Ennio Morricone

Godina:1987
Vrsta:kompilacija
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   The Good, The Bad, And The Ugly
  2.   Come Maddalena
  3.   Sicilian Clan
  4.   Chi Mai
  5.   Investigation Of a Citizen Above Suspicion
  6.   Mosca Addio
  7.   Marche En La
  8.   Califfa
  9.   Battle of Algiers
10.   Infernal Trio
11.   Dedicace
12.   For Love One Can Die
13.   Sacco and Vanzetti
14.   Tragedia Di Un Uomo Ridicolo
15.   Romanzo Quartiere
16.   Once Upon A Time In The West (Main Theme)
17.   Mission (Remix)
18.   Once Upon A Time In America (Cockey's Song)
19.   Gabriel's Oboe
20.   Atto Di Dolore
21.   Baci Dopo Il Tramonto
22.   Le Marginal
23.   Estate 1943
24.   Falls
25.   Moses Theme
26.   Buona Fortuna, Jack
27.   Man With the Harmonica
28.   Fistful of Dynamite
29.   Lontano
30.   My Name Is Nobody
31.   Peur Sur La Ville
32.   Le Vent, Le Cri
33.   Once Upon a Time in America (Deborah's Theme)
korisnik:
recenzirao: 10.06.2013. u 23:05:49

Da me netko pita koga smatram najboljim skladateljem unazad 300 godina, vjerojatno ne bih uspio biti dovoljno objektivan da spomenem Mozarta, Beethovena, Bacha ili Schuberta, već bih bez previše razmišljanja spomenuo Morriconea. Spomenuo bih ga prije svega zbog snažnog emocionalnog utiska koji njegova glazba ostavlja na mene na razinama za koje je teško znati da uopće postoje dok se ne čuje ta glazba koja je poput portala u neke druge svijetove. Koliko god tematski bila ograničena na same filmove za koje je uglavnom radio glazbu, Morricone je uvijek beskompromisno radio snažne melodije, bio je veliki eksperimentator što se glazbenih ideja i aranžmana tiče i sa svojim kompozicijama često uspijeva slušatelja ne samo emocionalno potaknuti, već ga poput nekakvog duhovnog vodiča odvesti na neke druge razine svijesti.

Moram priznati da tek kada sam prije kojih 10 godina prvi put nabavio ovu kompilaciju na vinilu, te počeo svakim slušanjem polako percipirati genijalnost ovih skladbi, tek tada sam shvatio koliko je u biti velika većina druge glazbe jednostavno mediokritetna.

Morricone posjeduje jedan iznimni glazbeni senzibilitet i sluh i nije pretjerano reći da se takav genijalac najvjerojatnije rodio samo jednom u povijesti koju poznajemo. Koliko god skuplja ideje za filmove od svih mogućih žanrova od klasične tonalne i atonalne glazbe, preko popa, rocka, pa sve do funka i jazza i kombinira sve te žanrove, on i dalje uvijek ostaje Morricone koji bi sam po sebi mogao biti žanr.

Počeo se baviti glazbom još 1940-ih godina. Od 1950-ih godina radi odlične aranžmane za uglavnom talijanske pop pjesme i biva prepoznat, te čak po nekima i prozvan ocem modernog aranžmana.
1961. godine radi prvi put glazbu za film "Il Federale" i od tada do danas je napravio preko 500 (ili još više) soundtrackova i to za talijanske, francuske, japanske, američke i filmove iz još ostalih zemalja i vjerojatno je jedan od rijetkih koji i danas aktivno sa preko 80 godina sklada filmsku glazbu i to sa glazbenim stažom od kojih 60 ili više godina.

Morricone je velik dio karijere bio poput tvornice za filmsku glazbu i znao je godišnje skladati glazbu za 10 do 20 filmova, a da pritom nije zapao u banalnost. U tom enormnom opusu nađe se tu i tamo slabijih trenutaka kao primjerice 1990-tih, a razlog tome može biti veća posvećenost samostalnoj i klasičnoj glazbi koju je radio, no od 2000-te na ovamo kvaliteta njegove glazbe je opet postala neupitna.

Oduvijek sam se pitao što ga tjera i otkud tolika neiscrpna snaga, volja i inspiracija u čovjeku koji je ne samo živuća legenda i institucija, već i dan danas i više nego aktivan glazbenik koji neprestano sklada novu glazbu i pritom još drži koncerte diljem svijeta sa svojim orkestrom.

Iz Morriconeove glazbe, načina skladanja i razmišljanja svi glazbenici bi mogli učiti, te i jako puno naučiti.

Njegova glazba je katkad dramatična, katkad vesela i iznimno zabavna, katkad morbidna, katkad neopisivo emocionalna, a veoma često i neurotična, a ta neurotičnost je nešto poput njegovog osobnog pečata. Teško je Morriconea strpati u ladicu, no tek nakon što se presluša na tisuće i tisuće njegovih skladbi može se dobiti koliko-toliko jasna matrica, ne toliko sa nivoa nekakvog žanra, koliko na nivou njegovog način razmišljanja pri skladanju glazbe.
Morricone često uspješno kombinira više melodija i zvukova jednih preko drugih, te upotrebljava zvukove iz vanjskog svijeta (bilo prirodne ili umjetne) i ukomponirava ih u svoju glazbu da postigne određeni efekt.

Morricone svojom glazbom nikad nije okolišao i ona je uvijek bila jasna i uvijek je direktno pogađala tamo gdje je trebala. Katkada je sa tim jasnim izražajem i prelazio granice, no nikada nije prešao u parodiju samoga sebe. Izvlačio je onu krajnju emocionalnu suštinu iz svake vizualne priče na koju je stvarao glazbu. Doduše, znao je omesti gledatelja koji je u scenama bio više potaknut samom glazbom, nego scenom koju je gledao, a da je opet ta glazba savršeno odgovarala toj sceni.

Od svih kompilacija od kojih neke čak iznose i do 10 CD-a, pa i više, ovo je možda najprikladnija za nekoga tko se želi upoznati s Morriconeovom glazbom. Iako se tu može naći u 33 pjesme eventualno čak i manje od 1 % njegove najbolje glazbe koju sam ja osobno imao prilike čuti, ipak je ovo relativno uspješno složen rezime od nekih njegovih najboljih i najpoznatijih stvari, te samim time, svakom početniku bih preporučio ovu kompilaciju za uvod u njegovu glazbu.

Iako se Morricone prvenstveno proslavio glazbom za špageti westerne, to nipošto ne znači da je samo u tome bio najbolji i sam je dosta negodovao zbog toga jer iako je možda napravio glazbu za kojih 20 westerna, to tek iznosi koji promil sveukupnog opusa. Na ovoj kompilaciji nećete dobiti malo širi uvid u njegove najbolje western stvari što ne znači da neke najbitnije nisu uključene kao primjerice kultna "The Good, the Bad and the Ugly" koja je vjerojatno do danas postala zaštitna tema westerna u kojoj je Morricone glasanje kojota upotrijebio kao baznu temu i razvio ju u taj već svima poznati vječni klasik.

Doduše, ova kompilacija obuhvaća samo čak i manji kronološki dio Morriconeove karijere od 1966. do 1987., no svejedno u tome razdoblju Morricone je i bio najkreativniji.

Na ovoj kompilaciji niti nisu sve verzije baš originali koji su se nalazili u filmovima što ne znači da nisu originali, već Morriconeove naknadne verzije ili čak verzije sa originalnih soundtrackova koje baš nisu identične verzijama iz filma. To ima na nekim primjerima čak i boljeg učinka, a na nekima baš i ne, što opet nimalo ne narušava smisao ove kompilacije jer sve su to u pravilu originali izvedeni od samog Morriconea.

Tako primjerice tu imamo predivnu i neponovljivu glavnu temu iz "Once Upon a Time in the West" filma, no nije upotrijebljena verzija iz filma, već verzija gdje uvod počne s violinama i ne nadograđuje se skladba na svoj tipični klimaks koji filmska verzija ima. Verzija ova ili ona, ta skladba je i dalje jedna od najdivnijih u povijesti glazbe.
S druge strane imamo i stvar "Lontano" koja u ovoj verziji zvuči čak i bolje nego nego na originalnom soundtracku, što vrijedi i za "The Sicilian Clan".

Također, tu je upotrijebljena dulja verzija genijalne "Chi Mai" koja je čak i mrvu bolja od originalne verzije što se aranžmana tiče. To je jedna od onih stvari koja će vam se nakon samo jednog slušanja u životu utisnuti u glavu za sva vremena i to je upravo ono što Morriconea razlikuje od velike većine ostalih glazbenika jer je sposoban emotivno dirnuti slušatelja na način koji rijetko kome uspije.

Također, tu se nalazi i iznimno zabavna "My Name is Nobody" koja je isto vjerujem mnogima poznata.

Nema smisla izdvajati svaku stvar zasebno s ove kompilacije, no da moram izabrati samo jednu stvar koja mene osobno najviše dira, to bi bila "Deborah's Theme" iz filma "Bilo Jednom u Americi" koja najbolje prikazuje taj Morriconeov osjećaj da orkestracijom stvori jednu takvu dubinu i težinu da ćete takvu skladbu prije osjetiti svakim atomom svoje psihe, nego li ju samo "čuti".

Isto vrijedi i za odličnu "Moses Theme" koja savršeno dočarava biblijsku priču o Mojsiju i bez da se vidi film za koji je rađena ili primjerice "Moscow Farewell" skladbu koja uspije na pozitivan način izdeprimirati slušatelja i dočarati mu svu težinu emocija i hladnoće koja dolazi sa asocijacijom na Rusiju.

Ovo je kompilacija koju bi trebao imati svaki ljubitelj glazbe bez obzira na osobni ukus, a možda se desi da vam ova kompilacija otvori apetit za još Morriconea, a potraga za njegovim soundtrackovima i otkrivanjem novih stvari i nepoznatim draguljima na njegovim isto manje poznatim soundtrackovima će vam vjerojatno postati zanimacija koja može trajati i godinama.

Morricone je više puta bio nominiran za Oscara, no nije ga nikad dobio čemu može biti i jednostavan razlog da je Talijan iz Rima koji nije nikad niti naučio engleski jezik, niti je htio doći živjeti u SAD u vile koje su mu čak nudili besplatno, pa su Oscare dobivali američki skladatelji. To su neke od teorija koje ne moraju biti istinite, ali su i lako moguće. Ipak, na kraju je konačno primio 2007. godine Oscara za životno djelo i bilo je i više nego očito da mu je to bio emotivan trenutak koji mu je puno značio što je i vidljivo iz priloženoga.

Da me netko pita koga smatram najboljim skladateljem unazad 300 godina, vjerojatno ne bih uspio biti dovoljno objektivan da spomenem Mozarta, Beethovena, Bacha ili Schuberta, već bih bez previše razmišljanja spomenuo Morriconea. Spomenuo bih ga prije svega zbog snažnog emocionalnog utiska koji njegova glazba ostavlja na mene na razinama za koje je teško znati da uopće postoje dok se ne čuje ta glazba koja je poput portala u neke druge svijetove. Koliko god tematski bila ograničena na same filmove za koje je uglavnom radio glazbu, Morricone je uvijek beskompromisno radio snažne melodije, bio je veliki eksperimentator što se glazbenih ideja i aranžmana tiče i sa svojim kompozicijama često uspijeva slušatelja ne samo emocionalno potaknuti, već ga poput nekakvog duhovnog vodiča odvesti na neke druge razine svijesti.

Moram priznati da tek kada sam prije kojih 10 godina prvi put nabavio ovu kompilaciju na vinilu, te počeo svakim slušanjem polako percipirati genijalnost ovih skladbi, tek tada sam shvatio koliko je u biti velika većina druge glazbe jednostavno mediokritetna.

Morricone posjeduje jedan iznimni glazbeni senzibilitet i sluh i nije pretjerano reći da se takav genijalac najvjerojatnije rodio samo jednom u povijesti koju poznajemo. Koliko god skuplja ideje za filmove od svih mogućih žanrova od klasične tonalne i atonalne glazbe, preko popa, rocka, pa sve do funka i jazza i kombinira sve te žanrove, on i dalje uvijek ostaje Morricone koji bi sam po sebi mogao biti žanr.

Počeo se baviti glazbom još 1940-ih godina. Od 1950-ih godina radi odlične aranžmane za uglavnom talijanske pop pjesme i biva prepoznat, te čak po nekima i prozvan ocem modernog aranžmana.
1961. godine radi prvi put glazbu za film "Il Federale" i od tada do danas je napravio preko 500 (ili još više) soundtrackova i to za talijanske, francuske, japanske, američke i filmove iz još ostalih zemalja i vjerojatno je jedan od rijetkih koji i danas aktivno sa preko 80 godina sklada filmsku glazbu i to sa glazbenim stažom od kojih 60 ili više godina.

Morricone je velik dio karijere bio poput tvornice za filmsku glazbu i znao je godišnje skladati glazbu za 10 do 20 filmova, a da pritom nije zapao u banalnost. U tom enormnom opusu nađe se tu i tamo slabijih trenutaka kao primjerice 1990-tih, a razlog tome može biti veća posvećenost samostalnoj i klasičnoj glazbi koju je radio, no od 2000-te na ovamo kvaliteta njegove glazbe je opet postala neupitna.

Oduvijek sam se pitao što ga tjera i otkud tolika neiscrpna snaga, volja i inspiracija u čovjeku koji je ne samo živuća legenda i institucija, već i dan danas i više nego aktivan glazbenik koji neprestano sklada novu glazbu i pritom još drži koncerte diljem svijeta sa svojim orkestrom.

Iz Morriconeove glazbe, načina skladanja i razmišljanja svi glazbenici bi mogli učiti, te i jako puno naučiti.

Njegova glazba je katkad dramatična, katkad vesela i iznimno zabavna, katkad morbidna, katkad neopisivo emocionalna, a veoma često i neurotična, a ta neurotičnost je nešto poput njegovog osobnog pečata. Teško je Morriconea strpati u ladicu, no tek nakon što se presluša na tisuće i tisuće njegovih skladbi može se dobiti koliko-toliko jasna matrica, ne toliko sa nivoa nekakvog žanra, koliko na nivou njegovog način razmišljanja pri skladanju glazbe.
Morricone često uspješno kombinira više melodija i zvukova jednih preko drugih, te upotrebljava zvukove iz vanjskog svijeta (bilo prirodne ili umjetne) i ukomponirava ih u svoju glazbu da postigne određeni efekt.

Morricone svojom glazbom nikad nije okolišao i ona je uvijek bila jasna i uvijek je direktno pogađala tamo gdje je trebala. Katkada je sa tim jasnim izražajem i prelazio granice, no nikada nije prešao u parodiju samoga sebe. Izvlačio je onu krajnju emocionalnu suštinu iz svake vizualne priče na koju je stvarao glazbu. Doduše, znao je omesti gledatelja koji je u scenama bio više potaknut samom glazbom, nego scenom koju je gledao, a da je opet ta glazba savršeno odgovarala toj sceni.

Od svih kompilacija od kojih neke čak iznose i do 10 CD-a, pa i više, ovo je možda najprikladnija za nekoga tko se želi upoznati s Morriconeovom glazbom. Iako se tu može naći u 33 pjesme eventualno čak i manje od 1 % njegove najbolje glazbe koju sam ja osobno imao prilike čuti, ipak je ovo relativno uspješno složen rezime od nekih njegovih najboljih i najpoznatijih stvari, te samim time, svakom početniku bih preporučio ovu kompilaciju za uvod u njegovu glazbu.

Iako se Morricone prvenstveno proslavio glazbom za špageti westerne, to nipošto ne znači da je samo u tome bio najbolji i sam je dosta negodovao zbog toga jer iako je možda napravio glazbu za kojih 20 westerna, to tek iznosi koji promil sveukupnog opusa. Na ovoj kompilaciji nećete dobiti malo širi uvid u njegove najbolje western stvari što ne znači da neke najbitnije nisu uključene kao primjerice kultna "The Good, the Bad and the Ugly" koja je vjerojatno do danas postala zaštitna tema westerna u kojoj je Morricone glasanje kojota upotrijebio kao baznu temu i razvio ju u taj već svima poznati vječni klasik.

Doduše, ova kompilacija obuhvaća samo čak i manji kronološki dio Morriconeove karijere od 1966. do 1987., no svejedno u tome razdoblju Morricone je i bio najkreativniji.

Na ovoj kompilaciji niti nisu sve verzije baš originali koji su se nalazili u filmovima što ne znači da nisu originali, već Morriconeove naknadne verzije ili čak verzije sa originalnih soundtrackova koje baš nisu identične verzijama iz filma. To ima na nekim primjerima čak i boljeg učinka, a na nekima baš i ne, što opet nimalo ne narušava smisao ove kompilacije jer sve su to u pravilu originali izvedeni od samog Morriconea.

Tako primjerice tu imamo predivnu i neponovljivu glavnu temu iz "Once Upon a Time in the West" filma, no nije upotrijebljena verzija iz filma, već verzija gdje uvod počne s violinama i ne nadograđuje se skladba na svoj tipični klimaks koji filmska verzija ima. Verzija ova ili ona, ta skladba je i dalje jedna od najdivnijih u povijesti glazbe.
S druge strane imamo i stvar "Lontano" koja u ovoj verziji zvuči čak i bolje nego nego na originalnom soundtracku, što vrijedi i za "The Sicilian Clan".

Također, tu je upotrijebljena dulja verzija genijalne "Chi Mai" koja je čak i mrvu bolja od originalne verzije što se aranžmana tiče. To je jedna od onih stvari koja će vam se nakon samo jednog slušanja u životu utisnuti u glavu za sva vremena i to je upravo ono što Morriconea razlikuje od velike većine ostalih glazbenika jer je sposoban emotivno dirnuti slušatelja na način koji rijetko kome uspije.

Također, tu se nalazi i iznimno zabavna "My Name is Nobody" koja je isto vjerujem mnogima poznata.

Nema smisla izdvajati svaku stvar zasebno s ove kompilacije, no da moram izabrati samo jednu stvar koja mene osobno najviše dira, to bi bila "Deborah's Theme" iz filma "Bilo Jednom u Americi" koja najbolje prikazuje taj Morriconeov osjećaj da orkestracijom stvori jednu takvu dubinu i težinu da ćete takvu skladbu prije osjetiti svakim atomom svoje psihe, nego li ju samo "čuti".

Isto vrijedi i za odličnu "Moses Theme" koja savršeno dočarava biblijsku priču o Mojsiju i bez da se vidi film za koji je rađena ili primjerice "Moscow Farewell" skladbu koja uspije na pozitivan način izdeprimirati slušatelja i dočarati mu svu težinu emocija i hladnoće koja dolazi sa asocijacijom na Rusiju.

Ovo je kompilacija koju bi trebao imati svaki ljubitelj glazbe bez obzira na osobni ukus, a možda se desi da vam ova kompilacija otvori apetit za još Morriconea, a potraga za njegovim soundtrackovima i otkrivanjem novih stvari i nepoznatim draguljima na njegovim isto manje poznatim soundtrackovima će vam vjerojatno postati zanimacija koja može trajati i godinama.

Morricone je više puta bio nominiran za Oscara, no nije ga nikad dobio čemu može biti i jednostavan razlog da je Talijan iz Rima koji nije nikad niti naučio engleski jezik, niti je htio doći živjeti u SAD u vile koje su mu čak nudili besplatno, pa su Oscare dobivali američki skladatelji. To su neke od teorija koje ne moraju biti istinite, ali su i lako moguće. Ipak, na kraju je konačno primio 2007. godine Oscara za životno djelo i bilo je i više nego očito da mu je to bio emotivan trenutak koji mu je puno značio što je i vidljivo iz priloženoga.

promjena: 11.06.2013. u 20:22:18