Bruce Springsteen

Godina:1982
Vrsta:originalni album
Žanr:folk-rock
Prosječna ocjena:3.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Nebraska
  2.   Atlantic City
  3.   Mansion on the Hill
  4.   Johnny 99
  5.   Highway Patrolman
  6.   State Trooper
  7.   Used Cars
  8.   Open All Night
  9.   My Father's House
10.   Reason to Believe
korisnik:
recenzirao: 20.11.2013. u 10:22:17

Nakon muka urbanih sredina, Bruce je polako prelazio na muke ruralnih sredina čiji je vrhunac postigao sa ovim albumom.

Album na kojemu se uspjelo sa malo, manje i praktički ništa postići dovoljno i album koji uspješno izmjenjuje laganije sa malo bržim folk-rock pjesmama. Vjerojatno najmračniji album u Bruceovoj  karijeri uz užasno dosadan "The Ghost of Tom Joad" album čemu doprinosti i činjenica da Bruce svira sam sve instrumente na albumu, a razlog tome je da su Bruceove demo snimke upotrijebljene za originalni album umjesto kasnijih snimaka sa E-Street Band-om jer je postalo jasno da se sa bogatijim aranžmanima gubi prisutna magija.

Nebraska je jednostavan, suh i naizgled prazan album koji upravo zbog toga ima jednu posebnu dubinu i na kojemu najviše do izražaja dolazi melankolija izražena kroz Bruceov vokal, gitaru i usnu harmoniku.

Ovaj put Bruce nije samo orijentiran na pjevanje o radničkoj klasi i sitnim kriminalcima, već i na masovne ubojice s čime otvara album u apatičnoj izvedbi naslovne stvari „Nebraska“ o serijskom ubojici Charles Starkweatheru koji je zajedno sa svojom curom 1958. godine u ubojitom pohodu ubio 10 ljudi.

Naredna „Atlantic City“ koja je bila objavljena i kao prvi singl odlazi malo više u dramu o još jednom liku koji odlazi s one strane zakona, te se pjesma referira na mafiju i smrt. Bruce je nekako postao predvidljivo dosljedan u svojim tematikama pjesama, no i dalje uspijeva to izvesti dobro.

Od najmonotonijih pjesama najdraža mi je „My Father's House“ koja zbilja uspijeva tekstom i otužnom melodijom stvoriti jasne slike u glavi o protagonistu koji sanja  kako je kao mali trčao kroz šumu do očeve kuće i njemu u zagrljaj, a nakon buđenja svjestan razmirica koje su ih rastavile ponovno dolazi do kuće u kojoj mu je živio otac, no tamo sada živi netko drugi. Meni osobno najemotivniji trenutak cijelog albuma.

Od bržih stvari posebno se izdvaja odlična „State Trooper“ pjesma zaraznog ritma i zavodljive melodije.

Tu je i rock'n'roll stvar „Open All Night“ u još jednoj standardnoj Bruceovoj priči gdje protagonist vozi cijelu noć da dođe do svoje cure koja je bila konobarica kada ju je upoznao. Stvar koja i više nego poželjno malo ubija tu melankoliju na albumu.

Pristojan akustični album koji je daleko više melankoličan, pust i beznadan nego li emotivan i to ga u jednu ruku čini pomalo dosadnim i monotonim, pogotovo one najmelankoličnije pjesme koje katkad jako podsjećaju jedna na drugu, a u drugu ruku radi se i o uspješno realiziranoj ideji. Pjesme kao što su "Highway Patrolman" koje su sve na isti kalup ispunjavaju ponajviše ovaj album.

Bruce se jako uživio u ulozi pripovjedača tuđih životnih priča i ovdje je i to doveo na još jedan viši i mračniji nivo. Da život nije nekima tako odvratan i težak, imam osjećaj da Bruce ne bi imao o čemu pjevati. Katkad te priče zarežu do kosti, a katkad me sama glazbena podloga ostavi ravnodušnim. Album koji je pobrao jako dobre kritike i koji je definitivno solidan, ali koji i zahtijeva posebno raspoloženje i strpljenje pri slušanju. Imam osjećaj da nikada nisam dovoljno jako doživio ovaj album koliko sam ga navodno trebao doživjeti. Da se s albuma maknu vrhunci „Atlantic City,“ „State Trooper“ i „My Father's House“ ovdje ne bi baš puno toga ostalo za mene, pa pretpostavljam da je ovaj album više za nekog drugog slušatelja. Album koji me unatoč svim svojim kvalitetama ostavlja često malo previše ravnodušnim i pospanim.

Nakon muka urbanih sredina, Bruce je polako prelazio na muke ruralnih sredina čiji je vrhunac postigao sa ovim albumom.

Album na kojemu se uspjelo sa malo, manje i praktički ništa postići dovoljno i album koji uspješno izmjenjuje laganije sa malo bržim folk-rock pjesmama. Vjerojatno najmračniji album u Bruceovoj  karijeri uz užasno dosadan "The Ghost of Tom Joad" album čemu doprinosti i činjenica da Bruce svira sam sve instrumente na albumu, a razlog tome je da su Bruceove demo snimke upotrijebljene za originalni album umjesto kasnijih snimaka sa E-Street Band-om jer je postalo jasno da se sa bogatijim aranžmanima gubi prisutna magija.

Nebraska je jednostavan, suh i naizgled prazan album koji upravo zbog toga ima jednu posebnu dubinu i na kojemu najviše do izražaja dolazi melankolija izražena kroz Bruceov vokal, gitaru i usnu harmoniku.

Ovaj put Bruce nije samo orijentiran na pjevanje o radničkoj klasi i sitnim kriminalcima, već i na masovne ubojice s čime otvara album u apatičnoj izvedbi naslovne stvari „Nebraska“ o serijskom ubojici Charles Starkweatheru koji je zajedno sa svojom curom 1958. godine u ubojitom pohodu ubio 10 ljudi.

Naredna „Atlantic City“ koja je bila objavljena i kao prvi singl odlazi malo više u dramu o još jednom liku koji odlazi s one strane zakona, te se pjesma referira na mafiju i smrt. Bruce je nekako postao predvidljivo dosljedan u svojim tematikama pjesama, no i dalje uspijeva to izvesti dobro.

Od najmonotonijih pjesama najdraža mi je „My Father's House“ koja zbilja uspijeva tekstom i otužnom melodijom stvoriti jasne slike u glavi o protagonistu koji sanja  kako je kao mali trčao kroz šumu do očeve kuće i njemu u zagrljaj, a nakon buđenja svjestan razmirica koje su ih rastavile ponovno dolazi do kuće u kojoj mu je živio otac, no tamo sada živi netko drugi. Meni osobno najemotivniji trenutak cijelog albuma.

Od bržih stvari posebno se izdvaja odlična „State Trooper“ pjesma zaraznog ritma i zavodljive melodije.

Tu je i rock'n'roll stvar „Open All Night“ u još jednoj standardnoj Bruceovoj priči gdje protagonist vozi cijelu noć da dođe do svoje cure koja je bila konobarica kada ju je upoznao. Stvar koja i više nego poželjno malo ubija tu melankoliju na albumu.

Pristojan akustični album koji je daleko više melankoličan, pust i beznadan nego li emotivan i to ga u jednu ruku čini pomalo dosadnim i monotonim, pogotovo one najmelankoličnije pjesme koje katkad jako podsjećaju jedna na drugu, a u drugu ruku radi se i o uspješno realiziranoj ideji. Pjesme kao što su "Highway Patrolman" koje su sve na isti kalup ispunjavaju ponajviše ovaj album.

Bruce se jako uživio u ulozi pripovjedača tuđih životnih priča i ovdje je i to doveo na još jedan viši i mračniji nivo. Da život nije nekima tako odvratan i težak, imam osjećaj da Bruce ne bi imao o čemu pjevati. Katkad te priče zarežu do kosti, a katkad me sama glazbena podloga ostavi ravnodušnim. Album koji je pobrao jako dobre kritike i koji je definitivno solidan, ali koji i zahtijeva posebno raspoloženje i strpljenje pri slušanju. Imam osjećaj da nikada nisam dovoljno jako doživio ovaj album koliko sam ga navodno trebao doživjeti. Da se s albuma maknu vrhunci „Atlantic City,“ „State Trooper“ i „My Father's House“ ovdje ne bi baš puno toga ostalo za mene, pa pretpostavljam da je ovaj album više za nekog drugog slušatelja. Album koji me unatoč svim svojim kvalitetama ostavlja često malo previše ravnodušnim i pospanim.

promjena: 20.11.2013. u 10:26:48