Mika

Godina:2007
Vrsta:originalni album
Žanr:pop, glam-rock
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Grace Kelly
  2.   Lollipop
  3.   My Interpretation
  4.   Love Today
  5.   Relax (Take It Easy)
  6.   Any Other World
  7.   Billy Brown
  8.   Big Girl (You Are Beautiful)
  9.   Stuck in the Middle
10.   Happy Ending
11.   Over My Shoulder
korisnik:
recenzirao: 19.06.2014. u 19:42:20

Kada je ovaj engleski Libanonac objavio svoj debitantski album, to je poslužilo mnogim kritičarima da isprolijevaju svoju žuč i čudom se načude kako je uopće dopušteno nekome da objavi ovakvu glazbenu 'katastrofu'. A zašto je došlo do takve reakcije!? Pa razlog je i više nego jasan - oni su ozbiljni glazbeni kritičari, život je opasno mjesto puno ozbiljnosti i divljih zvijeri, a kičaste dječje pjesmice i crtići niti su za ozbiljne glazbene kritičare, niti se uklapaju u njihovu viziju savršeno sivog i dosadnog svijeta. Kod njih bolje prolaze kvalitetne hipsterske bljuvotine kakve bi jedan Bon Iver izveo. Tako je kritičar sa Drowned in Sound toliko popljuvao Miku da je sam Brian May iz Queena, inače Mikin fan, kritizirao tu recenziju.

Ja osobno nemam nikakvih problema sa kičastim dječjim pjesmicama, dapače, a još manje kada su umotane u melodične i kreativne skladbe. Nekima jednostavno smeta sve što ima dopadljivu melodiju, pa stoga ne čudi da je puno odlične glazbe od kritičara gaženo, dok im s druge strane nije problem ići niz dlaku onim užasima koji su se oformili s godinama kao komercijalno općeprihvaćeni. Naravno, pop glazba od Mike je daleko plastičnija, izravnija, šarenija i u jednu ruku kičastija od svega što smo imali prilike čuti do sada, a i nastala pod velikim utjecajem grupa i glazbenika kao što su Queen i David Bowie, a sve to zamotano u pop ruho jednih Scissor Sistersa. Često se spominju i usporedbe sa Elton Johnom, no osobno ovdje praktički teško da ima prevelikih sličnosti s njime ako zanemarimo Mikin talent za skladanje melodija.

Pošto je ovaj album nastao pod utjecajem mnogih Mikinih idola, tako i simpa pjesmica homoseksualne tematike „Billy Brown“ melodijom strofe čak podsjeća prilično na „Penny Lane“ od Beatlesa. Čak i njegov vokal ponekad neodoljivo podsjeća na vokal Freddie Mercurya. Mika uspijeva izmiksati sve nam poznato, a opet dati nešto novo i svoje.

Drugi singl s kojime se Mika probio, te njegov najveći hit sa albuma jest „Grace Kelly“ koji je došao na 1. mjesto britanske top liste, te u kojemu se priča o problemima sa diskografskom kućom koja je htjela da Mika zvuči drugačije nego što eto zvuči. Mika u zaraznom refrenu doseže iznimno visoke tonove, a sama melodija je bazirana na ariji iz Seviljskog Brijača.

Ako se ta uvodna stvar činila preslatkastom, to nije ništa naspram naredne „Lollipop“ koja svojom malom i iznimno zaraznom, no i kvalitetnom melodijom će zasigurno mnogima dignuti tlak, a nekima poput mene i izmamiti osmijeh na lice. Veselje i djetinji pristup u ovakvim pjesmama definitivno nisu minus.

U gotovo ženskasto zavodljivoj, te samim time i pomalo simpatično iritantnoj „Love Today“ Mika još više pomiče granice kako melodičnosti podvučene zanimljivim ritmom, tako i granice tolerancije slušatelja.

U „Relax, Take It Easy“ Mika krade uvodni rif iz velikog hita 80-ih od Cutting Crewa(I Just) Died in Your Arms Tonight“ i pjesma prolazi kao iznimno melodični elektropop. Objavljena kao prvi singl, pjesma se nije probila, te je opet naknadno objavljena nakon velikog uspjeha albuma nakon čega je postala veći hit.

Na sredini albuma Mika razbija veselicu sa solidnom baladom „In Any Other World“ u kojoj do izražaja dolaze razigrani gudački aranžman i prateći vokali.

U pjesmi koja je uzburkala najviše emocija, iznimno zarazna i zabavna „Big Girl (You are Beautiful)“, Mika je napravio malu odu punijim ženama na što su mnogi kritičari odglumili vitezove i da spase čast debelih dama u nevolji, optužili Miku za loš i uvredljiv smisao za humor. Naravno, teško je zamisliti da netko ovakvu neozbiljnu pop pjesmicu može uopće shvatiti ozbiljno kao doduše i cijeli ovaj album. Još je teže shvatiti da ovaj album može uistinu i naljutiti toliku silinu, jamačno inteligentnih, ljudi.

Mika još jednom oduševljava odličnom klavirskom „Stuck in the Middle“ koja zvuči kao nešto što bi Queen ili David Bowie mogli napraviti sredinom 70-ih i definitvno je još jedan od najvećih aduta na albumu.

Iako Mika rijetko odlazi u patetiku jer ovdje je sve prilično veselo, album ipak završava sa dvije balade. Prva je „Happy Ending“ gdje se Mika čak i na problem beskućnika orijentira, no nekako nakon svog tog veselog šarenila, teško ga je shvatiti ozbiljno u ovakvoj lagano sladunjavoj, no i dalje pristojnoj baladici.

'Skrivena' „Over My Shoulder“ pjesma nekako uspijeva nametnuti priličnu tugu u gotovo apatičnoj izvedbi pretežno otpjevanoj u jako visokim 'bečki dječaci' tonovima u priči o totalnom beznađu što je nakon toliko pozitive na albumu pomalo šokantan kraj, no prikazuje i malo drugu stranu Mike, a i zašto ne bi!? U svakom slučaju prilično posebna i lijepa balada.

Mika na albumu zvuči neopterećeno, slobodno i neisforsirano. Njegovi skladateljski kapaciteti za iznimno dopadljive pop pjesmice su i više nego na nivou i možda je to ono što dio slušateljstva nije u stanju čuti jer su previše opterećeni formom, pa od drveća ne vide šumu. Nema tu prodavanja magle i kompleksa velikog umjetnika. Mika se zabavlja i otvoreno pruža zabavne pjesmice koje bi mogla voljeti kako djeca, tako i neki odrasli.

Da li je ovo odličan album? Definitivno nije, ali bome miljama daleko od ičeg lošeg ili čak mediokritetnog. Radi se o prilično solidnom albumu i Mika je naspram svih casual njonjavih dečki iz susjedstva (James Blunt, John Mayer, Damien Rice itd.) došao kao pravo osvježenje upravo kada je to bilo potrebno. Istina da ovaj album nije puno više od prezasićenog slatkiša, no dojmljiva je hrabrost da se bude tako otvoreno sladunjav i doslovno posipa sav taj šećer u facu slušateljstvu.

U svijetu gdje ljudi doživljavaju jako ozbiljno kako sebe, tako i glazbu, te gdje su primjerice nemelodični i bljutav hipsterizam ili isforsirani metal način života i nešto što sebe doživljava jako ozbiljno (a u pravilu je totalna glupost), tada naravno da nešto otkačeno, jednostavno, neopterećeno i neozbiljno poput ovog albuma narušava ideju 'veličine i ozbiljnosti' svijeta svakome tko u sebi nosi više uobraženosti i lažne ozbiljnosti nego li slobodnog duha. Mislim da je i iz samog omota albuma jasna količina faktora ozbiljnosti, pa smatram da nema smisla da album nabave oni koji bi radije imali facu trube uz nemelodično cviljenje nekih hipstera.

Samo zato što ovo nije glazba za mnoge slušatelje i njihove ukuse, ne znači da je loša, već je ovo jedan ne samo od najboljih komercijalnih albuma zadnjih godina, već i jedan od najhrabrijih jer se izašlo van konteksta aranžersko-produkcijskog glumatanja i stvoreno je nešto popasto sa jasnom idejom i zvukom. Sve ono čega je nedostajalo u tadašnjoj komercijali, Mika je dao, te shodno tome, mnogima i stao na žulj.
Sve se na kraju svodi na to da su melodije ovih pjesama ne samo dopadljive, već i prilično kvalitetne, a kič pop forma je ovdje i više nego prihvatljiva da prenese vedri duh jednog dečka koji se, iskreno govoreći, uzdignuo ovim uratkom iznad mnoge nametnute komercijalne glazbe današnjeg doba i poklonio slušateljima jednostavne, dobre i pitke melodije oko kojih se ne trebaju voditi filozofije. Kada kažem 'jednostavne' melodije, ne mislim pritom na minimalističke i banalne, već glazbeno taman onoliko kreativne, zarazne, te do određene mjere i izazovne za slušanje da se uzdignu iznad velike većina komercijale.
Niti sav potencijalni 'kič' i 'gay' faktor mi ne može pokvariti set ovih iznimno dobrih pjesama u kojima ima prirodnijeg i vedrijeg duha nego u glazbi ijedne sintetičke 'princeze' kao što su Britney Spears, Rihanna ili Miley Cyrus.
Album koji se u svijetu zasluženo prodao u do 8 milijuna primjeraka.

Kada je ovaj engleski Libanonac objavio svoj debitantski album, to je poslužilo mnogim kritičarima da isprolijevaju svoju žuč i čudom se načude kako je uopće dopušteno nekome da objavi ovakvu glazbenu 'katastrofu'. A zašto je došlo do takve reakcije!? Pa razlog je i više nego jasan - oni su ozbiljni glazbeni kritičari, život je opasno mjesto puno ozbiljnosti i divljih zvijeri, a kičaste dječje pjesmice i crtići niti su za ozbiljne glazbene kritičare, niti se uklapaju u njihovu viziju savršeno sivog i dosadnog svijeta. Kod njih bolje prolaze kvalitetne hipsterske bljuvotine kakve bi jedan Bon Iver izveo. Tako je kritičar sa Drowned in Sound toliko popljuvao Miku da je sam Brian May iz Queena, inače Mikin fan, kritizirao tu recenziju.

Ja osobno nemam nikakvih problema sa kičastim dječjim pjesmicama, dapače, a još manje kada su umotane u melodične i kreativne skladbe. Nekima jednostavno smeta sve što ima dopadljivu melodiju, pa stoga ne čudi da je puno odlične glazbe od kritičara gaženo, dok im s druge strane nije problem ići niz dlaku onim užasima koji su se oformili s godinama kao komercijalno općeprihvaćeni. Naravno, pop glazba od Mike je daleko plastičnija, izravnija, šarenija i u jednu ruku kičastija od svega što smo imali prilike čuti do sada, a i nastala pod velikim utjecajem grupa i glazbenika kao što su Queen i David Bowie, a sve to zamotano u pop ruho jednih Scissor Sistersa. Često se spominju i usporedbe sa Elton Johnom, no osobno ovdje praktički teško da ima prevelikih sličnosti s njime ako zanemarimo Mikin talent za skladanje melodija.

Pošto je ovaj album nastao pod utjecajem mnogih Mikinih idola, tako i simpa pjesmica homoseksualne tematike „Billy Brown“ melodijom strofe čak podsjeća prilično na „Penny Lane“ od Beatlesa. Čak i njegov vokal ponekad neodoljivo podsjeća na vokal Freddie Mercurya. Mika uspijeva izmiksati sve nam poznato, a opet dati nešto novo i svoje.

Drugi singl s kojime se Mika probio, te njegov najveći hit sa albuma jest „Grace Kelly“ koji je došao na 1. mjesto britanske top liste, te u kojemu se priča o problemima sa diskografskom kućom koja je htjela da Mika zvuči drugačije nego što eto zvuči. Mika u zaraznom refrenu doseže iznimno visoke tonove, a sama melodija je bazirana na ariji iz Seviljskog Brijača.

Ako se ta uvodna stvar činila preslatkastom, to nije ništa naspram naredne „Lollipop“ koja svojom malom i iznimno zaraznom, no i kvalitetnom melodijom će zasigurno mnogima dignuti tlak, a nekima poput mene i izmamiti osmijeh na lice. Veselje i djetinji pristup u ovakvim pjesmama definitivno nisu minus.

U gotovo ženskasto zavodljivoj, te samim time i pomalo simpatično iritantnoj „Love Today“ Mika još više pomiče granice kako melodičnosti podvučene zanimljivim ritmom, tako i granice tolerancije slušatelja.

U „Relax, Take It Easy“ Mika krade uvodni rif iz velikog hita 80-ih od Cutting Crewa(I Just) Died in Your Arms Tonight“ i pjesma prolazi kao iznimno melodični elektropop. Objavljena kao prvi singl, pjesma se nije probila, te je opet naknadno objavljena nakon velikog uspjeha albuma nakon čega je postala veći hit.

Na sredini albuma Mika razbija veselicu sa solidnom baladom „In Any Other World“ u kojoj do izražaja dolaze razigrani gudački aranžman i prateći vokali.

U pjesmi koja je uzburkala najviše emocija, iznimno zarazna i zabavna „Big Girl (You are Beautiful)“, Mika je napravio malu odu punijim ženama na što su mnogi kritičari odglumili vitezove i da spase čast debelih dama u nevolji, optužili Miku za loš i uvredljiv smisao za humor. Naravno, teško je zamisliti da netko ovakvu neozbiljnu pop pjesmicu može uopće shvatiti ozbiljno kao doduše i cijeli ovaj album. Još je teže shvatiti da ovaj album može uistinu i naljutiti toliku silinu, jamačno inteligentnih, ljudi.

Mika još jednom oduševljava odličnom klavirskom „Stuck in the Middle“ koja zvuči kao nešto što bi Queen ili David Bowie mogli napraviti sredinom 70-ih i definitvno je još jedan od najvećih aduta na albumu.

Iako Mika rijetko odlazi u patetiku jer ovdje je sve prilično veselo, album ipak završava sa dvije balade. Prva je „Happy Ending“ gdje se Mika čak i na problem beskućnika orijentira, no nekako nakon svog tog veselog šarenila, teško ga je shvatiti ozbiljno u ovakvoj lagano sladunjavoj, no i dalje pristojnoj baladici.

'Skrivena' „Over My Shoulder“ pjesma nekako uspijeva nametnuti priličnu tugu u gotovo apatičnoj izvedbi pretežno otpjevanoj u jako visokim 'bečki dječaci' tonovima u priči o totalnom beznađu što je nakon toliko pozitive na albumu pomalo šokantan kraj, no prikazuje i malo drugu stranu Mike, a i zašto ne bi!? U svakom slučaju prilično posebna i lijepa balada.

Mika na albumu zvuči neopterećeno, slobodno i neisforsirano. Njegovi skladateljski kapaciteti za iznimno dopadljive pop pjesmice su i više nego na nivou i možda je to ono što dio slušateljstva nije u stanju čuti jer su previše opterećeni formom, pa od drveća ne vide šumu. Nema tu prodavanja magle i kompleksa velikog umjetnika. Mika se zabavlja i otvoreno pruža zabavne pjesmice koje bi mogla voljeti kako djeca, tako i neki odrasli.

Da li je ovo odličan album? Definitivno nije, ali bome miljama daleko od ičeg lošeg ili čak mediokritetnog. Radi se o prilično solidnom albumu i Mika je naspram svih casual njonjavih dečki iz susjedstva (James Blunt, John Mayer, Damien Rice itd.) došao kao pravo osvježenje upravo kada je to bilo potrebno. Istina da ovaj album nije puno više od prezasićenog slatkiša, no dojmljiva je hrabrost da se bude tako otvoreno sladunjav i doslovno posipa sav taj šećer u facu slušateljstvu.

U svijetu gdje ljudi doživljavaju jako ozbiljno kako sebe, tako i glazbu, te gdje su primjerice nemelodični i bljutav hipsterizam ili isforsirani metal način života i nešto što sebe doživljava jako ozbiljno (a u pravilu je totalna glupost), tada naravno da nešto otkačeno, jednostavno, neopterećeno i neozbiljno poput ovog albuma narušava ideju 'veličine i ozbiljnosti' svijeta svakome tko u sebi nosi više uobraženosti i lažne ozbiljnosti nego li slobodnog duha. Mislim da je i iz samog omota albuma jasna količina faktora ozbiljnosti, pa smatram da nema smisla da album nabave oni koji bi radije imali facu trube uz nemelodično cviljenje nekih hipstera.

Samo zato što ovo nije glazba za mnoge slušatelje i njihove ukuse, ne znači da je loša, već je ovo jedan ne samo od najboljih komercijalnih albuma zadnjih godina, već i jedan od najhrabrijih jer se izašlo van konteksta aranžersko-produkcijskog glumatanja i stvoreno je nešto popasto sa jasnom idejom i zvukom. Sve ono čega je nedostajalo u tadašnjoj komercijali, Mika je dao, te shodno tome, mnogima i stao na žulj.
Sve se na kraju svodi na to da su melodije ovih pjesama ne samo dopadljive, već i prilično kvalitetne, a kič pop forma je ovdje i više nego prihvatljiva da prenese vedri duh jednog dečka koji se, iskreno govoreći, uzdignuo ovim uratkom iznad mnoge nametnute komercijalne glazbe današnjeg doba i poklonio slušateljima jednostavne, dobre i pitke melodije oko kojih se ne trebaju voditi filozofije. Kada kažem 'jednostavne' melodije, ne mislim pritom na minimalističke i banalne, već glazbeno taman onoliko kreativne, zarazne, te do određene mjere i izazovne za slušanje da se uzdignu iznad velike većina komercijale.
Niti sav potencijalni 'kič' i 'gay' faktor mi ne može pokvariti set ovih iznimno dobrih pjesama u kojima ima prirodnijeg i vedrijeg duha nego u glazbi ijedne sintetičke 'princeze' kao što su Britney Spears, Rihanna ili Miley Cyrus.
Album koji se u svijetu zasluženo prodao u do 8 milijuna primjeraka.

promjena: 19.06.2014. u 21:45:35