Ennio Morricone

Godina:1990
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:1.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Hell's Kitchen
  2.   Park Ave.
  3.   The Shootout
  4.   Hundred Yard Dash
  5.   State of Grace
  6.   New Jersey
  7.   Mott Street
  8.   The Confrontation
  9.   Finn
10.   Terry Noonan
11.   St. Patrick's Day
12.   The Backroom
13.   Jackie's Death
14.   Terry and Kate
15.   The Kitchen
16.   Bronx Drug Deal
17.   Murder in Matty's Bar
18.   The First Date
korisnik:
recenzirao: 07.03.2014. u 18:25:15

Uvijek se treba pogledati i ona druga strana Morriconeove filmske glazbe, a to je da bi katkad nabava soundtracka mogla biti i velik rizik. Već na samom početku 90-ih postaje jasno da Morricone ponekad zađe u prazan hod, te da netko nabavi samo ovaj soundtrack mogao bi se s razlogom zapitati zbog čega cijela ta fama oko maestra. Treba se naravno uzeti u obzir i to da je filmska glazba rađena po narudžbi, te mora pratiti film i uskladiti se s njegovom pričom i ugođajem. Bilo da je film loš, priča tanka ili jednostavno zahtijeva određeni minimalizam, sve to može utjecati na to kako će glazba zvučati na kraju, no, na žalost, ovo je može se reći bio solidan triler u kojemu su glavne uloge imali Ed Harris, Sean Penn i Gary Oldman, te vjerujem da je Morricone imao dovoljno prostora da stvori nešto daleko kvalitetnije, te bez straha pruži kao i inače malo više nego se traži od njega. Ovdje je na žalost očito da mu nije baš pretjerano stalo do rezultata, pa samim time nije niti puno truda uloženo. Ako se Ennio počeo baviti samostalnom glazbom 90-ih kako se priča, to je može biti isto jedan od razloga zbog čega su mu soundtrackovi u tom desetljeću ponekad prilično upitne kvalitete. Čak i kada je godišnje nizao 10 do 20 soundtrackova krajem 60-ih i početkom 70-ih, ne samo da nije zapao u ovakav gubitak smislenih ideja, već je stvarao s obzirom na kvantitetu pretežno iznimno kvalitetne i dojmljive soundtrackove koji su daleko nadmašili i nekvalitetu ponekih filmova koji su za razliku od svoje glazbene podloge pali u zaborav.

Naravno, svatko bi očekivao da kada nabavi neki soundtrack da će ga dočekati cijeli niz dojmljivih skladbi, no to niti na najboljim soundtrackovima nije tako jer često veliki dio skladbi su glazba iz 'napetih' scena koje služe svrsi jedino u filmu ili je tu katkad i pretjerana količina varijacija na teme. No, u ovom slučaju taj tenzijski dio soundtracka zauzima preveliki dio prostora, a glavna tema „Hell's Kitchen“, tj. njene varijacije „St. Patrick's Day“ i naslovna „State of Grace“ i još neke ostale varijacije na tu temu zvuče poput kakofoničnog kolaža koji jednostavno pluta prema nigdje i ta tema nije ništa više nego skoro identična stvar koju je Ennio bolje razradio za Bugsy film naredne 1991. godine. To 'prelijevanje' kakofoničnih tonova jednih preko drugih mu je bio česti izbor u 90-ima koji mi nikada nije sjeo pretjerano dobro. Ovo je glazbeno i donekle zanimljiva ideja koja je doduše u praksi ostala potpuno nerazrađena.

Naredna tema „Park Ave.“ I njena varijacija „Terry Noonan“ je prilično loša reciklaža tipične Ennieve 'rolajuće' teme iz The Mission filma koju je znao i pametnije razraditi, te uklopiti u svoje skladbe tijekom karijere.

Iako ne znam da li se pojavila u filmu, no najveći i u pravilu jedini adut ovog soundtracka je dramatična „The Shootout“ skladba čiju melodiju vode orgulje i pumpajući ritam, te se opet nekako stječe dojam da u tih 6 minuta, iako naspram ostatka soundtracka još i prilično impresivna skladba, se nije baš razvila do svog krajnjeg vrhunca do kojega se mogla.

Čak kada Morricone ode i u malo življe ili dramatičnije teme kao što su „Hundred Yard Dash“ ili „Bronx Drug Deal“ i dalje je jasno da utapa skladbe u nepotrebnoj orkestralnoj poluatonalnoj kakofoniji i da nema neke jasne ideje kako razraditi određene ideje, pa sve zvuči pretežno kao popikavanje po mraku.

Iako nije htio jedno vrijeme raditi glazbu za američke filmove jer su ga plaćali jako malo, nakon uspjeha The Mission filma i soundtracka, glazba koju je od 90-ih radio za američke filmove nerijetko zvuči kao da mu je jedini cilj bio sabotirati samoga sebe da ga jednostavno više ne zovu.

Ova neuvredljiva glazba zasigurno u samom filmu prolazi prilično nezapaženo i možda pruža određenu svrhu filmskim scenama, no na samom soundtracku za samostalno slušanje ovo ne prolazi niti pod razno. Da je imao više volje, želje i inspiracije, Ennio bi zasigurno napravio i više od ove naporne kolekcije zvukova čiji jedini svjetli trenutak opet nije dovoljno svijetao da izvuče glazbu iz mulja nekreativnosti i cijele siline varijacija na otprilike dvije nezanimljive teme. Čak niti same zasebne skladbe ne padaju toliko teško kao nešto izrazito loše, no kada se napravi tolika gomila varijacija na istu temu koja rezultira soundtrackom koji je očito 3 puta duži nego li bi trebao biti, tada slušanje ovakvog glazbenog djela kao cjeline postaje prenaporan zadatak.

Jedan od onih Morriconeovih soundtracka po kojemu ga se ne bi trebalo suditi s obzirom na sve što je stvorio. Jednu zvijezdicu definitivno zaslužuje, no svaka viša ocjena po mojem mišljenju bi ovdje bila poput nastojanja da se ižmika nešto iz potpuno suhe krpe.

Uvijek se treba pogledati i ona druga strana Morriconeove filmske glazbe, a to je da bi katkad nabava soundtracka mogla biti i velik rizik. Već na samom početku 90-ih postaje jasno da Morricone ponekad zađe u prazan hod, te da netko nabavi samo ovaj soundtrack mogao bi se s razlogom zapitati zbog čega cijela ta fama oko maestra. Treba se naravno uzeti u obzir i to da je filmska glazba rađena po narudžbi, te mora pratiti film i uskladiti se s njegovom pričom i ugođajem. Bilo da je film loš, priča tanka ili jednostavno zahtijeva određeni minimalizam, sve to može utjecati na to kako će glazba zvučati na kraju, no, na žalost, ovo je može se reći bio solidan triler u kojemu su glavne uloge imali Ed Harris, Sean Penn i Gary Oldman, te vjerujem da je Morricone imao dovoljno prostora da stvori nešto daleko kvalitetnije, te bez straha pruži kao i inače malo više nego se traži od njega. Ovdje je na žalost očito da mu nije baš pretjerano stalo do rezultata, pa samim time nije niti puno truda uloženo. Ako se Ennio počeo baviti samostalnom glazbom 90-ih kako se priča, to je može biti isto jedan od razloga zbog čega su mu soundtrackovi u tom desetljeću ponekad prilično upitne kvalitete. Čak i kada je godišnje nizao 10 do 20 soundtrackova krajem 60-ih i početkom 70-ih, ne samo da nije zapao u ovakav gubitak smislenih ideja, već je stvarao s obzirom na kvantitetu pretežno iznimno kvalitetne i dojmljive soundtrackove koji su daleko nadmašili i nekvalitetu ponekih filmova koji su za razliku od svoje glazbene podloge pali u zaborav.

Naravno, svatko bi očekivao da kada nabavi neki soundtrack da će ga dočekati cijeli niz dojmljivih skladbi, no to niti na najboljim soundtrackovima nije tako jer često veliki dio skladbi su glazba iz 'napetih' scena koje služe svrsi jedino u filmu ili je tu katkad i pretjerana količina varijacija na teme. No, u ovom slučaju taj tenzijski dio soundtracka zauzima preveliki dio prostora, a glavna tema „Hell's Kitchen“, tj. njene varijacije „St. Patrick's Day“ i naslovna „State of Grace“ i još neke ostale varijacije na tu temu zvuče poput kakofoničnog kolaža koji jednostavno pluta prema nigdje i ta tema nije ništa više nego skoro identična stvar koju je Ennio bolje razradio za Bugsy film naredne 1991. godine. To 'prelijevanje' kakofoničnih tonova jednih preko drugih mu je bio česti izbor u 90-ima koji mi nikada nije sjeo pretjerano dobro. Ovo je glazbeno i donekle zanimljiva ideja koja je doduše u praksi ostala potpuno nerazrađena.

Naredna tema „Park Ave.“ I njena varijacija „Terry Noonan“ je prilično loša reciklaža tipične Ennieve 'rolajuće' teme iz The Mission filma koju je znao i pametnije razraditi, te uklopiti u svoje skladbe tijekom karijere.

Iako ne znam da li se pojavila u filmu, no najveći i u pravilu jedini adut ovog soundtracka je dramatična „The Shootout“ skladba čiju melodiju vode orgulje i pumpajući ritam, te se opet nekako stječe dojam da u tih 6 minuta, iako naspram ostatka soundtracka još i prilično impresivna skladba, se nije baš razvila do svog krajnjeg vrhunca do kojega se mogla.

Čak kada Morricone ode i u malo življe ili dramatičnije teme kao što su „Hundred Yard Dash“ ili „Bronx Drug Deal“ i dalje je jasno da utapa skladbe u nepotrebnoj orkestralnoj poluatonalnoj kakofoniji i da nema neke jasne ideje kako razraditi određene ideje, pa sve zvuči pretežno kao popikavanje po mraku.

Iako nije htio jedno vrijeme raditi glazbu za američke filmove jer su ga plaćali jako malo, nakon uspjeha The Mission filma i soundtracka, glazba koju je od 90-ih radio za američke filmove nerijetko zvuči kao da mu je jedini cilj bio sabotirati samoga sebe da ga jednostavno više ne zovu.

Ova neuvredljiva glazba zasigurno u samom filmu prolazi prilično nezapaženo i možda pruža određenu svrhu filmskim scenama, no na samom soundtracku za samostalno slušanje ovo ne prolazi niti pod razno. Da je imao više volje, želje i inspiracije, Ennio bi zasigurno napravio i više od ove naporne kolekcije zvukova čiji jedini svjetli trenutak opet nije dovoljno svijetao da izvuče glazbu iz mulja nekreativnosti i cijele siline varijacija na otprilike dvije nezanimljive teme. Čak niti same zasebne skladbe ne padaju toliko teško kao nešto izrazito loše, no kada se napravi tolika gomila varijacija na istu temu koja rezultira soundtrackom koji je očito 3 puta duži nego li bi trebao biti, tada slušanje ovakvog glazbenog djela kao cjeline postaje prenaporan zadatak.

Jedan od onih Morriconeovih soundtracka po kojemu ga se ne bi trebalo suditi s obzirom na sve što je stvorio. Jednu zvijezdicu definitivno zaslužuje, no svaka viša ocjena po mojem mišljenju bi ovdje bila poput nastojanja da se ižmika nešto iz potpuno suhe krpe.