Mika

Godina:2009
Vrsta:originalni album
Žanr:pop, glam-rock
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   We Are Golden
  2.   Blame It on the Girls
  3.   Rain
  4.   Dr. John
  5.   I See You
  6.   Blue Eyes
  7.   Good Gone Girl
  8.   Touches You
  9.   By the Time
10.   One Foot Boy
11.   Toy Boy
12.   Pick Up Off the Floor
13.   Lady Jane
14.   Lover Boy
korisnik:
recenzirao: 23.06.2014. u 11:09:52

S obzirom da su na prethodnom albumu Life in Cartoon Motion pjesme bile zarazne kao kuga, bilo je jasno da je teško nastaviti taj faktor melodične infektivnosti i na narednom albumu. Stoga, može se reći da je Mika bar malo odrastao na ovome albumu, te tako sa pjesmicama koje bi napravio jedan sedmogodišnjak na prethodnom albumu, stvorio ovdje album koje bi napravio netko tko je tek ušao u teen fazu života. Profesionalnija produkcija, no i dalje dopadljive pjesmice, ovaj put ipak s malo više varijacija, dali su ovome albumu jednu širu dimenziju, te samim time slušatelja nagnali da posluša album više puta umjesto da već nakon prvog slušanja ima melodije koje se samostalno vrte u glavi i nemoguće ih je više od tamo izbaciti. Može se reći da je Mika i dalje ostao za mnoge vjerojatno 'iritantno' razigran.

Za razliku od dječje nevinosti na prvom albumu, prema Mikinim riječima, ovaj album više opisuje kao gotičke 'Tim Burtonovske' fantazije u kojima se bavi teen godinama pretežno.

Uvodni i jedini veći hit singl „We Are Golden“ je čak još jedna od manje zanimljivih stvari na albumu, no i dalje zabavna u svojoj himničnoj formi, te agresivnoj kombinaciji gospel zbora i dječjeg zbora. Ova oda tinejđerskom svijetu zvuči donekle kao manje zanimljiv ostatak s prethodnog albuma i očito proračunat potez za prvi singl.

Naredna dva singla „Blame It on the Girls“ i „Rain“ su oba došla na prilično nisko 72. mjesto u V.Britaniji, no definitivno zadovoljavaju više od prvog singla zahvaljujući svojim melodijama, pogotovo disco-pop „Rain“ stvar sa iznimno zaraznim refrenom koja vraća slušatelja negdje u 80-te.

Na ovome albumu se osjeća i daleko veći utjecaj Queena nego na prethodnom albumu kao primjerice u pjesmama „Dr. John“ i pogotovo u „Loverboy“ koja zvuči kao da je sišla s nekog albuma od Queena iz sredine 70-ih, a i balada „Lady Jane“ donekle podsjeća na balade u Freddievim izvedbama iako se Mika niti ne trudi zvučati kao Freddie. Isto se u „Good Gone Girl“ Mika donekle približava zvuku Queena. Dok bi ostali neuspješno htjeli uloviti zvuk Queena, Mika kao beobrazni predstavnik kičastog popa čini to spontano i bez previše muke. Na ovome albumu utjecaj Queena definitivno dolazi do izražaja, katkad suptilno, a katkad prilično snažno.

Jedan od najzanimljivijih plagijata ikada Mika pruža u „Touches You“ čiji je refren na prvo slušanje i više nego jasna krađa George Michaelovog refrena pjesme „Father Figure“. Da je krađa bila očito namjerna ukazuje na to i pomalo po nekima 'freaky' tekst koji jasno aludira i na tekst pjesme „Father Figure“. Ubaciti u to gotovo dramatični i snažan zbor, te u zadnjem dijelu refrena preko plagirane melodije ubaciti još i svoju i dobili smo jedan od najboljih i najuzbudljivijih trenutaka na albumu.

Na albumu je uspostavljena i ravnoteža sa ponekim baladama od kojih se ističe gotovo sanjiva i nježna „By the Time“ u kojoj do izražaja dolazi i zanimljiva kombinacija pratećih vokala. Bez pretjerane patetike, lijepom melodijom i domišljatim tekstom, Mika je uspio stvoriti nešto prilično emotivno.

Sa „I See You“ Mika nas vraća u tipičan zvuk power balada iz 80-ih i to gotovo u zvuku jednog Richard Marxa.

U pomalo latino zvuku u „Blue Eyes“ Mika dohvaća depresivnu tematiku na simpatičan i neopterećen način u toj pjesmi čiji je šarm veći adut od same glazbene supstance.

Doduše, tu i tamo pokoja pjesma kao „One Foot Boy“ zvuči kao da bi bolje odgovarala kao izostavljena i slabija stvar s prethodnog albuma, te samim time, iako je očito da se Mika na pozitivan način razvija prema naprijed, još nas uvijek vrati na zvuk prvog albuma. Nimalo loše, ali na ovom albumu pomalo i nepotrebno.

Najdraža pjesma samome Miki je „Toy Boy“ gdje čak cijeli orkestar u ovoj dječjoj 'Walt Disney' stilu pjesmici naglašava poseban ugođaj kojemu je protuteža pomalo bizarni tekst kao vjerojatno asocijacija na homoseksualnost. 

Najveće iznenađenje je balada „Pick Up Off the Floor“ koja završava barem 'standardni' album i očarava svojim mračnim i donekle kabaretskim ugođajem i genijalnom izvedbom u pomalo Rufus Wainwrightovskom stilu, ali bez njegovog umirućeg vokala. U tužnoj priči o curi koja ostavlja sve zbog dečka koji ju na kraju napušta, Mika uspijeva iskazati svoje autorske i izvedbeno zavidne kvalitete i ne bi bilo loše kada bi ovakav pristup glazbi iskoristio malo češće u daljnjoj karijeri.

Mika prelazi sve granice i pojam 'suptilnog' za njega ne postoji. Osvajaju se svi mogući vrhunci zvučnog pretjerivanja, a da to sve opet zvuči ne samo simpatično, već i iznimno kreativno. Mika ima zavidan talent za skladanje melodija, te mu se čak i bezobrazno plagiranje tuđih pjesama može i treba oprostiti.

Mika je ovim albumom uspio suspregnuti i podosta kritičara od prolijevanja žuči što je rezultiralo i pretežno pristojnim ocjenama. Nakon podosta slušanja i više je nego jasno da se radi o vrlo dobrom, te glazbeno već i izazovnom albumu za slušanje na kojemu je Mika još malo sazrio i svoj talent sve pametnije koristi. Iako izbjegava bilo kakve glazbene ili tekstualne filzofije, svejedno je u stanju izbjeći i većinu nepotrebnih klišeja, kako sadržajima tekstova, tako i samim melodijama, te se samim time prilično uzdignuti iznad skoro bilo kakve banalnosti. Dok je prvi album prezentirao čistu zaraznost dovitljivih pjesmica, ovdje je Mika tu sposobnost za komponiranje zaraznih pjesama pametno doveo na viši nivo, a da pritom nije prestao biti ono što je bio na prvom albumu i još bitnije, nije nastojao reciklirati prvi album, te pritom podbaciti u tome.
Čisti pop na prilčnom nivou.

S obzirom da su na prethodnom albumu Life in Cartoon Motion pjesme bile zarazne kao kuga, bilo je jasno da je teško nastaviti taj faktor melodične infektivnosti i na narednom albumu. Stoga, može se reći da je Mika bar malo odrastao na ovome albumu, te tako sa pjesmicama koje bi napravio jedan sedmogodišnjak na prethodnom albumu, stvorio ovdje album koje bi napravio netko tko je tek ušao u teen fazu života. Profesionalnija produkcija, no i dalje dopadljive pjesmice, ovaj put ipak s malo više varijacija, dali su ovome albumu jednu širu dimenziju, te samim time slušatelja nagnali da posluša album više puta umjesto da već nakon prvog slušanja ima melodije koje se samostalno vrte u glavi i nemoguće ih je više od tamo izbaciti. Može se reći da je Mika i dalje ostao za mnoge vjerojatno 'iritantno' razigran.

Za razliku od dječje nevinosti na prvom albumu, prema Mikinim riječima, ovaj album više opisuje kao gotičke 'Tim Burtonovske' fantazije u kojima se bavi teen godinama pretežno.

Uvodni i jedini veći hit singl „We Are Golden“ je čak još jedna od manje zanimljivih stvari na albumu, no i dalje zabavna u svojoj himničnoj formi, te agresivnoj kombinaciji gospel zbora i dječjeg zbora. Ova oda tinejđerskom svijetu zvuči donekle kao manje zanimljiv ostatak s prethodnog albuma i očito proračunat potez za prvi singl.

Naredna dva singla „Blame It on the Girls“ i „Rain“ su oba došla na prilično nisko 72. mjesto u V.Britaniji, no definitivno zadovoljavaju više od prvog singla zahvaljujući svojim melodijama, pogotovo disco-pop „Rain“ stvar sa iznimno zaraznim refrenom koja vraća slušatelja negdje u 80-te.

Na ovome albumu se osjeća i daleko veći utjecaj Queena nego na prethodnom albumu kao primjerice u pjesmama „Dr. John“ i pogotovo u „Loverboy“ koja zvuči kao da je sišla s nekog albuma od Queena iz sredine 70-ih, a i balada „Lady Jane“ donekle podsjeća na balade u Freddievim izvedbama iako se Mika niti ne trudi zvučati kao Freddie. Isto se u „Good Gone Girl“ Mika donekle približava zvuku Queena. Dok bi ostali neuspješno htjeli uloviti zvuk Queena, Mika kao beobrazni predstavnik kičastog popa čini to spontano i bez previše muke. Na ovome albumu utjecaj Queena definitivno dolazi do izražaja, katkad suptilno, a katkad prilično snažno.

Jedan od najzanimljivijih plagijata ikada Mika pruža u „Touches You“ čiji je refren na prvo slušanje i više nego jasna krađa George Michaelovog refrena pjesme „Father Figure“. Da je krađa bila očito namjerna ukazuje na to i pomalo po nekima 'freaky' tekst koji jasno aludira i na tekst pjesme „Father Figure“. Ubaciti u to gotovo dramatični i snažan zbor, te u zadnjem dijelu refrena preko plagirane melodije ubaciti još i svoju i dobili smo jedan od najboljih i najuzbudljivijih trenutaka na albumu.

Na albumu je uspostavljena i ravnoteža sa ponekim baladama od kojih se ističe gotovo sanjiva i nježna „By the Time“ u kojoj do izražaja dolazi i zanimljiva kombinacija pratećih vokala. Bez pretjerane patetike, lijepom melodijom i domišljatim tekstom, Mika je uspio stvoriti nešto prilično emotivno.

Sa „I See You“ Mika nas vraća u tipičan zvuk power balada iz 80-ih i to gotovo u zvuku jednog Richard Marxa.

U pomalo latino zvuku u „Blue Eyes“ Mika dohvaća depresivnu tematiku na simpatičan i neopterećen način u toj pjesmi čiji je šarm veći adut od same glazbene supstance.

Doduše, tu i tamo pokoja pjesma kao „One Foot Boy“ zvuči kao da bi bolje odgovarala kao izostavljena i slabija stvar s prethodnog albuma, te samim time, iako je očito da se Mika na pozitivan način razvija prema naprijed, još nas uvijek vrati na zvuk prvog albuma. Nimalo loše, ali na ovom albumu pomalo i nepotrebno.

Najdraža pjesma samome Miki je „Toy Boy“ gdje čak cijeli orkestar u ovoj dječjoj 'Walt Disney' stilu pjesmici naglašava poseban ugođaj kojemu je protuteža pomalo bizarni tekst kao vjerojatno asocijacija na homoseksualnost. 

Najveće iznenađenje je balada „Pick Up Off the Floor“ koja završava barem 'standardni' album i očarava svojim mračnim i donekle kabaretskim ugođajem i genijalnom izvedbom u pomalo Rufus Wainwrightovskom stilu, ali bez njegovog umirućeg vokala. U tužnoj priči o curi koja ostavlja sve zbog dečka koji ju na kraju napušta, Mika uspijeva iskazati svoje autorske i izvedbeno zavidne kvalitete i ne bi bilo loše kada bi ovakav pristup glazbi iskoristio malo češće u daljnjoj karijeri.

Mika prelazi sve granice i pojam 'suptilnog' za njega ne postoji. Osvajaju se svi mogući vrhunci zvučnog pretjerivanja, a da to sve opet zvuči ne samo simpatično, već i iznimno kreativno. Mika ima zavidan talent za skladanje melodija, te mu se čak i bezobrazno plagiranje tuđih pjesama može i treba oprostiti.

Mika je ovim albumom uspio suspregnuti i podosta kritičara od prolijevanja žuči što je rezultiralo i pretežno pristojnim ocjenama. Nakon podosta slušanja i više je nego jasno da se radi o vrlo dobrom, te glazbeno već i izazovnom albumu za slušanje na kojemu je Mika još malo sazrio i svoj talent sve pametnije koristi. Iako izbjegava bilo kakve glazbene ili tekstualne filzofije, svejedno je u stanju izbjeći i većinu nepotrebnih klišeja, kako sadržajima tekstova, tako i samim melodijama, te se samim time prilično uzdignuti iznad skoro bilo kakve banalnosti. Dok je prvi album prezentirao čistu zaraznost dovitljivih pjesmica, ovdje je Mika tu sposobnost za komponiranje zaraznih pjesama pametno doveo na viši nivo, a da pritom nije prestao biti ono što je bio na prvom albumu i još bitnije, nije nastojao reciklirati prvi album, te pritom podbaciti u tome.
Čisti pop na prilčnom nivou.

promjena: 29.06.2014. u 13:54:46