Bruce Springsteen

Godina:2005
Vrsta:originalni album
Žanr:folk, rock
Prosječna ocjena:3.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Devils & Dust
  2.   All the Way Home
  3.   Reno
  4.   Long Time Comin'
  5.   Black Cowboys
  6.   Maria's Bed
  7.   Silver Palomino
  8.   Jesus Was an Only Son
  9.   Leah
10.   The Hitter
11.   All I'm Thinkin' About
12.   Matamoros Banks
korisnik:
recenzirao: 26.02.2014. u 14:10:18

Treći pretežno čisti folk album u karijeri američkog ljubimca, no definitivno meni osobno i njegov najbolji od ta tri. Iako su neke pjesme nastale još 90-ih u vrijeme ne tako inspirativnog razdoblja, album je kohezivniji, mračniji, aranžerski snažniji i inspirativniji od prijašnjih pokušaja depresivnog folka i Bruce još jednom jasno dokazuje da je nova i snažnija energija prisutna ulaskom u novo stoljeće.

Bruce, non-stopno politički i socijalno osviješten niti ovdje nije zakazao da se bavi aktualnim temama, te u uvodnoj „Devils and Dust“ pjeva o američkom vojniku u Iraku koji proživljava strahote i shvaća kako to može trajno uništiti psihu čovjeka. U očima svojih suboraca vidi jedino 'vragove i prašinu (pijesak)' što bi mogla biti simbolična asocijacija na 'rat i Irak'. Vojnik postaje svjestan da svojim sudjelovanjem u tom ratu može postati sve što i sam mrzi. Suptilno antiratna tematika koja pametno izbjegava stereotipe i bilo kakva osuđivanja već pruža jasni uvid u moralna kolebanja i psihički sraz ljudi u ratu. Definitivno snažan i glazbeno krajnje solidan uvod u album kojemu gudačka pratnja, Bruceova usna harmonika, te snažan ritam daju dodatno na snazi.

Naredna „All the Way Home“ je definitivno jedna od boljih i živahnijih stvari sa svojim zaraznim ritmom i tematikom o ljubavnim nedaćama.

U „Reno“ Bruce preko prilično mračne i jedne od najboljih pjesama na albumu odlazi u zamalo eksplicitno opisivanje sexa s prostitutkom dok mu misli prilikom toga odlutaju na neka druga mjesta i nekoj drugoj ženi iz prošlosti s kojom je nekada imao u jednostavnim trenucima u njenoj blizini 'sve što mu je ikada trebalo'. Na jedan prilično 'muški' način opisana ljubav čija snaga dolazi do izražaja u usporedbi i tom kontrastu s beznačajnim seksom i mislim da još nitko nije na takav način opisao bit ljubavi uspoređujući dvije fizički srodne pojave koje znamo prozivati 'ljubavlju' ili sličnim pojmovima, a koje pak predstavljaju svoju potpunu krajnost. Da Bruce naglasi ovdje koliko mu je nekada značio osmijeh voljene i prolaz sunčevih zraka kroz njenu kosu usporedio je to sa u pravilu potpuno ispraznim trenucima seksa. Južnjački štih i mračna synth pratnja daju dodatno na snazi ove pjesme, a pogotovo se Bruceu ovdje mora priznati poetski pristup temi koju je izveo krajnje jednostavno, a opet na način koji ga zbilja predstavlja pravim umjetnikom.

Pjesme „Long Time Comin'" i „The Hitter“ su napisane za vrijeme „The Ghost of Tom Joad“ turneje 1996. Doduše, „The Hitter“ bi zbog svoje teme o teškom životu i umorne interpretacije bolje odgovarala na spomenutom albumu, nego ovdje, iako se nipošto ne radi o lošoj pjesmi.

Na ovome albumu Bruce i dalje prepričava teške životne priče, ljudske patnje, unutarnje borbe i odbačenost od društva i čini to jako dobro. Suptilni sintići ili prateći vokali koji se često pojavljuju kao primjerice u „Black Cowboys“ nipošto ne narušavaju autentičnost pjesama, već im daju potrebni karakter i težinu.

To mračnjaštvo se tu i tamo uspješno razbije malo sa optimističnijim pjesmama kao što su „All I'm Thinking About“, vrlo dobra „Leah“ ili „Maria's Bed“ gdje Bruce praktički opisuje jednako teške živote, ali iz optimistične perspektive protagonista priča. Bruce je svjestan da je katkad sve stvar perspektive, a koliko je život težak ovisi i o našem stavu prema njemu.

Završnu „Matamoras Banks“ Bruce posvećuje svim onima iz drugih zemalja koji bježe preko granice u SAD i pritom gube živote gdje Bruce prepričava putovanje jednog svog lika počevši od toga kako mrtav leži na dnu rijeke, pa unazad do početka njegovog putovanja.

Moglo bi se reći da je ovo s mnogih aspekata jedan od Bruceovih snažnijih albuma, pogotovo ako se malo bolje sagledaju i tekstovi i glazbena podloga koja je prilično kreativnija nego je to bio slučaj sa prijašnja dva depresivna folk albuma.

Ono što mi je osobno najbolje kod ovog albuma jest da je Bruce prvi puta uspio sa ovakvom vrstom glazbe potaknuti neku jasnu povratnu reakciju s moje strane. Zbog snažnije glazbene podloge, te veće raznolikosti među pjesmama Bruceove priče ovdje također odjekuju snažnije.
Iako katkad Bruce ispriča i sličnu priču na puno sličnih načina, uvijek ponudi i neke nove dojmove i nove poante. Bruce u svojim pjesmama nikada nikoga ne osuđuje, već kroz ljudske osobne doživljaje i patnje senzibilizira slušatelja da suosjeća s bilo čijim patnjama. Bruce nije nikad protiv nečega ili za nešto, već slušatelju jednostavno dade primjer i da tako sam zaključi.

Još uvijek je donekle Bruceu problem da onim najlaganijim folk pjesmama katkad jednostavno ne lijepi skoro identične melodije jednu za drugom, pa je pozitivno da je nakon ovoga albuma Bruce živnuo na dulje staze.

Zanimljivo je da je ovaj album pokupio na Amazonu neke od najnižih ocjena od dosta slušatelja koji su ga prozvali dosadnim, ali nije im očito smetala turbo dosada prethodnog folk albuma. Iako i ovdje nedostaje možda malo više snage koja se polako gubi prema kraju albuma, ovo je svejedno album koji ima karakter i melodičnost koje je Bruce izbjegavao na svojih par prethodnih albuma.

Treći pretežno čisti folk album u karijeri američkog ljubimca, no definitivno meni osobno i njegov najbolji od ta tri. Iako su neke pjesme nastale još 90-ih u vrijeme ne tako inspirativnog razdoblja, album je kohezivniji, mračniji, aranžerski snažniji i inspirativniji od prijašnjih pokušaja depresivnog folka i Bruce još jednom jasno dokazuje da je nova i snažnija energija prisutna ulaskom u novo stoljeće.

Bruce, non-stopno politički i socijalno osviješten niti ovdje nije zakazao da se bavi aktualnim temama, te u uvodnoj „Devils and Dust“ pjeva o američkom vojniku u Iraku koji proživljava strahote i shvaća kako to može trajno uništiti psihu čovjeka. U očima svojih suboraca vidi jedino 'vragove i prašinu (pijesak)' što bi mogla biti simbolična asocijacija na 'rat i Irak'. Vojnik postaje svjestan da svojim sudjelovanjem u tom ratu može postati sve što i sam mrzi. Suptilno antiratna tematika koja pametno izbjegava stereotipe i bilo kakva osuđivanja već pruža jasni uvid u moralna kolebanja i psihički sraz ljudi u ratu. Definitivno snažan i glazbeno krajnje solidan uvod u album kojemu gudačka pratnja, Bruceova usna harmonika, te snažan ritam daju dodatno na snazi.

Naredna „All the Way Home“ je definitivno jedna od boljih i živahnijih stvari sa svojim zaraznim ritmom i tematikom o ljubavnim nedaćama.

U „Reno“ Bruce preko prilično mračne i jedne od najboljih pjesama na albumu odlazi u zamalo eksplicitno opisivanje sexa s prostitutkom dok mu misli prilikom toga odlutaju na neka druga mjesta i nekoj drugoj ženi iz prošlosti s kojom je nekada imao u jednostavnim trenucima u njenoj blizini 'sve što mu je ikada trebalo'. Na jedan prilično 'muški' način opisana ljubav čija snaga dolazi do izražaja u usporedbi i tom kontrastu s beznačajnim seksom i mislim da još nitko nije na takav način opisao bit ljubavi uspoređujući dvije fizički srodne pojave koje znamo prozivati 'ljubavlju' ili sličnim pojmovima, a koje pak predstavljaju svoju potpunu krajnost. Da Bruce naglasi ovdje koliko mu je nekada značio osmijeh voljene i prolaz sunčevih zraka kroz njenu kosu usporedio je to sa u pravilu potpuno ispraznim trenucima seksa. Južnjački štih i mračna synth pratnja daju dodatno na snazi ove pjesme, a pogotovo se Bruceu ovdje mora priznati poetski pristup temi koju je izveo krajnje jednostavno, a opet na način koji ga zbilja predstavlja pravim umjetnikom.

Pjesme „Long Time Comin'" i „The Hitter“ su napisane za vrijeme „The Ghost of Tom Joad“ turneje 1996. Doduše, „The Hitter“ bi zbog svoje teme o teškom životu i umorne interpretacije bolje odgovarala na spomenutom albumu, nego ovdje, iako se nipošto ne radi o lošoj pjesmi.

Na ovome albumu Bruce i dalje prepričava teške životne priče, ljudske patnje, unutarnje borbe i odbačenost od društva i čini to jako dobro. Suptilni sintići ili prateći vokali koji se često pojavljuju kao primjerice u „Black Cowboys“ nipošto ne narušavaju autentičnost pjesama, već im daju potrebni karakter i težinu.

To mračnjaštvo se tu i tamo uspješno razbije malo sa optimističnijim pjesmama kao što su „All I'm Thinking About“, vrlo dobra „Leah“ ili „Maria's Bed“ gdje Bruce praktički opisuje jednako teške živote, ali iz optimistične perspektive protagonista priča. Bruce je svjestan da je katkad sve stvar perspektive, a koliko je život težak ovisi i o našem stavu prema njemu.

Završnu „Matamoras Banks“ Bruce posvećuje svim onima iz drugih zemalja koji bježe preko granice u SAD i pritom gube živote gdje Bruce prepričava putovanje jednog svog lika počevši od toga kako mrtav leži na dnu rijeke, pa unazad do početka njegovog putovanja.

Moglo bi se reći da je ovo s mnogih aspekata jedan od Bruceovih snažnijih albuma, pogotovo ako se malo bolje sagledaju i tekstovi i glazbena podloga koja je prilično kreativnija nego je to bio slučaj sa prijašnja dva depresivna folk albuma.

Ono što mi je osobno najbolje kod ovog albuma jest da je Bruce prvi puta uspio sa ovakvom vrstom glazbe potaknuti neku jasnu povratnu reakciju s moje strane. Zbog snažnije glazbene podloge, te veće raznolikosti među pjesmama Bruceove priče ovdje također odjekuju snažnije.
Iako katkad Bruce ispriča i sličnu priču na puno sličnih načina, uvijek ponudi i neke nove dojmove i nove poante. Bruce u svojim pjesmama nikada nikoga ne osuđuje, već kroz ljudske osobne doživljaje i patnje senzibilizira slušatelja da suosjeća s bilo čijim patnjama. Bruce nije nikad protiv nečega ili za nešto, već slušatelju jednostavno dade primjer i da tako sam zaključi.

Još uvijek je donekle Bruceu problem da onim najlaganijim folk pjesmama katkad jednostavno ne lijepi skoro identične melodije jednu za drugom, pa je pozitivno da je nakon ovoga albuma Bruce živnuo na dulje staze.

Zanimljivo je da je ovaj album pokupio na Amazonu neke od najnižih ocjena od dosta slušatelja koji su ga prozvali dosadnim, ali nije im očito smetala turbo dosada prethodnog folk albuma. Iako i ovdje nedostaje možda malo više snage koja se polako gubi prema kraju albuma, ovo je svejedno album koji ima karakter i melodičnost koje je Bruce izbjegavao na svojih par prethodnih albuma.