Ennio Morricone

Godina:2011
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Come Maddalena
  2.   Chi mai
  3.   Una donna di ricordare
  4.   Chi mai (versione italiana)
  5.   Pazzia in cielo
  6.   Maddalena (intermezzo per pianoforte)
  7.   Chi mai (versione singolo)
  8.   Erotico Mistico
  9.   Chi mai (versione francese)
10.   Pazzia in cielo (#2)
11.   Erotico Mistico (#2)
12.   Chi mai (versione inglese)
13.   Come Maddalena (versione 12'' maxi Disco 78)
korisnik:
recenzirao: 13.03.2014. u 13:35:41

Ovo čudovište od soundtracka bilo bi teško svrstati u ijednu glazbenu kategoriju ili žanr. Soundtrack s tom gotovo nadrealnom glazbom dolazi iz 1971. godine i ne čudi da je Morricone malo i uvrijeđen kada ga se povezuje pretežno sa western glazbom gdje je stvorio u 2 desetljeća glazbu za 'samo' kojih cca 30+ westerna, dok su stotine soundtrackova stvorene za različite ostale filmske žanrove. Jedan od filmova je bila i ova pomalo opskurna artistička drama za koju je Morricone napravio soundtrack i neke glazbene teme kojima je na neki način obilježio i jedan od najbitnijih trenutaka u svojoj karijeri. Može se reći da je ovo snažno glazbeno djelo koje je daleko nadjačalo i nadživjelo film koji bi vjerojatno bez ovog soundtracka do danas pao u potpunosti u zaborav. I to je ponekad upravo ta snaga Morriconeove glazbe koja katkad održava neke filmove na životu iako bi bio logičan suprotni proces, tj. da filmovi održavaju sebe, pa samim time i glazbenu podlogu.

No, ovo nije samo glazbena podloga, već glazbeno remek-djelo koje zvuči poput preintenzivnog i iznimno efektivnog miksa psihodelije, senzualnosti, emocija, drame i erotičnosti, te predstavlja vrstu glazbe koju niti jedan predstavnik psihodelije ne bi nikada išao stvarati na ovakav brutalan način kako je to Morricone učinio koji se doduše nikada nije bojao biti i predrastičan u glazbenom izražavanju, a da opet ne zapadne u nekakvu parodiju.

Ovo reizdanje iz 2011. se prije svega isplati zbog svog remastriranog i odličnog zvuka. Originalna verzija iz 1971. godine imala je svega 5 skladbi na sebi, dok se ovdje nalazi njih 13.
Najveći adut ovog soundtracka jest što se prvi put u tom filmu pojavila kultna „Chi Mai“ skladba (versione singolo), a u toj verziji kakvu poznajemo danas se nije niti našla na samom prvom izdanju soundtracka, već se u tom izdanju tada pojavila kao singl verzija.
Chi Mai“ verzija koja se tada pojavila u filmu i na ovom soundtracku zvuči kao lagano iskrivljena verzija te skladbe i zanimljivo je čuti kako je zvučala kao neka vrsta prototipa u filmu. Sam naziv 'chi mai' bi se mogao prevesti otprilike kao 'tko god'.
Par godina kasnije ta skladba se u Francuskoj upotrijebila za jednu reklamu po čemu je postala poznatija nego po ovom filmu i još se iskoristila novija verzija (vjerojatno iz 1978.) sa bogatijom harmonijom i sofisticiranijim aranžmanom u također francuskom filmu Le Professionnel iz 1981. za koji je Morricone napravio i cijeli soundtrack. Također je bila upotrijebljena i za BBC-evu seriju The Life and Times of David Lloyd George također 1981. godine.
Mislim da ne treba posebno naglašavati da je „Chi mai“ jedna od najdojmljivijih skladbi ikada stvorenih koja kao da uspijeva slušatelju proprčkati malo i po samoj psihi, te neke od nas poslati u ona stanja raspoloženja za koje nismo znali da u nama postoje dok nismo čuli nešto kao što je „Chi mai“. Asocijacije pri slušanju na tugu, sjetu, nostalgiju i jednostavno osjećaj kao da je pojam vremena nestao nije nešto što može stvoriti baš svatko, a upravo to je Morricone uspio sa tom skladbom, te me uvijek iznova začudi da ima ljudi koji će ostati ili potpuno ravnodušni na tu skladbu ili će im čak biti i bezveze.

Iako mi se to čini potpuno nepotrebnim, no na ovom reizdanju nalaze se tri vokalne verzije „Chi mai“ skladbe u izvedbi Lise Gastoni na talijanskom, francuskom i engleskom jeziku. Neke skladbe je najbolje ostaviti bez vokala i to je ovdje slučaj, no kao krajnji bonus ovoj zadnjoj i potpunoj verziji soundtracka ne smetaju pretjerano.

Soundtrack otvara 9 minuta dugačka „Come Maddalena“ koja također spada u jedno od većih remek djela od Morriconea. Skladba počne sa ritmom na koju se nadograđuju orgulje i razigrani vokali, a u zadnjem dijelu dolazi prekrasna i dojmljiva melodija sa vokalom Edde Dell'Orso. Snažni dojmovi su ovdje stvoreni odličnom melodijom, njenim nestereotipnim kombinacijama, te i odlično razrađenim aranžmanom.
Na ovome reizdanju album zatvara disco verzija dotične „Come Maddalena“ iz 1978. koja je također savršena, no osobno ipak preferiram originalnu verziju.

Sva bizarnost zvuka dolazi do izražaja u gotovo groteskno genijalnoj 10 minuta dugačkoj „Pazzia in Cielo“ koja svojim ritmom, jezovitim i eteričnim vokalima, te orguljama stvara jedno psihodelično, mračno, dramatično i zabavno ludilo.
U njenoj varijaciji „Erotico Mistico“ Ennio nam pruža žensko stenjanje (ni prvi, ni zadnji put u karijeri) i tako crkvenim orguljama preko kojih se čuje stenjanje spaja totalne suprotnosti u jednu ludu orgiju zvukova.

Ono što je dojmljivo na ovom soundtracku osim nekih genijalnih glazbenih rješenja jest i silna intenzivnost i punoća izražaja koja jednostavno prolazi savršeno unatoč svom mogućem pretjerivanju. Glazba koja je perverzno genijalna, a katkad i genijalno perverzna i nešto slično ovome se van Morriconeovog opusa teško može naći i to je dodatni razlog koji daje težinu ovakvoj glazbi koja u sebi nosi ponajviše osobnog i autentičnog Morriconeovog ludila, genijalnosti, neurotičnosti i hrabrosti da se stvori nešto ovako izražajno i van standardnih formi.
Ovo bez sumnje nije glazba za svakoga, pa niti za svakodnevno raspoloženje, no prikazuje Morriconea u jednom od njegovih najžešćih i najsnažnijih izdanja.

Ovo čudovište od soundtracka bilo bi teško svrstati u ijednu glazbenu kategoriju ili žanr. Soundtrack s tom gotovo nadrealnom glazbom dolazi iz 1971. godine i ne čudi da je Morricone malo i uvrijeđen kada ga se povezuje pretežno sa western glazbom gdje je stvorio u 2 desetljeća glazbu za 'samo' kojih cca 30+ westerna, dok su stotine soundtrackova stvorene za različite ostale filmske žanrove. Jedan od filmova je bila i ova pomalo opskurna artistička drama za koju je Morricone napravio soundtrack i neke glazbene teme kojima je na neki način obilježio i jedan od najbitnijih trenutaka u svojoj karijeri. Može se reći da je ovo snažno glazbeno djelo koje je daleko nadjačalo i nadživjelo film koji bi vjerojatno bez ovog soundtracka do danas pao u potpunosti u zaborav. I to je ponekad upravo ta snaga Morriconeove glazbe koja katkad održava neke filmove na životu iako bi bio logičan suprotni proces, tj. da filmovi održavaju sebe, pa samim time i glazbenu podlogu.

No, ovo nije samo glazbena podloga, već glazbeno remek-djelo koje zvuči poput preintenzivnog i iznimno efektivnog miksa psihodelije, senzualnosti, emocija, drame i erotičnosti, te predstavlja vrstu glazbe koju niti jedan predstavnik psihodelije ne bi nikada išao stvarati na ovakav brutalan način kako je to Morricone učinio koji se doduše nikada nije bojao biti i predrastičan u glazbenom izražavanju, a da opet ne zapadne u nekakvu parodiju.

Ovo reizdanje iz 2011. se prije svega isplati zbog svog remastriranog i odličnog zvuka. Originalna verzija iz 1971. godine imala je svega 5 skladbi na sebi, dok se ovdje nalazi njih 13.
Najveći adut ovog soundtracka jest što se prvi put u tom filmu pojavila kultna „Chi Mai“ skladba (versione singolo), a u toj verziji kakvu poznajemo danas se nije niti našla na samom prvom izdanju soundtracka, već se u tom izdanju tada pojavila kao singl verzija.
Chi Mai“ verzija koja se tada pojavila u filmu i na ovom soundtracku zvuči kao lagano iskrivljena verzija te skladbe i zanimljivo je čuti kako je zvučala kao neka vrsta prototipa u filmu. Sam naziv 'chi mai' bi se mogao prevesti otprilike kao 'tko god'.
Par godina kasnije ta skladba se u Francuskoj upotrijebila za jednu reklamu po čemu je postala poznatija nego po ovom filmu i još se iskoristila novija verzija (vjerojatno iz 1978.) sa bogatijom harmonijom i sofisticiranijim aranžmanom u također francuskom filmu Le Professionnel iz 1981. za koji je Morricone napravio i cijeli soundtrack. Također je bila upotrijebljena i za BBC-evu seriju The Life and Times of David Lloyd George također 1981. godine.
Mislim da ne treba posebno naglašavati da je „Chi mai“ jedna od najdojmljivijih skladbi ikada stvorenih koja kao da uspijeva slušatelju proprčkati malo i po samoj psihi, te neke od nas poslati u ona stanja raspoloženja za koje nismo znali da u nama postoje dok nismo čuli nešto kao što je „Chi mai“. Asocijacije pri slušanju na tugu, sjetu, nostalgiju i jednostavno osjećaj kao da je pojam vremena nestao nije nešto što može stvoriti baš svatko, a upravo to je Morricone uspio sa tom skladbom, te me uvijek iznova začudi da ima ljudi koji će ostati ili potpuno ravnodušni na tu skladbu ili će im čak biti i bezveze.

Iako mi se to čini potpuno nepotrebnim, no na ovom reizdanju nalaze se tri vokalne verzije „Chi mai“ skladbe u izvedbi Lise Gastoni na talijanskom, francuskom i engleskom jeziku. Neke skladbe je najbolje ostaviti bez vokala i to je ovdje slučaj, no kao krajnji bonus ovoj zadnjoj i potpunoj verziji soundtracka ne smetaju pretjerano.

Soundtrack otvara 9 minuta dugačka „Come Maddalena“ koja također spada u jedno od većih remek djela od Morriconea. Skladba počne sa ritmom na koju se nadograđuju orgulje i razigrani vokali, a u zadnjem dijelu dolazi prekrasna i dojmljiva melodija sa vokalom Edde Dell'Orso. Snažni dojmovi su ovdje stvoreni odličnom melodijom, njenim nestereotipnim kombinacijama, te i odlično razrađenim aranžmanom.
Na ovome reizdanju album zatvara disco verzija dotične „Come Maddalena“ iz 1978. koja je također savršena, no osobno ipak preferiram originalnu verziju.

Sva bizarnost zvuka dolazi do izražaja u gotovo groteskno genijalnoj 10 minuta dugačkoj „Pazzia in Cielo“ koja svojim ritmom, jezovitim i eteričnim vokalima, te orguljama stvara jedno psihodelično, mračno, dramatično i zabavno ludilo.
U njenoj varijaciji „Erotico Mistico“ Ennio nam pruža žensko stenjanje (ni prvi, ni zadnji put u karijeri) i tako crkvenim orguljama preko kojih se čuje stenjanje spaja totalne suprotnosti u jednu ludu orgiju zvukova.

Ono što je dojmljivo na ovom soundtracku osim nekih genijalnih glazbenih rješenja jest i silna intenzivnost i punoća izražaja koja jednostavno prolazi savršeno unatoč svom mogućem pretjerivanju. Glazba koja je perverzno genijalna, a katkad i genijalno perverzna i nešto slično ovome se van Morriconeovog opusa teško može naći i to je dodatni razlog koji daje težinu ovakvoj glazbi koja u sebi nosi ponajviše osobnog i autentičnog Morriconeovog ludila, genijalnosti, neurotičnosti i hrabrosti da se stvori nešto ovako izražajno i van standardnih formi.
Ovo bez sumnje nije glazba za svakoga, pa niti za svakodnevno raspoloženje, no prikazuje Morriconea u jednom od njegovih najžešćih i najsnažnijih izdanja.

promjena: 14.03.2014. u 09:06:48