Bruce Springsteen

Godina:1984
Vrsta:originalni album
Žanr:Rock, Heartland Rock
Prosječna ocjena:4.25

POPIS PJESAMA:

  1.   Born in the U.S.A.
  2.   Cover Me
  3.   Darlington County
  4.   Working on the Highway
  5.   Downbound Train
  6.   I'm on Fire
  7.   No Surrender
  8.   Bobby Jean
  9.   I'm Going Down
10.   Glory Days
11.   Dancing in the Dark
12.   My Hometown

korisnik:
recenzirao: 20.11.2013. u 19:02:55

I tako se Bruce 'prodao' i napravio mainstream album koji mu mnogi do dan danas nisu oprostili. Pjesme su odjednom postale bolje i catchy i sad su ih mogli voljeti svi, a ne samo odabrani genijalci koji su uživali u Bruceovoj glazbi iz vremena kada Bruce nije bio u stanju skladati pristojnu pjesmu kao primjerice na The Wild, the Innocent & the E Street Shuffle albumu. Dugačke naracije su bile skraćene u zarazne i katkad repetitivne, ali uvijek dopadljive melodijske forme. Bruce je stvorio mainstream album koji definitivno spada u neke od boljih albuma 80-ih. Da se maknu svi pop sintići s ovog albuma, ovo bi prije svega bio jedan odličan rock'n'roll album.

Iz istih neobjektivnih razloga iz kojih se nekima nije svidjela preobrazba Dire Straitsa sa „Brothers in Arms“ albumom se nekima ne sviđa niti Bruceova preobrazba sa „Born in the U.S.A.“ albumom. Pjesme su postale jednostavno snažnije i bolje i to se izgleda nikome ne može oprostiti. To što su umotane u mainstream mislim da ne opravdava niti jednu lošu ocjenu koju bi ovakav album dobio.

Nije da sam nužno preveliki fan pop-rocka samo zato što ga mase vole, ali smatram da je Bruce napravio odličan komercijalan album koji je definitivno i na nivou njegovog najcijenjenijeg albuma u karijeri, točnije „Born to Run“ albuma, a meni čak i bolji od dotičnog.

Za razliku od svih prijašnjih albuma koji su obilovali depresivnim i tragičnim pričama, Bruce je konačno odlučio krenuti u malo pozitivnijem smjeru i dati radničkoj klasi i naznaku da u životu ipak postoje razlozi za život, sreću i zabavu. Ta promjena je bila i više nego poželjna. Ovo je album s glazbom kakvu su mnogi radili 80-ih, no Bruce je za razliku od većine to napravio daleko bolje.

Aranžerska i produkcijska punoća, snažni ritmovi i vrlo dobre do odlične melodije su ono što čini meni osobno prije svega ovaj album odličnim. Mislim da ne treba spomenuti da je ovo komercijalno najuspješniji album u Bruceovoj karijeri s kojega je svih 7 objavljenih singlova ušlo u top 10 u SAD-u i u pravilu jedino sa singlovima s ovog i narednog albuma Bruce je uspijevao dolaziti na visoka mjesta top lista. 

Album otvara naslova „Born in the U.S.A.“ koja je postala nešto poput patriotske himne SAD-u iako u stvari kritizira vijetnamski rat i općenito govori o teškom životu malog čovjeka koji prima udarce od trena kada se rodi. Bruce je snažan i repetitivni refren koji naizgled veliča SAD zamotao u strofe koje prepričavaju prilično depresivnu priču. Iako nije isprva previše očito, no samom tom pjesmom je jasno da je Bruce i dalje ostao vjeran svojim principima, tj. da prikazuje tamnu stranu života, tako da ta uvodna pjesma nije ništa više doli američke antiteme koja u pravilu ističe sve negativnosti. Možda je upravo ta surova realnost ono čime se mnogi građani SAD-a i ponose. Mnogi nikada za bolje nisu niti znali. Odlična i energična pjesma čiji je kompletni ugođaj i dojam daleko više od njenih zasebnih i jednostavnih dijelova što se same konstrukcije melodije tiče. Himna SAD-u onakvom kakav on danas jest.

Naredna „Cover Me“ mi je svojim pumpajućim ritmom također jedna od dražih pjesama na albumu. Tu Bruce odlazi malo više u jednostavniji izražaj ljubavnog odnosa nego je to bio slučaj na prijašnjim albumima, ali i dalje to radi sa stilom.

Najbolja pjesma na albumu bi veoma lako mogla biti balada „I'm on Fire“ koja svojim mračnim dojmom stvorenim donekle i zvukom sintisajzera, te poletnom, ali melankoličnom melodijom predstavlja jedan od najboljih primjera glazbe 80-ih. Pjesma kojoj je tema najvjerojatnije požuda prema jednoj ženi, a da svejedno zvuči tako krajnje suptilno i čak emotivno, a ta emotivna strana ponajviše dolazi do izražaja u dijelu teksta „Sometimes it's like someone took a knife baby, Edgy and dull and cut a six-inch valley, Through the middle of my soul“. Ljubav, samo požuda ili nešto treće? Bilo kako bilo, Bruce je tekstualno i glazbeno dočarao cijeli spektar boli i želje za sjedinjavanjem sa dotičnom i stvorio pjesmu iznimnog karaktera.

Najslabiji trenuci na albumu nisu posebno slabi, no recimo „Darlington County“ bi bilo nešto što bi više odgovaralo na „The River“ albumu i ovdje definitivno predstavlja možda najslabiji trenutak na albumu o dva frenda koji idu tražiti posao, a usput upoznaju cure što svemu daje prilično trashy dojam i zalazi možda previše u nekakvu mladenačku banalnost.

Također, teško je ne uživati u iznimno zaraznim i zabavnim pjesmama kakve su „Working on the Highway“ i „I'm Going Down“ koje nisu ništa drugo doli odličnih i zaraznih rock'n'roll pjesama kojima niti malo sintića ne može naškoditi.

Glory Days“, iako jedna od najpoznatijih pop-rock stvari s albuma mi nikada nije pretjerano dobro sjela, no i dalje se radi o pristojnoj pjesmi. Tekst jednako dobar koji asocira donekle na njegove mračnije stvari s prijašnjih albuma, no ovdje s daleko pozitivnijom glazbom i porukom.

Jedan od najvećih aduta je i „Downbound Train“ koja zvuči kao da je došla sa „Darknes on the Edge of Town“ albuma. Priča je naravno tragičnije prirode o protagonistu kojemu su stvari u životu krenule nizbrdo, te ga je i žena napustila. To je jedan od onih mračnijih trenutaka koji Bruceu najbolje leže.

Zanimljivo je da je prvi singl s albuma popasta i poletna „Dancing in the Dark“ gdje je Bruce vjerojatno najjače zagrabio u sintetički zvuk ikada, no rezultat je zbilja vrlo dobar iako objava ove pjesme kao uvodnog singla predstavlja i preočito igranje na sigurno i jasno je da se ovaj put pucalo na širu masu slušatelja.

Završna „My Hometown“ je poput depresivne ode rodnom gradu čija je povijest ispunjena svim mogućim sociološkim negativnostima.

Born in the U.S.A. je za mene jedan od rijetkih pravih vrhunaca koje je Bruce dostigao u prošlom stoljeću svojim albumima. Snažan i komercijalan album gdje je Bruce izmijenio donekle formu, no ne i suštinu. I dalje se tu više kritizira društvo i pjeva o životnim nedaćama, samo što je sve umotano u onaj mali potencijal svjetlosti koji se nazire na kraju takvog tunela. Ovo je album gdje Bruce kao da glorificira sve negativnosti proizašle iz propale ideje 'američkog sna' i prihvaća ih kao dio života gdje se sreća pronalazi ponajviše u malim stvarima, a te male stvari katkad nisu ništa više do iluzije da si ponosni dio nečega, pa makar to nešto bilo u pravilu totalno sranje.

Komercijalan, ali svejedno iznimno snažan album. Da li i najbolji album u Bruceovoj karijeri? Meni možda čak i da jer unatoč svim potencijalnim 'manama' i mnogim razočaranim fanovima koji su htjeli da Bruce vječno radi glazbu koja će zvučati kao da ju stvara samo za njih, ovo je, ruku na srce, sa glazbenog aspekta Bruceov vjerojatno najviše zadovoljavajući album sa svojim catchy rifovima i melodijama, te žanrovskom svestranošću i vitalnošću kojom odiše album.

I tako se Bruce 'prodao' i napravio mainstream album koji mu mnogi do dan danas nisu oprostili. Pjesme su odjednom postale bolje i catchy i sad su ih mogli voljeti svi, a ne samo odabrani genijalci koji su uživali u Bruceovoj glazbi iz vremena kada Bruce nije bio u stanju skladati pristojnu pjesmu kao primjerice na The Wild, the Innocent & the E Street Shuffle albumu. Dugačke naracije su bile skraćene u zarazne i katkad repetitivne, ali uvijek dopadljive melodijske forme. Bruce je stvorio mainstream album koji definitivno spada u neke od boljih albuma 80-ih. Da se maknu svi pop sintići s ovog albuma, ovo bi prije svega bio jedan odličan rock'n'roll album.

Iz istih neobjektivnih razloga iz kojih se nekima nije svidjela preobrazba Dire Straitsa sa „Brothers in Arms“ albumom se nekima ne sviđa niti Bruceova preobrazba sa „Born in the U.S.A.“ albumom. Pjesme su postale jednostavno snažnije i bolje i to se izgleda nikome ne može oprostiti. To što su umotane u mainstream mislim da ne opravdava niti jednu lošu ocjenu koju bi ovakav album dobio.

Nije da sam nužno preveliki fan pop-rocka samo zato što ga mase vole, ali smatram da je Bruce napravio odličan komercijalan album koji je definitivno i na nivou njegovog najcijenjenijeg albuma u karijeri, točnije „Born to Run“ albuma, a meni čak i bolji od dotičnog.

Za razliku od svih prijašnjih albuma koji su obilovali depresivnim i tragičnim pričama, Bruce je konačno odlučio krenuti u malo pozitivnijem smjeru i dati radničkoj klasi i naznaku da u životu ipak postoje razlozi za život, sreću i zabavu. Ta promjena je bila i više nego poželjna. Ovo je album s glazbom kakvu su mnogi radili 80-ih, no Bruce je za razliku od većine to napravio daleko bolje.

Aranžerska i produkcijska punoća, snažni ritmovi i vrlo dobre do odlične melodije su ono što čini meni osobno prije svega ovaj album odličnim. Mislim da ne treba spomenuti da je ovo komercijalno najuspješniji album u Bruceovoj karijeri s kojega je svih 7 objavljenih singlova ušlo u top 10 u SAD-u i u pravilu jedino sa singlovima s ovog i narednog albuma Bruce je uspijevao dolaziti na visoka mjesta top lista. 

Album otvara naslova „Born in the U.S.A.“ koja je postala nešto poput patriotske himne SAD-u iako u stvari kritizira vijetnamski rat i općenito govori o teškom životu malog čovjeka koji prima udarce od trena kada se rodi. Bruce je snažan i repetitivni refren koji naizgled veliča SAD zamotao u strofe koje prepričavaju prilično depresivnu priču. Iako nije isprva previše očito, no samom tom pjesmom je jasno da je Bruce i dalje ostao vjeran svojim principima, tj. da prikazuje tamnu stranu života, tako da ta uvodna pjesma nije ništa više doli američke antiteme koja u pravilu ističe sve negativnosti. Možda je upravo ta surova realnost ono čime se mnogi građani SAD-a i ponose. Mnogi nikada za bolje nisu niti znali. Odlična i energična pjesma čiji je kompletni ugođaj i dojam daleko više od njenih zasebnih i jednostavnih dijelova što se same konstrukcije melodije tiče. Himna SAD-u onakvom kakav on danas jest.

Naredna „Cover Me“ mi je svojim pumpajućim ritmom također jedna od dražih pjesama na albumu. Tu Bruce odlazi malo više u jednostavniji izražaj ljubavnog odnosa nego je to bio slučaj na prijašnjim albumima, ali i dalje to radi sa stilom.

Najbolja pjesma na albumu bi veoma lako mogla biti balada „I'm on Fire“ koja svojim mračnim dojmom stvorenim donekle i zvukom sintisajzera, te poletnom, ali melankoličnom melodijom predstavlja jedan od najboljih primjera glazbe 80-ih. Pjesma kojoj je tema najvjerojatnije požuda prema jednoj ženi, a da svejedno zvuči tako krajnje suptilno i čak emotivno, a ta emotivna strana ponajviše dolazi do izražaja u dijelu teksta „Sometimes it's like someone took a knife baby, Edgy and dull and cut a six-inch valley, Through the middle of my soul“. Ljubav, samo požuda ili nešto treće? Bilo kako bilo, Bruce je tekstualno i glazbeno dočarao cijeli spektar boli i želje za sjedinjavanjem sa dotičnom i stvorio pjesmu iznimnog karaktera.

Najslabiji trenuci na albumu nisu posebno slabi, no recimo „Darlington County“ bi bilo nešto što bi više odgovaralo na „The River“ albumu i ovdje definitivno predstavlja možda najslabiji trenutak na albumu o dva frenda koji idu tražiti posao, a usput upoznaju cure što svemu daje prilično trashy dojam i zalazi možda previše u nekakvu mladenačku banalnost.

Također, teško je ne uživati u iznimno zaraznim i zabavnim pjesmama kakve su „Working on the Highway“ i „I'm Going Down“ koje nisu ništa drugo doli odličnih i zaraznih rock'n'roll pjesama kojima niti malo sintića ne može naškoditi.

Glory Days“, iako jedna od najpoznatijih pop-rock stvari s albuma mi nikada nije pretjerano dobro sjela, no i dalje se radi o pristojnoj pjesmi. Tekst jednako dobar koji asocira donekle na njegove mračnije stvari s prijašnjih albuma, no ovdje s daleko pozitivnijom glazbom i porukom.

Jedan od najvećih aduta je i „Downbound Train“ koja zvuči kao da je došla sa „Darknes on the Edge of Town“ albuma. Priča je naravno tragičnije prirode o protagonistu kojemu su stvari u životu krenule nizbrdo, te ga je i žena napustila. To je jedan od onih mračnijih trenutaka koji Bruceu najbolje leže.

Zanimljivo je da je prvi singl s albuma popasta i poletna „Dancing in the Dark“ gdje je Bruce vjerojatno najjače zagrabio u sintetički zvuk ikada, no rezultat je zbilja vrlo dobar iako objava ove pjesme kao uvodnog singla predstavlja i preočito igranje na sigurno i jasno je da se ovaj put pucalo na širu masu slušatelja.

Završna „My Hometown“ je poput depresivne ode rodnom gradu čija je povijest ispunjena svim mogućim sociološkim negativnostima.

Born in the U.S.A. je za mene jedan od rijetkih pravih vrhunaca koje je Bruce dostigao u prošlom stoljeću svojim albumima. Snažan i komercijalan album gdje je Bruce izmijenio donekle formu, no ne i suštinu. I dalje se tu više kritizira društvo i pjeva o životnim nedaćama, samo što je sve umotano u onaj mali potencijal svjetlosti koji se nazire na kraju takvog tunela. Ovo je album gdje Bruce kao da glorificira sve negativnosti proizašle iz propale ideje 'američkog sna' i prihvaća ih kao dio života gdje se sreća pronalazi ponajviše u malim stvarima, a te male stvari katkad nisu ništa više do iluzije da si ponosni dio nečega, pa makar to nešto bilo u pravilu totalno sranje.

Komercijalan, ali svejedno iznimno snažan album. Da li i najbolji album u Bruceovoj karijeri? Meni možda čak i da jer unatoč svim potencijalnim 'manama' i mnogim razočaranim fanovima koji su htjeli da Bruce vječno radi glazbu koja će zvučati kao da ju stvara samo za njih, ovo je, ruku na srce, sa glazbenog aspekta Bruceov vjerojatno najviše zadovoljavajući album sa svojim catchy rifovima i melodijama, te žanrovskom svestranošću i vitalnošću kojom odiše album.

promjena: 20.11.2013. u 19:33:16
korisnik:
recenzirao: 22.10.2013. u 15:13:24

Nakon mračne i intimističke Nebraske, najtežeg albuma u karijeri, koji je obilovao pričama s tamne strane života, Springsteen je na golemo iznenađenje svih, niti dvije godine nakon, napravio ogroman zaokret i objavio komercijalni Born in the U.S.A., album kojim je s obje noge čvrsto ušao u područje mainstreama. Dok je Nebraska bila većinom akustični album, BITU u skladu s općim raspoloženjem pokazuje svu raskošt glazbenog talenta pratećeg E-Street Banda. S ovim albumom, Springsteen je u potpunosti dosegao status "All American Hero", posebice kod opće publike koja je sredinom 80-ih u vrijeme predsjednikovanja Ronalda Reagana, doba uspona američkog stila života, s oduševljenjem prihvaćala svaki oblik glorifikacije "ju-es-end eja". No, unatoč antemičnim pjesmama i lepršavoj, "devil may care" atmosferi koja prevladava na BITU, dublja analiza otkriva da album ipak nije samo jedan u nizu projekata sklepanih za brzo zgrtanje novca, kojim su osamdesete obilovale. Unatoč neuobičajeno velikom broju singlova skinutim s albuma i njihovom redovitom rotacijom na MTV-u i sličnim glazbenim kanalima, unatoč ogromnom broju prodanih kopija i sveprisutnošću u medijima, BITU je dobar primjer krivog tumačenja koje je često u glazbenoj industriji. Publika i diskografska kuća su željeli pitki pop album, i Boss im je udovoljio želji, ali na svoj originalni način. Dobro skriven među trominutne rock budnice, još uvijek je to onaj stari, dobro poznati Springsteen, heroj radničke klase i bard "pojasa hrđe" američkog sjeveroistoka.

Uvodna "Born in the USA" je najbolji primjer za prije spomenuto krivo tumačenje. Sa svojim antemičnim zvukom, jakim udarcima bubnja i sintesajzerskom melodijskom linijom, te refrenom koji naoko promovira "američki način", većini ljudi (među njima se posebice izdvajaju američki političari) je promakla stvarna, anti-ratna poruka, koja govori o svoj besmislenosti rata u Vijetnamu i teškoćama integriranja u post ratni život mladih vojnika pri povratku u "civilizaciju". "No Surrender", još jedna od pjesama s albuma koje su američki političari, pogrešno je interpretirajući, koristili u svrhu svoje promidžbe, te "Dancing in the Dark", nastavljaju Springsteenu toliko dragu temu bijega u bolji život i pronalaženja idiličnog okružja u kojem se svi snovi njegovih anti-junaka ostvaruju, najprisutniju na albumu Born to Run . 

"Downbound Trainje klasična Springsteenovska priča o neznanim i neimenovanim "malim" ljudima, u kojoj se isprepleću poznate teme o gubitku posla i nerealiziranim snovima s tragično-romantičnim nijansama davno nestalih ljubavi koje opsjedaju njegove junake kako na javi, tako i u snu, izazivajući gorak osjećaj ispraznosti i nerealiziranosti. Iako najbolje napisana pjesma na albumu, zbog svoje mračnije atmosfere se nije našla među sedam singlova. "Working on the Highway" donosi brzi, rockabilly ritam, te šaljivo ispričanu priču o radniku na autocesti i njegovoj mnogo mlađoj simpatiji. Glavnim gitarskim riffom koji se provlači kroz cijelu pjesmu, Boss očigledno odaje počast legendarnom, prerano preminulom junaku ranog rock ´n´ rolla, Eddie Cochranu.

Kratka "I´m on Fire", predstavlja možda i najbolju Springsteenovu izvedbu na albumu, s jasno izraženom boli zbog zatomljene požude prema nedostižnoj ženi. Posljednje dvije strofe spadaju u sam vrh njegove poetike, plastično dočaravajući sav očaj glavnog junaka priče. "Bobby Jean" i "Glory Days" su sličnog, nostalgičnog raspoloženja, prožete tankim slojem patnje za nekim davno prohujalim "boljim" vremenima. I dok "Bobby Jean", priča o izgubljenom prijateljstvu, past tense naracijom i laganim zvucima klavira i saksofona izaziva osjećaj sentimentalnosti, "Glory Days", zahvaljujući "upbeat" ritmu ublažuje taj osjećaj, dajući ovoj temi o "slavnim mladenačkim danima" jedan pomirljiv ton, gotovo osjećaj zadovoljstva postojećim stanjem, gdje junak priče za razliku od mnogih drugih likova Springsteenovih pjesama odlučuje živjeti u sadašnjosti, umjesto da se izgubi u besmislenim reminiscencijama o sretnijim vremenima. 

"Darlington County" i "Cover Me" su najslabije stvari na BITU, s tim da ja ipak dajem malu prednost "Darlington County", ako ništa drugo zbog natruha countrya i šaljivog završetka, ali obje definitivno spuštaju opću ocjenu albuma. 

Zaključna "My Hometown", pomalo ironična posveta svakom malom gradiću u Americi završava album na mirniji način, daleko od svjetala pozornice i velikih stadiona, dajući na znanje da je BITU samo bio jednokratni izlet na veliku scenu, te da se Boss ipak najbolje osjeća u sporijim, narativnim (polu)baladama gdje se najbolje može doživjeti njegov svijet junaka i anti-junaka, tinejdžerskih "frajera" s "nabildanim" automobilima i njihovih malogradskih princeza, lopova i ubojica, ili samo običnih ljudi koji su se igrom slučaja našli na tamnoj strani života iz koje se pokušavaju spasiti bijegom.

Premda Born in the U.S.A. zasigurno nije najbolji Springsteenov album, možda predstavlja najbolji početak za one koji se tek upoznaju s njim, jer nije ni izbliza atmosferski težak kao Nebraska ili Ghost of Tom Joad, niti je toliko metaforički napredan kao Born to Run.

 

Nakon mračne i intimističke Nebraske, najtežeg albuma u karijeri, koji je obilovao pričama s tamne strane života, Springsteen je na golemo iznenađenje svih, niti dvije godine nakon, napravio ogroman zaokret i objavio komercijalni Born in the U.S.A., album kojim je s obje noge čvrsto ušao u područje mainstreama. Dok je Nebraska bila većinom akustični album, BITU u skladu s općim raspoloženjem pokazuje svu raskošt glazbenog talenta pratećeg E-Street Banda. S ovim albumom, Springsteen je u potpunosti dosegao status "All American Hero", posebice kod opće publike koja je sredinom 80-ih u vrijeme predsjednikovanja Ronalda Reagana, doba uspona američkog stila života, s oduševljenjem prihvaćala svaki oblik glorifikacije "ju-es-end eja". No, unatoč antemičnim pjesmama i lepršavoj, "devil may care" atmosferi koja prevladava na BITU, dublja analiza otkriva da album ipak nije samo jedan u nizu projekata sklepanih za brzo zgrtanje novca, kojim su osamdesete obilovale. Unatoč neuobičajeno velikom broju singlova skinutim s albuma i njihovom redovitom rotacijom na MTV-u i sličnim glazbenim kanalima, unatoč ogromnom broju prodanih kopija i sveprisutnošću u medijima, BITU je dobar primjer krivog tumačenja koje je često u glazbenoj industriji. Publika i diskografska kuća su željeli pitki pop album, i Boss im je udovoljio želji, ali na svoj originalni način. Dobro skriven među trominutne rock budnice, još uvijek je to onaj stari, dobro poznati Springsteen, heroj radničke klase i bard "pojasa hrđe" američkog sjeveroistoka.

Uvodna "Born in the USA" je najbolji primjer za prije spomenuto krivo tumačenje. Sa svojim antemičnim zvukom, jakim udarcima bubnja i sintesajzerskom melodijskom linijom, te refrenom koji naoko promovira "američki način", većini ljudi (među njima se posebice izdvajaju američki političari) je promakla stvarna, anti-ratna poruka, koja govori o svoj besmislenosti rata u Vijetnamu i teškoćama integriranja u post ratni život mladih vojnika pri povratku u "civilizaciju". "No Surrender", još jedna od pjesama s albuma koje su američki političari, pogrešno je interpretirajući, koristili u svrhu svoje promidžbe, te "Dancing in the Dark", nastavljaju Springsteenu toliko dragu temu bijega u bolji život i pronalaženja idiličnog okružja u kojem se svi snovi njegovih anti-junaka ostvaruju, najprisutniju na albumu Born to Run . 

"Downbound Trainje klasična Springsteenovska priča o neznanim i neimenovanim "malim" ljudima, u kojoj se isprepleću poznate teme o gubitku posla i nerealiziranim snovima s tragično-romantičnim nijansama davno nestalih ljubavi koje opsjedaju njegove junake kako na javi, tako i u snu, izazivajući gorak osjećaj ispraznosti i nerealiziranosti. Iako najbolje napisana pjesma na albumu, zbog svoje mračnije atmosfere se nije našla među sedam singlova. "Working on the Highway" donosi brzi, rockabilly ritam, te šaljivo ispričanu priču o radniku na autocesti i njegovoj mnogo mlađoj simpatiji. Glavnim gitarskim riffom koji se provlači kroz cijelu pjesmu, Boss očigledno odaje počast legendarnom, prerano preminulom junaku ranog rock ´n´ rolla, Eddie Cochranu.

Kratka "I´m on Fire", predstavlja možda i najbolju Springsteenovu izvedbu na albumu, s jasno izraženom boli zbog zatomljene požude prema nedostižnoj ženi. Posljednje dvije strofe spadaju u sam vrh njegove poetike, plastično dočaravajući sav očaj glavnog junaka priče. "Bobby Jean" i "Glory Days" su sličnog, nostalgičnog raspoloženja, prožete tankim slojem patnje za nekim davno prohujalim "boljim" vremenima. I dok "Bobby Jean", priča o izgubljenom prijateljstvu, past tense naracijom i laganim zvucima klavira i saksofona izaziva osjećaj sentimentalnosti, "Glory Days", zahvaljujući "upbeat" ritmu ublažuje taj osjećaj, dajući ovoj temi o "slavnim mladenačkim danima" jedan pomirljiv ton, gotovo osjećaj zadovoljstva postojećim stanjem, gdje junak priče za razliku od mnogih drugih likova Springsteenovih pjesama odlučuje živjeti u sadašnjosti, umjesto da se izgubi u besmislenim reminiscencijama o sretnijim vremenima. 

"Darlington County" i "Cover Me" su najslabije stvari na BITU, s tim da ja ipak dajem malu prednost "Darlington County", ako ništa drugo zbog natruha countrya i šaljivog završetka, ali obje definitivno spuštaju opću ocjenu albuma. 

Zaključna "My Hometown", pomalo ironična posveta svakom malom gradiću u Americi završava album na mirniji način, daleko od svjetala pozornice i velikih stadiona, dajući na znanje da je BITU samo bio jednokratni izlet na veliku scenu, te da se Boss ipak najbolje osjeća u sporijim, narativnim (polu)baladama gdje se najbolje može doživjeti njegov svijet junaka i anti-junaka, tinejdžerskih "frajera" s "nabildanim" automobilima i njihovih malogradskih princeza, lopova i ubojica, ili samo običnih ljudi koji su se igrom slučaja našli na tamnoj strani života iz koje se pokušavaju spasiti bijegom.

Premda Born in the U.S.A. zasigurno nije najbolji Springsteenov album, možda predstavlja najbolji početak za one koji se tek upoznaju s njim, jer nije ni izbliza atmosferski težak kao Nebraska ili Ghost of Tom Joad, niti je toliko metaforički napredan kao Born to Run.