Ennio Morricone

Godina:2005
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba, klasična glazba
Prosječna ocjena:5.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Il Cuore Nel Pozzo
  2.   Marcia Balcanica
  3.   Lei Con Lui
  4.   Suona L'Armonica
  5.   Abbandono Delle Case
  6.   Un Giorno Sarà
  7.   Una Viola In Fiore
  8.   Suona Un Bambino
  9.   Passaggio A Sud
10.   Balcani Per Fuggire
11.   Orrori
12.   Sperduti
13.   Balcani Per Fuggire
14.   Il Cuore Nel Pozzo
korisnik:
recenzirao: 06.03.2014. u 22:03:39

Unatoč svoj silini raznovrsnih žanrova koje je Morricone ispucao kroz karijeru od špageti western glazbe, preko eksperimentiranja sa atonalnom, jazz i klasičnom glazbom, izgleda da na kraju jedna od njegovih najvećih snaga leži u tragičnom romantizmu i to je na ovom soundtracku došlo posebno do izražaja kao i njegov nenadmašiv skladateljski talent.

No, ovo nije bilo kakav soundtrack i to iz više razloga. U jednu ruku ovaj film koji smo mi preveli „Srce u Jami“ je izazvao cijeli niz kontroverzi zbog iskrivljavanja povijesnih činjenica u vezi istarskih i slovenskih fojbi. Iako je film prošao u očima većine ljudi, kritičara i povjesničara kao jeftina propaganda talijanske desnice, ne može se zanemariti iznenađujuče odličan Morriconeov soundtrack. Čak bi se moglo reći da bi ovaj soundtrack s obzirom na par stotina soundtrackova koje je objavio mogao ući bez problema u njegovih top 20 ili čak i top 10 jer također i prešišava većinu toga što je Ennio stvorio od 1990. pa do danas.

U cijeloj svojoj karijeri Ennio jako rijetko da je stvorio ovoliku kvantitetu kvalitetnih glazbenih tema i to na samo jednom soundtracku. Teme nisu nužno pretjerano glazbeno kompleksne, ali su zato genijalne. Očito je bio inspiriran temom i tragičnim prikazima događaja ovoga filma, a možda ga je i sam redatelj Alberto Negrin jednostavno motivirao da stvori to što jest.

Da i zanemarimo potencijalnu polukvalitetu filma, te ga zbog falsificiranja povijesti i proglasimo lošim preko svih granica, to i dalje ne mijenja činjenicu da je ovaj soundtrack jedan od Morriconeovih najsnažnijih trenutaka.

Već uvodna tema „Il Cuore Nel Pozzo“ svojom otužno tjeskobnom melodijom pomalo ukazuje na to da se ovdje radi o jednom većem stupnju inspiracije, a nakon te stvari počnu se nizati impresivna tema za temom. U maršu „Marcia Balcanica“ Morricone uspješno stvara jedan slavenski ugođaj koju slijedi „Lei Con Lui“ koja jednom jednostavnom i otužnom, no izrazito dobrom melodijom priča još jednu sjetnu priču u pomalo Once Upon a Time in America stilu, no opet sa nesumnjivim faktorom nove ideje i originalnosti.

No, jedan od najvećih aduta tek slijedi sa predivnom „Suona L'Armonica“ koja bi se mogla definitivno smatrati i okosnicom ovog albuma. Tu se uspješno spajaju gotovo dječja nevinost i tuga na iznimno dirljiv način. Početni dio skladbe izvodi usna harmonika, a u drugom dijelu zamjenjuju je frulice i uvijek odlična violinska pratnja temeljne melodije. Nitko ne može verbalizirati najdublje i najteže ljudske emocije na način kako to Morricone čini i ovo je definitivno jedan od mnogih odličnih primjera koji još jednom dokazuju da je Ennio možda i u cijeloj povijesti najveći skladatelj teškog i emotivnog romantizma koji svojim tonovima može dirnuti slušatelja kao praktički nitko drugi.

Niti nakon te skladbe ostatak albuma nimalo ne zaostaje, te skladba kao što je „Abbandano Delle Case“ svojom dramatičnom i teškom, no opet smirenom melodijom donekle podsjeća izražajem na HandelovuSarabande“ kompoziciju samo što je Enniova skladba jednostavno rečeno, daleko dojmljivija i dirljivija.

Čak i kada Ennio ode u već istreniranu i šablonsku romantiku kao što je imamo u „Un Giorno Sara“ ili tešku gudačku dramu sa „Una Viola In Fiore“ i dalje ovdje pruža daleko više inspiracije i dojmljivih glazbenih motiva i rješenja nego li na mnogim albumima iz tog razdoblja.

No, niti tu nije kraj glazbenim užicima i Ennio fascinira još jednom u „Passaggio A Sud“ skladbi gdje već pomalo kao da vuče na mađarske ciganske motive.
Cijeli taj niz genijalnih skladbi zatvara dojmljiva „Balcani Per Fuggire“ skladba gdje se opet lovi malo slavenskog štiha.

Nakon toga pred sam kraj albuma slijedi malo mučenja sa 12 minuta dugačkom tenzijskom i samim time u ovom slučaju prilično neslušljivom skladbom „Orrori“ koja je kao stvorena za mazohiste. U još jednoj skladbi koja očito služi za naglašavanje tenzije, a radi se o „Sperduti“, odlazi se u malo zanimljivije 7-minutno rješenje koje doduše Ennio kopira sa svog soundtracka „Perlasca, Un Eroe Italiano“ iz 2002. gdje je praktički istu skladbu riješio na malo zanimljiviji način.

Soundtrack zatvara ista kao i uvodna „Il Cuore Nel Pozzo“, no ovdje na početku skladbe umjesto violine imamo usnu harmoniku i to je sasvim prikladan i odličan završetak odličnog soundtracka.

Količina emocija, dojmljivih glazbenih tema, inspiracije i dojmova koje je Morricone pretočio u ovu glazbu čini ga jednim od najboljih soundtrackova koje sam imao prilike čuti, te spada u sam vrh glazbene kreativnosti, ali zbog filma koji je s jedne strane odjeknuo katastrofalno, a s druge strane većina populacije niti zna za njega, ovo će vjerojatno ostati zauvijek još jedan skriveni dragulj u Ennievoj enormno glomaznoj i dugačkoj glazbenoj karijeri.

Stoga, ovo je definitivno soundtrack na koji se treba ukazati jer, kako kaže jedna moja frendica: "Morriconea i Bog voli slušati". Ovdje je i više nego jasno zašto je tome tako.

Unatoč svoj silini raznovrsnih žanrova koje je Morricone ispucao kroz karijeru od špageti western glazbe, preko eksperimentiranja sa atonalnom, jazz i klasičnom glazbom, izgleda da na kraju jedna od njegovih najvećih snaga leži u tragičnom romantizmu i to je na ovom soundtracku došlo posebno do izražaja kao i njegov nenadmašiv skladateljski talent.

No, ovo nije bilo kakav soundtrack i to iz više razloga. U jednu ruku ovaj film koji smo mi preveli „Srce u Jami“ je izazvao cijeli niz kontroverzi zbog iskrivljavanja povijesnih činjenica u vezi istarskih i slovenskih fojbi. Iako je film prošao u očima većine ljudi, kritičara i povjesničara kao jeftina propaganda talijanske desnice, ne može se zanemariti iznenađujuče odličan Morriconeov soundtrack. Čak bi se moglo reći da bi ovaj soundtrack s obzirom na par stotina soundtrackova koje je objavio mogao ući bez problema u njegovih top 20 ili čak i top 10 jer također i prešišava većinu toga što je Ennio stvorio od 1990. pa do danas.

U cijeloj svojoj karijeri Ennio jako rijetko da je stvorio ovoliku kvantitetu kvalitetnih glazbenih tema i to na samo jednom soundtracku. Teme nisu nužno pretjerano glazbeno kompleksne, ali su zato genijalne. Očito je bio inspiriran temom i tragičnim prikazima događaja ovoga filma, a možda ga je i sam redatelj Alberto Negrin jednostavno motivirao da stvori to što jest.

Da i zanemarimo potencijalnu polukvalitetu filma, te ga zbog falsificiranja povijesti i proglasimo lošim preko svih granica, to i dalje ne mijenja činjenicu da je ovaj soundtrack jedan od Morriconeovih najsnažnijih trenutaka.

Već uvodna tema „Il Cuore Nel Pozzo“ svojom otužno tjeskobnom melodijom pomalo ukazuje na to da se ovdje radi o jednom većem stupnju inspiracije, a nakon te stvari počnu se nizati impresivna tema za temom. U maršu „Marcia Balcanica“ Morricone uspješno stvara jedan slavenski ugođaj koju slijedi „Lei Con Lui“ koja jednom jednostavnom i otužnom, no izrazito dobrom melodijom priča još jednu sjetnu priču u pomalo Once Upon a Time in America stilu, no opet sa nesumnjivim faktorom nove ideje i originalnosti.

No, jedan od najvećih aduta tek slijedi sa predivnom „Suona L'Armonica“ koja bi se mogla definitivno smatrati i okosnicom ovog albuma. Tu se uspješno spajaju gotovo dječja nevinost i tuga na iznimno dirljiv način. Početni dio skladbe izvodi usna harmonika, a u drugom dijelu zamjenjuju je frulice i uvijek odlična violinska pratnja temeljne melodije. Nitko ne može verbalizirati najdublje i najteže ljudske emocije na način kako to Morricone čini i ovo je definitivno jedan od mnogih odličnih primjera koji još jednom dokazuju da je Ennio možda i u cijeloj povijesti najveći skladatelj teškog i emotivnog romantizma koji svojim tonovima može dirnuti slušatelja kao praktički nitko drugi.

Niti nakon te skladbe ostatak albuma nimalo ne zaostaje, te skladba kao što je „Abbandano Delle Case“ svojom dramatičnom i teškom, no opet smirenom melodijom donekle podsjeća izražajem na HandelovuSarabande“ kompoziciju samo što je Enniova skladba jednostavno rečeno, daleko dojmljivija i dirljivija.

Čak i kada Ennio ode u već istreniranu i šablonsku romantiku kao što je imamo u „Un Giorno Sara“ ili tešku gudačku dramu sa „Una Viola In Fiore“ i dalje ovdje pruža daleko više inspiracije i dojmljivih glazbenih motiva i rješenja nego li na mnogim albumima iz tog razdoblja.

No, niti tu nije kraj glazbenim užicima i Ennio fascinira još jednom u „Passaggio A Sud“ skladbi gdje već pomalo kao da vuče na mađarske ciganske motive.
Cijeli taj niz genijalnih skladbi zatvara dojmljiva „Balcani Per Fuggire“ skladba gdje se opet lovi malo slavenskog štiha.

Nakon toga pred sam kraj albuma slijedi malo mučenja sa 12 minuta dugačkom tenzijskom i samim time u ovom slučaju prilično neslušljivom skladbom „Orrori“ koja je kao stvorena za mazohiste. U još jednoj skladbi koja očito služi za naglašavanje tenzije, a radi se o „Sperduti“, odlazi se u malo zanimljivije 7-minutno rješenje koje doduše Ennio kopira sa svog soundtracka „Perlasca, Un Eroe Italiano“ iz 2002. gdje je praktički istu skladbu riješio na malo zanimljiviji način.

Soundtrack zatvara ista kao i uvodna „Il Cuore Nel Pozzo“, no ovdje na početku skladbe umjesto violine imamo usnu harmoniku i to je sasvim prikladan i odličan završetak odličnog soundtracka.

Količina emocija, dojmljivih glazbenih tema, inspiracije i dojmova koje je Morricone pretočio u ovu glazbu čini ga jednim od najboljih soundtrackova koje sam imao prilike čuti, te spada u sam vrh glazbene kreativnosti, ali zbog filma koji je s jedne strane odjeknuo katastrofalno, a s druge strane većina populacije niti zna za njega, ovo će vjerojatno ostati zauvijek još jedan skriveni dragulj u Ennievoj enormno glomaznoj i dugačkoj glazbenoj karijeri.

Stoga, ovo je definitivno soundtrack na koji se treba ukazati jer, kako kaže jedna moja frendica: "Morriconea i Bog voli slušati". Ovdje je i više nego jasno zašto je tome tako.

promjena: 07.03.2014. u 05:55:36