Bruce Springsteen

Godina:1995
Vrsta:originalni album
Žanr:folk
Prosječna ocjena:2.00

POPIS PJESAMA:

  1.   The Ghost of Tom Joad
  2.   Straight Time
  3.   Highway 29
  4.   Youngstown
  5.   Sinaloa Cowboys
  6.   The Line
  7.   Balboa Park
  8.   Dry Lightning
  9.   The New Timer
10.   Across the Border
11.   Galveston Bay
12.   My Best Was Never Good Enough
korisnik:
recenzirao: 22.02.2014. u 13:49:15

Album kojime se Bruce osvrnuo na nedaće i život kapitalističkog društva tijekom 90-ih, no isto tako u jednu ruku i redefinirao pojam dosade.
Ono što je glazbeno napravio početkom 80-ih sa Nebraska albumom, tu je na neki način nastojao to ponoviti, no ovaj put album zbog svoje dužine i manjka glazbenih varijacija umjesto da dade neku određenu težinu svojim pričama, prije svega uspije slušatelja dovesti do stanja teškog umora.

Do svoje četvrte i aranžerski 'najživlje' pjesme „Youngstown“ u kojoj se Bruce osvrće na nastajanje i propast jednog grada kroz puno generacija, stvari djeluju obećavajuće, no nakon toga se album sve više počinje utapati u umornoj i melodijski već šabloniziranoj i isfuranoj folk bezličnosti i to je najveći problem ovog albuma koji nastoji velike stvari ispričati na naporan način.

Pjevajući o mukama 'malog čovjeka' Bruce kao da je često polazio od postavke da mali čovjek nema niti pretjerano dobar sluh, pa uglavnom izvrtanje generičnih ili čak i identičnih folk melodija mu neće biti pretjerani problem i pritom je bio u pravu. Iako je često istu melodiju furao i na Nebraska albumu, ipak je pružio i par aduta koji su nosili jednu snagu i dali albumu karakter. Ovdje je stvar drugačija.

Album se otvara čak i zanimljivom naslovnom „The Ghost of Tom Joad“ pjesmom kojom Bruce još jednom pušta glas onih koje se ne vidi i ne čuje. Slijedi ju „Straight Time“ u priči o čovjeku koji nakon izlaska iz zatvora kreće natrag u svoj teški radni život da pritom održi sebe i svoju obitelj živom. Jedini bijeg od stvarnosti mu dolazi sa padanjem u san i odlaskom u neke druge 'stvarnosti'. Može se reći da je Bruce tu priču ispričao već bezbroj puta na bezbroj skoro identičnih načina.

U pjesmi „The New Timer“ imamo pak čovjeka koji je napustio obitelj da nađe dobar posao, no završi kao beskućnik, a zaštitu nalazi u kompanjonu iz vlaka kojime se vozio amo-tamo i kojega na kraju balade netko ubije iz dosade, pa naš junak priče završi i ljut.

Dosta ideja za pjesme Bruce je pokupio kako iz nekih knjiga, tako i tuđih pjesama. Moglo bi se reći da sve te dirljive i otužne priče u pravilu prikazuju još jednom onu stranu života koja postoji, no o kojoj nitko ne voli pričati, stoga ne čudi da je Bruce bio i ostao heroj radničke, pa i one još niže klase koja posao niti nema. Sve to na žalost ne mijenja činjenicu da se ovaj glazbeno dosadan album jednostavno nije u stanju pravilno nositi sa težinom svojih tekstova.

Bruce glazbeno kao da je ušao u potpuno prazni hod i stvorio album za koji treba imati u pravilu puno snage, živaca i volje da ga se presluša u komadu, a da se pritom ne upadne u san ili ga se jednostavno ne ugasi i tako se skrate ne samo slušatelju muke, već i muke svih tih likova koji neprestano pate u njegovim pjesmama.

U jednu ruku treba se Bruceu odati počast što zna ispričati dirljive priče i prikazivati one ne baš zabavne aspekte života s kojima se većina nas puno prije sretne nego s onim izmišljotinama kojima se bavi teška komercijala i ovim albumom Bruce je u depresiju ljudskih života zagrabio možda i puno dublje nego na ijednom drugom albumu. Ono što jedino fali ovom gotovo Bob Dylanovskom albumu je svestranost i poticaj glazbene inspiracije koje Bruce 90-ih očito nije imao i srećom mu je ovo zadnji album u tom desetljeću.

Album kojime se Bruce osvrnuo na nedaće i život kapitalističkog društva tijekom 90-ih, no isto tako u jednu ruku i redefinirao pojam dosade.
Ono što je glazbeno napravio početkom 80-ih sa Nebraska albumom, tu je na neki način nastojao to ponoviti, no ovaj put album zbog svoje dužine i manjka glazbenih varijacija umjesto da dade neku određenu težinu svojim pričama, prije svega uspije slušatelja dovesti do stanja teškog umora.

Do svoje četvrte i aranžerski 'najživlje' pjesme „Youngstown“ u kojoj se Bruce osvrće na nastajanje i propast jednog grada kroz puno generacija, stvari djeluju obećavajuće, no nakon toga se album sve više počinje utapati u umornoj i melodijski već šabloniziranoj i isfuranoj folk bezličnosti i to je najveći problem ovog albuma koji nastoji velike stvari ispričati na naporan način.

Pjevajući o mukama 'malog čovjeka' Bruce kao da je često polazio od postavke da mali čovjek nema niti pretjerano dobar sluh, pa uglavnom izvrtanje generičnih ili čak i identičnih folk melodija mu neće biti pretjerani problem i pritom je bio u pravu. Iako je često istu melodiju furao i na Nebraska albumu, ipak je pružio i par aduta koji su nosili jednu snagu i dali albumu karakter. Ovdje je stvar drugačija.

Album se otvara čak i zanimljivom naslovnom „The Ghost of Tom Joad“ pjesmom kojom Bruce još jednom pušta glas onih koje se ne vidi i ne čuje. Slijedi ju „Straight Time“ u priči o čovjeku koji nakon izlaska iz zatvora kreće natrag u svoj teški radni život da pritom održi sebe i svoju obitelj živom. Jedini bijeg od stvarnosti mu dolazi sa padanjem u san i odlaskom u neke druge 'stvarnosti'. Može se reći da je Bruce tu priču ispričao već bezbroj puta na bezbroj skoro identičnih načina.

U pjesmi „The New Timer“ imamo pak čovjeka koji je napustio obitelj da nađe dobar posao, no završi kao beskućnik, a zaštitu nalazi u kompanjonu iz vlaka kojime se vozio amo-tamo i kojega na kraju balade netko ubije iz dosade, pa naš junak priče završi i ljut.

Dosta ideja za pjesme Bruce je pokupio kako iz nekih knjiga, tako i tuđih pjesama. Moglo bi se reći da sve te dirljive i otužne priče u pravilu prikazuju još jednom onu stranu života koja postoji, no o kojoj nitko ne voli pričati, stoga ne čudi da je Bruce bio i ostao heroj radničke, pa i one još niže klase koja posao niti nema. Sve to na žalost ne mijenja činjenicu da se ovaj glazbeno dosadan album jednostavno nije u stanju pravilno nositi sa težinom svojih tekstova.

Bruce glazbeno kao da je ušao u potpuno prazni hod i stvorio album za koji treba imati u pravilu puno snage, živaca i volje da ga se presluša u komadu, a da se pritom ne upadne u san ili ga se jednostavno ne ugasi i tako se skrate ne samo slušatelju muke, već i muke svih tih likova koji neprestano pate u njegovim pjesmama.

U jednu ruku treba se Bruceu odati počast što zna ispričati dirljive priče i prikazivati one ne baš zabavne aspekte života s kojima se većina nas puno prije sretne nego s onim izmišljotinama kojima se bavi teška komercijala i ovim albumom Bruce je u depresiju ljudskih života zagrabio možda i puno dublje nego na ijednom drugom albumu. Ono što jedino fali ovom gotovo Bob Dylanovskom albumu je svestranost i poticaj glazbene inspiracije koje Bruce 90-ih očito nije imao i srećom mu je ovo zadnji album u tom desetljeću.