Ennio Morricone

Godina:2013
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba, klasična glazba
Prosječna ocjena:3.00

POPIS PJESAMA:

  1.   La Migliore Offerta
  2.   Volti E Fantasmi
  3.   Un Violino
  4.   Nevrosi Fobica
  5.   Sguardi Furtivi
  6.   Cavea
  7.   Cercarla E Non Trovarla
  8.   Alla Villa
  9.   Perduta
10.   Un Cancello
11.   Il Vuoto Dentro
12.   Le Vuote Stanze
13.   A Quattro Voci
14.   Inspiegabile
15.   Pareti Bianche
16.   Ritratti D'Autore
17.   Senza Voce
18.   La Migliore Offerta
19.   Volti E Fantasmi
korisnik:
recenzirao: 27.10.2013. u 19:42:11

Možda mnogi ljudi nisu toga svjesni, no Morricone je u karijeri napravio glazbu za preko 500 (ili čak i više) filmova, TV serija, dokumentaraca itd. Samim time kada ga se pitalo otkuda tolika žurba i volja i energija da radi toliko glazbe, Morricone je imao zanimljiv odgovor. Rekao je da toliko mahnito sklada „iz straha“. Iz straha da ako uzme dužu pauzu da više neće biti u stanju skladati filmsku glazbu, tj. da će na neki način zaboraviti to, Morricone već 52 godine manijakalno sklada filmsku i ostalu glazbu. To naravno niti nije bio početak njegove glazbene karijere jer je već od 1950-ih godina aranžirao talijanske pop pjesme i bio prozvan od nekih čak i 'ocem modernog aranžmana'.

Danas sa svoje 84 godine i dalje stvara filmsku glazbu i možda ga upravo taj impuls za kreativnošću čini vitalnim, okretnim, te najbitnije, na glazbenom nivou i dalje iznimno inspiriranim. Ne znam niti tko je od glazbenika sa 84 godine živ, a kamoli uopće aktivan. Morricone jednostavno živi svoju strast i može se reći da je veliki sretnik što se njegove životne sudbine tiče. Morricone je glazbena institucija koja je stvorila na galone genijalne glazbe koja je na neki način obilježila glazbenu kulturu našeg vremena, a s druge strane opet ostala mnogima neupućenima nešto poput skrivenog dragulja. Pomislilo bi se da je logično da u toj silnoj kvantiteti soundtrackova nedostaje možda kvalitete, no upravo suprotno jer Morricone je napravio čak nepojmljivo ogroman opus genijalne glazbe.

Jedan od njegovih zadnjih soundtrackova je i „The Best Offer“ aka „La Migliore Offerta“ za film od redatelja Giuseppea Tornatorea i sa Geoffrey Rushom u glavnoj ulozi. Film nisam pogledao, no vjerujem da sama glazba priča i više nego dovoljno za sebe. Mračna, te čak donekle na nivou ostavljenog dojma i progresivna glazba za Ennia definitivno iskazuje da su Enniu svi instinkti i kreativnost i više nego sposobni uloviti magiju. Glazba koja čak donekle zvuči kao reciklaža njegovih slabijih soundtrackova iz 1990-ih, ali u jednu ruku preobražena u novu i prilično inspiriranu verziju suptilnih glazbenih kolaža gdje se nije toliko stavljao naglasak na nekakve glazbene teme, koliko na tenziju, mistiku, te zvuk koji bi trebao pobuditi određene kanale kod slušatelja.

Soundtrack koji s jedne strane nije za svakoga, no s druge strane, svatko bi ga trebao poslušati barem jednom. Čak niti one kratke temice koje prate film ovdje ne ostavljaju dojam filera koliko i više nego poželjnih dijelića jednog kohezivnog glazbenog djela.

Iako ovo definitivno ne spada u sam vrh Morriconeovog glazbenog izražaja i iako je album po cijelom svom presjeku pomalo jednoličan, ovo je i dalje dokaz da je Morricone i danas kompetentan da napravi nešto posebno.

Uvodna glavna tema svojim otužnim violinskim aranžmanom podsjeća prilično na ono što je Morricone napravio za „Malena“ ili „Once Upon a Time in America“, ali opet ide nekako samim dojmom u malo drugačijem smjeru. Lagana reciklaža izražavanja koja Morriconeu u pravilu dobro ide što se ovog određenog tipa skladbi tiče i njegov je osobni pečat na jedan način.

No, najimpresivnija skladba na albumu dolazi sa idućom 8 minuta dugačkom „Volti E Fantasmi“ koja je i glavna okosnica ovog albuma. Jedna od onih skladbi koje je teško opisati riječima jer je prije svega riječ o relativno dojmljivom umjetničkom djelu prekaljenog glazbenika koji zna ući u dubinu ljudske psihe bez nepotrebnog pretjerivanja. Mračna i gotovo meditativna violinska podloga isprekidana sa pomalo za njega tipičnim razigranim ženskim vokalima koji se malo pomalo kroz skladbu pretvaraju u jedan smireniji kolaž zvukova koji počnu prekidati neke nove teme, ritmovi, drugi instrumenti i zvukovi koji tu skladbu tako sve više dovode do nivoa jednog gotovo transcendentalnog djela zamalo na nivou „Lux Aeterna“ od Ligetija, ali na jednom više suptilnom i možda pristupačnijem nivou.

Naredna razigrana „Un Violino“ još jednom zvuči kao da Morricone na puno uspješniji način prezentira ono što mu kroz 1990-te i nije baš najbolje išlo.
Tu postoji velika doza inspiracije jer se uspijeva iz 'malo' izvući puno. Jedan od njegovih više 'umjetničkih' soundtrackova moglo bi se reći iako se ne miče daleko od mračne melankolije.

Nadalje se na soundtracku pojavljuju mračne teme koje prezentiraju napetost u filmu i neke su više, a neke manje zanimljive, no više-manje su sve izazovne i nisu stvorene u praznom hodu i to je najbitnije. Tu mračnu tenziju na sredini soundtracka poželjno razbija kratka, no odlična i iznimno dramatična „Un Cancello“.

Do kraja albuma koji zatvaraju varijacije na početne teme uglavnom se samo nastavlja s malo mračnijim pratnjama za film. Pogotovo skladbe kao „Inspiegabile“ i „Pareti Bianche“ uspijevaju dati još dojma, no i opipljivijih glazbenih formi.

Treba uvijek ovakve soundtrackove gledati i sa aspekta filma koji možda nije imao potrebe za puno više tematskog materijala što ne mijenja činjenicu da je Morricone unio puno svoje genijalnosti ovdje, te dokazao da je i dalje skladatelj vrijedan svake pažnje. Više neće možda kao nekada skladati godišnje glazbu za do 20 filmova, ali će u svakom slučaju to uvijek biti kvalitetni uratci vrijedni slušanja i osvrta.

Možda mnogi ljudi nisu toga svjesni, no Morricone je u karijeri napravio glazbu za preko 500 (ili čak i više) filmova, TV serija, dokumentaraca itd. Samim time kada ga se pitalo otkuda tolika žurba i volja i energija da radi toliko glazbe, Morricone je imao zanimljiv odgovor. Rekao je da toliko mahnito sklada „iz straha“. Iz straha da ako uzme dužu pauzu da više neće biti u stanju skladati filmsku glazbu, tj. da će na neki način zaboraviti to, Morricone već 52 godine manijakalno sklada filmsku i ostalu glazbu. To naravno niti nije bio početak njegove glazbene karijere jer je već od 1950-ih godina aranžirao talijanske pop pjesme i bio prozvan od nekih čak i 'ocem modernog aranžmana'.

Danas sa svoje 84 godine i dalje stvara filmsku glazbu i možda ga upravo taj impuls za kreativnošću čini vitalnim, okretnim, te najbitnije, na glazbenom nivou i dalje iznimno inspiriranim. Ne znam niti tko je od glazbenika sa 84 godine živ, a kamoli uopće aktivan. Morricone jednostavno živi svoju strast i može se reći da je veliki sretnik što se njegove životne sudbine tiče. Morricone je glazbena institucija koja je stvorila na galone genijalne glazbe koja je na neki način obilježila glazbenu kulturu našeg vremena, a s druge strane opet ostala mnogima neupućenima nešto poput skrivenog dragulja. Pomislilo bi se da je logično da u toj silnoj kvantiteti soundtrackova nedostaje možda kvalitete, no upravo suprotno jer Morricone je napravio čak nepojmljivo ogroman opus genijalne glazbe.

Jedan od njegovih zadnjih soundtrackova je i „The Best Offer“ aka „La Migliore Offerta“ za film od redatelja Giuseppea Tornatorea i sa Geoffrey Rushom u glavnoj ulozi. Film nisam pogledao, no vjerujem da sama glazba priča i više nego dovoljno za sebe. Mračna, te čak donekle na nivou ostavljenog dojma i progresivna glazba za Ennia definitivno iskazuje da su Enniu svi instinkti i kreativnost i više nego sposobni uloviti magiju. Glazba koja čak donekle zvuči kao reciklaža njegovih slabijih soundtrackova iz 1990-ih, ali u jednu ruku preobražena u novu i prilično inspiriranu verziju suptilnih glazbenih kolaža gdje se nije toliko stavljao naglasak na nekakve glazbene teme, koliko na tenziju, mistiku, te zvuk koji bi trebao pobuditi određene kanale kod slušatelja.

Soundtrack koji s jedne strane nije za svakoga, no s druge strane, svatko bi ga trebao poslušati barem jednom. Čak niti one kratke temice koje prate film ovdje ne ostavljaju dojam filera koliko i više nego poželjnih dijelića jednog kohezivnog glazbenog djela.

Iako ovo definitivno ne spada u sam vrh Morriconeovog glazbenog izražaja i iako je album po cijelom svom presjeku pomalo jednoličan, ovo je i dalje dokaz da je Morricone i danas kompetentan da napravi nešto posebno.

Uvodna glavna tema svojim otužnim violinskim aranžmanom podsjeća prilično na ono što je Morricone napravio za „Malena“ ili „Once Upon a Time in America“, ali opet ide nekako samim dojmom u malo drugačijem smjeru. Lagana reciklaža izražavanja koja Morriconeu u pravilu dobro ide što se ovog određenog tipa skladbi tiče i njegov je osobni pečat na jedan način.

No, najimpresivnija skladba na albumu dolazi sa idućom 8 minuta dugačkom „Volti E Fantasmi“ koja je i glavna okosnica ovog albuma. Jedna od onih skladbi koje je teško opisati riječima jer je prije svega riječ o relativno dojmljivom umjetničkom djelu prekaljenog glazbenika koji zna ući u dubinu ljudske psihe bez nepotrebnog pretjerivanja. Mračna i gotovo meditativna violinska podloga isprekidana sa pomalo za njega tipičnim razigranim ženskim vokalima koji se malo pomalo kroz skladbu pretvaraju u jedan smireniji kolaž zvukova koji počnu prekidati neke nove teme, ritmovi, drugi instrumenti i zvukovi koji tu skladbu tako sve više dovode do nivoa jednog gotovo transcendentalnog djela zamalo na nivou „Lux Aeterna“ od Ligetija, ali na jednom više suptilnom i možda pristupačnijem nivou.

Naredna razigrana „Un Violino“ još jednom zvuči kao da Morricone na puno uspješniji način prezentira ono što mu kroz 1990-te i nije baš najbolje išlo.
Tu postoji velika doza inspiracije jer se uspijeva iz 'malo' izvući puno. Jedan od njegovih više 'umjetničkih' soundtrackova moglo bi se reći iako se ne miče daleko od mračne melankolije.

Nadalje se na soundtracku pojavljuju mračne teme koje prezentiraju napetost u filmu i neke su više, a neke manje zanimljive, no više-manje su sve izazovne i nisu stvorene u praznom hodu i to je najbitnije. Tu mračnu tenziju na sredini soundtracka poželjno razbija kratka, no odlična i iznimno dramatična „Un Cancello“.

Do kraja albuma koji zatvaraju varijacije na početne teme uglavnom se samo nastavlja s malo mračnijim pratnjama za film. Pogotovo skladbe kao „Inspiegabile“ i „Pareti Bianche“ uspijevaju dati još dojma, no i opipljivijih glazbenih formi.

Treba uvijek ovakve soundtrackove gledati i sa aspekta filma koji možda nije imao potrebe za puno više tematskog materijala što ne mijenja činjenicu da je Morricone unio puno svoje genijalnosti ovdje, te dokazao da je i dalje skladatelj vrijedan svake pažnje. Više neće možda kao nekada skladati godišnje glazbu za do 20 filmova, ali će u svakom slučaju to uvijek biti kvalitetni uratci vrijedni slušanja i osvrta.

promjena: 07.03.2014. u 13:00:55