoji inspiracija ili jasna ideja, bolje je neke stvari ne raditi, nego ih raditi na silu.

promjena: 23.10.2013. u 10:07:38