Ennio Morricone

Godina:2011
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:3.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Morire E Viverti
  2.   Oboi Sommersi
  3.   Al Teatro Goldoni
  4.   La Disubbidienza (Source # 1)
  5.   Morire E Viverti (# 2)
  6.   Repressione
  7.   Dolci Parole
  8.   La Disubbidienza
  9.   Il Colore Dei Suoi Occhi
10.   Ritorsione
11.   Morire E Viverti (# 3)
12.   La Disubbidienza (Source # 2)
13.   Ritorsione (# 2)
14.   Dietro La Tenda
korisnik:
recenzirao: 30.08.2014. u 14:00:43

Zadnjih godina počela su se masovno izdavati remastrirana izdanja Morriconeovih soundtrackova sa do tada bonus i neobjavljenim skladbama. Masovno zbog toga što se radi o stotinama soundtrackova kojih je već vjerojatno nestalo iz prodaje. Tu je također dano više truda da se iz filma izvuku sve skladbe i njihove varijacije, te da se sa prijašnjih verzija soundtrackova izbace neke skladbe od Ennia koje uopće nisu niti bile u filmu, već su izvučene sa drugih soundtrackova da bi ovdje valjda malo napravile više šarenila. To je bio slučaj i sa ovim soundtrackom s kojega se izbacilo par skladbi kojima nije tu mjesto i dodala cijela silina varijacija na temu.

Francuski film iz 1981. talijanskog režisera je samo jedan od stotina manje poznatih filmova iz svog vremena za koje je Ennio skladao glazbu. Dok se glazba održava živom ovakvim reizdanjima, to se za te filmove baš i ne može reći.

Ovaj čak nepoznat soundtrack dobar je prikaz onoga što je Ennio radio u tom vremenu. Iako je bilo njegovih i puno boljih soundtrackova, jedina mana ovog jest ta da je kvantiteta izrazito kvalitetnog materijala prilično mala i soundtrack se pretežno svodi na varijacije dvije prekrasne i definitivno slušanja vrijedne teme koje se vjerojatno nikada nisu našle na nekoj njegovoj „best of“ kompilaciji, ali da se nađu bile bi zasigurno veliki aduti u moru velikih aduta.

Uvodna, te ujedno i glavna tema „Morire E Viverti“ izvedena pretežno sa Enniovom dugogodišnjom vokalisticom Eddom Dell'Orso, te frulicom, uspijeva svojom odličnom i umirujućom melodijom stvoriti gotovo opuštajuće hipnotički utjecaj. Tu ostaje jedino određeni vakuum sjete u zaustavljenom vremenu u kojemu se ništa više ne dešava, a opet ima toga više nego bi riječi mogle opisati, te Ennio tako još jednom uspješno stvara ono što je rijetko tko drugi u stanju izvesti.

Varijacije na tu temu se najčešće protežu kroz soundtrack, a vrijedi istaknuti „Morire E Viverti (# 2)“ koja nekim svojim synth zvukom više stvara vibracije, nego li bi se čula.

Druga odlična tema je „Oboi Sommersi“ koja se emocijama uzdiže i iznad svog baroknog zvuka čembala i frulica, a njena varijacija izvedena je već u stilu romantizma sa violinama u naslovnoj „La Disubbidienza“. Iako je ta varijacija možda konvencionalnija, prva verzija pruža više snage.

Koliko je ostatak soundtracka zanimljiv, dalo bi se raspravljati, ali tu imamo još dvije klavirske gotovo barske i samim time ne pretjerano zanimljive skladbe, tri tenzijske, te jedan gotovo vojni marš u „Repressione“. Sentišerska i barska „Dolci Parole“ je jedina skladba s vokalom i tekstom ovdje, no nije mi baš zanimljiva.

Soundtrack se zatvara konačno malo drugačijom varijacijom na glavnu temu u "Dietro La Tenda" gdje klavir improvizira oko glavne melodije.

14 skladbi koje se moglo svesti bez imalo problema na nekih 9 i to bez tenzijskih tema i pokoje preslične varijacije na glavnu temu, te bi tako soundtrack bio kohezivniji. U svakom slučaju teško je ocijeniti dvije odlične skladbe, njene varijacije i ostatak filera koji imaju funkciju jedino u samom filmu.

Stoga, dalo bi se reći da je ovo soundtrack koji se definitivno isplati preslušati, pa nije niti problem čuti prekrasnu temu u više verzija, ali opet ne nudi dovoljno velik broj glazbenih varijacija. Samim time, ocjena ide više samoj strukturi soundtracka, nego li onome što se nalazi na njemu jer se ovdje bez imalo sumnje nalaze dvije odlične skladbe koje bi svaki Enniov fan trebao čuti.

Zadnjih godina počela su se masovno izdavati remastrirana izdanja Morriconeovih soundtrackova sa do tada bonus i neobjavljenim skladbama. Masovno zbog toga što se radi o stotinama soundtrackova kojih je već vjerojatno nestalo iz prodaje. Tu je također dano više truda da se iz filma izvuku sve skladbe i njihove varijacije, te da se sa prijašnjih verzija soundtrackova izbace neke skladbe od Ennia koje uopće nisu niti bile u filmu, već su izvučene sa drugih soundtrackova da bi ovdje valjda malo napravile više šarenila. To je bio slučaj i sa ovim soundtrackom s kojega se izbacilo par skladbi kojima nije tu mjesto i dodala cijela silina varijacija na temu.

Francuski film iz 1981. talijanskog režisera je samo jedan od stotina manje poznatih filmova iz svog vremena za koje je Ennio skladao glazbu. Dok se glazba održava živom ovakvim reizdanjima, to se za te filmove baš i ne može reći.

Ovaj čak nepoznat soundtrack dobar je prikaz onoga što je Ennio radio u tom vremenu. Iako je bilo njegovih i puno boljih soundtrackova, jedina mana ovog jest ta da je kvantiteta izrazito kvalitetnog materijala prilično mala i soundtrack se pretežno svodi na varijacije dvije prekrasne i definitivno slušanja vrijedne teme koje se vjerojatno nikada nisu našle na nekoj njegovoj „best of“ kompilaciji, ali da se nađu bile bi zasigurno veliki aduti u moru velikih aduta.

Uvodna, te ujedno i glavna tema „Morire E Viverti“ izvedena pretežno sa Enniovom dugogodišnjom vokalisticom Eddom Dell'Orso, te frulicom, uspijeva svojom odličnom i umirujućom melodijom stvoriti gotovo opuštajuće hipnotički utjecaj. Tu ostaje jedino određeni vakuum sjete u zaustavljenom vremenu u kojemu se ništa više ne dešava, a opet ima toga više nego bi riječi mogle opisati, te Ennio tako još jednom uspješno stvara ono što je rijetko tko drugi u stanju izvesti.

Varijacije na tu temu se najčešće protežu kroz soundtrack, a vrijedi istaknuti „Morire E Viverti (# 2)“ koja nekim svojim synth zvukom više stvara vibracije, nego li bi se čula.

Druga odlična tema je „Oboi Sommersi“ koja se emocijama uzdiže i iznad svog baroknog zvuka čembala i frulica, a njena varijacija izvedena je već u stilu romantizma sa violinama u naslovnoj „La Disubbidienza“. Iako je ta varijacija možda konvencionalnija, prva verzija pruža više snage.

Koliko je ostatak soundtracka zanimljiv, dalo bi se raspravljati, ali tu imamo još dvije klavirske gotovo barske i samim time ne pretjerano zanimljive skladbe, tri tenzijske, te jedan gotovo vojni marš u „Repressione“. Sentišerska i barska „Dolci Parole“ je jedina skladba s vokalom i tekstom ovdje, no nije mi baš zanimljiva.

Soundtrack se zatvara konačno malo drugačijom varijacijom na glavnu temu u "Dietro La Tenda" gdje klavir improvizira oko glavne melodije.

14 skladbi koje se moglo svesti bez imalo problema na nekih 9 i to bez tenzijskih tema i pokoje preslične varijacije na glavnu temu, te bi tako soundtrack bio kohezivniji. U svakom slučaju teško je ocijeniti dvije odlične skladbe, njene varijacije i ostatak filera koji imaju funkciju jedino u samom filmu.

Stoga, dalo bi se reći da je ovo soundtrack koji se definitivno isplati preslušati, pa nije niti problem čuti prekrasnu temu u više verzija, ali opet ne nudi dovoljno velik broj glazbenih varijacija. Samim time, ocjena ide više samoj strukturi soundtracka, nego li onome što se nalazi na njemu jer se ovdje bez imalo sumnje nalaze dvije odlične skladbe koje bi svaki Enniov fan trebao čuti.