Miley Cyrus

Godina:2013
Vrsta:originalni album
Žanr:pop
Prosječna ocjena:1.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Adore You
  2.   We Can't Stop
  3.   SMS (Bangerz)
  4.   4x4
  5.   My Darlin'
  6.   Wrecking Ball
  7.   Love Money Party
  8.   #GETITRIGHT
  9.   Drive
10.   FU
11.   Do My Thang
12.   Maybe You're Right
13.   Someone Else
14.   Rooting for My Baby
15.   On My Own
16.   Hands in the Air
korisnik:
recenzirao: 16.06.2014. u 21:58:04

Bilo bi preprozirno i predvidljivo prolijevati žuč po Miley, te se 'zgražati' nad njenim nastupima uživo koji djeluju poput striptiza, ali još prostije i to do mjere da se i striptiz čini umjetnošću. Ako je Lady Gaga uspjela dogurati vizualni kič do svojih krajnjih ekstrema, možda u tom američkom svijetu kič komercijale nije preostajalo ništa drugo nego na koncertu držati stalno raširene noge i pušiti pimpeke lutkama na napuhavanje da se postigne još veći šok. I sada ajmo se zgražati kako je 'sve to strašno' i gdje to 'glazba ide'. Glazba nejde baš nigdje drugamo nego li je išla i prije. I loša reklama je katkad najbolja reklama, pa su najveću uslugu Miley napravili upravo oni koji su se i silno trudili zgražati nad njom. Nema tu ništa za zgražanje jer ovo nije 1900. i mislim da smo svi do sada vidjeli bezbroj puta kako izgleda žensko međunožje, no meni je osobno uvijek žalosniji onaj zvučni faktor u takvim pričama.

Miley se bez sumnje odlično snašla u svom novom imageu sa kratko ošišanom kosom i prgavošću, a to je možda samo njena psihička reakcija na to što je prekinula vezu s dečkom krajem 2013., pa je malko 'pukla'. Mediji su veoma lako popušili njenu provokaciju i tako Miley učinili još većom zvijezdom nego je trebala ikada biti. Mrzitelji su joj pak pomogli tako da su nabili preko pola milijarde pogleda na neke njene videe.

Sve ono što je ovakvim glazbenim, ne djelima, već produktima, zajedničko, jest to da ga je stvorilo mali milijun producenata, skladatelja, tekstopisaca, tehničara i onih koji su ga držali skladateljima i producentima za vrijeme pišanja. Tako imamo primjerice za prvi singl „We Can't Stop“ čak 7 autora. To naravno ne mijenja činjenicu da se pjesma sa 'iznimno originalnom' tematikom o konzumiranju droge na partyu ne uzdiže ičime van milijarda takvih sintetičkih kič pjesmica koju ovdje ne spašava čak niti mali glazbeno razigrani refren koji je daleko više iritantan, nego dopadljiv. Repanje isto definitivno ne pomaže.

Naravno, okosnica ovog albuma je 'Miley na kugli', tj. „Wrecking Ball“ koja svojim prosječnim patetičnim tekstom i sasvim pristojnom pop melodijom predstavlja vjerojatno vrhunac onoga što od ovakve kič komercijale možete očekivati. Kada kažem vrhunac, kanim reći da nećete u pravilu niti na tom vrhuncu dobiti baš pretjerano puno. U svakom slučaju od ove pompozne i slušljive pop baladetine je, moram priznati, spot još bolji jer tu je ipak unesena sva silina nasilne kreativnosti i ako ništa drugo, spot je vrlo upečatljiv i kao takav će se svakome urezati u sjećanje nakon samo jednog gledanja, bilo na dobar ili loš način.

Čak se mora priznati da je donekle zanimljiva i nabrajalica „4x4“ skladana od Pharella Williamsa koja u svoju sintetiku zanimljivo uvlači i country zvuk, a „FU“ prolazi kao jedna agresivno pompozna, snažna i u zamalo James Bond stilu pjesma.

Naravno, kada se ti neki slušljivi aduti ispucaju ostaje nam cijeli niz sintetičkog smeća kao što je nabrajalica silno kreativnog naziva „Love Money Party“, ili „Do My Thang“, dok u „My Darlin'“ sintetička mlitavost uz nimalo suptilno stružeće sintetičke zvukove i mutavo repanje repera Future, uspijeva čak pokrasti ideju od pjesme „Stand By Me“ od Ben E. Kinga.

Uvodna pjesma na albumu, te ujedno i treći singl je bezlična balada „Adore You“ koja se uglavnom svodi na jaukanje i bezidejnu harmoniju. Nimalo zanimljiviji nije niti pokušaj odlaska u sintetičke funky vode u „#GETITRIGHT“ pjesmi.

Na deluxe verziji se nalaze još tri pjesme od kojih se pozitivno ističe Pharellova „On My Own“ koja nije ništa drugo doli očite kopije zvuka Michael Jacksona, te kao takva u svakom slučaju prolazi kao jedna od zanimljivijih, boljih i pomalo 'retro' primjerka komercijale. No sve je naravno pokvareno brutalno kibernetičkom završnom „Hands in the Air“ pjesmom.

Miley se mora priznati da ima snažan, iako prilično priprosti vokal (što iz nekog razloga ne čudi), te svi njeni, iako katkad katastrofalno loši autori pjesama koji tu i tamo upiknu i koju slušljiviju stvar, su i dalje prvenstveno veliki majstori zanata bezdušno sintetičke komercijalne mašinerije koja utapa povodljive slušatelje u ovakvoj glazbi u tolikoj mjeri da vjerojatno mnogi ne znaju da išta van Rihanne, Beyonce, Lady Gage, Nicki Minaj, Miley i cijelog tog niza "sve smo posebne, a opet smo u pravilu potpuno iste" kič izvođačica, niti postoji nešto drugo.

Ovo definitivno nije katastrofalan album, već je vjerujem mnogima i iznimno dopadljiv u svojoj agresivnoj sintetici. Samo je problem što takve glazbe ima malo previše i ne nazire se kraj njene egzistencije. Niti to ne bi bio problem da takva glazba ima malo više u sebi originalnosti, muzikalnosti, talenta ili nečega što ju ne čini prije svega produktom svemirski napredne mašinerije za stvaranje agresivnih kibernetičkih zvukova umjesto glazbe.

Bilo bi preprozirno i predvidljivo prolijevati žuč po Miley, te se 'zgražati' nad njenim nastupima uživo koji djeluju poput striptiza, ali još prostije i to do mjere da se i striptiz čini umjetnošću. Ako je Lady Gaga uspjela dogurati vizualni kič do svojih krajnjih ekstrema, možda u tom američkom svijetu kič komercijale nije preostajalo ništa drugo nego na koncertu držati stalno raširene noge i pušiti pimpeke lutkama na napuhavanje da se postigne još veći šok. I sada ajmo se zgražati kako je 'sve to strašno' i gdje to 'glazba ide'. Glazba nejde baš nigdje drugamo nego li je išla i prije. I loša reklama je katkad najbolja reklama, pa su najveću uslugu Miley napravili upravo oni koji su se i silno trudili zgražati nad njom. Nema tu ništa za zgražanje jer ovo nije 1900. i mislim da smo svi do sada vidjeli bezbroj puta kako izgleda žensko međunožje, no meni je osobno uvijek žalosniji onaj zvučni faktor u takvim pričama.

Miley se bez sumnje odlično snašla u svom novom imageu sa kratko ošišanom kosom i prgavošću, a to je možda samo njena psihička reakcija na to što je prekinula vezu s dečkom krajem 2013., pa je malko 'pukla'. Mediji su veoma lako popušili njenu provokaciju i tako Miley učinili još većom zvijezdom nego je trebala ikada biti. Mrzitelji su joj pak pomogli tako da su nabili preko pola milijarde pogleda na neke njene videe.

Sve ono što je ovakvim glazbenim, ne djelima, već produktima, zajedničko, jest to da ga je stvorilo mali milijun producenata, skladatelja, tekstopisaca, tehničara i onih koji su ga držali skladateljima i producentima za vrijeme pišanja. Tako imamo primjerice za prvi singl „We Can't Stop“ čak 7 autora. To naravno ne mijenja činjenicu da se pjesma sa 'iznimno originalnom' tematikom o konzumiranju droge na partyu ne uzdiže ičime van milijarda takvih sintetičkih kič pjesmica koju ovdje ne spašava čak niti mali glazbeno razigrani refren koji je daleko više iritantan, nego dopadljiv. Repanje isto definitivno ne pomaže.

Naravno, okosnica ovog albuma je 'Miley na kugli', tj. „Wrecking Ball“ koja svojim prosječnim patetičnim tekstom i sasvim pristojnom pop melodijom predstavlja vjerojatno vrhunac onoga što od ovakve kič komercijale možete očekivati. Kada kažem vrhunac, kanim reći da nećete u pravilu niti na tom vrhuncu dobiti baš pretjerano puno. U svakom slučaju od ove pompozne i slušljive pop baladetine je, moram priznati, spot još bolji jer tu je ipak unesena sva silina nasilne kreativnosti i ako ništa drugo, spot je vrlo upečatljiv i kao takav će se svakome urezati u sjećanje nakon samo jednog gledanja, bilo na dobar ili loš način.

Čak se mora priznati da je donekle zanimljiva i nabrajalica „4x4“ skladana od Pharella Williamsa koja u svoju sintetiku zanimljivo uvlači i country zvuk, a „FU“ prolazi kao jedna agresivno pompozna, snažna i u zamalo James Bond stilu pjesma.

Naravno, kada se ti neki slušljivi aduti ispucaju ostaje nam cijeli niz sintetičkog smeća kao što je nabrajalica silno kreativnog naziva „Love Money Party“, ili „Do My Thang“, dok u „My Darlin'“ sintetička mlitavost uz nimalo suptilno stružeće sintetičke zvukove i mutavo repanje repera Future, uspijeva čak pokrasti ideju od pjesme „Stand By Me“ od Ben E. Kinga.

Uvodna pjesma na albumu, te ujedno i treći singl je bezlična balada „Adore You“ koja se uglavnom svodi na jaukanje i bezidejnu harmoniju. Nimalo zanimljiviji nije niti pokušaj odlaska u sintetičke funky vode u „#GETITRIGHT“ pjesmi.

Na deluxe verziji se nalaze još tri pjesme od kojih se pozitivno ističe Pharellova „On My Own“ koja nije ništa drugo doli očite kopije zvuka Michael Jacksona, te kao takva u svakom slučaju prolazi kao jedna od zanimljivijih, boljih i pomalo 'retro' primjerka komercijale. No sve je naravno pokvareno brutalno kibernetičkom završnom „Hands in the Air“ pjesmom.

Miley se mora priznati da ima snažan, iako prilično priprosti vokal (što iz nekog razloga ne čudi), te svi njeni, iako katkad katastrofalno loši autori pjesama koji tu i tamo upiknu i koju slušljiviju stvar, su i dalje prvenstveno veliki majstori zanata bezdušno sintetičke komercijalne mašinerije koja utapa povodljive slušatelje u ovakvoj glazbi u tolikoj mjeri da vjerojatno mnogi ne znaju da išta van Rihanne, Beyonce, Lady Gage, Nicki Minaj, Miley i cijelog tog niza "sve smo posebne, a opet smo u pravilu potpuno iste" kič izvođačica, niti postoji nešto drugo.

Ovo definitivno nije katastrofalan album, već je vjerujem mnogima i iznimno dopadljiv u svojoj agresivnoj sintetici. Samo je problem što takve glazbe ima malo previše i ne nazire se kraj njene egzistencije. Niti to ne bi bio problem da takva glazba ima malo više u sebi originalnosti, muzikalnosti, talenta ili nečega što ju ne čini prije svega produktom svemirski napredne mašinerije za stvaranje agresivnih kibernetičkih zvukova umjesto glazbe.