Bruce Springsteen

Godina:1992
Vrsta:originalni album
Žanr:folk-rock
Prosječna ocjena:1.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Better Days
  2.   Lucky Town
  3.   Local Hero
  4.   If I Should Fall Behind
  5.   Leap of Faith
  6.   The Big Muddy
  7.   Living Proof
  8.   Book of Dreams
  9.   Souls of the Departed
10.   My Beautiful Reward
korisnik:
recenzirao: 17.02.2014. u 16:04:04

Objavljen na isti dan, te iste godine kada i Human Touch, ali malo manje komercijalan, a više orijentiran na folk-rock, Bruce je još jasnije pokazao da mu je gubitak inspiracije u priličnom usponu. Pretežno bezličan i neupečatljiv, te vokalno često isforsiran kao da nam Šef ima ovdje tvrdu stolicu, Lucky Town je bez sumnje jedan od njegovih najslabijih albuma u karijeri. Pretežna propast singlova s albuma po top listama nimalo ne čudi.

Album se otvara pjesmom „Better Days“ koja je ujedno bila i prvi singl i umjesto da je ta ispodprosječna stvar ostala jedini takav primjerak, u pravilu se iskazala kao reprezentativni zvuk albuma na kojemu se nastavila klonirati dalje u ispodprosječnim pjesmama kao što su naslovna „Lucky Town“, „Living Proof“, otrcana „Local Hero“, te pomalo patetična „Leap of Faith“.

Čak je Bruce još najzanimljiviji u južnjačkoj i pomalo prljavo organskoj „The Big Muddy“ iako i tu uvodi malo previše repetitivnosti.

Ono što je nekada radio bolje u laganijim stvarima ovdje je isto zakazao kao u mlitavoj „If I Should Fall Behind“.

U pomalo penzionersko otrcanoj folk baladi „Book of Dreams“ Bruce još jednom zalazi tamo gdje se nekada puno bolje snalazio i osim dojma umora i sterilnosti, ovaj put ta pjesma ne pruža nikakve iskrenije dojmove što se može reći i za završnu „My Beautiful Reward“.  

Album koji je glazbeno toliko jednoličan i nezanimljiv da niti njegovi tu i tamo potencijalno zanimljiviji tekstovi ne samo da ne dolaze do izražaja, već zbog loše glazbene podloge djeluju također otrcano. U nekim trenucima Bruce se vokalno forsira dok u nekim drugim trenucima zvuči mlitavo kao mokra obješena krpa i sve je jedino u potpunosti fokusirano na totalnu glazbenu monotoniju i bezličnost koja album čini u jednu ruku slabim, a u drugu ruku i kao lošu parodiju na samu Bruceovu glazbu koji ovaj put reciklira sve svoje stare i previše puta isfurane izražaje na potpuno bezidejne načine.

Naporan za slušanje, nezanimljiv čak i za recenziranje, ovaj album je jedno od najvećih dna koje je Šef u svojoj karijeri dosegao, no čak svoj toj silini neinspiracije niti ovdje nije na žalost došao kraj. Imam osjećaj da je Bruce jednostavno mimo svoje volje kroz 90-te objavio 3 solo albuma bez kojih bi mu definitivno bilo bolje. Ako nije bio raspoložen za stvaranje glazbe, nije ju niti trebao stvarati.

Objavljen na isti dan, te iste godine kada i Human Touch, ali malo manje komercijalan, a više orijentiran na folk-rock, Bruce je još jasnije pokazao da mu je gubitak inspiracije u priličnom usponu. Pretežno bezličan i neupečatljiv, te vokalno često isforsiran kao da nam Šef ima ovdje tvrdu stolicu, Lucky Town je bez sumnje jedan od njegovih najslabijih albuma u karijeri. Pretežna propast singlova s albuma po top listama nimalo ne čudi.

Album se otvara pjesmom „Better Days“ koja je ujedno bila i prvi singl i umjesto da je ta ispodprosječna stvar ostala jedini takav primjerak, u pravilu se iskazala kao reprezentativni zvuk albuma na kojemu se nastavila klonirati dalje u ispodprosječnim pjesmama kao što su naslovna „Lucky Town“, „Living Proof“, otrcana „Local Hero“, te pomalo patetična „Leap of Faith“.

Čak je Bruce još najzanimljiviji u južnjačkoj i pomalo prljavo organskoj „The Big Muddy“ iako i tu uvodi malo previše repetitivnosti.

Ono što je nekada radio bolje u laganijim stvarima ovdje je isto zakazao kao u mlitavoj „If I Should Fall Behind“.

U pomalo penzionersko otrcanoj folk baladi „Book of Dreams“ Bruce još jednom zalazi tamo gdje se nekada puno bolje snalazio i osim dojma umora i sterilnosti, ovaj put ta pjesma ne pruža nikakve iskrenije dojmove što se može reći i za završnu „My Beautiful Reward“.  

Album koji je glazbeno toliko jednoličan i nezanimljiv da niti njegovi tu i tamo potencijalno zanimljiviji tekstovi ne samo da ne dolaze do izražaja, već zbog loše glazbene podloge djeluju također otrcano. U nekim trenucima Bruce se vokalno forsira dok u nekim drugim trenucima zvuči mlitavo kao mokra obješena krpa i sve je jedino u potpunosti fokusirano na totalnu glazbenu monotoniju i bezličnost koja album čini u jednu ruku slabim, a u drugu ruku i kao lošu parodiju na samu Bruceovu glazbu koji ovaj put reciklira sve svoje stare i previše puta isfurane izražaje na potpuno bezidejne načine.

Naporan za slušanje, nezanimljiv čak i za recenziranje, ovaj album je jedno od najvećih dna koje je Šef u svojoj karijeri dosegao, no čak svoj toj silini neinspiracije niti ovdje nije na žalost došao kraj. Imam osjećaj da je Bruce jednostavno mimo svoje volje kroz 90-te objavio 3 solo albuma bez kojih bi mu definitivno bilo bolje. Ako nije bio raspoložen za stvaranje glazbe, nije ju niti trebao stvarati.

promjena: 17.02.2014. u 16:07:14