Bruce Springsteen

Godina:1992
Vrsta:originalni album
Žanr:rock
Prosječna ocjena:2.50

POPIS PJESAMA:

  1. Human Touch
  2. Soul Driver
  3. 57 Channels (And Nothin' On)
  4. Cross My Heart
  5. Gloria's Eyes
  6. With Every Wish
  7. Roll the Dice
  8. Real World
  9. All or Nothin' at All
  10. Man's Job
  11. I Wish I Were Blind
  12. The Long Goodbye
  13. Real Man
  14. Pony  Boy
korisnik:
recenzirao: 10.12.2013. u 17:04:34

U 90-ima, ako se zanemari genijalna i mračna, te tekstualno ubojita „Streets of Philadelphia“ pjesma koja mi je bila i ostala jedna od najdražih i najdojmljivijih pjesama ikada, čemu definitivno pomažu duboki i ledeni sintisajzerski zvuci koji kao da dočaravaju samrtni duh urbanog svijeta, teško se može reći da je Bruce išta posebno i zanimljivo pružio. Nakon više-manje odličnih 80-ih, 90-te su bile i ostale prilično ne samo prazno, već i glazbeno razočaravajuće razdoblje što se Bruceove glazbe tiče. Inspiracije očito nije bilo što je već i ovaj prvi album u 90-ima dokazao. I to što je raspustio svoj E Street Band nije vjerojatno pomoglo, ali ne vjerujem da je to uopće glavni problem ovdje.

Uvodan singl „Human Touch“ koji i otvara album je solidna pjesma na kojoj uglavnom leži sva težina ovog albuma izgubljenog između slabašnih komercijalnih i neuspjelih rock pokušaja, te koja bi se možda čak bolje uklopila u prethodni „Tunnel of Love“ album nego ovdje iako tamo ne bi također bila među samim vrhom.

Slijedi ju još jedan vrhunac albuma „Soul Driver“ nakon koje sve jednostavno kreće silaznom putanjom počevši sa „57 Channels (And Nothin' On)“ koja je zanimljiva koliko i TV programi o kojima Bruce pjeva, a slijedi ju melodijski i izražajno mlitava poskočica „Cross My Heart“ koja u svojem neinventivnom minimalizmu prije svega ide na živce.

Najveći problem ovog albuma je što mu fali karakter i magija koju su imali prethodni albumi. Čak su i žešće pop-rock stvari poput „Roll the Dice“ ili „The Real World“ glazbeno prilično bezidejne i van neprimjetne zvučne podloge ne nude previše. Donekle melodijsku zaraznost Bruce nudi konačno u „All or Nothin' at All“, ali opet niti taj minimalistički i relativno uspješan catchy faktor ne spašava pretjerano album.

U pjesmi „I Wish I Were Blind“ Bruce je rastrgan između iskrenih emocija i pomalo teže patetike u pjesmi o ljubomori i boli kada vidi voljenu sa drugim muškarcem što ostavlja možda malo pretjerano negativni dojam i mislim da bi takvu tematiku bolje sredio na svom prethodnom albumu.

Album koji oscilira između pretežno neuspjelih rock pokušaja, nezanimljivih natruha folka kao primjerice u pjesmi „With Every Wish“ u koju se nespretno ubacuje puhački instrument kojemu tu nije mjesto, te tu i tamo pokojeg svijetlijeg trenutka, a katkad Bruce totalno zabrazdi u trash banalnost kao primjerice u „Real Man“ pjesmi.

Po pričama samog Brucea koji je nastojao ovdje stvarati malo 'veselije' pjesme za promjenu, smatrao je da je to glavni razlog za neuspjeh albuma među fanovima i kritičarima, no osobno mislim da je glavni razlog za neuspjeh jednostavan manjak inspiracije i dobrih pjesama.

Kada se sve zbroji i oduzme ovo je prosječan album koji je čak i Bruceov najbolji studijski album u 90-ima što je pogotovo porazna činjenica.

Ovo je trebao biti zreli komercijalni pop-rock album kojemu na žalost fali puno snage, odličnih pjesama i karaktera koji su dominirali njegovim iznimno komercijalno uspješnim prethodnicima. Bruce se ovdje malo previše dao u banalnost i to mu se obilo o glavu. Činjenica da je na isti dan s ovim albumom objavio i drugi, još slabiji „Lucky Town“ album govori samo u prilog tome koliko je sam Bruce precijenio svoje pjesme.

U 90-ima, ako se zanemari genijalna i mračna, te tekstualno ubojita „Streets of Philadelphia“ pjesma koja mi je bila i ostala jedna od najdražih i najdojmljivijih pjesama ikada, čemu definitivno pomažu duboki i ledeni sintisajzerski zvuci koji kao da dočaravaju samrtni duh urbanog svijeta, teško se može reći da je Bruce išta posebno i zanimljivo pružio. Nakon više-manje odličnih 80-ih, 90-te su bile i ostale prilično ne samo prazno, već i glazbeno razočaravajuće razdoblje što se Bruceove glazbe tiče. Inspiracije očito nije bilo što je već i ovaj prvi album u 90-ima dokazao. I to što je raspustio svoj E Street Band nije vjerojatno pomoglo, ali ne vjerujem da je to uopće glavni problem ovdje.

Uvodan singl „Human Touch“ koji i otvara album je solidna pjesma na kojoj uglavnom leži sva težina ovog albuma izgubljenog između slabašnih komercijalnih i neuspjelih rock pokušaja, te koja bi se možda čak bolje uklopila u prethodni „Tunnel of Love“ album nego ovdje iako tamo ne bi također bila među samim vrhom.

Slijedi ju još jedan vrhunac albuma „Soul Driver“ nakon koje sve jednostavno kreće silaznom putanjom počevši sa „57 Channels (And Nothin' On)“ koja je zanimljiva koliko i TV programi o kojima Bruce pjeva, a slijedi ju melodijski i izražajno mlitava poskočica „Cross My Heart“ koja u svojem neinventivnom minimalizmu prije svega ide na živce.

Najveći problem ovog albuma je što mu fali karakter i magija koju su imali prethodni albumi. Čak su i žešće pop-rock stvari poput „Roll the Dice“ ili „The Real World“ glazbeno prilično bezidejne i van neprimjetne zvučne podloge ne nude previše. Donekle melodijsku zaraznost Bruce nudi konačno u „All or Nothin' at All“, ali opet niti taj minimalistički i relativno uspješan catchy faktor ne spašava pretjerano album.

U pjesmi „I Wish I Were Blind“ Bruce je rastrgan između iskrenih emocija i pomalo teže patetike u pjesmi o ljubomori i boli kada vidi voljenu sa drugim muškarcem što ostavlja možda malo pretjerano negativni dojam i mislim da bi takvu tematiku bolje sredio na svom prethodnom albumu.

Album koji oscilira između pretežno neuspjelih rock pokušaja, nezanimljivih natruha folka kao primjerice u pjesmi „With Every Wish“ u koju se nespretno ubacuje puhački instrument kojemu tu nije mjesto, te tu i tamo pokojeg svijetlijeg trenutka, a katkad Bruce totalno zabrazdi u trash banalnost kao primjerice u „Real Man“ pjesmi.

Po pričama samog Brucea koji je nastojao ovdje stvarati malo 'veselije' pjesme za promjenu, smatrao je da je to glavni razlog za neuspjeh albuma među fanovima i kritičarima, no osobno mislim da je glavni razlog za neuspjeh jednostavan manjak inspiracije i dobrih pjesama.

Kada se sve zbroji i oduzme ovo je prosječan album koji je čak i Bruceov najbolji studijski album u 90-ima što je pogotovo porazna činjenica.

Ovo je trebao biti zreli komercijalni pop-rock album kojemu na žalost fali puno snage, odličnih pjesama i karaktera koji su dominirali njegovim iznimno komercijalno uspješnim prethodnicima. Bruce se ovdje malo previše dao u banalnost i to mu se obilo o glavu. Činjenica da je na isti dan s ovim albumom objavio i drugi, još slabiji „Lucky Town“ album govori samo u prilog tome koliko je sam Bruce precijenio svoje pjesme.

promjena: 17.12.2013. u 16:24:07