Bruce Springsteen

Godina:2007
Vrsta:originalni album
Žanr:pop-rock, rock
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Radio Nowhere
  2.   You'll Be Comin' Down
  3.   Livin' in the Future
  4.   Your Own Worst Enemy
  5.   Gypsy Biker
  6.   Girls in Their Summer Clothes
  7.   I'll Work for Your Love
  8.   Magic
  9.   Last to Die
10.   Long Walk Home
11.   Devil's Arcade
12.   Terry's Song
korisnik:
recenzirao: 28.02.2014. u 13:36:56

Od poete do glazbenika... da, čini se da je to bio dug put.
Iako je novo stoljeće počelo inspirativno u Bruceovoj karijeri, mislim da nitko nije mogao predvidjeti ovakav napredak Brucea prije svega na skladateljskom nivou i to nanovo uz svoj E Street Band. Ovo je gotovo novi i preporođeni Bruce. Može biti da je na njega utjecala silna inspiracija s prethodnog We Shall Overcome albuma barem u smislu kreativne opuštenosti i zdrave energije s jedne strane dok je s druge strane Bruce već približavanjem šestom desetljeću života dozrelio do te mjere da je u stanju razlikovati kvalitetnu i izazovnu melodiju od one koja to nije. Teško je zamisliti da netko tko je objavio album Lucky Town 15 godina ranije koji je zamalo graničio s pojmom 'smeće' je do ovog trenutka ulovio toliko glazbene inspiracije. Ovaj album doslovno pršti svime pozitivnim iako možda ne oduševljava baš svaka pjesma što je u pravilu ovdje potpuno nebitno.

Ono što je također pozitivno glede ovoga albuma jest da je svakim slušanjem sve bolji i njegovi aduti se sve više otkrivaju na duge staze.

Uvodni singl, iako glazbeno jednostavan, definitivno pruža puno pozitivnih vibri i upravo je ono što je Bruce trebao objaviti već dugo vremena, a to je čistokrvna rock stvar kao što je „Radio Nowhere“ sa svojim žešćim i dopadljivim rifom gdje Bruce zvuči otkačeno i energično kako nije od „Born in the U.S.A.“ albuma. Teme su naravno, kao što je to i inače slučaj sa Bruceovim albumima, orijentirane na trenutno društveno stanje u SAD-u, no Bruce ovdje ne nastoji biti pretjerano depresivan u svojim pričama.

Te već ustaljene Bruceove teme iznenadno razbija odlična pop pjesma koja je ujedno bila i drugi singl „Girls in Their Summer Clothes“. Pjesma koja je poput razglednice jedne ugodne večeri u jednom gradiću. Ono što je Bruce započeo na The Rising albumu sa „Waiting of a Sunny Day“ ovdje je nastavio s još dojmljivijim rezultatom i taj zvuk je ovdje općenito češći. Njegov ulazak u pop vode ne prikazuju samo nekakvu usiljenu potrebu za više pop orijentiranim pjesmama, već prije svega glazbenika koji je izuzetno inspiriran za skladanje takvih pjesama koje u sebi nose ne samo odlične i dopadljive melodije, već i nekadašnji šarm jednih The Beach Boysa bez ikakvih nepotrebnih dodataka komercijalne pop patetike. Taj izlet u pop vode će na njegovom narednom albumu još više doći do izražaja.

Te nekakve melodične pop sentimentalnosti i inspiracije Bruce nudi poprilično na prvoj polovici albuma još i u prekrasnoj „You'll be Comin' Down“ o prolaznosti ljepote ili slave s kojom automatski dolaze problemi.
Livin' in the Future“ zvuči kao nešto što je bez problema moglo sići sa Born to Run albuma sa svojim saksofonskim rifom i tipičnom, te iznimno dobrom Bruceovom 'old fashioned' melodijom. Bruce također svojim načinom pisanja tekstova podsjeća na svoje najranije dane.

U odličnoj „Gypsy Biker“ podvučenoj zvukom usne harmonike Bruce još jednom kritizira besmisao rata i ukazuje na to da poginulima nije bitno 'tko je u pravu, a tko u krivu'. Pomalo netipičan glazbeni pristup što se melodije tiče, te punoća zvuka čine ovu pjesmu jednom od definitivnih aduta na albumu.

U magičnoj naslovnoj „Magic“ Bruce glazbeno uspješno izbjegava sve svoje vlastite stereotipe pri stvaranju laganijih folk pjesama i ovdje uspijeva istog trena očarati slušatelja kako prekrasnom melodijom, tako i pametno osmišljenim aranžmanom. Pjesma u kojoj se Bruce kao i mnogim ostalima osvrće na kobnu politiku svoje države i političare prikazuje kao zabavljače naroda koji obećavaju svašta i izvode pritom razne trikove da odvrate narod od pravih problema dok zemlja propada (otkuda mi to zvuči poznato pitam se).

U dramatičnoj „Last to Die“ Bruce odaje počast posljednjoj poginuloj osobi u u svakom besmislenom ratu koji je pokrenuo SAD što najbolje opisuje stih 'Who'll be the last to die for a mistake', te postaje očito da Bruce na ovome albumu još najizravnije do sada kritizira politiku svoje zemlje.

U „Devil's Arcade“ Bruce uspješno dostiže određenu vrstu emotivnog klimaksa na albumu koja vjerojatno opisuje ili posljednje trenutke umirućeg vojnika ili sjećanja nekoga tko se vratio iz rata, no Bruce to čini na simboličan način da je teško točno shvatiti o kojim se sve tu asocijacijama radi. 

Kada bi sve zbrojili i oduzeli, moglo bi se bez problema reći da Bruce već dugo vremena nije bio u ovakvoj formi. Punoća zvuka i aranžmana iliti u ovom slučaju određeni 'wall of sound', kreativnost melodija zbog čega tekstovi odjekuju još jače, Bruceov vokal koji zvuči sve bolje i zrelije, te sama količina inspiracije jasno ukazuju da je Bruce u prvom desetljeću novog stoljeća nastavio uzlet u svom kreativnom izražavanju.
Čak iako nisu sve pjesme možda jednako kvalitetne i impresivne na prvo ili drugo slušanje, mnoge od njih će svakim narednim slušanjem biti sve zanimljivije. Ovaj album također definiraju razni dojmovi i određena, bar za moje uši, prava snaga emocija kakvu Bruce vjerojatno nikad nije pružio, bar ne u ovom obliku. Također, prilično uzbudljiv album za slušanje! Stoga, mogu reći da je ovo Bruce taman za moj ukus.

Od poete do glazbenika... da, čini se da je to bio dug put.
Iako je novo stoljeće počelo inspirativno u Bruceovoj karijeri, mislim da nitko nije mogao predvidjeti ovakav napredak Brucea prije svega na skladateljskom nivou i to nanovo uz svoj E Street Band. Ovo je gotovo novi i preporođeni Bruce. Može biti da je na njega utjecala silna inspiracija s prethodnog We Shall Overcome albuma barem u smislu kreativne opuštenosti i zdrave energije s jedne strane dok je s druge strane Bruce već približavanjem šestom desetljeću života dozrelio do te mjere da je u stanju razlikovati kvalitetnu i izazovnu melodiju od one koja to nije. Teško je zamisliti da netko tko je objavio album Lucky Town 15 godina ranije koji je zamalo graničio s pojmom 'smeće' je do ovog trenutka ulovio toliko glazbene inspiracije. Ovaj album doslovno pršti svime pozitivnim iako možda ne oduševljava baš svaka pjesma što je u pravilu ovdje potpuno nebitno.

Ono što je također pozitivno glede ovoga albuma jest da je svakim slušanjem sve bolji i njegovi aduti se sve više otkrivaju na duge staze.

Uvodni singl, iako glazbeno jednostavan, definitivno pruža puno pozitivnih vibri i upravo je ono što je Bruce trebao objaviti već dugo vremena, a to je čistokrvna rock stvar kao što je „Radio Nowhere“ sa svojim žešćim i dopadljivim rifom gdje Bruce zvuči otkačeno i energično kako nije od „Born in the U.S.A.“ albuma. Teme su naravno, kao što je to i inače slučaj sa Bruceovim albumima, orijentirane na trenutno društveno stanje u SAD-u, no Bruce ovdje ne nastoji biti pretjerano depresivan u svojim pričama.

Te već ustaljene Bruceove teme iznenadno razbija odlična pop pjesma koja je ujedno bila i drugi singl „Girls in Their Summer Clothes“. Pjesma koja je poput razglednice jedne ugodne večeri u jednom gradiću. Ono što je Bruce započeo na The Rising albumu sa „Waiting of a Sunny Day“ ovdje je nastavio s još dojmljivijim rezultatom i taj zvuk je ovdje općenito češći. Njegov ulazak u pop vode ne prikazuju samo nekakvu usiljenu potrebu za više pop orijentiranim pjesmama, već prije svega glazbenika koji je izuzetno inspiriran za skladanje takvih pjesama koje u sebi nose ne samo odlične i dopadljive melodije, već i nekadašnji šarm jednih The Beach Boysa bez ikakvih nepotrebnih dodataka komercijalne pop patetike. Taj izlet u pop vode će na njegovom narednom albumu još više doći do izražaja.

Te nekakve melodične pop sentimentalnosti i inspiracije Bruce nudi poprilično na prvoj polovici albuma još i u prekrasnoj „You'll be Comin' Down“ o prolaznosti ljepote ili slave s kojom automatski dolaze problemi.
Livin' in the Future“ zvuči kao nešto što je bez problema moglo sići sa Born to Run albuma sa svojim saksofonskim rifom i tipičnom, te iznimno dobrom Bruceovom 'old fashioned' melodijom. Bruce također svojim načinom pisanja tekstova podsjeća na svoje najranije dane.

U odličnoj „Gypsy Biker“ podvučenoj zvukom usne harmonike Bruce još jednom kritizira besmisao rata i ukazuje na to da poginulima nije bitno 'tko je u pravu, a tko u krivu'. Pomalo netipičan glazbeni pristup što se melodije tiče, te punoća zvuka čine ovu pjesmu jednom od definitivnih aduta na albumu.

U magičnoj naslovnoj „Magic“ Bruce glazbeno uspješno izbjegava sve svoje vlastite stereotipe pri stvaranju laganijih folk pjesama i ovdje uspijeva istog trena očarati slušatelja kako prekrasnom melodijom, tako i pametno osmišljenim aranžmanom. Pjesma u kojoj se Bruce kao i mnogim ostalima osvrće na kobnu politiku svoje države i političare prikazuje kao zabavljače naroda koji obećavaju svašta i izvode pritom razne trikove da odvrate narod od pravih problema dok zemlja propada (otkuda mi to zvuči poznato pitam se).

U dramatičnoj „Last to Die“ Bruce odaje počast posljednjoj poginuloj osobi u u svakom besmislenom ratu koji je pokrenuo SAD što najbolje opisuje stih 'Who'll be the last to die for a mistake', te postaje očito da Bruce na ovome albumu još najizravnije do sada kritizira politiku svoje zemlje.

U „Devil's Arcade“ Bruce uspješno dostiže određenu vrstu emotivnog klimaksa na albumu koja vjerojatno opisuje ili posljednje trenutke umirućeg vojnika ili sjećanja nekoga tko se vratio iz rata, no Bruce to čini na simboličan način da je teško točno shvatiti o kojim se sve tu asocijacijama radi. 

Kada bi sve zbrojili i oduzeli, moglo bi se bez problema reći da Bruce već dugo vremena nije bio u ovakvoj formi. Punoća zvuka i aranžmana iliti u ovom slučaju određeni 'wall of sound', kreativnost melodija zbog čega tekstovi odjekuju još jače, Bruceov vokal koji zvuči sve bolje i zrelije, te sama količina inspiracije jasno ukazuju da je Bruce u prvom desetljeću novog stoljeća nastavio uzlet u svom kreativnom izražavanju.
Čak iako nisu sve pjesme možda jednako kvalitetne i impresivne na prvo ili drugo slušanje, mnoge od njih će svakim narednim slušanjem biti sve zanimljivije. Ovaj album također definiraju razni dojmovi i određena, bar za moje uši, prava snaga emocija kakvu Bruce vjerojatno nikad nije pružio, bar ne u ovom obliku. Također, prilično uzbudljiv album za slušanje! Stoga, mogu reći da je ovo Bruce taman za moj ukus.

promjena: 01.03.2014. u 09:47:30