Ennio Morricone

Godina:2001
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   The Good, the Bad and the Ugly
  2.   The Sunset
  3.   Sentence
  4.   Escape on a Horse
  5.   Rope Bridge
  6.   The Fort
  7.   Pursuit
  8.   The Desert
  9.   Carriage of the Spirits
10.   The Mission of San Antonio
11.   Father Ramirez
12.   Marcetta
13.   The Soldier's Story
14.   Military Train
15.   The End of the Spy
16.   The Bandit Monco
17.   Two Against Five
18.   No Hope for Marcetta
19.   Death of a Soldier
20.   The Ecstacy of Gold
21.   The Trio
korisnik:
recenzirao: 10.11.2013. u 23:01:58

Ako se već osvrće na Morriconeove soundtrackove bilo bi zbilja besmisleno izostaviti njegov vjerojatno najpoznatiji soundtrack ikada za zadnji film iz Leoneove prve trilogije iz davne 1966. godine, te samim time i najbolji film iz te trilogije.

Iako je Morricone i u prva dva Leoneova filma stvorio briljantnu glazbenu podlogu, glavna tema za ovaj film je vjerojatno ostala ne samo njegova najpoznatija tema, već vjerojatno i najpoznatija western tema ikada uz drugu najpoznatiju western temu ikada iz „The Magnificent Seven“ od Elmera Bernsteina. No, dok je Elmer svojom temom stvarao jednu idealiziranu i gotovo kazališnu sliku Divljeg zapada što je bio i inače slučaj sa glazbom u američkim westernima, Ennio je tu bio daleko manje sklon tom orkestralnom 'Coplandovom' šarenilu, a njegova glazbena rješenja su odudarala u potpunosti od do tada ustaljenih pristupa. Morricone je pružio surovost i izbjegavao orkestralni sentiment što je rezultiralo nečim sasvim drugačijim, a opet do te mjere prikladnim da je glavna tema postala u jednu ruku i zaštitni znak western glazbe. Uvodni glazbeni motiv u glavnoj temi preuzet je od zavijanja kojota iz čega je Ennio do kraja razvio tu nezaboravnu temu. Prilično promišljen konceptualni pristup stvaranju glazbe kojime je Ennio Divlji zapad zbilja učinio divljim asocirajući na kojota. Tema koja je donekle miks Enniove inspiracije i surf-rocka i koja se kroz razne varijacije provlači kako kroz film tako i kroz ovaj soundtrack.

Ovo reizdanje sadrži do tada 10 neobjavljenih skladbi od čega se posebno ističe prekrasna „Father Ramirez“ i produljena, preko 7 minuta dugačka verzija završnog okršaja u filmu nazvana „The Trio“ koja je veličanstveni kraj veličanstvenog soundtracka.
Od tog surf-rocka izmiješanog sa mariači trubama, te neodređenim eksperimentalnim zvukovima koji uvijek asociraju na nešto zemljano, prljavo i iskonsko Ennio je stvorio savršenu zvučnu pratnju.

Nema ustručavanja pri upotrebi instrumenata prema potrebi. Od mračne „The Desert“ koja se nadograđuje polako do svog orkestralnog dramatičnog i dojmljivog klimaksa, pa sve do upotrebe ženskog vokala u odličnoj „The Ecstacy of Gold“ Morricone se ne boji iskoristiti svu zvučnu mašineriju da postigne što moćniji utisak.

Čak i kratke melodije kao što je recimo „The Sunset“ uspiju u jako malo vremena reći jako puno. Morricone je ponajviše sposoban u stvaranju odličnih glazbenih tema, no uz to ima savršeni instinkt za eksprimentiranje i stvaranje svih mogućih i nemogućih glazbenih kolaža koji katkad ostavljaju i nadrealni utisak kao primjerice u „Sentence“ skladbi.

Ovaj soundtrack ima jedan sasvim uravnotežen odnos snaga između varijacija na glavnu temu i originalnih glazbenih tema. Možda se svojim pristupom najviše približio standardnom američkom western zvuku sa prekrasnom „The Soldier's Story“ pjesmom koja jedina sadrži vokale i tekst, no posebno je dirljiva instrumentalna varijacija na tu temu u predivnoj „The Death of a Soldier“ gdje Morricone dostiže emotivni klimaks na način na koji samo to on zna. Tuga izražena usnom harmonikom, trubom, pratećim muškim vokalima i predivnom melodijom uspješno dočarava smrt mladog vojnika.

Morricone je dokazao da veliki umjetnici rade po svom instinktu, a ne kopiraju ostale koji slijepo slijede trendove. Tim svojim beskompromisnim pristupom uspio je dokazati da se izražavanje vlastitih ideja makar se kosile sa svime što smo do tada znali isplati na duge staze puno više nego podvoravanje trendovima. To je razlika između umjetnika s jasnim vizijama i mediokriteta koji kopiraju ono što već postoji.

Donekle je i zanimljivo to da su Morriconeov pristup mnogi i slijedili do dan danas što samo ukazuje na stvarnu vrijednost te glazbe, no isto tako ti koji su slijedili ovakvu glazbu jednostavno nisu uspijevali unijeti tu dozu agresije, duha i originalnosti koju je Morricone unosio u svoju glazbu. Morriconeu su glazbeni instrumenti više služili ovdje kao oružje koje nije nikada štedio pri najbrutalnijoj upotrebi da izrazi maksimum emocija koje je želio izraziti i to je onaj temeljni faktor koji razlikuje Morriconea od mnogih ostalih glazbenika koji nisu u stanju replicirati tu dozu energije i općenito melodijske kreativnosti. Morricone doslovno kao da je vodio pravi rat s onim najprljavijim i iskonskim emocijama pri stvaranju ovakve glazbe.

Ovo je također bio prvi film gdje je Leone htio da se stvori glazba prije snimanja samog filma tako da postigne maksimalni efekt pri spajanju vizualnog dijela sa zvučnim.
Remek djelo za sva vremena! Savršena glazba kakva se danas više ne stvara za savršeni film kakve danas više ne rade.

Ovaj soundtrack je savršen prikaz jednog u nizu manifestacija samog vrha umjetničke kreativnosti i predstavlja prije svega jednu jasnu viziju između suradnje režisera i skladatelja, a takva zajednička kreativna kemija se rijetko kada dešava i primijetio sam je između malog broja režisera i njihovih filmskih kompozitora.

U narednom prvom dijelu druge Leoneove trilogije „Once Upon a Time in the West“ Morricone će imati malo drugačiji pristup pri stvaranju glazbe, no s jednako savršenim i dojmljivim rezultatima.

Ako se već osvrće na Morriconeove soundtrackove bilo bi zbilja besmisleno izostaviti njegov vjerojatno najpoznatiji soundtrack ikada za zadnji film iz Leoneove prve trilogije iz davne 1966. godine, te samim time i najbolji film iz te trilogije.

Iako je Morricone i u prva dva Leoneova filma stvorio briljantnu glazbenu podlogu, glavna tema za ovaj film je vjerojatno ostala ne samo njegova najpoznatija tema, već vjerojatno i najpoznatija western tema ikada uz drugu najpoznatiju western temu ikada iz „The Magnificent Seven“ od Elmera Bernsteina. No, dok je Elmer svojom temom stvarao jednu idealiziranu i gotovo kazališnu sliku Divljeg zapada što je bio i inače slučaj sa glazbom u američkim westernima, Ennio je tu bio daleko manje sklon tom orkestralnom 'Coplandovom' šarenilu, a njegova glazbena rješenja su odudarala u potpunosti od do tada ustaljenih pristupa. Morricone je pružio surovost i izbjegavao orkestralni sentiment što je rezultiralo nečim sasvim drugačijim, a opet do te mjere prikladnim da je glavna tema postala u jednu ruku i zaštitni znak western glazbe. Uvodni glazbeni motiv u glavnoj temi preuzet je od zavijanja kojota iz čega je Ennio do kraja razvio tu nezaboravnu temu. Prilično promišljen konceptualni pristup stvaranju glazbe kojime je Ennio Divlji zapad zbilja učinio divljim asocirajući na kojota. Tema koja je donekle miks Enniove inspiracije i surf-rocka i koja se kroz razne varijacije provlači kako kroz film tako i kroz ovaj soundtrack.

Ovo reizdanje sadrži do tada 10 neobjavljenih skladbi od čega se posebno ističe prekrasna „Father Ramirez“ i produljena, preko 7 minuta dugačka verzija završnog okršaja u filmu nazvana „The Trio“ koja je veličanstveni kraj veličanstvenog soundtracka.
Od tog surf-rocka izmiješanog sa mariači trubama, te neodređenim eksperimentalnim zvukovima koji uvijek asociraju na nešto zemljano, prljavo i iskonsko Ennio je stvorio savršenu zvučnu pratnju.

Nema ustručavanja pri upotrebi instrumenata prema potrebi. Od mračne „The Desert“ koja se nadograđuje polako do svog orkestralnog dramatičnog i dojmljivog klimaksa, pa sve do upotrebe ženskog vokala u odličnoj „The Ecstacy of Gold“ Morricone se ne boji iskoristiti svu zvučnu mašineriju da postigne što moćniji utisak.

Čak i kratke melodije kao što je recimo „The Sunset“ uspiju u jako malo vremena reći jako puno. Morricone je ponajviše sposoban u stvaranju odličnih glazbenih tema, no uz to ima savršeni instinkt za eksprimentiranje i stvaranje svih mogućih i nemogućih glazbenih kolaža koji katkad ostavljaju i nadrealni utisak kao primjerice u „Sentence“ skladbi.

Ovaj soundtrack ima jedan sasvim uravnotežen odnos snaga između varijacija na glavnu temu i originalnih glazbenih tema. Možda se svojim pristupom najviše približio standardnom američkom western zvuku sa prekrasnom „The Soldier's Story“ pjesmom koja jedina sadrži vokale i tekst, no posebno je dirljiva instrumentalna varijacija na tu temu u predivnoj „The Death of a Soldier“ gdje Morricone dostiže emotivni klimaks na način na koji samo to on zna. Tuga izražena usnom harmonikom, trubom, pratećim muškim vokalima i predivnom melodijom uspješno dočarava smrt mladog vojnika.

Morricone je dokazao da veliki umjetnici rade po svom instinktu, a ne kopiraju ostale koji slijepo slijede trendove. Tim svojim beskompromisnim pristupom uspio je dokazati da se izražavanje vlastitih ideja makar se kosile sa svime što smo do tada znali isplati na duge staze puno više nego podvoravanje trendovima. To je razlika između umjetnika s jasnim vizijama i mediokriteta koji kopiraju ono što već postoji.

Donekle je i zanimljivo to da su Morriconeov pristup mnogi i slijedili do dan danas što samo ukazuje na stvarnu vrijednost te glazbe, no isto tako ti koji su slijedili ovakvu glazbu jednostavno nisu uspijevali unijeti tu dozu agresije, duha i originalnosti koju je Morricone unosio u svoju glazbu. Morriconeu su glazbeni instrumenti više služili ovdje kao oružje koje nije nikada štedio pri najbrutalnijoj upotrebi da izrazi maksimum emocija koje je želio izraziti i to je onaj temeljni faktor koji razlikuje Morriconea od mnogih ostalih glazbenika koji nisu u stanju replicirati tu dozu energije i općenito melodijske kreativnosti. Morricone doslovno kao da je vodio pravi rat s onim najprljavijim i iskonskim emocijama pri stvaranju ovakve glazbe.

Ovo je također bio prvi film gdje je Leone htio da se stvori glazba prije snimanja samog filma tako da postigne maksimalni efekt pri spajanju vizualnog dijela sa zvučnim.
Remek djelo za sva vremena! Savršena glazba kakva se danas više ne stvara za savršeni film kakve danas više ne rade.

Ovaj soundtrack je savršen prikaz jednog u nizu manifestacija samog vrha umjetničke kreativnosti i predstavlja prije svega jednu jasnu viziju između suradnje režisera i skladatelja, a takva zajednička kreativna kemija se rijetko kada dešava i primijetio sam je između malog broja režisera i njihovih filmskih kompozitora.

U narednom prvom dijelu druge Leoneove trilogije „Once Upon a Time in the West“ Morricone će imati malo drugačiji pristup pri stvaranju glazbe, no s jednako savršenim i dojmljivim rezultatima.

promjena: 11.11.2013. u 01:33:00