Ennio Morricone

Godina:1969
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba, lounge, jazz, easy listening
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Metti, Una Sera A Cena
  2.   Sauna
  3.   Terrazza Vuota
  4.   Alla Luce Del Giorno
  5.   Croce D' Amore
  6.   Uno Che Grida Amore
  7.   Ric Happening
  8.   Ti Prego Amami
  9.   Nina
korisnik:
recenzirao: 25.07.2014. u 17:17:29

Vjerojatno jedan od prvih Morriconeovih soundtracka s laganom i senzualnom lounge glazbom koju je Ennio narednih godina (kraj 60-ih i početak 70-ih) podosta stvarao, te mu niti taj žanr kao vrhunskom glazbeniku nije bio stran.

Uvodnom temom „Metti, Una Sera A Cena“ Ennio je automatski stvorio jedan klasik gdje je iskoristio dvije melodije koje je onda kroz skladbu kombinirao jednu preko druge u vokalnim izmjenama jedne, pa druge melodije. 'Rolajuća' melodija stvara opuštajući ugođaj. Prekrasan ženski vokal je posudila već njegova standardne suradnica Edda Dell'Orso. Takva stvar definitivno nosi sa sobom i pečat svog vremena što uopće ne znači da se zbog svoje genijalne glazbene ideje ne bi mogla slušati ili upotrijebiti i danas u nekoj reklami, a što se reklama tiče, prilično sam siguran da sam ju nedavno i čuo u jednoj reklami.

Naredna „Sauna“ je krajnje opuštajuća, te lagana jazzy i lounge skladba koja se ne gura biti pretjerano uočljiva, a opet svojim melodijskim rješenjem definitivno spada pod najveću kvalitetu koju se od Ennia može očekivati.

Soundtrack koji definitivno pruža mnoštvo odličnih tema, te samim time spada pod neke od njegovih najboljih, no unatoč tome, Ennio nas je ovdje iznenadio sa par i ne tako domišljatih rješenja kao što je to primjerice definitivno demode i zastarjela „Terazza Vuota“ čija nekreativna melodija muških vokala ponajviše ubija i potencijalno kvalitetniji ostatak skladbe.

Također, ako je Ennio negdje htio i nasmijati slušatelja, tada je to uspio sa indijskim sitarom u besmisleno komičnoj „Ric Happening“ gdje je tupio varijacije više-manje 2 ista tona do iznemoglosti, te uspio tako da se slušatelj osjeća ili iziritirano ili da prasne u smijeh od te silne 'kreativne virtuoznosti'.

Uz te dvije najslabije točke na albumu, sve ostale stvari su više manje odlične, te tako malo brža sa zvukom električnih orgulja „Alla Luce del Giorno“ definitivno spada pod vrhunce albuma. Doduše, možda jedna od najzanimljivijih skladbi ovdje bi bila lagana i meditativna lounge skladba „Uno Che Grida Amore“ izvedena odličnom kombinacijom suptilnih puhačkih instrumenata, klavira, udaraljki, te prekrasnim i zvonkim vokalom Edde Dell'Orso. Nježna, opuštajuća i nenametljiva, a opet glazbeno domišljata skladba uspijeva još jednom iskazati bezbroj strana Ennieve snalažljivosti.

Čak uspijeva impresionirati jednostavna i melankolična oscilacija između tišine i zvuka u „Ti Prego Amani“.

Završna skladba „Nina“ koja je dulja varijacije prethodne „Croce D'Amore“ zvuči žanrovski kao bizarna kombinacija jazza i klasične glazbe, te uspijeva stvoriti jedan mračan i zanimljiv dojam, dok sa glazbenog aspekta još jednom uspijeva impresionirati svojim bildanjem sve veće tenzije i drame izvedene puhačkim instrumentima što ju samim time čini također jednim od većih aduta na albumu. Ne pretjerano dopadljiva, ali definitivno vrijedna spomena skladba.

Ovo je zasigurno još jedan od boljih Enniovih soundtrackova vrijednih pažnje što potvrđuje ne samo poznata naslovna stvar, već i to da je velika većina ovog soundtracka završila i na mnogim njegovim kompilacijama. Ovo definitivno nije špageti western ili krimi Ennio, ali svejedno nimalo manje impresivan u svojem uspješnom realiziranju da različite dojmove i žanrove izmiksa u jednu impresivnu cjelinu potkovanu njegovim nezaobilaznim osjećajem za konstrukcije harmonija i melodija. Soundtrack koji zahtijeva možda malo više slušanja da se shvati njegova cjelokupna vrijednost, tim više ako ovakvu vrstu glazbe niste očekivali. Ali vrijednost je itekako tu.

Vjerojatno jedan od prvih Morriconeovih soundtracka s laganom i senzualnom lounge glazbom koju je Ennio narednih godina (kraj 60-ih i početak 70-ih) podosta stvarao, te mu niti taj žanr kao vrhunskom glazbeniku nije bio stran.

Uvodnom temom „Metti, Una Sera A Cena“ Ennio je automatski stvorio jedan klasik gdje je iskoristio dvije melodije koje je onda kroz skladbu kombinirao jednu preko druge u vokalnim izmjenama jedne, pa druge melodije. 'Rolajuća' melodija stvara opuštajući ugođaj. Prekrasan ženski vokal je posudila već njegova standardne suradnica Edda Dell'Orso. Takva stvar definitivno nosi sa sobom i pečat svog vremena što uopće ne znači da se zbog svoje genijalne glazbene ideje ne bi mogla slušati ili upotrijebiti i danas u nekoj reklami, a što se reklama tiče, prilično sam siguran da sam ju nedavno i čuo u jednoj reklami.

Naredna „Sauna“ je krajnje opuštajuća, te lagana jazzy i lounge skladba koja se ne gura biti pretjerano uočljiva, a opet svojim melodijskim rješenjem definitivno spada pod najveću kvalitetu koju se od Ennia može očekivati.

Soundtrack koji definitivno pruža mnoštvo odličnih tema, te samim time spada pod neke od njegovih najboljih, no unatoč tome, Ennio nas je ovdje iznenadio sa par i ne tako domišljatih rješenja kao što je to primjerice definitivno demode i zastarjela „Terazza Vuota“ čija nekreativna melodija muških vokala ponajviše ubija i potencijalno kvalitetniji ostatak skladbe.

Također, ako je Ennio negdje htio i nasmijati slušatelja, tada je to uspio sa indijskim sitarom u besmisleno komičnoj „Ric Happening“ gdje je tupio varijacije više-manje 2 ista tona do iznemoglosti, te uspio tako da se slušatelj osjeća ili iziritirano ili da prasne u smijeh od te silne 'kreativne virtuoznosti'.

Uz te dvije najslabije točke na albumu, sve ostale stvari su više manje odlične, te tako malo brža sa zvukom električnih orgulja „Alla Luce del Giorno“ definitivno spada pod vrhunce albuma. Doduše, možda jedna od najzanimljivijih skladbi ovdje bi bila lagana i meditativna lounge skladba „Uno Che Grida Amore“ izvedena odličnom kombinacijom suptilnih puhačkih instrumenata, klavira, udaraljki, te prekrasnim i zvonkim vokalom Edde Dell'Orso. Nježna, opuštajuća i nenametljiva, a opet glazbeno domišljata skladba uspijeva još jednom iskazati bezbroj strana Ennieve snalažljivosti.

Čak uspijeva impresionirati jednostavna i melankolična oscilacija između tišine i zvuka u „Ti Prego Amani“.

Završna skladba „Nina“ koja je dulja varijacije prethodne „Croce D'Amore“ zvuči žanrovski kao bizarna kombinacija jazza i klasične glazbe, te uspijeva stvoriti jedan mračan i zanimljiv dojam, dok sa glazbenog aspekta još jednom uspijeva impresionirati svojim bildanjem sve veće tenzije i drame izvedene puhačkim instrumentima što ju samim time čini također jednim od većih aduta na albumu. Ne pretjerano dopadljiva, ali definitivno vrijedna spomena skladba.

Ovo je zasigurno još jedan od boljih Enniovih soundtrackova vrijednih pažnje što potvrđuje ne samo poznata naslovna stvar, već i to da je velika većina ovog soundtracka završila i na mnogim njegovim kompilacijama. Ovo definitivno nije špageti western ili krimi Ennio, ali svejedno nimalo manje impresivan u svojem uspješnom realiziranju da različite dojmove i žanrove izmiksa u jednu impresivnu cjelinu potkovanu njegovim nezaobilaznim osjećajem za konstrukcije harmonija i melodija. Soundtrack koji zahtijeva možda malo više slušanja da se shvati njegova cjelokupna vrijednost, tim više ako ovakvu vrstu glazbe niste očekivali. Ali vrijednost je itekako tu.

promjena: 25.07.2014. u 18:12:29