Elton John

Godina:1989
Vrsta:originalni album
Žanr:pop-rock, gospel, r'n'b
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Durban Deep
  2.   Healing Hands
  3.   Whispers
  4.   Club at the End of the Street
  5.   Sleeping with the Past
  6.   Stones Throw From Hurtin'
  7.   Sacrifice
  8.   I Never Knew Her Name
  9.   Amazes Me
10.   Blue Avenue
korisnik:
recenzirao: 24.12.2013. u 14:36:15

Album koji je za Eltona naznačio prijelomni trenutak u karijeri i koji ga je nakon kojih 14 godina ponovno bacio u prvi plan, te polučio prilično veliki komercijalni uspjeh. Bio je doduše non-stop po vrhovima top lista, ali s ovim albumom okrenuo je novu stranicu, te je krenuo malo drugačijim pristupom stvarati glazbu. Ovo je prvi album koji je naspram velike većine svojih prethodnika od 1976., pa do 1988. pružio i jednu dodatnu dimenziju i dubinu koju većina njegovih albuma iz 80-ih, koliko god bili u pravilu vrlo dobri, jednostavno nisu imali.

Na omotu albuma imamo gotovo tragičnu sliku Eltona u jednom prilično ranjivom izdanju koje ga s tim bijelim paperjem na glavi prikazuje poput nekakvog bolesnika nakon kemoterapije. Fotografija je inače od Herb Rittsa koji se proslavio fotografiranjem slavnih, te koji je preminuo 2002. zbog komplikacija uzrokovanih AIDS-om. Možda ga je i ta svjesnost vlastite bolesti navodila da katkad fotografira ljude u drugačijim, pa i ranjivim/intimnim izdanjima jer Elton ovdje djeluje upravo tako. Sve se to savršeno poklopilo i dobilo smisao jer je u isto vrijeme sam Elton imao velikih problema s drogom i ovo je zadnji album koji je snimio prije rehabilitacije. Iako očito u ne prebajnom psihičkom stanju, uložio je puno truda u ovaj album da ga učini nešto kao posvetom glazbi koja je utjecala na njega i njegovog tekstopisca Bernie Taupina kroz život, te je album i posvetio samom Bernieu koji je i napisao još jednom tekstove svih pjesama. Tu ima elemenata gospela, r'n'b-a, reggae-a i ostalih žanrova, no album i dalje prije svega spada pod tada pretežno moderni i komercijalni pop zvuk.

Iako bi se moglo reći da je ovo prvi put da je Elton napravio album koji je možda okrenuo stranicu i krenuo u 'adult contemporary' vode, to nimalo ne znači da se Elton bacio u ikakve nužno sentišerske vode, već znači da je glazbu ponovno počeo doživljavati ozbiljno, da je na neki način dozrelio i počeo stvarati glazbu s više boje, karaktera i emocija nego je to činio kroz 80-te. Može se reći da je Elton ovim albumom ponovno ulovio iskru koja je postojala tamo negdje za vrijeme snimanja kultnog Goodbye Yellow Brick Road albuma, no ta iskra ovdje je bila u pravilu samo još jedna kameleonska promjena u nizu koja je Eltona održala u svijetu glazbe bitnim. Uvijek kada je došao do svojevrsnog kreativnog dna, na neki način se revitalizirao i vratio još jači i taj instinkt ga kroz veliki dio karijere nije skoro nikada izdao, te samim time ne čudi činjenica da je Elton jedini u povijesti koji je imao 30 godina uzastopce od 1970. do 2000. jedan ili više singlova u top 40 na Billboardovoj top listi.

Naspram tadašnje životne situacije, te borbe sa vlastitim demonima i otužnog covera albuma, glazba na albumu ipak zvuči življe i pozitivno, no katkad i emotivno i melankolično.

Jedan od definitivnih vrhunaca ovog albuma bila je gospel-rock pjesma, te ujedno i prvi singl „Healing Hands“ koja svojim optimističnim i pozitivnim tekstom odlično potiče na uzdizanje iz mraka i mulja teških trenutaka prema svijetlijoj budućnosti. Melodijski kompleksna, inspirirana i kreativna, te tempom uzbudljiva, pjesma se popela na 13. mjesto u SAD-u i tek na 45. u V. Britaniji.

No Elton, kako i sam kaže, nikada nije bio pretjerano pametan pri izboru singlova s albuma, te mu samim time nikad ne bi palo na pamet da pjesmu „Sacrifice“ uopće objavi kao singl. Nakon objave pjesma se popela u SAD-u na 18. mjesto i na prilično nisko 55. mjesto u V. Britaniji, no tada se desio nagli preokret kada je DJ Steven Wright prepoznao kvalitetu pjesme, te je počeo puštati na BBC Radio 1 što su slijedili i svi ostali DJ-evi na svojim radio postajama, te je naknadno 1990. pjesma „Sacrifice“ zajedno sa „Healing Hands“ bila objavljena kao A-strana singla i tako postala Eltonov prvi #1 solo hit u V.Britaniji. Da, pomalo čudno, no unatoč velikom broju hitova, Elton je trebao čekati punih 20 godina da bi u vlastitoj zemlji došao na prvo mjesto i to donekle zahvaljujući malo boljoj promidžbi DJ-a koji je prepoznao kvalitetu te balade koja je do danas ostala jedan od najdivnijih i najvećih pop klasika ikada. „Sacrifice“ posjeduje krajnje unikatnu, nekako apstraktno linearnu no jasnu i genijalnu melodijsku konstrukciju i 1990. je vjerojatno bio zadnji put da je Elton bio u stanju dosezati tako visoke i čiste tonove. Iako su se širile priče da mu je vokal ovdje bio na neki način sintetički usavršen da zvuči kako zvuči (s obzirom da su kasnije live verzije zvučalo inferiorno naspram studijske verzije), no svojim gostovanjem uživo kod Arsenio Halla 1990. godine je dokazao da zvuči jednako savršeno kao na studijskoj snimci. Neki puritanci su pjesmi zamjerali synth aranžman, no takav aranžman je upravo ovu pjesmu učinio suvremenim hitom u datom trenutku i smatram da produkcija savršeno pristaje jednoj takvoj kultnoj pop baladi koja se bavi temom raspada braka.

Naredni singl bila je zabavna „Club at the End of the Street“ koja je relativno pristojno prošla na top listama, a postala je i jedan od najvećih Eltonovih hitova u Danskoj gdje je provela 2 tjedna na prvom mjestu. Pjesma je inače bila stvorena s namjerom da zvuči kao nešto od The Drifters-a u čemu je donekle i uspjela svojom pozitivnom vibrom, te odličnim pratećim vokalima u pametno osmišljenom refrenu.

Ono što izdvaja ovaj album jest i činjenica da Elton u skoro svakoj pjesmi vokalno zvuči kao neki drugi izvođač. Tako od visokih tonova u „Sacrifice“ klasiku, Elton se spušta do dubokih tonova u genijalnoj i snažnoj pop-gospel baladi „Amazes Me“ koju prati odličan ženski vokal i uzbudljiva solo dionica električne gitare.
Također Elton u „Stones Throw from Hurtin'“ odlazi vokalno opet u trećem smjeru, te zvuči potpuno neprepoznatljivo što je postignuto praktički šaptanjem u mikrofon, te naknadno pojačano do normalne glasnoće. Pjesma također ima zanimljiv tekst o životnim odlukama, te i cijeli album tekstualno odiše zrelije od svojih prethodnika.

U svakoj pjesmi Elton je ne samo raznim aranžmanima i melodijama, već i različitim vokalima ispričao priču, a da opet unatoč toj raznovrsnosti album i dalje zvuči kohezivno.
Album inače otvara „Durban Deep“ s malo reggaea ritma i vokalne jeke kroz presjek cijele pjesme.
Pjesma kakvu bi Elton mogao skladati u snu „I Never Knew Her Name“ je ovdje i dalje jedna zvukom pomalo komična i inspirativna posveta gospel zvuku koji je bio česti dodatak Eltonovim glazbenim rješenjima u karijeri.

Sama naslovna "Sleeping With the Past" pjesma svakim slušanjem zavodi sve više svojim zaraznim primjesama r'n'b ritmova, inspirativnom melodijom, te odličnim i bogatim pop aranžmanom.

Od balada uz kultnu „Sacrifice“ valja još spomenuti pomalo konvencionalnu „Whispers“ baladu s lijepom melodijom, te završnu „Blue Avenue“ koja je svojom melankolijom i više nego prikladan završetak ovog odličnog albuma.

Uopće ne čudi da je ovaj album kao i svi naredni pokupio od kritičara slabašne ocjene. Elton što je bio kvalitetniji i bolji, to je bio sve omraženiji, pogotovo kroz 90-te kada je njegova glazba bila na zavidno kreativnom vrhuncu (pa što god itko mislio o tome). Unatoč svemu, ovaj album je ostao do danas među fanovima doživljen kao jedan od njegovih najbitnijih i najboljih albuma u karijeri, te uz Too Low For Zero i njegov zasigurno najbolji album iz 80-ih. To je bio povratnički album koji je završio za Eltona jednu kako glazbenu, tako i životnu eru. Album koji je jasno naglašavao da je Elton došao do svojevrsnog kraja jednog razdoblja i otvorio vrata nečeg novog, snažnijeg i zrelijeg.

Ovo je bio tek drugi album od 1974. koji se u V. Britaniji popeo na sam vrh top liste.

1990. unatoč rehabilitaciji Elton je dalje nastavio svoj uspjeh na top listama, te se sa dvostrukom The Very Best Of kompilacijom popeo također na prvo mjesto diljem skoro cijele Europe, te polučio i jedan veliki pop-gospel klasik "You Gotta Love Someone" koji iako nije postao preveliki hit (osim u Kanadi gdje se popeo na 1. mjesto), je bio jedan od najeksponiranijih video spotova i pjesama na TV-u i radiju i praktički prvi razlog zašto sam uopće doznao za Eltona i postao fan. Ta poznata i genijalna pjesma posjeduje puno duha i karaktera, a iz nekog je razloga oduvijek bila bačena u drugi plan iako za nju znaju skoro svi. Tu je bilo jasno da je oko 1990. godine Eltona ulovila neka posebna inspiracija, a to je bio samo uvod u još bolje i snažnije glazbene radove.

Album koji je za Eltona naznačio prijelomni trenutak u karijeri i koji ga je nakon kojih 14 godina ponovno bacio u prvi plan, te polučio prilično veliki komercijalni uspjeh. Bio je doduše non-stop po vrhovima top lista, ali s ovim albumom okrenuo je novu stranicu, te je krenuo malo drugačijim pristupom stvarati glazbu. Ovo je prvi album koji je naspram velike većine svojih prethodnika od 1976., pa do 1988. pružio i jednu dodatnu dimenziju i dubinu koju većina njegovih albuma iz 80-ih, koliko god bili u pravilu vrlo dobri, jednostavno nisu imali.

Na omotu albuma imamo gotovo tragičnu sliku Eltona u jednom prilično ranjivom izdanju koje ga s tim bijelim paperjem na glavi prikazuje poput nekakvog bolesnika nakon kemoterapije. Fotografija je inače od Herb Rittsa koji se proslavio fotografiranjem slavnih, te koji je preminuo 2002. zbog komplikacija uzrokovanih AIDS-om. Možda ga je i ta svjesnost vlastite bolesti navodila da katkad fotografira ljude u drugačijim, pa i ranjivim/intimnim izdanjima jer Elton ovdje djeluje upravo tako. Sve se to savršeno poklopilo i dobilo smisao jer je u isto vrijeme sam Elton imao velikih problema s drogom i ovo je zadnji album koji je snimio prije rehabilitacije. Iako očito u ne prebajnom psihičkom stanju, uložio je puno truda u ovaj album da ga učini nešto kao posvetom glazbi koja je utjecala na njega i njegovog tekstopisca Bernie Taupina kroz život, te je album i posvetio samom Bernieu koji je i napisao još jednom tekstove svih pjesama. Tu ima elemenata gospela, r'n'b-a, reggae-a i ostalih žanrova, no album i dalje prije svega spada pod tada pretežno moderni i komercijalni pop zvuk.

Iako bi se moglo reći da je ovo prvi put da je Elton napravio album koji je možda okrenuo stranicu i krenuo u 'adult contemporary' vode, to nimalo ne znači da se Elton bacio u ikakve nužno sentišerske vode, već znači da je glazbu ponovno počeo doživljavati ozbiljno, da je na neki način dozrelio i počeo stvarati glazbu s više boje, karaktera i emocija nego je to činio kroz 80-te. Može se reći da je Elton ovim albumom ponovno ulovio iskru koja je postojala tamo negdje za vrijeme snimanja kultnog Goodbye Yellow Brick Road albuma, no ta iskra ovdje je bila u pravilu samo još jedna kameleonska promjena u nizu koja je Eltona održala u svijetu glazbe bitnim. Uvijek kada je došao do svojevrsnog kreativnog dna, na neki način se revitalizirao i vratio još jači i taj instinkt ga kroz veliki dio karijere nije skoro nikada izdao, te samim time ne čudi činjenica da je Elton jedini u povijesti koji je imao 30 godina uzastopce od 1970. do 2000. jedan ili više singlova u top 40 na Billboardovoj top listi.

Naspram tadašnje životne situacije, te borbe sa vlastitim demonima i otužnog covera albuma, glazba na albumu ipak zvuči življe i pozitivno, no katkad i emotivno i melankolično.

Jedan od definitivnih vrhunaca ovog albuma bila je gospel-rock pjesma, te ujedno i prvi singl „Healing Hands“ koja svojim optimističnim i pozitivnim tekstom odlično potiče na uzdizanje iz mraka i mulja teških trenutaka prema svijetlijoj budućnosti. Melodijski kompleksna, inspirirana i kreativna, te tempom uzbudljiva, pjesma se popela na 13. mjesto u SAD-u i tek na 45. u V. Britaniji.

No Elton, kako i sam kaže, nikada nije bio pretjerano pametan pri izboru singlova s albuma, te mu samim time nikad ne bi palo na pamet da pjesmu „Sacrifice“ uopće objavi kao singl. Nakon objave pjesma se popela u SAD-u na 18. mjesto i na prilično nisko 55. mjesto u V. Britaniji, no tada se desio nagli preokret kada je DJ Steven Wright prepoznao kvalitetu pjesme, te je počeo puštati na BBC Radio 1 što su slijedili i svi ostali DJ-evi na svojim radio postajama, te je naknadno 1990. pjesma „Sacrifice“ zajedno sa „Healing Hands“ bila objavljena kao A-strana singla i tako postala Eltonov prvi #1 solo hit u V.Britaniji. Da, pomalo čudno, no unatoč velikom broju hitova, Elton je trebao čekati punih 20 godina da bi u vlastitoj zemlji došao na prvo mjesto i to donekle zahvaljujući malo boljoj promidžbi DJ-a koji je prepoznao kvalitetu te balade koja je do danas ostala jedan od najdivnijih i najvećih pop klasika ikada. „Sacrifice“ posjeduje krajnje unikatnu, nekako apstraktno linearnu no jasnu i genijalnu melodijsku konstrukciju i 1990. je vjerojatno bio zadnji put da je Elton bio u stanju dosezati tako visoke i čiste tonove. Iako su se širile priče da mu je vokal ovdje bio na neki način sintetički usavršen da zvuči kako zvuči (s obzirom da su kasnije live verzije zvučalo inferiorno naspram studijske verzije), no svojim gostovanjem uživo kod Arsenio Halla 1990. godine je dokazao da zvuči jednako savršeno kao na studijskoj snimci. Neki puritanci su pjesmi zamjerali synth aranžman, no takav aranžman je upravo ovu pjesmu učinio suvremenim hitom u datom trenutku i smatram da produkcija savršeno pristaje jednoj takvoj kultnoj pop baladi koja se bavi temom raspada braka.

Naredni singl bila je zabavna „Club at the End of the Street“ koja je relativno pristojno prošla na top listama, a postala je i jedan od najvećih Eltonovih hitova u Danskoj gdje je provela 2 tjedna na prvom mjestu. Pjesma je inače bila stvorena s namjerom da zvuči kao nešto od The Drifters-a u čemu je donekle i uspjela svojom pozitivnom vibrom, te odličnim pratećim vokalima u pametno osmišljenom refrenu.

Ono što izdvaja ovaj album jest i činjenica da Elton u skoro svakoj pjesmi vokalno zvuči kao neki drugi izvođač. Tako od visokih tonova u „Sacrifice“ klasiku, Elton se spušta do dubokih tonova u genijalnoj i snažnoj pop-gospel baladi „Amazes Me“ koju prati odličan ženski vokal i uzbudljiva solo dionica električne gitare.
Također Elton u „Stones Throw from Hurtin'“ odlazi vokalno opet u trećem smjeru, te zvuči potpuno neprepoznatljivo što je postignuto praktički šaptanjem u mikrofon, te naknadno pojačano do normalne glasnoće. Pjesma također ima zanimljiv tekst o životnim odlukama, te i cijeli album tekstualno odiše zrelije od svojih prethodnika.

U svakoj pjesmi Elton je ne samo raznim aranžmanima i melodijama, već i različitim vokalima ispričao priču, a da opet unatoč toj raznovrsnosti album i dalje zvuči kohezivno.
Album inače otvara „Durban Deep“ s malo reggaea ritma i vokalne jeke kroz presjek cijele pjesme.
Pjesma kakvu bi Elton mogao skladati u snu „I Never Knew Her Name“ je ovdje i dalje jedna zvukom pomalo komična i inspirativna posveta gospel zvuku koji je bio česti dodatak Eltonovim glazbenim rješenjima u karijeri.

Sama naslovna "Sleeping With the Past" pjesma svakim slušanjem zavodi sve više svojim zaraznim primjesama r'n'b ritmova, inspirativnom melodijom, te odličnim i bogatim pop aranžmanom.

Od balada uz kultnu „Sacrifice“ valja još spomenuti pomalo konvencionalnu „Whispers“ baladu s lijepom melodijom, te završnu „Blue Avenue“ koja je svojom melankolijom i više nego prikladan završetak ovog odličnog albuma.

Uopće ne čudi da je ovaj album kao i svi naredni pokupio od kritičara slabašne ocjene. Elton što je bio kvalitetniji i bolji, to je bio sve omraženiji, pogotovo kroz 90-te kada je njegova glazba bila na zavidno kreativnom vrhuncu (pa što god itko mislio o tome). Unatoč svemu, ovaj album je ostao do danas među fanovima doživljen kao jedan od njegovih najbitnijih i najboljih albuma u karijeri, te uz Too Low For Zero i njegov zasigurno najbolji album iz 80-ih. To je bio povratnički album koji je završio za Eltona jednu kako glazbenu, tako i životnu eru. Album koji je jasno naglašavao da je Elton došao do svojevrsnog kraja jednog razdoblja i otvorio vrata nečeg novog, snažnijeg i zrelijeg.

Ovo je bio tek drugi album od 1974. koji se u V. Britaniji popeo na sam vrh top liste.

1990. unatoč rehabilitaciji Elton je dalje nastavio svoj uspjeh na top listama, te se sa dvostrukom The Very Best Of kompilacijom popeo također na prvo mjesto diljem skoro cijele Europe, te polučio i jedan veliki pop-gospel klasik "You Gotta Love Someone" koji iako nije postao preveliki hit (osim u Kanadi gdje se popeo na 1. mjesto), je bio jedan od najeksponiranijih video spotova i pjesama na TV-u i radiju i praktički prvi razlog zašto sam uopće doznao za Eltona i postao fan. Ta poznata i genijalna pjesma posjeduje puno duha i karaktera, a iz nekog je razloga oduvijek bila bačena u drugi plan iako za nju znaju skoro svi. Tu je bilo jasno da je oko 1990. godine Eltona ulovila neka posebna inspiracija, a to je bio samo uvod u još bolje i snažnije glazbene radove.

promjena: 26.12.2013. u 11:02:04