Bruce Springsteen

Godina:2002
Vrsta:originalni album
Žanr:rock, heartland rock
Prosječna ocjena:3.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Lonesome Day
  2.   Into the Fire
  3.   Waitin' on a Sunny Day
  4.   Nothing Man
  5.   Countin' on a Miracle
  6.   Empty Sky
  7.   Worlds Apart
  8.   Let's Be Friends (Skin to Skin)
  9.   Further On (Up the Road)
10.   The Fuse
11.   Mary's Place
12.   You're Missing
13.   The Rising
14.   Paradise
15.   My City of Ruins
korisnik:
recenzirao: 23.02.2014. u 00:08:36

Par dana nakon napada 11. rujna neznanac se autom zaustavio pokraj Brucea, spustio prozor i rekao mu: „We need you now“. I to je bio taj dirljiv trenutak koji je jasno pokazao što Bruce predstavlja u očima prosječnog građanina SAD-a: vapaj i očaj malog čovjeka, krik onih koji pate, spasitelja izgubljenih nada, te utjehu kada je najteže. Što god mi ovdje mislili o Amerikancima, ne smije se zanemariti da su 11. rujna nevini ljudi izgubili živote kao što doduše nevini ljudi gube živote i pate prilikom bilo kojeg terora i rata.

Bruce je jednostavno dobio gotovo svetu misiju da verbalizira bol, ponos, strah i neuništivost duha prosječnog građanina svoje zemlje koji je u tom trenu trebao prije svega osjećaj smisla i nekoga tko će ga primiti za ruku i utješiti. Nema u tome ništa loše, dapače.

Ovo je također prvi album nakon 18 godina sa E Street Bendom. Album otvara „Lonesome Day“ koja prepičava priču o gubitku voljenog kao i suočavanje protagonista priče sa spoznajom da nije baš savršeno poznavao/la svog partnera. Sama pjesma ne dočarava baš pravilno težinu teksta, ali ako ništa drugo, tu se bar prvi puta osjeti jedna energija koje nije bilo dugo vremena na Bruceovim albumima. To je doduše primaran razlog zbog čega je ovo početak glazbeno pozitivnog razdoblja za Brucea jer je očito da je Bruce od ovog trena svoju energiju i inspiraciju revitalizirao i počeo stvarati upečatljiviju glazbu, te je kao autor samih melodija konačno sazrio u pozitivnom smislu.

Naredna „Into the Fire“ očito govori o mladom vatrogascu koji je ostavio život u WTC tornju postavljena iz perspektive njegove partnerice. Ohrabrujući refren moli da snaga, vjera, nada i ljubav tih vatrogasaca prijeđe i na 'nas ostale'. Možda na trenutke otrcano, a na trenutke i emotivno, ova pjesma najbolje predstavlja što je ovaj album trebao pružiti u datom trenutku.

Naredna „Waiting on a Sunny Day“ je odlična protuteža svojom jednostavnom i optimističnom pop melodijom kojom kao da se Bruce vratio u vrijeme svoje „Hungry Heart“ pjesme i pružio jednu iznimno zaraznu i kvalitetnu pjesmicu. Iako je napisana prije 11. rujna, njena tematika iščekivanja sunca nakon kiše savršeno se uklopila u tematiku albuma kao da je sama na neki način unaprijed predvidjela svoj 'viši smisao'. Definitivno jedan od vrhunaca albuma.

Prvi singl „The Rising“ bio je možda ne najbolji, ali razumljiv izbor s obzirom na svoju tematiku koja kao da sumira mnoge emocije od 11. rujna. Sam energičniji rock pristup pruža tu jednu potrebnu nadu i uzdizanje iznad tragedije koja je ostavila traga na sve.

Bruce je često na albumu malo žešći, a taj rock pristup u pjesmama kao što su „Countin' on a Miracle“ ili pogotovo u vrlo dobroj i nabrijanoj „Further On (Up the Road)“ zvuči snažnije nego li je Bruce u puno slučajeva ranije zvučao što samo dočarava nivo inspiracije i njegovog napretka kao glazbenika.

U pjesmi „Worlds Apart“ Bruce koristi istočnjačke glazbene etno motive (pri čemu je čak malo i pretjerao) u priči o dvoje zaljubljenih iz dvije različite kulture koji su odjednom nakon 11. rujna postali dva različita svijeta i pjesma u pravilu kritizira predrasude koje su se pojavile prema 'drugačijima' tada, te je tu Bruce u tom trenu straha, mržnje i netrpeljivosti prema gotovo imaginarnom neprijatelju jasno iskazao svoj stav, te umjesto mržnje pozvao na razumijevanje prema drugoj religiji i preko jedne ljubavne priče između dva svijeta htio jasno iskazati da nisu svi koji su drugačiji postali automatski teroristi sada.

Vjerojatno najveći adut ovog albuma dolazi u iznimno tužnoj i spokojnoj „Paradise“ koja je možda do danas vrhunac melankolične kreativnosti u Bruceovoj karijeri koju je uspio postići sa prekrasnom melodijom koja priča o bombašu samoubojici koji nakon samoubilačkog čina čeka raj koji se reflektira preko emocija koje osjeća prema svojoj voljenoj, iako se možda radi o zamijenjenim ulogama i bombaš samoubojica je u stvari žena. U nastavku priče čini se da imamo ženu bombaša samoubojice koja se možda nastoji utopiti. Pomalo tekstualno nejasna priča, no u svakom slučaju najdojmoljivija pjesma na cijelom albumu gdje je Bruce definitvno uspješno otišao u neke više sfere boli i one strane života.

Album zatvara „My City of Ruins“ koja je napisana kao i još neke pjesme s albuma prije 11. rujna, no opet se nekako uspjela uklopiti u tragičan događaj i svojom pozitivnom porukom pruža nadu.   

Veoma raznovrstan i raznobojan album koji Brucea čini upečatljivijim nego je to često znao biti slučaj. Prvi album nakon „Tunnel of Love“ albuma iz 1987. koji je došao na vrh billboardove liste.

Iako je cijeli album povezan očitom pričom i dalje zvuči nekako glazbeno nekohezivno, te koliko god pjesme kvalitetom variraju, te definitivno mnoge ne oduševljavaju, ovo je veliki korak naprijed od pretežnog jada i čemera kojime je Bruce udavio tijekom 90-ih. Ne samo da su pjesme očito bolje, već je očit i drugačiji pristup prema glazbi i nova energija koja se nastavila iskazivati i na slijedećim albumima.
Također, ovo je jedan od najduljih albuma sa svojih 15 pjesama od kojih skoro svaka traje između 4 i 6 minuta, te sam album i preko 70 minuta. Unatoč dužini, album je u pravilu zanimljiv i pitak za slušanje, te je otvorio jedno sasvim novo i plodno razdoblje u Bruceovoj karijeri koje će zvučati malo drugačije zbog čega su mu mnogi okorjeli fanovi naravno i zamjerali, no meni je osobno to Bruceovo razdoblje od ovog albuma, pa na dalje ostalo i najzahvalnije, te kvalitetom najpostojanije razdoblje u njegovoj karijeri. Šef je postao konačno više glazbenik, te se učio skladati i kvalitetnije pjesme, a da niti dalje nije izgubio na svom poetskom kredibilitetu, već dao novu i smisleniju dimenziju svojim tekstovima.

Par dana nakon napada 11. rujna neznanac se autom zaustavio pokraj Brucea, spustio prozor i rekao mu: „We need you now“. I to je bio taj dirljiv trenutak koji je jasno pokazao što Bruce predstavlja u očima prosječnog građanina SAD-a: vapaj i očaj malog čovjeka, krik onih koji pate, spasitelja izgubljenih nada, te utjehu kada je najteže. Što god mi ovdje mislili o Amerikancima, ne smije se zanemariti da su 11. rujna nevini ljudi izgubili živote kao što doduše nevini ljudi gube živote i pate prilikom bilo kojeg terora i rata.

Bruce je jednostavno dobio gotovo svetu misiju da verbalizira bol, ponos, strah i neuništivost duha prosječnog građanina svoje zemlje koji je u tom trenu trebao prije svega osjećaj smisla i nekoga tko će ga primiti za ruku i utješiti. Nema u tome ništa loše, dapače.

Ovo je također prvi album nakon 18 godina sa E Street Bendom. Album otvara „Lonesome Day“ koja prepičava priču o gubitku voljenog kao i suočavanje protagonista priče sa spoznajom da nije baš savršeno poznavao/la svog partnera. Sama pjesma ne dočarava baš pravilno težinu teksta, ali ako ništa drugo, tu se bar prvi puta osjeti jedna energija koje nije bilo dugo vremena na Bruceovim albumima. To je doduše primaran razlog zbog čega je ovo početak glazbeno pozitivnog razdoblja za Brucea jer je očito da je Bruce od ovog trena svoju energiju i inspiraciju revitalizirao i počeo stvarati upečatljiviju glazbu, te je kao autor samih melodija konačno sazrio u pozitivnom smislu.

Naredna „Into the Fire“ očito govori o mladom vatrogascu koji je ostavio život u WTC tornju postavljena iz perspektive njegove partnerice. Ohrabrujući refren moli da snaga, vjera, nada i ljubav tih vatrogasaca prijeđe i na 'nas ostale'. Možda na trenutke otrcano, a na trenutke i emotivno, ova pjesma najbolje predstavlja što je ovaj album trebao pružiti u datom trenutku.

Naredna „Waiting on a Sunny Day“ je odlična protuteža svojom jednostavnom i optimističnom pop melodijom kojom kao da se Bruce vratio u vrijeme svoje „Hungry Heart“ pjesme i pružio jednu iznimno zaraznu i kvalitetnu pjesmicu. Iako je napisana prije 11. rujna, njena tematika iščekivanja sunca nakon kiše savršeno se uklopila u tematiku albuma kao da je sama na neki način unaprijed predvidjela svoj 'viši smisao'. Definitivno jedan od vrhunaca albuma.

Prvi singl „The Rising“ bio je možda ne najbolji, ali razumljiv izbor s obzirom na svoju tematiku koja kao da sumira mnoge emocije od 11. rujna. Sam energičniji rock pristup pruža tu jednu potrebnu nadu i uzdizanje iznad tragedije koja je ostavila traga na sve.

Bruce je često na albumu malo žešći, a taj rock pristup u pjesmama kao što su „Countin' on a Miracle“ ili pogotovo u vrlo dobroj i nabrijanoj „Further On (Up the Road)“ zvuči snažnije nego li je Bruce u puno slučajeva ranije zvučao što samo dočarava nivo inspiracije i njegovog napretka kao glazbenika.

U pjesmi „Worlds Apart“ Bruce koristi istočnjačke glazbene etno motive (pri čemu je čak malo i pretjerao) u priči o dvoje zaljubljenih iz dvije različite kulture koji su odjednom nakon 11. rujna postali dva različita svijeta i pjesma u pravilu kritizira predrasude koje su se pojavile prema 'drugačijima' tada, te je tu Bruce u tom trenu straha, mržnje i netrpeljivosti prema gotovo imaginarnom neprijatelju jasno iskazao svoj stav, te umjesto mržnje pozvao na razumijevanje prema drugoj religiji i preko jedne ljubavne priče između dva svijeta htio jasno iskazati da nisu svi koji su drugačiji postali automatski teroristi sada.

Vjerojatno najveći adut ovog albuma dolazi u iznimno tužnoj i spokojnoj „Paradise“ koja je možda do danas vrhunac melankolične kreativnosti u Bruceovoj karijeri koju je uspio postići sa prekrasnom melodijom koja priča o bombašu samoubojici koji nakon samoubilačkog čina čeka raj koji se reflektira preko emocija koje osjeća prema svojoj voljenoj, iako se možda radi o zamijenjenim ulogama i bombaš samoubojica je u stvari žena. U nastavku priče čini se da imamo ženu bombaša samoubojice koja se možda nastoji utopiti. Pomalo tekstualno nejasna priča, no u svakom slučaju najdojmoljivija pjesma na cijelom albumu gdje je Bruce definitvno uspješno otišao u neke više sfere boli i one strane života.

Album zatvara „My City of Ruins“ koja je napisana kao i još neke pjesme s albuma prije 11. rujna, no opet se nekako uspjela uklopiti u tragičan događaj i svojom pozitivnom porukom pruža nadu.   

Veoma raznovrstan i raznobojan album koji Brucea čini upečatljivijim nego je to često znao biti slučaj. Prvi album nakon „Tunnel of Love“ albuma iz 1987. koji je došao na vrh billboardove liste.

Iako je cijeli album povezan očitom pričom i dalje zvuči nekako glazbeno nekohezivno, te koliko god pjesme kvalitetom variraju, te definitivno mnoge ne oduševljavaju, ovo je veliki korak naprijed od pretežnog jada i čemera kojime je Bruce udavio tijekom 90-ih. Ne samo da su pjesme očito bolje, već je očit i drugačiji pristup prema glazbi i nova energija koja se nastavila iskazivati i na slijedećim albumima.
Također, ovo je jedan od najduljih albuma sa svojih 15 pjesama od kojih skoro svaka traje između 4 i 6 minuta, te sam album i preko 70 minuta. Unatoč dužini, album je u pravilu zanimljiv i pitak za slušanje, te je otvorio jedno sasvim novo i plodno razdoblje u Bruceovoj karijeri koje će zvučati malo drugačije zbog čega su mu mnogi okorjeli fanovi naravno i zamjerali, no meni je osobno to Bruceovo razdoblje od ovog albuma, pa na dalje ostalo i najzahvalnije, te kvalitetom najpostojanije razdoblje u njegovoj karijeri. Šef je postao konačno više glazbenik, te se učio skladati i kvalitetnije pjesme, a da niti dalje nije izgubio na svom poetskom kredibilitetu, već dao novu i smisleniju dimenziju svojim tekstovima.

promjena: 23.02.2014. u 00:11:20