Elton John

Godina:1984
Vrsta:originalni album
Žanr:pop-rock
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Restless
  2.   Slow Down Georgie (She's Poison)
  3.   Who Wears These Shoes?
  4.   Breaking Hearts (Ain't What It Used to Be)
  5.   Li'l 'Frigerator
  6.   Passengers
  7.   In Neon
  8.   Burning Buildings
  9.   Did He Shoot Her?
10.   Sad Songs (Say So Much)
korisnik:
recenzirao: 05.11.2013. u 21:00:39

Nakon odličnog „Too Low For Zero“ albuma s kojime je Elton opet dobio na važnosti, objavio je još jedan spomena vrijedan album u nizu koji je uspješno kombinirao solidne balade jasnih i zanimljivih melodijskih konstrukcija sa pretežno onom zabavnijom stranom Eltonove pop-rock glazbe kakvu je radio 80-tih. Album koji je u jednu ruku savršen miks pop-rock banalnosti, zafrkancije i sofisticirane melodijske kreativnosti. Iako su Eltonovi albumi do ovog trena već bivali od strane kritičara kriminalno podcijenjeni, to u pravilu nije ništa govorilo o stvarnom stanju stvari niti sa kojeg objektivnog aspekta.

Ovo je definitivno bila donekle i lakša i više zarazna glazba nego ona koju je Elton radio na samom početku karijere što ne znači da je bila i lošija. Eltonova žica za skladanje odličnih pjesama bila je tu kao i vrlo dobri rezultati.

Prvi singl s albuma koji ujedno i zatvara album bila je odlična „Sad Songs (Say So Much)“ koja je postala veliki hit i ostala pop klasik do dan danas. Opuštena melodija sa velikim tonskim oscilacijama koja na vrckav i nepatetičan način daje odu svim tužnim pjesmama i o njihovim utjecajima na naše živote. Istina je da je dobro katkad patnju podijeliti s nekom žalosnom pjesmom što Elton i tekstopisac Bernie jako dobro znaju. U toj pjesmi kao i u većini ostalih na albumu do izražaja dolaze prateći vokali koji albumu daju i jedan pomalo retro štih glazbe iz 1950-tih i 60-tih.

Album otvara pomalo troma pop-rock stvar „Restless“ koja u bržim live verzijama zna zvučati i bolje, te koja navodno govori o paranoji glede hladnog rata.
Izniman faktor melodične zaraznosti dolazi do izražaja u pjesmicama „Slow Down Georgie (She's a Poison)“ čiji sam naslov dovoljno govori o tematici, te „Who Wears These Shoes?“ koja je postala osrednji hit, no meni iz nekog razloga nikad nije predobro sjela iako se radi o sasvim pristojnoj pjesmi čija je najveća mana grozna perika na Eltonovoj glavi u spotu kao i općenito cijeli spot.

Drugi singl bila je zabavna „Passengers“ zasnovana na južnoafričkoj pjesmici „Isonto Lezayoni“, te je sam Phineas Mchize i naveden pod koatura pjesme, te je pjesma u V. Britaniji i Australiji postala top 10 hit.
Možda je meni osobno upravo ta neopterećenost Eltona iz 80-ih iz nekog razloga isto posebno draga jer prikazuje još jedan aspekt glazbenika koji je imao različite pristupe glazbi i sa svakim pristupom je proplivao kao riba u vodi. Svako desetljeće nosilo je drugačiji karakter što se tiče njegove glazbe, a 80-te su možda bile i najzabavnije. Nije mu puno stalo do kvalitete albuma i s vremenom se sve više utapao u alkoholu i drogi, pa je svake godine nanizao jedan album koji nije pucao visoko ili se pretvarao da je nešto što nije, a pritom je i dalje Elton kao iz rukava nizao inspirirane i kvalitetne melodije (bilo u bržem ili sporijem tempu) i tu mu je rijetko tko mogao konkurirati. Preslušavajući ovaj album postane jasno da koliko god album bio banalan da Elton nije mogao niti da je htio napraviti lošu ili mediokritetnu pjesmu jer mu to jednostavno nije u krvi i to se čuje po cijelom presjeku albuma kao i u odličnoj i bržoj pjesmi „Did He Shoot Her?“ pomalo čudne tematike zbog zajebantskog Bernievog teksta i zarazne melodije što ju čini meni jednom od najdražih stvari s albuma. Pjesma kao da svojim naglim prekidima iza stiha 'did he shoot her' doslovno ispali metak, te iako je to promišljeno napravljeno i dalje zvuči spontano i prikladno samoj pjesmi.

Čak i onaj laganiji dio albuma prilično impresionira kao naslovna stvar „Breaking Hearts (Ain't What It Used to Be)“ gdje Elton u gotovo Chopinovom nježnom i melodijski sofisticiranom izražaju jednostavno nema drugu namjeru nego stvoriti patetiku zbog patetike same u jednom modificiranom retro ugođaju, no i samim time uspijeva stvoriti nešto zbilja odlično i unikatno sa glazbenog aspekta.

Ostale dvije balade „In Neon“ i dramatična „Burning Buildings“ koja prikazuje zahlađenje ljubavnog odnosa preko gotovo apokaliptičnog zvuka također spadaju među vrhunce albuma.

Rock stvar „Li'l Frigerator“ pomalo odlazi u generičnost, no i dalje ju nosi izniman faktor zarazne i zabavne melodije. Što se tekstova tiče netko bi stekao dojam da je Bernie veliki ženomrzac zbog silnih aluzija na žene kao fatalne sponze i prostitutke, no 80-te su jednostavno bile razdoblje kada su si Bernie i Elton dali malo oduška i nije bilo razloga da snimanje albuma i svoju glazbu doživljavaju preozbiljno. Katkad je to imalo svojih dobrih, no i lošijih strana, no nekako mi se čini da je ta spontanost za Eltona bila zdravija jer je bez previše razmišljanja nizao odlične, jednostavne, no opet iznimno originalne pjesmice, a da pritom nije brijao da radi veliku umjetnost kao sa svojim najnovijim albumom „The Diving Board“ gdje se pak pretvorio u proračunatog umjetnika koji radi 'kvalitetnu' glazbu kojoj pak jednostavno fali pretežno upravo ono zbog čega je Elton osvojio srca diljem svijeta kroz 40 godina, a to je pojam 'odlične i originalne melodije'.

Breaking Hearts album je u jednu ruku sama srž Eltona 80-tih sa glazbenog aspekta, te osim prilično pristojnog komercijalnog uspjeha zasnovanog na tekstualno- glazbenim banalnostima koje u pravilu posjeduju i dubinu (malo oksimorona nikada ne škodi), ovome albumu zbilja ništa ne nedostaje. Vrlo dobar pop-rock album koji u pravilu pruža širok spektar glazbenog izražaja i kvalitete, a opet savršeno nosi sa sobom tu jednu koheziju zvuka i zdravu neopterećenost.

Nakon odličnog „Too Low For Zero“ albuma s kojime je Elton opet dobio na važnosti, objavio je još jedan spomena vrijedan album u nizu koji je uspješno kombinirao solidne balade jasnih i zanimljivih melodijskih konstrukcija sa pretežno onom zabavnijom stranom Eltonove pop-rock glazbe kakvu je radio 80-tih. Album koji je u jednu ruku savršen miks pop-rock banalnosti, zafrkancije i sofisticirane melodijske kreativnosti. Iako su Eltonovi albumi do ovog trena već bivali od strane kritičara kriminalno podcijenjeni, to u pravilu nije ništa govorilo o stvarnom stanju stvari niti sa kojeg objektivnog aspekta.

Ovo je definitivno bila donekle i lakša i više zarazna glazba nego ona koju je Elton radio na samom početku karijere što ne znači da je bila i lošija. Eltonova žica za skladanje odličnih pjesama bila je tu kao i vrlo dobri rezultati.

Prvi singl s albuma koji ujedno i zatvara album bila je odlična „Sad Songs (Say So Much)“ koja je postala veliki hit i ostala pop klasik do dan danas. Opuštena melodija sa velikim tonskim oscilacijama koja na vrckav i nepatetičan način daje odu svim tužnim pjesmama i o njihovim utjecajima na naše živote. Istina je da je dobro katkad patnju podijeliti s nekom žalosnom pjesmom što Elton i tekstopisac Bernie jako dobro znaju. U toj pjesmi kao i u većini ostalih na albumu do izražaja dolaze prateći vokali koji albumu daju i jedan pomalo retro štih glazbe iz 1950-tih i 60-tih.

Album otvara pomalo troma pop-rock stvar „Restless“ koja u bržim live verzijama zna zvučati i bolje, te koja navodno govori o paranoji glede hladnog rata.
Izniman faktor melodične zaraznosti dolazi do izražaja u pjesmicama „Slow Down Georgie (She's a Poison)“ čiji sam naslov dovoljno govori o tematici, te „Who Wears These Shoes?“ koja je postala osrednji hit, no meni iz nekog razloga nikad nije predobro sjela iako se radi o sasvim pristojnoj pjesmi čija je najveća mana grozna perika na Eltonovoj glavi u spotu kao i općenito cijeli spot.

Drugi singl bila je zabavna „Passengers“ zasnovana na južnoafričkoj pjesmici „Isonto Lezayoni“, te je sam Phineas Mchize i naveden pod koatura pjesme, te je pjesma u V. Britaniji i Australiji postala top 10 hit.
Možda je meni osobno upravo ta neopterećenost Eltona iz 80-ih iz nekog razloga isto posebno draga jer prikazuje još jedan aspekt glazbenika koji je imao različite pristupe glazbi i sa svakim pristupom je proplivao kao riba u vodi. Svako desetljeće nosilo je drugačiji karakter što se tiče njegove glazbe, a 80-te su možda bile i najzabavnije. Nije mu puno stalo do kvalitete albuma i s vremenom se sve više utapao u alkoholu i drogi, pa je svake godine nanizao jedan album koji nije pucao visoko ili se pretvarao da je nešto što nije, a pritom je i dalje Elton kao iz rukava nizao inspirirane i kvalitetne melodije (bilo u bržem ili sporijem tempu) i tu mu je rijetko tko mogao konkurirati. Preslušavajući ovaj album postane jasno da koliko god album bio banalan da Elton nije mogao niti da je htio napraviti lošu ili mediokritetnu pjesmu jer mu to jednostavno nije u krvi i to se čuje po cijelom presjeku albuma kao i u odličnoj i bržoj pjesmi „Did He Shoot Her?“ pomalo čudne tematike zbog zajebantskog Bernievog teksta i zarazne melodije što ju čini meni jednom od najdražih stvari s albuma. Pjesma kao da svojim naglim prekidima iza stiha 'did he shoot her' doslovno ispali metak, te iako je to promišljeno napravljeno i dalje zvuči spontano i prikladno samoj pjesmi.

Čak i onaj laganiji dio albuma prilično impresionira kao naslovna stvar „Breaking Hearts (Ain't What It Used to Be)“ gdje Elton u gotovo Chopinovom nježnom i melodijski sofisticiranom izražaju jednostavno nema drugu namjeru nego stvoriti patetiku zbog patetike same u jednom modificiranom retro ugođaju, no i samim time uspijeva stvoriti nešto zbilja odlično i unikatno sa glazbenog aspekta.

Ostale dvije balade „In Neon“ i dramatična „Burning Buildings“ koja prikazuje zahlađenje ljubavnog odnosa preko gotovo apokaliptičnog zvuka također spadaju među vrhunce albuma.

Rock stvar „Li'l Frigerator“ pomalo odlazi u generičnost, no i dalje ju nosi izniman faktor zarazne i zabavne melodije. Što se tekstova tiče netko bi stekao dojam da je Bernie veliki ženomrzac zbog silnih aluzija na žene kao fatalne sponze i prostitutke, no 80-te su jednostavno bile razdoblje kada su si Bernie i Elton dali malo oduška i nije bilo razloga da snimanje albuma i svoju glazbu doživljavaju preozbiljno. Katkad je to imalo svojih dobrih, no i lošijih strana, no nekako mi se čini da je ta spontanost za Eltona bila zdravija jer je bez previše razmišljanja nizao odlične, jednostavne, no opet iznimno originalne pjesmice, a da pritom nije brijao da radi veliku umjetnost kao sa svojim najnovijim albumom „The Diving Board“ gdje se pak pretvorio u proračunatog umjetnika koji radi 'kvalitetnu' glazbu kojoj pak jednostavno fali pretežno upravo ono zbog čega je Elton osvojio srca diljem svijeta kroz 40 godina, a to je pojam 'odlične i originalne melodije'.

Breaking Hearts album je u jednu ruku sama srž Eltona 80-tih sa glazbenog aspekta, te osim prilično pristojnog komercijalnog uspjeha zasnovanog na tekstualno- glazbenim banalnostima koje u pravilu posjeduju i dubinu (malo oksimorona nikada ne škodi), ovome albumu zbilja ništa ne nedostaje. Vrlo dobar pop-rock album koji u pravilu pruža širok spektar glazbenog izražaja i kvalitete, a opet savršeno nosi sa sobom tu jednu koheziju zvuka i zdravu neopterećenost.

promjena: 06.11.2013. u 11:58:00