Ennio Morricone

Godina:2000
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba, klasična glazba
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Theme de Vatel
  2.   L'amour Suspendu
  3.   Ouverture pour Vatel
  4.   Symphonie avec Voix
  5.   Vertige
  6.   Theme de Vatel
  7.   Kaleidoscope
  8.   Deuxieme Symphonie
  9.   Fete et Cynisme
10.   Hippolyte et Aricie Temple Sacre
11.   Secundo Pezzo
12.   L'air d'Absalom
13.   Deux Courtisanes
14.   Debut de la Fete
15.   Ouverture de la Cour
16.   La Bourree
17.   Les Indes Galantes
18.   The Royal Fireworks
korisnik:
recenzirao: 02.03.2014. u 15:13:17

Morriconeova filmska glazba 1990-ih bila je tu i tamo upitne kvalitete i zanimljivosti, no od 2000-te naovamo se ponovno inspiracija počela vraćati u punom sjaju što potvrđuje i ovaj soundtrack iz 2000. iz filma o Vatelu, organizatoru raskošnih zabava iz 17. stoljeća u Francuskoj.

Morricone je ovdje uspješno ulovio svu baroknu raskoš i kič, te stvorio podosta odličnih glazbenih tema od kojih neke djeluju autentično kao da su doslovno stigle iz 17. stoljeća kao primjerice odlična vokalna i zborska „Fete et Cynisme“. Te svoje skladbe fino je izmiješao sa klasičnim djelima od primjerice Handela i njegovom „The Royal Fireworks“ ili od RameauaLa bourree" i „Hippolyte et Aricie Temple Sacre“ kojoj Morricone parira sa svojom autorskom „Secundo Pezzo“.

Soundtrack otvara prekrasna vokalna „Theme de Vatel“ koju slijedi melankolična „L'amour Suspendu“ koja započinje prozračnim zvukom frulice, te nastavlja u orkestralno nježnom i sanjivom smjeru.

No, upravo su najveće iznenađenje na ovome albumu zabavne i pomalo komične vokalne skladbe kao što je „Symphonie Avec Voix“.

Sa „Vertige“ Morricone kao da oponaša SmetanovuVltava“, a u 6 i pol minutnoj „Kaleidoscope“ Ennio se jednostavno igra s notama samo onako kako to on najbolje zna i pritom uspije zabaviti slušatelja, a tu melodijsku dovitljivost Ennio pogotovo pruža u „Deuxieme Symphonie“, te u "Debut de la Fete" koje su neki od najboljih primjera barokne razigranosti na ovom soundtracku.
Čini mi se da je raditi ovakve 'catchy' i brže barokne skladbice za Ennia možda bio i pravi odmor jer ovdje ništa ne zvuči naporno i teško, već se čini kao da je Ennio iz rukava sipao vrlo dobre male melodije.

Od orkestracije, preko odličnih vokalnih izvedbi i dojmljivih glazbenih tema, Morricone je stvorio jedan prekrasan, neopterećeni, melodični i barokni kolaž koji je još jednom uspješno prikazao svu širinu njegove genijalnosti.

Iako ne spada među najbolje ili čak poznatije soundtrackove od maestra Morriconea (kao niti velika većina njegovih genijalnih radova), ovo je definitivno jedan opušten, zabavan i iznimno kvalitetan soundtrack koji je definitivno preporučljiv za ljubitelje kako barokne, tako i Morriconeove glazbe. Također, ovaj soundtrack je lišen bilo kakvih filera koji bi se u filmu upotrebljavali inače u sekvencama 'napetosti i iščekivanja', te je pitki užitak od svog početka, pa do kraja.

Morriconeova filmska glazba 1990-ih bila je tu i tamo upitne kvalitete i zanimljivosti, no od 2000-te naovamo se ponovno inspiracija počela vraćati u punom sjaju što potvrđuje i ovaj soundtrack iz 2000. iz filma o Vatelu, organizatoru raskošnih zabava iz 17. stoljeća u Francuskoj.

Morricone je ovdje uspješno ulovio svu baroknu raskoš i kič, te stvorio podosta odličnih glazbenih tema od kojih neke djeluju autentično kao da su doslovno stigle iz 17. stoljeća kao primjerice odlična vokalna i zborska „Fete et Cynisme“. Te svoje skladbe fino je izmiješao sa klasičnim djelima od primjerice Handela i njegovom „The Royal Fireworks“ ili od RameauaLa bourree" i „Hippolyte et Aricie Temple Sacre“ kojoj Morricone parira sa svojom autorskom „Secundo Pezzo“.

Soundtrack otvara prekrasna vokalna „Theme de Vatel“ koju slijedi melankolična „L'amour Suspendu“ koja započinje prozračnim zvukom frulice, te nastavlja u orkestralno nježnom i sanjivom smjeru.

No, upravo su najveće iznenađenje na ovome albumu zabavne i pomalo komične vokalne skladbe kao što je „Symphonie Avec Voix“.

Sa „Vertige“ Morricone kao da oponaša SmetanovuVltava“, a u 6 i pol minutnoj „Kaleidoscope“ Ennio se jednostavno igra s notama samo onako kako to on najbolje zna i pritom uspije zabaviti slušatelja, a tu melodijsku dovitljivost Ennio pogotovo pruža u „Deuxieme Symphonie“, te u "Debut de la Fete" koje su neki od najboljih primjera barokne razigranosti na ovom soundtracku.
Čini mi se da je raditi ovakve 'catchy' i brže barokne skladbice za Ennia možda bio i pravi odmor jer ovdje ništa ne zvuči naporno i teško, već se čini kao da je Ennio iz rukava sipao vrlo dobre male melodije.

Od orkestracije, preko odličnih vokalnih izvedbi i dojmljivih glazbenih tema, Morricone je stvorio jedan prekrasan, neopterećeni, melodični i barokni kolaž koji je još jednom uspješno prikazao svu širinu njegove genijalnosti.

Iako ne spada među najbolje ili čak poznatije soundtrackove od maestra Morriconea (kao niti velika većina njegovih genijalnih radova), ovo je definitivno jedan opušten, zabavan i iznimno kvalitetan soundtrack koji je definitivno preporučljiv za ljubitelje kako barokne, tako i Morriconeove glazbe. Također, ovaj soundtrack je lišen bilo kakvih filera koji bi se u filmu upotrebljavali inače u sekvencama 'napetosti i iščekivanja', te je pitki užitak od svog početka, pa do kraja.