Bruce Springsteen

Godina:2012
Vrsta:originalni album
Žanr:folk, rock
Prosječna ocjena:2.50

POPIS PJESAMA:

  1.   We Take Care of Our Own
  2.   Easy Money
  3.   Shackled and Drawn
  4.   Jack of All Trades
  5.   Death to My Hometown
  6.   This Depression
  7.   Wrecking Ball
  8.   You've Got It
  9.   Rocky Ground
10.   Land of Hope and Dreams
11.   We Are Alive
korisnik:
recenzirao: 04.03.2014. u 00:25:23

U 90-ima bi ovo možda bio Bruceov najbolji album, no nakon niza od 5 vrlo dobrih albuma iz prvog desetljeća ovog stoljeća, ovaj album na glazbenom nivou ne predstavlja puno više od Bruceovog povratka u sigurne vode folk-rock generičnosti i sa glazbenog nivoa Bruce je ovdje totalno upao u njemu već katkada i svojstven prazan hod, te bezizražajnost.

Album koji donekle zvuči kao miks verzija njegovih We Shall Overcome i The Rising albuma, no rezultat je daleko slabiji. Ako ništa drugo, mnogi fanovi koji su se našli uvrijeđenima zbog prethodnog odličnog Working on a Dream albuma će ovdje doći na svoje jer Bruce ne samo da je glazbeno potpuno neizazovan i reciklira svoje stare generične melodijske konstrukcije, već se ponovno vratio u depresiju kapitalističkog društva i njegovih banaka koje sustavno uništavaju ljudske živote.

Ono što ovaj album eventualno ima za razliku od mutnih i nedorečenih 90-ih je energija koja je najčešće izražena preko snažnijih, no ne ovdje uvijek i pametno izvedenih aranžmana, a mnoge pjesme zvuče čak donekle kao protestne i ratne koračnice sa irskim štihom, pa ako ništa drugo, barem nas Bruce nije udavio još jednim The Ghost of Tom Joad albumom.

Album otvara prvi singl „We Take Care of Our Own“ koji kritizira kako društvo, tako i pojedince što ne žele u vrijeme recesije i krize pomoći jedni drugima. Da, tako je to sa ljudskim rodom, dragi moj Bruce. Svatko se brine samo za sebe, a često nije u stanju niti to. Razočarani Bruce koji na žalost hvalevrijedni apel za senzibiliziranje društva izražava na glazbeno ne baš pretjerano zanimljiv ili uvjerljiv način.

Ta glazbena predvidljivost nastavlja se i u narednoj „Easy Money“ koja u svojem folk izražaju irskog prizvuka aludira najvjerojatnije preko nekakvih odmetnika i lopova na današnje bankare.

Narednim umornim singlom „Rocky Ground“ Bruce odlazi u religijske vode i pjesma više deprimira svojim zvukom, nego tekstom. Elektronički ritmovi koji prate pjesmu uz monotono repetitivno pjevanje Michelle Moore koja uskoro počne i repati čine ovu pjesmu da zvuči kao kakofonično neinspirativna i eksperimentalna bljuvotina kakvu bi recimo Sting izdao, te predstavlja i samo dno ovog albuma.

Također ti neki crnački vokali prate često i ostale pjesme, no pritom mi osobno ostavljaju dojam otrcanosti i kao da slušam neku misu uz iritantne motivirajuće govore. 

Zadnji singl „Death to My Hometown“ je zasigurno i jedna od svijetlijih točaka na albumu sa svojim irskim folk pristup (iako i dalje ništa posebno), te zvuči kao ratna koračnica koja oplakuje smrt grada koju su uzrokovali pohlepni kapitalistički lopovi i kriminalci koje još poznajemo i kao bankare. Ta pjesma na neki način prezentira ideju ovog albuma i njegova je okosnica:
They destroyed our families, factories
And they took our homes
They left our bodies on the plains
The vultures picked our bones

Sada barem znamo iz koje zemlje smo i mi uvezli režim i ideologiju Super Hika.

Doduše, ta pitkost i melodijska predvidljivost pjesama što se može čuti i u „Shackled and Drawn“ nije baš nešto što me privlači ovdje. Čak i kada Bruce ode u jadikovku kakva je „Jack of All Trades“ jednostavno se ničim posebnim što već nismo čuli ne ističe.

U otužnoj „This Depression“ koja je jedna prilično izravna depresivna balada Bruce malo pokazuje konačno znakove nekakve inspiracije, ali čak niti tu ne uspijeva u potpunosti dostići glazbeno zadovoljavajući rezultat.

U naslovnoj „Wrecking Ball“ Bruce opet prepričava iz svoje perspektive teške životne priče i u pravilu bi ta pjesma mogla predstaviti rezime cijele njegove karijere i svih njegovih tematika, stoga niti sa tekstualnog, pa tako niti glazbenog nivoa ne nudi ništa novo ili zanimljivo.

Sa folk-rock pjesmom „You've Got It“ Bruce kao da se vratio u 80-te, a u „Land of Hope and Dreams“ koja je nestala još krajem 90-ih Bruce nastoji napraviti nekakvu pompoznu pop-rock stvar, ali rezultat je također prosječan i najzanimljiviji dio pjesme je njen rif.

Album zatvara „We are Alive“ gdje Bruce iz perspektive duša pokojnika prikazuje nastavak njihovog života i definitivno se radi o malo boljoj pjesmi u kojoj Bruce nastoji postić nešto glazbeno dojmljivije, ali samo napola uspijeva u tome.

Svi oni koji žele dobrog starog Brucea koji ne zna skladati izazovniju melodiju koja ne zvuči kao i sve ostale njegove, koji zna oplakati trenutno društveno stanje i koji zna i zastenjati vokalom će biti zadovoljni ovim albumom. Umjesto daljnjeg razvoja i iznenađujuće odličnih albuma koje je pružio prije ovog, slušati Brucea ponovno u nekakvom izdanju reciklirane nekreativnosti postaje naporno. Iza 2000-ih nisu trebale opet doći 90-te, no što je, tu je. Može se reći da je Bruce čak izrazito dugo održavao zavidni nivo kvalitete svojih albuma, no gledajući i prijašnji dio razvoja njegove karijere, bilo je za očekivati da će ta pozitivna putanja kad-tad morat puknuti.

Album koji je slušljiv, no nimalo impresivan, te koji teži puno većim pričama, nego li ih je u stanju pravilno verbalizirati.

U 90-ima bi ovo možda bio Bruceov najbolji album, no nakon niza od 5 vrlo dobrih albuma iz prvog desetljeća ovog stoljeća, ovaj album na glazbenom nivou ne predstavlja puno više od Bruceovog povratka u sigurne vode folk-rock generičnosti i sa glazbenog nivoa Bruce je ovdje totalno upao u njemu već katkada i svojstven prazan hod, te bezizražajnost.

Album koji donekle zvuči kao miks verzija njegovih We Shall Overcome i The Rising albuma, no rezultat je daleko slabiji. Ako ništa drugo, mnogi fanovi koji su se našli uvrijeđenima zbog prethodnog odličnog Working on a Dream albuma će ovdje doći na svoje jer Bruce ne samo da je glazbeno potpuno neizazovan i reciklira svoje stare generične melodijske konstrukcije, već se ponovno vratio u depresiju kapitalističkog društva i njegovih banaka koje sustavno uništavaju ljudske živote.

Ono što ovaj album eventualno ima za razliku od mutnih i nedorečenih 90-ih je energija koja je najčešće izražena preko snažnijih, no ne ovdje uvijek i pametno izvedenih aranžmana, a mnoge pjesme zvuče čak donekle kao protestne i ratne koračnice sa irskim štihom, pa ako ništa drugo, barem nas Bruce nije udavio još jednim The Ghost of Tom Joad albumom.

Album otvara prvi singl „We Take Care of Our Own“ koji kritizira kako društvo, tako i pojedince što ne žele u vrijeme recesije i krize pomoći jedni drugima. Da, tako je to sa ljudskim rodom, dragi moj Bruce. Svatko se brine samo za sebe, a često nije u stanju niti to. Razočarani Bruce koji na žalost hvalevrijedni apel za senzibiliziranje društva izražava na glazbeno ne baš pretjerano zanimljiv ili uvjerljiv način.

Ta glazbena predvidljivost nastavlja se i u narednoj „Easy Money“ koja u svojem folk izražaju irskog prizvuka aludira najvjerojatnije preko nekakvih odmetnika i lopova na današnje bankare.

Narednim umornim singlom „Rocky Ground“ Bruce odlazi u religijske vode i pjesma više deprimira svojim zvukom, nego tekstom. Elektronički ritmovi koji prate pjesmu uz monotono repetitivno pjevanje Michelle Moore koja uskoro počne i repati čine ovu pjesmu da zvuči kao kakofonično neinspirativna i eksperimentalna bljuvotina kakvu bi recimo Sting izdao, te predstavlja i samo dno ovog albuma.

Također ti neki crnački vokali prate često i ostale pjesme, no pritom mi osobno ostavljaju dojam otrcanosti i kao da slušam neku misu uz iritantne motivirajuće govore. 

Zadnji singl „Death to My Hometown“ je zasigurno i jedna od svijetlijih točaka na albumu sa svojim irskim folk pristup (iako i dalje ništa posebno), te zvuči kao ratna koračnica koja oplakuje smrt grada koju su uzrokovali pohlepni kapitalistički lopovi i kriminalci koje još poznajemo i kao bankare. Ta pjesma na neki način prezentira ideju ovog albuma i njegova je okosnica:
They destroyed our families, factories
And they took our homes
They left our bodies on the plains
The vultures picked our bones

Sada barem znamo iz koje zemlje smo i mi uvezli režim i ideologiju Super Hika.

Doduše, ta pitkost i melodijska predvidljivost pjesama što se može čuti i u „Shackled and Drawn“ nije baš nešto što me privlači ovdje. Čak i kada Bruce ode u jadikovku kakva je „Jack of All Trades“ jednostavno se ničim posebnim što već nismo čuli ne ističe.

U otužnoj „This Depression“ koja je jedna prilično izravna depresivna balada Bruce malo pokazuje konačno znakove nekakve inspiracije, ali čak niti tu ne uspijeva u potpunosti dostići glazbeno zadovoljavajući rezultat.

U naslovnoj „Wrecking Ball“ Bruce opet prepričava iz svoje perspektive teške životne priče i u pravilu bi ta pjesma mogla predstaviti rezime cijele njegove karijere i svih njegovih tematika, stoga niti sa tekstualnog, pa tako niti glazbenog nivoa ne nudi ništa novo ili zanimljivo.

Sa folk-rock pjesmom „You've Got It“ Bruce kao da se vratio u 80-te, a u „Land of Hope and Dreams“ koja je nestala još krajem 90-ih Bruce nastoji napraviti nekakvu pompoznu pop-rock stvar, ali rezultat je također prosječan i najzanimljiviji dio pjesme je njen rif.

Album zatvara „We are Alive“ gdje Bruce iz perspektive duša pokojnika prikazuje nastavak njihovog života i definitivno se radi o malo boljoj pjesmi u kojoj Bruce nastoji postić nešto glazbeno dojmljivije, ali samo napola uspijeva u tome.

Svi oni koji žele dobrog starog Brucea koji ne zna skladati izazovniju melodiju koja ne zvuči kao i sve ostale njegove, koji zna oplakati trenutno društveno stanje i koji zna i zastenjati vokalom će biti zadovoljni ovim albumom. Umjesto daljnjeg razvoja i iznenađujuće odličnih albuma koje je pružio prije ovog, slušati Brucea ponovno u nekakvom izdanju reciklirane nekreativnosti postaje naporno. Iza 2000-ih nisu trebale opet doći 90-te, no što je, tu je. Može se reći da je Bruce čak izrazito dugo održavao zavidni nivo kvalitete svojih albuma, no gledajući i prijašnji dio razvoja njegove karijere, bilo je za očekivati da će ta pozitivna putanja kad-tad morat puknuti.

Album koji je slušljiv, no nimalo impresivan, te koji teži puno većim pričama, nego li ih je u stanju pravilno verbalizirati.