Ennio Morricone

Godina:1973
Vrsta:soundtrack
Žanr:orkestralna glazba, filmska glazba
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Un Amico
  2.   Revolver
  3.   Anna
  4.   Un Amico - feat. Daniel Beretta
  5.   Quasi Un Vivaldi
  6.   Pericolo Per Anna
  7.   Inseguimento E Fuga
  8.   In Un Bar
  9.   Rapimento
10.   In Un Altro Bar
11.   Un Amico (Synth Version)
korisnik:
recenzirao: 23.07.2014. u 21:17:31

Revolver, nazvan još i Blood in the Streets bi se bez imalo sumnje mogao smatrati jednim od klasičnih soundtrackova za retro kriminalističke filmove, te definitivno jednim od boljih Morriconeovih soundtrackova primijenjenih za takav žanr.

Uza svu dramu, žanrovsku raznolikost, te odlične glazbene teme, ovo je samo jedan u moru od mnogih odličnih uradaka najvećeg skladatelja filmske glazbe.

Uvodnom „Un Amico“ Morricone uspijeva kao i inače emotivno potaknuti slušatelja nježnim, te savršeno komponiranim tonovima u jednoj od mnogih njegovih prekrasnih i kvalitetnih kompozicija. Od uvodnih tonova gitare, preko nježne violinske melodije, pa do središnjeg lagano dramatičnog, no i dalje prije svega dirljivog prijelaza, Ennio je još jednom pojam patetike doveo na viši nivo, te je čak katkad teško slušati nešto tako sjetno i nježno, a da vas pritom barem malo ne stegne u grlu.
Quentin Tarantino, sklon pretjerivanju kakav već jest, upotrijebio je tu temu u sceni 'ljubavnog' krvoprolića 36 godina kasnije u Inglorious Basterds filmu.  
Još su dvije verzije na soundtracku, jedna s vokalom Daniela Berette, te završna sintisajzerska verzija koja istina zvuči pomalo neprofesionalno sa svojim prahistorijskim zvukom sintića, ali nimalo ju ne smeta čuti u što više verzija.

Naslovna stvar „Revolver“ kao okosnica soundtracka svojim dramatičnim zvukom i repetitivnošću odlične glazbene teme nije toliko dopadljiva koliko dojmljiva svojom idejom i glazbenim rješenjem koje bildanjem instrumenata na osnovnu temu stvara sve jači hipnotički učinak. Početak otvara s bubnjem, te se nepredvidljiv i zanimljiv tok klavirske teme povlači kroz snažne trube, te prema kraju skladba postaje sve dramatičnija. Uz to imamo uvijek i odlične glazbene međudijelove kojima se razbija monotonija, te se stvara prikladna ravnoteža. Čak niti činjenica da stvar traje 13 minuta ju ne čini napornom i kao takvom odličnim primjerkom jedne retro tjeskobne triler teme.
Iako je tih 13 minuta sasvim dovoljno da se shvati poanta, na soundtracku se pojavljuju još dvije puno kraće varijacije na tu glavnu temu, no sa minimalnim izmjenama.

Neke od tema koje valja spomenuti je gotovo meditativno tajanstvena i nježna „Anna“ skladba sa jednostavnom, no efektivnom klavirskom melodijom praćenom violinama.

Jedan od definitivinh aduta ovog soundtracka jest i genijalna „Quasi Un Vivaldi“ koja svojom poletnom baroknom melodijom bez sumnje asocira na baroknog skladatelja koji je naveden i u samom nazivu skladbe. To je i više nego ugodno iznenađenje na ovakvom soundtracku, te ga manifestira žanrovski potpuno nespojiv niz glazbe.

Tako primjerice imamo i standardno odlične funky-rock improvizacije koje često služe kao glazbena pratnja u nekakvim klubovima kroz film, a ovdje su to „In Un Bar“, te „In Un Altro Bar“ koje nikada nisu Enniu ikakav problem za stvoriti jer se nasipao iz rukava takvih skladbi na galone u svojoj karijeri.

Soundtrack koji se uglavnom ne temelji na toliko velikom broju glazbenih tema, te ima par varijacija na teme i samo jedan tenzijski filmski filer, a opet se drži savršeno kao jedno iznimno dobro glazbeno djelo sa par i više nego odličnih aduta.

Od otužne melankolije, preko dramatične tjeskobe i funky-rock improviziranja, pa sve do barokne poletnosti, ovaj soundtrack je samo jedno od gomile Morriconeovih djela koja iskazuju njegovu genijalnost u punom izražaju.

Revolver, nazvan još i Blood in the Streets bi se bez imalo sumnje mogao smatrati jednim od klasičnih soundtrackova za retro kriminalističke filmove, te definitivno jednim od boljih Morriconeovih soundtrackova primijenjenih za takav žanr.

Uza svu dramu, žanrovsku raznolikost, te odlične glazbene teme, ovo je samo jedan u moru od mnogih odličnih uradaka najvećeg skladatelja filmske glazbe.

Uvodnom „Un Amico“ Morricone uspijeva kao i inače emotivno potaknuti slušatelja nježnim, te savršeno komponiranim tonovima u jednoj od mnogih njegovih prekrasnih i kvalitetnih kompozicija. Od uvodnih tonova gitare, preko nježne violinske melodije, pa do središnjeg lagano dramatičnog, no i dalje prije svega dirljivog prijelaza, Ennio je još jednom pojam patetike doveo na viši nivo, te je čak katkad teško slušati nešto tako sjetno i nježno, a da vas pritom barem malo ne stegne u grlu.
Quentin Tarantino, sklon pretjerivanju kakav već jest, upotrijebio je tu temu u sceni 'ljubavnog' krvoprolića 36 godina kasnije u Inglorious Basterds filmu.  
Još su dvije verzije na soundtracku, jedna s vokalom Daniela Berette, te završna sintisajzerska verzija koja istina zvuči pomalo neprofesionalno sa svojim prahistorijskim zvukom sintića, ali nimalo ju ne smeta čuti u što više verzija.

Naslovna stvar „Revolver“ kao okosnica soundtracka svojim dramatičnim zvukom i repetitivnošću odlične glazbene teme nije toliko dopadljiva koliko dojmljiva svojom idejom i glazbenim rješenjem koje bildanjem instrumenata na osnovnu temu stvara sve jači hipnotički učinak. Početak otvara s bubnjem, te se nepredvidljiv i zanimljiv tok klavirske teme povlači kroz snažne trube, te prema kraju skladba postaje sve dramatičnija. Uz to imamo uvijek i odlične glazbene međudijelove kojima se razbija monotonija, te se stvara prikladna ravnoteža. Čak niti činjenica da stvar traje 13 minuta ju ne čini napornom i kao takvom odličnim primjerkom jedne retro tjeskobne triler teme.
Iako je tih 13 minuta sasvim dovoljno da se shvati poanta, na soundtracku se pojavljuju još dvije puno kraće varijacije na tu glavnu temu, no sa minimalnim izmjenama.

Neke od tema koje valja spomenuti je gotovo meditativno tajanstvena i nježna „Anna“ skladba sa jednostavnom, no efektivnom klavirskom melodijom praćenom violinama.

Jedan od definitivinh aduta ovog soundtracka jest i genijalna „Quasi Un Vivaldi“ koja svojom poletnom baroknom melodijom bez sumnje asocira na baroknog skladatelja koji je naveden i u samom nazivu skladbe. To je i više nego ugodno iznenađenje na ovakvom soundtracku, te ga manifestira žanrovski potpuno nespojiv niz glazbe.

Tako primjerice imamo i standardno odlične funky-rock improvizacije koje često služe kao glazbena pratnja u nekakvim klubovima kroz film, a ovdje su to „In Un Bar“, te „In Un Altro Bar“ koje nikada nisu Enniu ikakav problem za stvoriti jer se nasipao iz rukava takvih skladbi na galone u svojoj karijeri.

Soundtrack koji se uglavnom ne temelji na toliko velikom broju glazbenih tema, te ima par varijacija na teme i samo jedan tenzijski filmski filer, a opet se drži savršeno kao jedno iznimno dobro glazbeno djelo sa par i više nego odličnih aduta.

Od otužne melankolije, preko dramatične tjeskobe i funky-rock improviziranja, pa sve do barokne poletnosti, ovaj soundtrack je samo jedno od gomile Morriconeovih djela koja iskazuju njegovu genijalnost u punom izražaju.