Ennio Morricone

Godina:2005
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska, western, suvremena klasična glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Once Upon a Time in the West
  2.   The Man
  3.   The Grand Massacre
  4.   Arrival at the Station
  5.   Bad Orchestra
  6.   Jill's America
  7.   Harmonica
  8.   The First Tavern
  9.   Bed Too Large
10.   Jill
11.   Frank
12.   Cheyenne
13.   The Second Tavern
14.   Third Tavern
15.   Epilogue
16.   On the Roof of the Train
17.   Man With a Harmonica
18.   Dimly Lit Room
19.   The Transgression
20.   Return to the Train
21.   Morton
22.   As a Judgement
23.   Final Duel
24.   Death Rattle
25.   Birth of a City
26.   Farewell to Cheyenne
27.   Finale
korisnik:
recenzirao: 11.06.2013. u 21:33:39

Ovo reizdanje soundtracka za film Sergia Leonea iz 1968. je do danas najpotpunije izdanje glazbe iz ovog filma.

Soundtrack je doživio od 1968. različita reizdanja. Prvo izdanje imalo je svega 13 pjesama, pa neka novija izdanja do 20 pjesama, a ovo ima čak 27 pjesama. No, čak niti tu nije do kraja postignuto ono što su trebali postići. Da li nemaju pristup nekim originalnim vrpcama upotrijebljenim za film ili koji je razlog tome, možda nikada nećemo doznati, no u pravilu radi se o nekim "ne toliko" bitnim propustima.

Morricone je imao mnogih vrhunaca u karijeri, no da moram izabrati samo jedan, vjerojatno bih izabrao ovaj soundtrack. Sam režiser Sergio Leone je davao daleko više na važnosti glazbi u svojim filmovima od većine ostalih režisera i taj dobar odnos između Leonea i Morriconea je i više nego očito jasan u svih 6 filmova od Leonea jer glazba koju je Morricone napravio za te filmove spada pod neke od njegovih definitivno najboljih i najupečatljivijih glazbenih radova.

Da se bolje shvati i odnos, i način suradnje, i koliki je perfekcionist Leone bio, treba se reći da je Leone često snimao scene prema glazbi, a nije Morricone radio glazbu prema scenama. Malo obrnut proces iz kojega se jasno vidi koliko je Leoneu bilo bitno da stvori što savršeniji odnos između slike i zvuka.

"Once Upon a Time in the West" također spada među najbolje westerne ikada, ako ne i najbolji. Stvoren na malo drugačiji način, nije otpočetka sjeo publici i kritike su ga uglavnom dočekale na nož, no s vremenom je postao jedan od najcjenjenijih filmova 20-og stoljeća. U svakom slučaju tu je Talijan napravio bolji western (i to ne prvi bolji) od velike većine američkih režisera u čijim filmovima je sve uglavnom bilo crno-bijelo i pomalo infantilno u prikazivanju idealiziranja kauboja kao stereotipa nekakvih alfa mužjaka.

Za razliku od prve Leonove trilogije sa Clint Eastwoodom gdje je Morricone imao jedan više divlji i organski pristup stvaranju glazbe, za ovaj prvi film iduće trilogije koja završava sa filmom "Once upon a Time in America" iz 1984., Morricone je promijenio pristup skladanju i stvorio je nešto što je zajedno sa slikom činilo jednu vrstu vizualne opere više nego li samo običan film za razbibrigu.

Tipične Leonove dugačke, dramatične i rastegnute scene, krupni kadrovi i epski prikaz Divljeg zapada uz Morriconeovu glazbu su pružili gledatelju jedno neponovljivo iskustvo. Nekima je možda ta silna drama i rastezanje pojedinih scena malo i pretjerano, no mislim da Leone u ovome filmu nigdje nije prešao granicu dobrog ukusa sa svojim tipičnim pristupom snimanja.

Također, tu je skupljena odlična američka glumačka ekipa sačinjena od Charles Bronsona, Henry Fonde, Jason Robardsa i Jack Elama u kombinaciji sa talijanskim glumcima kao što su Claudia Cardinale i Gabriele Ferzetti.

Sama priča prikazuje kraj Divljeg zapada i početak industrijalizacije kroz izgradnju željezničke pruge oko koje se i okreće prva glavna radnja u filmu, dok je druga glavna radnja možda i bitnija tu, a to je ona o osobnoj osveti.

Inače, ova verzija soundtracka nudi originalnu verziju naslovne teme što nije bio slučaj sa nekim kompilacijama, pa ako se ne varam, možda čak i sa nekim originalnim verzijama soundtracka. U ovoj filmskoj verziji sva ljepota naslove teme dolazi do maksimimuma svog izražaja i ona prvenstveno opisuje glavni ženski lik Jill u filmu kao i sam vizualni doživljaj Divljeg zapada. Prekrasan vokal je u izvedbi Edde Dell'Orso.

Ono što ovaj soundtrack razlikuje od mnogih drugih jest da svaki lik ima svoju temu, a te teme su opet u različitim varijantama multifunkcionalne tijekom filma. Svaka tema prikazuje osobnost nekog lika, i to na više nivoa.
Tako recimo simpatičan "negativac" Cheyenne je u filmu dobio svoju "Cheyenne temu" koja gotovo salunskim, opuštenim i kulerskim prizvukom uspješno dočarava neki lik poput Lucky Lukea koji kaska na svom konju po preriji.

S druge strane Morricone je za jednog krajnje negativnog lika u filmu napravio jednu prekrasnu malu temu s kojom, umjesto da je naglašavao zločine koje je taj lik inicirao, on je glazbom prikazao njegovo stanje psihe i njegove težnje određenim snovima s kojim mu je u stvari udahnuo pozitivu koju recimo možda prosječni gledatelj niti ne bi uspio inače prepoznati u tom liku i na taj način. Radi se o temi "Morton" koja niti nije bila objavljena na prvim verzijama soundtracka.

Možda najbitnija glazbena okosnica ovog filma je stvar "Man With a Harmonica" koja niti do danas nije na ovom soundtracku objavljena u svim svojim izvornim verzijama upotrijebljenim u filmu. Za ovo reizdanje su pokušali replicirati glazbu iz filma u "The Grand Massacre" i "Final Duel" skladbama, ali to opet nisu identične verzije onima koje se pojavljuju u navedenim scenama. Jedina zbilja izvorna verzija kakva se pojavljuje u filmu, iako se radi o miksu same te teme iz filma, je stvar "Man With a Harmonica".

Ta sama tema u raznim aranžmanima je katkad tema od Franka, a katkad tema od Harmonice, tj. Morricone je pametno u jednu kompleksniju skladbu sjedinio glazbene teme koje se međusobno isprepliću kao i sudbine ta dva lika. Morricone je jezivom glazbenom temom usne harmonike naglašavao tajnovitost Bronsona, tj. Harmonice od samog početka filma ne dajući nam kao niti Leone pravi uvid u njegov karakter. Da li je on bio dobar ili zao nije se jasno do skoro pred sam kraj znalo. Jedino se znalo da svira par jezivih tonova na usnoj harmonici.
Morricone je u tu skladbu ubacio i genijalnu dramatičnu temu sa električnom gitarom za koju ne biste nikada pomislili da bi funkcionirala u westernu i na kraju završio skladbu sa neopisivo prekrasnim i moćnim orkestralnim klimaksom. Cijela ta skladba je dramatična i jezovita preko svih granica, a opet ne prelazi taj neki željeni nivo dobrog ukusa.
Ta skladba najviše dolazi do izražaja u finalnom dvoboju između Henry Fonde i Bronsona. Iako su i tu zadnju verziju stavili na ovaj soundtrack, ona je jedino zbilja izvorna u, kako sam već i rekao, skladbi "Man with a Harmonica".

Također, iako tu ima puno varijacija na teme, mogu zbilja reći da ovdje od malo viška ne boli glava, pa tako imamo i prekrasnu verziju glavne teme u "Dimly Lit Room" i "Jill's America" ili primjerice varijacije na temu "Man With a Harmonica" u "As a Judgement" i "Frank".

Ovaj i film i soundtrack predstavljaju svojevrsnu odu fenomenu Divljeg zapada koji je oduvijek bio ljudima fascinantan zbog svojih krajolika i krvave povijesti. Kako je ovo oda Divljem zapadu, tako je oda i njegovom kraju i početku novog svijeta kakav danas poznajemo.

I Leone i Morricone su ovdje sve pogurali preko svih granica i taman stali na rubu da ne padnu preko njega i da ovaj film zajedno sa glazbom ne postane nešto što ne bi trebao. Za ovakvo nešto trebalo je muda, a sa glazbenog aspekta, Morricone se iskazao preko svih granica i stvorio unikatno i neponovljivo glazbeno remek djelo za koje bi izraz "larger than life" bio sasvim prikladan.

Ovo reizdanje soundtracka za film Sergia Leonea iz 1968. je do danas najpotpunije izdanje glazbe iz ovog filma.

Soundtrack je doživio od 1968. različita reizdanja. Prvo izdanje imalo je svega 13 pjesama, pa neka novija izdanja do 20 pjesama, a ovo ima čak 27 pjesama. No, čak niti tu nije do kraja postignuto ono što su trebali postići. Da li nemaju pristup nekim originalnim vrpcama upotrijebljenim za film ili koji je razlog tome, možda nikada nećemo doznati, no u pravilu radi se o nekim "ne toliko" bitnim propustima.

Morricone je imao mnogih vrhunaca u karijeri, no da moram izabrati samo jedan, vjerojatno bih izabrao ovaj soundtrack. Sam režiser Sergio Leone je davao daleko više na važnosti glazbi u svojim filmovima od većine ostalih režisera i taj dobar odnos između Leonea i Morriconea je i više nego očito jasan u svih 6 filmova od Leonea jer glazba koju je Morricone napravio za te filmove spada pod neke od njegovih definitivno najboljih i najupečatljivijih glazbenih radova.

Da se bolje shvati i odnos, i način suradnje, i koliki je perfekcionist Leone bio, treba se reći da je Leone često snimao scene prema glazbi, a nije Morricone radio glazbu prema scenama. Malo obrnut proces iz kojega se jasno vidi koliko je Leoneu bilo bitno da stvori što savršeniji odnos između slike i zvuka.

"Once Upon a Time in the West" također spada među najbolje westerne ikada, ako ne i najbolji. Stvoren na malo drugačiji način, nije otpočetka sjeo publici i kritike su ga uglavnom dočekale na nož, no s vremenom je postao jedan od najcjenjenijih filmova 20-og stoljeća. U svakom slučaju tu je Talijan napravio bolji western (i to ne prvi bolji) od velike većine američkih režisera u čijim filmovima je sve uglavnom bilo crno-bijelo i pomalo infantilno u prikazivanju idealiziranja kauboja kao stereotipa nekakvih alfa mužjaka.

Za razliku od prve Leonove trilogije sa Clint Eastwoodom gdje je Morricone imao jedan više divlji i organski pristup stvaranju glazbe, za ovaj prvi film iduće trilogije koja završava sa filmom "Once upon a Time in America" iz 1984., Morricone je promijenio pristup skladanju i stvorio je nešto što je zajedno sa slikom činilo jednu vrstu vizualne opere više nego li samo običan film za razbibrigu.

Tipične Leonove dugačke, dramatične i rastegnute scene, krupni kadrovi i epski prikaz Divljeg zapada uz Morriconeovu glazbu su pružili gledatelju jedno neponovljivo iskustvo. Nekima je možda ta silna drama i rastezanje pojedinih scena malo i pretjerano, no mislim da Leone u ovome filmu nigdje nije prešao granicu dobrog ukusa sa svojim tipičnim pristupom snimanja.

Također, tu je skupljena odlična američka glumačka ekipa sačinjena od Charles Bronsona, Henry Fonde, Jason Robardsa i Jack Elama u kombinaciji sa talijanskim glumcima kao što su Claudia Cardinale i Gabriele Ferzetti.

Sama priča prikazuje kraj Divljeg zapada i početak industrijalizacije kroz izgradnju željezničke pruge oko koje se i okreće prva glavna radnja u filmu, dok je druga glavna radnja možda i bitnija tu, a to je ona o osobnoj osveti.

Inače, ova verzija soundtracka nudi originalnu verziju naslovne teme što nije bio slučaj sa nekim kompilacijama, pa ako se ne varam, možda čak i sa nekim originalnim verzijama soundtracka. U ovoj filmskoj verziji sva ljepota naslove teme dolazi do maksimimuma svog izražaja i ona prvenstveno opisuje glavni ženski lik Jill u filmu kao i sam vizualni doživljaj Divljeg zapada. Prekrasan vokal je u izvedbi Edde Dell'Orso.

Ono što ovaj soundtrack razlikuje od mnogih drugih jest da svaki lik ima svoju temu, a te teme su opet u različitim varijantama multifunkcionalne tijekom filma. Svaka tema prikazuje osobnost nekog lika, i to na više nivoa.
Tako recimo simpatičan "negativac" Cheyenne je u filmu dobio svoju "Cheyenne temu" koja gotovo salunskim, opuštenim i kulerskim prizvukom uspješno dočarava neki lik poput Lucky Lukea koji kaska na svom konju po preriji.

S druge strane Morricone je za jednog krajnje negativnog lika u filmu napravio jednu prekrasnu malu temu s kojom, umjesto da je naglašavao zločine koje je taj lik inicirao, on je glazbom prikazao njegovo stanje psihe i njegove težnje određenim snovima s kojim mu je u stvari udahnuo pozitivu koju recimo možda prosječni gledatelj niti ne bi uspio inače prepoznati u tom liku i na taj način. Radi se o temi "Morton" koja niti nije bila objavljena na prvim verzijama soundtracka.

Možda najbitnija glazbena okosnica ovog filma je stvar "Man With a Harmonica" koja niti do danas nije na ovom soundtracku objavljena u svim svojim izvornim verzijama upotrijebljenim u filmu. Za ovo reizdanje su pokušali replicirati glazbu iz filma u "The Grand Massacre" i "Final Duel" skladbama, ali to opet nisu identične verzije onima koje se pojavljuju u navedenim scenama. Jedina zbilja izvorna verzija kakva se pojavljuje u filmu, iako se radi o miksu same te teme iz filma, je stvar "Man With a Harmonica".

Ta sama tema u raznim aranžmanima je katkad tema od Franka, a katkad tema od Harmonice, tj. Morricone je pametno u jednu kompleksniju skladbu sjedinio glazbene teme koje se međusobno isprepliću kao i sudbine ta dva lika. Morricone je jezivom glazbenom temom usne harmonike naglašavao tajnovitost Bronsona, tj. Harmonice od samog početka filma ne dajući nam kao niti Leone pravi uvid u njegov karakter. Da li je on bio dobar ili zao nije se jasno do skoro pred sam kraj znalo. Jedino se znalo da svira par jezivih tonova na usnoj harmonici.
Morricone je u tu skladbu ubacio i genijalnu dramatičnu temu sa električnom gitarom za koju ne biste nikada pomislili da bi funkcionirala u westernu i na kraju završio skladbu sa neopisivo prekrasnim i moćnim orkestralnim klimaksom. Cijela ta skladba je dramatična i jezovita preko svih granica, a opet ne prelazi taj neki željeni nivo dobrog ukusa.
Ta skladba najviše dolazi do izražaja u finalnom dvoboju između Henry Fonde i Bronsona. Iako su i tu zadnju verziju stavili na ovaj soundtrack, ona je jedino zbilja izvorna u, kako sam već i rekao, skladbi "Man with a Harmonica".

Također, iako tu ima puno varijacija na teme, mogu zbilja reći da ovdje od malo viška ne boli glava, pa tako imamo i prekrasnu verziju glavne teme u "Dimly Lit Room" i "Jill's America" ili primjerice varijacije na temu "Man With a Harmonica" u "As a Judgement" i "Frank".

Ovaj i film i soundtrack predstavljaju svojevrsnu odu fenomenu Divljeg zapada koji je oduvijek bio ljudima fascinantan zbog svojih krajolika i krvave povijesti. Kako je ovo oda Divljem zapadu, tako je oda i njegovom kraju i početku novog svijeta kakav danas poznajemo.

I Leone i Morricone su ovdje sve pogurali preko svih granica i taman stali na rubu da ne padnu preko njega i da ovaj film zajedno sa glazbom ne postane nešto što ne bi trebao. Za ovakvo nešto trebalo je muda, a sa glazbenog aspekta, Morricone se iskazao preko svih granica i stvorio unikatno i neponovljivo glazbeno remek djelo za koje bi izraz "larger than life" bio sasvim prikladan.

promjena: 14.06.2013. u 00:41:55