Bruce Springsteen

Godina:2009
Vrsta:originalni album
Žanr:pop-rock, folk
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Outlaw Pete
  2.   My Lucky Day
  3.   Working on a Dream
  4.   Queen of the Supermarket
  5.   What Love Can Do
  6.   This Life
  7.   Good Eye
  8.   Tomorrow Never Knows
  9.   Life Itself
10.   Kingdom of Days
11.   Surprise, Surprise
12.   The Last Carnival
13.   The Wrestler (bonus track)
korisnik:
recenzirao: 03.03.2014. u 15:57:26

Nema ništa zabavnije nego čitati cendranje Bruceovih fanova zbog ovog albuma. Pretpostavljam da svi oni koji puše 'ozbiljne' tematike, te često suhoparne albume kao što su The Ghost of Tom Joad ili Nebraska, nađu se uvrijeđeni kada Bruce objavi album tipa Born in the U.S.A. ili ovaj put Working on a Dream.
Naravno, sklop nekih slušatelja je često i previše proziran, no ako onome kojega nazivaju Šef nije bilo ispod časti stvoriti ovakav album, onda mi nije jasno zašto bi njegovim tzv. fanovima trebao biti problem malo se opustiti i poslušati milozvučne pop pjesme koje bi možda umjesto isfrustriranih kvazi intelektualaca rado poslušale čak i kućanice ili fanovi Britney Spears!? Zašto neke ljude jednostavno uvrijedi bilo kakva melodija?
Da me se pogrešno ne shvati, nemam ništa protiv ikoga tko ne voli ovaj album, ali su mi smiješni predvidljivi ispadi nazovi intelektualaca koji svoj nedostatak sluha nastoje opravdati veličanjem poetske recitacije i pljuvanjem bilo čega što u pravilu zvuči kao glazba. A jedno je sigurno, a to je da ovaj album zbilja glazba jest i to vrlo dobra glazba. Samim time, razumljivo je da takvo nešto nije za neke.

Album otvara 8 minuta duga „Outlaw Pete“ čiju je melodiju iz strofe Bruce ukrao od grupe Kiss i njihove pjesme „I was Made for Lovin' You“, no mislim da mu se to može oprostiti. Taj naizgled epski (koji to u pravilu nije) uvod u album je prilično dopadljiv, ali imam osjećaj da bi 5 minuta za ovu stvar bilo i više nego dovoljno.

Bruce je tekstualno lakši i optimističniji, no i dalje se bavi regularnim životnim pričama i politikom. Tako u svom prvom singlu i naslovnoj „Working on a Dream“ Bruce gleda pozitivno na budućnost iako pritom zvuči i malo patetično, a u „My Lucky Day“ Bruce je jednostavno otišao u stereotipnu ljubavnu priču koju je glazbeno izveo vrlo energično i zabavno.

Može se reći da sav onaj glazbeni pristup koji je Bruce naznačio samo u tragovima na The Rising i još više Magic albumu se ovdje manifestirao u krajnost, a to su izrazito melodične, optimistične i pretežno kvalitetne pop-rock pjesme koje zalaze u staromodnu sentimentalnost koja bi se prije našla u 1950-ima i 60-ima, te harmonijama jednih The Beach Boysa, nego li igdje u ranoj Bruceovoj karijeri ili današnjoj komercijali. Ovo je također zasigurno njegov najpitkiji album za slušanje. To doduše ima svojih tu i tamo slabijih strana. Da me netko pitao prije par godina da li mi je bolji Magic ili ovaj album, vjerojatno bih bio siguran da je ovaj album bolji, no upravo ta prevelika pitkost i šarenilo pjesama malo uspije i zavarati slušatelja, te dok s vremenom Magic postaje sve snažniji, Working on a Dream koji isprva djeluje savršeno počinje tu i tamo iskazivati i neke svoje mane, te se na kraju i Magic i ovaj album nađu na istoj razini kvalitete barem što se mog subjektivnog dojma tiče. Ovo je malo drugačiji i daleko melodičniji i milozvučniji Bruce nego li smo ga imali prilike ikada prije slušati i to je u pravilu za moje poimanje nešto izrazito pozitivno jer se radi u pravilu o promjeni ne samo na nešto drugačije, već čak i na bolje.

Sentiment melodijski iznimno dopadljivih i prizvukom donekle nostalgičnih pop pjesama kao što su „This Life“ ili „Surprise Surprise“ se jednostavno ne smije zanemariti, niti te iznimno dobre pop pjesme degradirati samo zato što ne zvuče kao „Thunder Road“, niti žele predstavljati nešto takvo. Ovo je nostalgični Bruce koji se sjeća glazbe iz svoje mladosti, a koju sam ne bi vjerojatno bio u stanju skladati upravo do onog trenutka kada je to bilo u skladu s njegovim razvijenijim skladateljskim mogućnostima i težnjama.

Možda tu i tamo Bruce zvuči malo otrcano kao u „Queen of the Supermarket“, no nikada se ne treba zanemariti i ideja koja stoji iza takvih pjesama kao što tu imamo jedan prikaz toga kako nas se dojme neki ljudi od prvog trena kada ih ugledamo. S jedne strane Bruce odlično opisuje ljubav na prvi pogled, a s druge strane daje uvid u život običnih ljudi i jedne svakodnevne monotonije u kojoj je netko pronašao nešto puno više nego su ostali u stanju vidjeti. Još jedna oda 'malim ljudima'.

Naravno, imamo tu i malo klasično dobrog Brucea kao u odličnoj i prilično mračnoj „Life Itself“ koja uspijeva stvoriti jedan gotovo apokaliptično tragičan ugođaj, te koja je meni osobno jedan ne samo od najvećih vrhunaca albuma, već jedna od najdojmljivijih Bruceovih pjesama uopće.
Pa imamo i prekrasnu folk pjesmu „The Last Carnival“ posvećenu pokojnom članu E Street Banda, Danny Federiciju koja svojom gotovo duhovnom interpretacijom zbilja prikazuje Brucea u jednom od svojih najboljih i najemotivnijih izdanja.

Također, Bruce ovaj put zbilja u folk formi pruža daleko više nego je skoro, pa ikad prije, te je iznimno dojmljiv i u country-folk pjesmici „Tomorrow Never Knows“. 
Čak kad Bruce i iznenadno skrene u blues-rock kao u „Good Eye“ zvuči izvedbom inspirirano i snažno.

Album završava pjesma „The Wrestler“ koju će hvaliti svi oni koji ovaj album smatraju smećem. Jasno je i zašto jer pjesma zvuči kao doslovna replika Bob Dylana. Pjesma je inače skladana za istoimeni film i predstavlja zasigurno Brucea u jednom od njegovih također najboljih folk izražaja, ali unatoč teškoj i depresivnoj tematici koja već pomalo djeluje i kao parodija na ljudske patnje o kojima Bruce pjeva u većini svojih pjesama kroz karijeru, ne treba ju stavljati na pijedestal i zanemariti svu ljepotu i ideju ostatka ovog odličnog albuma.

Zašto je ovaj album koji je u pravilu jedan od najboljih albuma u Bruceovoj karijeri pokupio i gomilu slabijih ocjena, treba pitati nekoga drugoga da objasni jer ja to ne mogu, a još manje se mogu ili želim praviti da me Bruceova popasta milozvučnost i zarazna melodičnost na ovome albumu smeta na bilo koji način.
Snobizam nije lijepa bolest, no dolazi do izražaja kada se glazba ne sluša zbog glazbe, već zbog svega drugoga. Nije bitno je li Bruce rock, folk ili pop izvođač. Bitno je jedino koliko je glazba kvalitetna bez obzira u kojem se obliku pojavila, pa taman da na nju zakeljite i najbanalniji tekst. Da slušam glazbu zbog 'pametnih' tekstova, onda ne bih slušao glazbu, već čitao poeziju. Ovo je upravo za promjenu Bruce glazbenik, a ne Bruce poeta i smatram da ako mu to itko uzme za zlo, to mu uzima za zlo iz sasvim pogrešnih razloga. Ili možda neke jednostavno smeta da je Bruce konačno malo sretan i pozitivan, te da mu se sve ne svodi na 'dubokoumno paćenje'. Pravi umjetnici odrastaju i mijenjaju se i to je pozitivno. Ovim albumom kao i nekim prijašnjima Bruce je jasno dokazao da nije fah idiot. Na žalost, fanovi često nisu spremni na ikakve promjene niti nakon pola stoljeća, pa bile te promjene pozitivne ili negativne.

Isto tako me ne bi začudilo da ovo bude i zadnji odličan album u Bruceovoj karijeri s obzirom kako je nastavio dalje.

Nema ništa zabavnije nego čitati cendranje Bruceovih fanova zbog ovog albuma. Pretpostavljam da svi oni koji puše 'ozbiljne' tematike, te često suhoparne albume kao što su The Ghost of Tom Joad ili Nebraska, nađu se uvrijeđeni kada Bruce objavi album tipa Born in the U.S.A. ili ovaj put Working on a Dream.
Naravno, sklop nekih slušatelja je često i previše proziran, no ako onome kojega nazivaju Šef nije bilo ispod časti stvoriti ovakav album, onda mi nije jasno zašto bi njegovim tzv. fanovima trebao biti problem malo se opustiti i poslušati milozvučne pop pjesme koje bi možda umjesto isfrustriranih kvazi intelektualaca rado poslušale čak i kućanice ili fanovi Britney Spears!? Zašto neke ljude jednostavno uvrijedi bilo kakva melodija?
Da me se pogrešno ne shvati, nemam ništa protiv ikoga tko ne voli ovaj album, ali su mi smiješni predvidljivi ispadi nazovi intelektualaca koji svoj nedostatak sluha nastoje opravdati veličanjem poetske recitacije i pljuvanjem bilo čega što u pravilu zvuči kao glazba. A jedno je sigurno, a to je da ovaj album zbilja glazba jest i to vrlo dobra glazba. Samim time, razumljivo je da takvo nešto nije za neke.

Album otvara 8 minuta duga „Outlaw Pete“ čiju je melodiju iz strofe Bruce ukrao od grupe Kiss i njihove pjesme „I was Made for Lovin' You“, no mislim da mu se to može oprostiti. Taj naizgled epski (koji to u pravilu nije) uvod u album je prilično dopadljiv, ali imam osjećaj da bi 5 minuta za ovu stvar bilo i više nego dovoljno.

Bruce je tekstualno lakši i optimističniji, no i dalje se bavi regularnim životnim pričama i politikom. Tako u svom prvom singlu i naslovnoj „Working on a Dream“ Bruce gleda pozitivno na budućnost iako pritom zvuči i malo patetično, a u „My Lucky Day“ Bruce je jednostavno otišao u stereotipnu ljubavnu priču koju je glazbeno izveo vrlo energično i zabavno.

Može se reći da sav onaj glazbeni pristup koji je Bruce naznačio samo u tragovima na The Rising i još više Magic albumu se ovdje manifestirao u krajnost, a to su izrazito melodične, optimistične i pretežno kvalitetne pop-rock pjesme koje zalaze u staromodnu sentimentalnost koja bi se prije našla u 1950-ima i 60-ima, te harmonijama jednih The Beach Boysa, nego li igdje u ranoj Bruceovoj karijeri ili današnjoj komercijali. Ovo je također zasigurno njegov najpitkiji album za slušanje. To doduše ima svojih tu i tamo slabijih strana. Da me netko pitao prije par godina da li mi je bolji Magic ili ovaj album, vjerojatno bih bio siguran da je ovaj album bolji, no upravo ta prevelika pitkost i šarenilo pjesama malo uspije i zavarati slušatelja, te dok s vremenom Magic postaje sve snažniji, Working on a Dream koji isprva djeluje savršeno počinje tu i tamo iskazivati i neke svoje mane, te se na kraju i Magic i ovaj album nađu na istoj razini kvalitete barem što se mog subjektivnog dojma tiče. Ovo je malo drugačiji i daleko melodičniji i milozvučniji Bruce nego li smo ga imali prilike ikada prije slušati i to je u pravilu za moje poimanje nešto izrazito pozitivno jer se radi u pravilu o promjeni ne samo na nešto drugačije, već čak i na bolje.

Sentiment melodijski iznimno dopadljivih i prizvukom donekle nostalgičnih pop pjesama kao što su „This Life“ ili „Surprise Surprise“ se jednostavno ne smije zanemariti, niti te iznimno dobre pop pjesme degradirati samo zato što ne zvuče kao „Thunder Road“, niti žele predstavljati nešto takvo. Ovo je nostalgični Bruce koji se sjeća glazbe iz svoje mladosti, a koju sam ne bi vjerojatno bio u stanju skladati upravo do onog trenutka kada je to bilo u skladu s njegovim razvijenijim skladateljskim mogućnostima i težnjama.

Možda tu i tamo Bruce zvuči malo otrcano kao u „Queen of the Supermarket“, no nikada se ne treba zanemariti i ideja koja stoji iza takvih pjesama kao što tu imamo jedan prikaz toga kako nas se dojme neki ljudi od prvog trena kada ih ugledamo. S jedne strane Bruce odlično opisuje ljubav na prvi pogled, a s druge strane daje uvid u život običnih ljudi i jedne svakodnevne monotonije u kojoj je netko pronašao nešto puno više nego su ostali u stanju vidjeti. Još jedna oda 'malim ljudima'.

Naravno, imamo tu i malo klasično dobrog Brucea kao u odličnoj i prilično mračnoj „Life Itself“ koja uspijeva stvoriti jedan gotovo apokaliptično tragičan ugođaj, te koja je meni osobno jedan ne samo od najvećih vrhunaca albuma, već jedna od najdojmljivijih Bruceovih pjesama uopće.
Pa imamo i prekrasnu folk pjesmu „The Last Carnival“ posvećenu pokojnom članu E Street Banda, Danny Federiciju koja svojom gotovo duhovnom interpretacijom zbilja prikazuje Brucea u jednom od svojih najboljih i najemotivnijih izdanja.

Također, Bruce ovaj put zbilja u folk formi pruža daleko više nego je skoro, pa ikad prije, te je iznimno dojmljiv i u country-folk pjesmici „Tomorrow Never Knows“. 
Čak kad Bruce i iznenadno skrene u blues-rock kao u „Good Eye“ zvuči izvedbom inspirirano i snažno.

Album završava pjesma „The Wrestler“ koju će hvaliti svi oni koji ovaj album smatraju smećem. Jasno je i zašto jer pjesma zvuči kao doslovna replika Bob Dylana. Pjesma je inače skladana za istoimeni film i predstavlja zasigurno Brucea u jednom od njegovih također najboljih folk izražaja, ali unatoč teškoj i depresivnoj tematici koja već pomalo djeluje i kao parodija na ljudske patnje o kojima Bruce pjeva u većini svojih pjesama kroz karijeru, ne treba ju stavljati na pijedestal i zanemariti svu ljepotu i ideju ostatka ovog odličnog albuma.

Zašto je ovaj album koji je u pravilu jedan od najboljih albuma u Bruceovoj karijeri pokupio i gomilu slabijih ocjena, treba pitati nekoga drugoga da objasni jer ja to ne mogu, a još manje se mogu ili želim praviti da me Bruceova popasta milozvučnost i zarazna melodičnost na ovome albumu smeta na bilo koji način.
Snobizam nije lijepa bolest, no dolazi do izražaja kada se glazba ne sluša zbog glazbe, već zbog svega drugoga. Nije bitno je li Bruce rock, folk ili pop izvođač. Bitno je jedino koliko je glazba kvalitetna bez obzira u kojem se obliku pojavila, pa taman da na nju zakeljite i najbanalniji tekst. Da slušam glazbu zbog 'pametnih' tekstova, onda ne bih slušao glazbu, već čitao poeziju. Ovo je upravo za promjenu Bruce glazbenik, a ne Bruce poeta i smatram da ako mu to itko uzme za zlo, to mu uzima za zlo iz sasvim pogrešnih razloga. Ili možda neke jednostavno smeta da je Bruce konačno malo sretan i pozitivan, te da mu se sve ne svodi na 'dubokoumno paćenje'. Pravi umjetnici odrastaju i mijenjaju se i to je pozitivno. Ovim albumom kao i nekim prijašnjima Bruce je jasno dokazao da nije fah idiot. Na žalost, fanovi često nisu spremni na ikakve promjene niti nakon pola stoljeća, pa bile te promjene pozitivne ili negativne.

Isto tako me ne bi začudilo da ovo bude i zadnji odličan album u Bruceovoj karijeri s obzirom kako je nastavio dalje.

promjena: 03.03.2014. u 23:58:46