Bruce Springsteen

Godina:2014
Vrsta:originalni album
Žanr:rock
Prosječna ocjena:3.00

POPIS PJESAMA:

  1.   High Hopes
  2.   Harry's Place
  3.   American Skin (41 Shots)
  4.   Just Like Fire Would
  5.   Down in the Hole
  6.   Heaven's Wall
  7.   Frankie Fell in Love
  8.   This Is Your Sword
  9.   Hunter of Invisible Game
10.   The Ghost of Tom Joad
11.   The Wall
12.   Dream Baby Dream
korisnik:
recenzirao: 04.03.2014. u 17:41:35

Svestraniji nego prethodni Wrecking Ball album, aranžerski snažniji i općenito inspirativniji, no svejedno se osim pozitivne energije dosta toga baš i ne ističe.

Veliki plus je gostovanje Toma Morella iz Rage Against the Machine i njegovo odlično sviranje gitare daje dodatnu energiju Bruceovim pjesmama koje ju nikada nisu imale u tom smislu i gitara ponajviše dolazi do izražaja u energičnijoj i boljoj verziji „The Ghost of Tom Joad“ pjesme nego li se nalazi na istoimenom albumu i zasigurno je to čak i najsvjetlija točka na ovom albumu.

No, najveći problem albuma osim što se radi o nekohezivnosti zbog pjesama sakupljenih iz različitih razdoblja koje nisu snimljene do ovog trenutka jest i to što se rijetko koja od pjesama donekle ističe svojim glazbenim rješenjima ili nekim zanimljivim idejama.

Uvodni singl „High Hopes“ prije svega osvoji svojom silnom energijom i uzbudljivim aranžmanom, no ne baš i samom melodijom.

Sa „American Skin (41 Shots)“ Bruce je snimio pjesmu koju je do sad izvodio jedino na koncertima. Napisana vjerojatno 1999. pjesma govori o događaju iz iste godine kada je policija ispalila 41 metak u imigranta u New Yorku misleći, pogrešno naravno, da ima oružje u ruci. 19 metaka je završilo u njemu. Doduše, osim efekta dramatike, ne vidim razlog da se snimila ova studijska verzija s obzirom na ionako već dobru live verziju.

Folk balada „The Wall“ melodijski podsjeća na StingovuFields of Gold“ iako naravno nije niti približno toliko dobra. Bruce je tu posudio komad melodije možda i sasvim slučajno. U još jednoj folk stvari „Hunter of Invisible Game“ osim zanimljivog gudačkog rifa, sama melodija odlazi u minimalističku generičnost.

U „Harry's Place“ Bruce kao da se vratio u doba svog Human Touch albuma i u ovom pomalo sintetičko bluesastom rock zvuku Bruce više zvuči kao Chris Rea u središnjem razdoblju njegove karijere, nego li kao Bruce.

Bruce je ovaj put naravno ponudio i neke obrade, a to su osim uvodnog singla još i generična, no slušljiva pop-rock stvar „Just Like Fire Would“ koja je krajnje glup izbor za drugi singl i završna balada „Dream Baby Dream“ koja dostiže svoj smisao i snagu u sve jačoj aranžerskoj gradnji prema svom kraju koja vodi svojevrsnom laganom transu.

Malo melankolije dobivamo u mračnoj „Down in the Hole“ koja je jedna od pjesama vezana uz 11. rujna, te koja može biti nije uspjela upasti na The Rising album i ovdje je jedan od jačih aduta.
Još jedan svijetliji trenutak imamo i u rock stvari „Heaven's Wall“ iako se sa dijelom teksta 'raise your hands' odlazi malo previše u repetitivnost, no svejedno mislim da mu se na ovakvom ne pretjerano zanimljivom albumu svaki plus treba uzeti kao bonus.

High Hopes mi je osobno draži od prethodnog Wrecking Ball albuma, ali i dalje nije u stanju pružiti objektivno gledajući baš puno. Također, za razliku od prethodnog albuma ima oscilaciju u kvaliteti između boljih i lošijih pjesama, dok je prethodni bio uglavnom prosječan po cijelom presjeku.

S obzirom na to da je Bruce za ovaj album miksao stare pjesme i nikad dovršene demo snimke, imam nekako osjećaj s obzirom na očito snažnu energiju koja se osjeti ovdje, odlično producirane pjesme, te i sam Bruceov snažan vokal da Bruce jednostavno nije iskoristio priliku koju je mogao, a to je da snimi nove pjesme koje bi odjeknule snažnije i smislenije jer ovako je ponuđen samo jedan pristojan album koji jednostavno nakon odličnog prošlog desetljeća ne samo da pomalo razočarava i to već drugi put za redom, već predstavlja možda putanju Bruceove karijere koja mi ne sluti nužno na nešto pretjerano dobro. Trojka i to navučena sa kukama.

Svestraniji nego prethodni Wrecking Ball album, aranžerski snažniji i općenito inspirativniji, no svejedno se osim pozitivne energije dosta toga baš i ne ističe.

Veliki plus je gostovanje Toma Morella iz Rage Against the Machine i njegovo odlično sviranje gitare daje dodatnu energiju Bruceovim pjesmama koje ju nikada nisu imale u tom smislu i gitara ponajviše dolazi do izražaja u energičnijoj i boljoj verziji „The Ghost of Tom Joad“ pjesme nego li se nalazi na istoimenom albumu i zasigurno je to čak i najsvjetlija točka na ovom albumu.

No, najveći problem albuma osim što se radi o nekohezivnosti zbog pjesama sakupljenih iz različitih razdoblja koje nisu snimljene do ovog trenutka jest i to što se rijetko koja od pjesama donekle ističe svojim glazbenim rješenjima ili nekim zanimljivim idejama.

Uvodni singl „High Hopes“ prije svega osvoji svojom silnom energijom i uzbudljivim aranžmanom, no ne baš i samom melodijom.

Sa „American Skin (41 Shots)“ Bruce je snimio pjesmu koju je do sad izvodio jedino na koncertima. Napisana vjerojatno 1999. pjesma govori o događaju iz iste godine kada je policija ispalila 41 metak u imigranta u New Yorku misleći, pogrešno naravno, da ima oružje u ruci. 19 metaka je završilo u njemu. Doduše, osim efekta dramatike, ne vidim razlog da se snimila ova studijska verzija s obzirom na ionako već dobru live verziju.

Folk balada „The Wall“ melodijski podsjeća na StingovuFields of Gold“ iako naravno nije niti približno toliko dobra. Bruce je tu posudio komad melodije možda i sasvim slučajno. U još jednoj folk stvari „Hunter of Invisible Game“ osim zanimljivog gudačkog rifa, sama melodija odlazi u minimalističku generičnost.

U „Harry's Place“ Bruce kao da se vratio u doba svog Human Touch albuma i u ovom pomalo sintetičko bluesastom rock zvuku Bruce više zvuči kao Chris Rea u središnjem razdoblju njegove karijere, nego li kao Bruce.

Bruce je ovaj put naravno ponudio i neke obrade, a to su osim uvodnog singla još i generična, no slušljiva pop-rock stvar „Just Like Fire Would“ koja je krajnje glup izbor za drugi singl i završna balada „Dream Baby Dream“ koja dostiže svoj smisao i snagu u sve jačoj aranžerskoj gradnji prema svom kraju koja vodi svojevrsnom laganom transu.

Malo melankolije dobivamo u mračnoj „Down in the Hole“ koja je jedna od pjesama vezana uz 11. rujna, te koja može biti nije uspjela upasti na The Rising album i ovdje je jedan od jačih aduta.
Još jedan svijetliji trenutak imamo i u rock stvari „Heaven's Wall“ iako se sa dijelom teksta 'raise your hands' odlazi malo previše u repetitivnost, no svejedno mislim da mu se na ovakvom ne pretjerano zanimljivom albumu svaki plus treba uzeti kao bonus.

High Hopes mi je osobno draži od prethodnog Wrecking Ball albuma, ali i dalje nije u stanju pružiti objektivno gledajući baš puno. Također, za razliku od prethodnog albuma ima oscilaciju u kvaliteti između boljih i lošijih pjesama, dok je prethodni bio uglavnom prosječan po cijelom presjeku.

S obzirom na to da je Bruce za ovaj album miksao stare pjesme i nikad dovršene demo snimke, imam nekako osjećaj s obzirom na očito snažnu energiju koja se osjeti ovdje, odlično producirane pjesme, te i sam Bruceov snažan vokal da Bruce jednostavno nije iskoristio priliku koju je mogao, a to je da snimi nove pjesme koje bi odjeknule snažnije i smislenije jer ovako je ponuđen samo jedan pristojan album koji jednostavno nakon odličnog prošlog desetljeća ne samo da pomalo razočarava i to već drugi put za redom, već predstavlja možda putanju Bruceove karijere koja mi ne sluti nužno na nešto pretjerano dobro. Trojka i to navučena sa kukama.

promjena: 05.03.2014. u 00:12:50