Ennio Morricone

Godina:2000
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba, lounge, jazz, easy listening
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   La Donna Invisibile
  2.   Ritratto D'Autore
  3.   Silenziosamente
  4.   Eros Profondo
  5.   In Un Sogno Il Sogno
  6.   Mille Ricordi
  7.   Alla Serenitá
  8.   La Moda
  9.   Un Bacio
10.   Incontro Trasversale
11.   Ritratto D'Autore (Alternate Version)
12.   Alla Serenità (Titoli - Movie Version)
13.   La Moda (Alternate Version 1)
14.   La Moda (Alternate Version 2)
korisnik:
recenzirao: 03.05.2015. u 20:52:14

La Donna Invisibile je možda čak Enniov i najsuptilnije senzualan album ispunjen nježnom retro lounge glazbom čemu naravno posebno prirodaje čar i predivni vokal Edde Del'Orso koja se uvijek fino uklopi u sve moguće i nemoguće tematike od westerna, pa do ovakvih drama u Morriconeovoj glazbi. 

Uvodna puhačka „La Donna Invisibile“ svojim nježnim jazzy lounge dojmom ima i više nego dovoljno potencijala za daljnje varijacije koje svoj, moglo bi se reći potpuni izražaj, dostižu sa „All Serenita“ u vokalnoj izvedbi Del'Orso koja se još pojavljuje u lagano erotiziranoj „In Un Sogno Il Sogno“ skladbi, te još pokojoj varijaciji na temu.

Umjesto da sve te silne varijacije na tu temu zvuče naporno, u pravilu ostavljaju dojam jedne skladbe koja se bilda, mijenja i nadograđuje poput kolaža, te je tu i tamo ponegdje isprekidana drugim glazbenim temama kao što je „Ritratto D'autore“ koja svojim genijalnim klavirskim komadom baca u retro vremena jednog malo drugačijeg konfekcijskog izražaja i možda je najsnažniji trenutak na albumu iako repetitivni violinski dio te skladbe malo manje očarava.

Najveće iznenađenje na albumu koje pomalo razbija monotoniju jest odlična brža i iznimno simpatična „La Moda“ stvar koja osvaja na prvu svojom uvodnom gitarističkom podlogom, te melodijom trube i korištenjem još mnogih drugih instrumenata pri razvoju melodije. Najveći adut ovog reizdanja su upravo još dvije skladbe pod istim nazivom, no radi se o potpuno drugim melodijama koje su vjerojatno bile alternativne opcije. Iako su i „La Moda (Alternate Version 1)“, i „La Moda (Alternate Version 2)“ obje prilično dobre i razigrane, ipak je najbolja verzija upotrijebljena za film.

Soundtrack gdje je naglasak pretežno stavljen na trube i violine kao pratnju što sve zajedno tvori jedan senzualan i opuštajući kolaž. Još jednom se radi o glazbi za film za koji se danas vjerojatno zna jedino zbog Enniove glazbe. Samo jedan od bezbroj njegovih ne baš pretjerano popularnih soundtrackova koji svejedno i više nego zaslužuje da se na njega obrati pažnja. Glazba iz jednog prijašnjeg vremena kakva se danas više definitivno niti stvara, niti baš sluša, no zbog svoje kvalitete definitivno pruža jedno iznimno iskustvo.

La Donna Invisibile je možda čak Enniov i najsuptilnije senzualan album ispunjen nježnom retro lounge glazbom čemu naravno posebno prirodaje čar i predivni vokal Edde Del'Orso koja se uvijek fino uklopi u sve moguće i nemoguće tematike od westerna, pa do ovakvih drama u Morriconeovoj glazbi. 

Uvodna puhačka „La Donna Invisibile“ svojim nježnim jazzy lounge dojmom ima i više nego dovoljno potencijala za daljnje varijacije koje svoj, moglo bi se reći potpuni izražaj, dostižu sa „All Serenita“ u vokalnoj izvedbi Del'Orso koja se još pojavljuje u lagano erotiziranoj „In Un Sogno Il Sogno“ skladbi, te još pokojoj varijaciji na temu.

Umjesto da sve te silne varijacije na tu temu zvuče naporno, u pravilu ostavljaju dojam jedne skladbe koja se bilda, mijenja i nadograđuje poput kolaža, te je tu i tamo ponegdje isprekidana drugim glazbenim temama kao što je „Ritratto D'autore“ koja svojim genijalnim klavirskim komadom baca u retro vremena jednog malo drugačijeg konfekcijskog izražaja i možda je najsnažniji trenutak na albumu iako repetitivni violinski dio te skladbe malo manje očarava.

Najveće iznenađenje na albumu koje pomalo razbija monotoniju jest odlična brža i iznimno simpatična „La Moda“ stvar koja osvaja na prvu svojom uvodnom gitarističkom podlogom, te melodijom trube i korištenjem još mnogih drugih instrumenata pri razvoju melodije. Najveći adut ovog reizdanja su upravo još dvije skladbe pod istim nazivom, no radi se o potpuno drugim melodijama koje su vjerojatno bile alternativne opcije. Iako su i „La Moda (Alternate Version 1)“, i „La Moda (Alternate Version 2)“ obje prilično dobre i razigrane, ipak je najbolja verzija upotrijebljena za film.

Soundtrack gdje je naglasak pretežno stavljen na trube i violine kao pratnju što sve zajedno tvori jedan senzualan i opuštajući kolaž. Još jednom se radi o glazbi za film za koji se danas vjerojatno zna jedino zbog Enniove glazbe. Samo jedan od bezbroj njegovih ne baš pretjerano popularnih soundtrackova koji svejedno i više nego zaslužuje da se na njega obrati pažnja. Glazba iz jednog prijašnjeg vremena kakva se danas više definitivno niti stvara, niti baš sluša, no zbog svoje kvalitete definitivno pruža jedno iznimno iskustvo.