Ennio Morricone

Godina:2006
Vrsta:reizdanje
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Titoli di testa
  2.   Tema d'amore, pt. 1
  3.   Mia cara nonnina, pt. 1
  4.   Autostrada (Originale)
  5.   Marcetta popolare (Originale)
  6.   Povero emigrante (Originale)
  7.   Piano bar, pt. 1
  8.   Tema d'amore, pt. 2
  9.   Marcetta popolare (Seconda)
10.   Autostrada (Seconda)
11.   Tema Italiano
12.   Ballata Dell'emigrante
13.   Povero emigrante (Secondo)
14.   Piano bar, pt. 2
15.   Povero emigrante (Terza)
16.   Marcetta popolare (Terza)
17.   Una fisarmonica
18.   Tema d'amore 3
19.   Marcetta popolare (Quarta)
20.   Tema d'amore 4
21.   Mia cara nonnina, pt. 2
korisnik:
recenzirao: 01.09.2014. u 16:18:50

Morriconeova genijalnost očituje se u velikom broju opskurnih soundtrackova poput ovoga za koje sigurno nikada ne bi doznali da vam neki mahniti Enniov fan poput mene na to ne ukaže. Ovaj soundtrack je dupkom ispunjen kratkim, no opet glazbeno dovitljivim i originalnim rješenjima koje bi se na neki način mogle paralelno usporediti sa iznimno odličnim i nezaboravnim malim temama češkog skladatelja Petr Skoumala iz crtića A Je To aka Pat & Mat. Istinska glazbena genijalnost najbolje dolazi na vidjelo upravo iz sposobnosti skladanja takvih malih tema iz čijih par tonova odmah shvatite o kojoj se glazbi radi. Iako se tome možda ne pridaje velika važnost, niti se doživljava nečim velikim u očima prosječnog slušatelja, u pravilu govori jako puno o kapacitetima samog glazbenika.

Iako je ovaj soundtrack više puta objavljen u svakojakim verzijama i u kombinaciji sa jednim drugim soundtrackom, te je čak ove godine izdano reaizdanje sa 27 skladbi, smatram da je ova verzija sasvim dostatna sa svim bitnim temama i njenim zanimljivim varijacijama.

Uvodna opuštena i pomalo lounge skladbica „Titoli Di Testa“ djeluje iznimno simpatično i koristi kombinaciju udaraljka, klavijatura i vokala dok ono malo zastarjelog sintića koji se čuje čak još više vraća slušatelja u to doba, te iako bi neki puritanac mogao to doživjeti kao minus, u pravilu daje malo simpatično otrcanog šarma.  

Soundtrack koji ne nastoji biti pretenciozan ili usiljen u ijednom svom segmentu što ga čini još boljim, te glazbeno čak i prikladno duhovitim u određenim trenucima kao primjerice u kvazi dramatičnoj „Un Povero Emigrante“.

Također, gotovo dječje i razigrane „Autostrada“ i „Marcetta Poplare“ najbolje dočaravaju pozitivnu vibru svojim neopterećenim, a opet izazovnim i zaraznim melodijicama za slušanje.

Možda je najveće iznenađenje na albumu prekrasna „Mia Cara Nonnina“ koja svojom iznimnom orkestralnom melodijom uspijeva ući u rang sa najboljim Enniovim skladbama uopće, samo za razliku velike težine i sjete koju nose mnoge njegove orkestralne skladbe, ovdje je sve okrenuto na jednu meditativnost prožetu iznimno nježnim tonovima.

Malo čistog talijanskog ugođaja na tamburici daje nam kratka „Ballata Dell'emigrante“, kao i na harmonici „Una Fisarmonica“ koje jedine nemaju svoje varijacije na albumu.

Tema D'amore“ kao ljubavna tema prolazi prilično dobro kao lagani barski sentiš izveden i u par „Piano Bar“ verzija.

Varijacije na teme su slične, no opet različite i katkad je zanimljivo čuti na koje se sve načine ista tema može okrenuti da se određeni glazbeni dijelovi naglase dok su u nekim ostalim verzijama potisnuti.

Moglo bi se reći da je ovim soundtrackom Morricone dotakao bez puno napora sam vrh svojih mogućnosti pri stvaranju malih i naizgled jednostavnih, a opet kompleksnih i domišljatih glazbenih temica i to ovaj put za jednu talijansku komediju iz 1981.

Soundtrack koji vjerojatno nikada neće zadobiti prevelike pažnje u usporedbi s nekim njegovim iznimno poznatim soundtrackovima, no upravo taj Enniov daleko veći 'skriveni' i manje poznat dio glazbene karijere potvrđuje daleko više tezu njegove genijalnosti nego li bi to bilo orijentiranje na njegove najpoznatije skladbe koje su to postale ne samo zbog naravno objektivne kvalitete, već pretežno i zbog popularnosti samih filmova. Iako, gledajući na IMDB-u, čini se da je s obzirom na broj ocjena i prosječnu pozitivnu ocjenu ovo i prilično popularan film.

Ovaj soundtrack za razliku od mnogih ostalih nije dramatičan, niti epski, niti ulazi u neke eksperimentalno psihodelične sfere što ga opet ne čini nimalo manje sposobnim u iskazivanju Enniove genijalnosti preko iznimno domišljatih i razigranih glazbenih rješenja.

Morriconeova genijalnost očituje se u velikom broju opskurnih soundtrackova poput ovoga za koje sigurno nikada ne bi doznali da vam neki mahniti Enniov fan poput mene na to ne ukaže. Ovaj soundtrack je dupkom ispunjen kratkim, no opet glazbeno dovitljivim i originalnim rješenjima koje bi se na neki način mogle paralelno usporediti sa iznimno odličnim i nezaboravnim malim temama češkog skladatelja Petr Skoumala iz crtića A Je To aka Pat & Mat. Istinska glazbena genijalnost najbolje dolazi na vidjelo upravo iz sposobnosti skladanja takvih malih tema iz čijih par tonova odmah shvatite o kojoj se glazbi radi. Iako se tome možda ne pridaje velika važnost, niti se doživljava nečim velikim u očima prosječnog slušatelja, u pravilu govori jako puno o kapacitetima samog glazbenika.

Iako je ovaj soundtrack više puta objavljen u svakojakim verzijama i u kombinaciji sa jednim drugim soundtrackom, te je čak ove godine izdano reaizdanje sa 27 skladbi, smatram da je ova verzija sasvim dostatna sa svim bitnim temama i njenim zanimljivim varijacijama.

Uvodna opuštena i pomalo lounge skladbica „Titoli Di Testa“ djeluje iznimno simpatično i koristi kombinaciju udaraljka, klavijatura i vokala dok ono malo zastarjelog sintića koji se čuje čak još više vraća slušatelja u to doba, te iako bi neki puritanac mogao to doživjeti kao minus, u pravilu daje malo simpatično otrcanog šarma.  

Soundtrack koji ne nastoji biti pretenciozan ili usiljen u ijednom svom segmentu što ga čini još boljim, te glazbeno čak i prikladno duhovitim u određenim trenucima kao primjerice u kvazi dramatičnoj „Un Povero Emigrante“.

Također, gotovo dječje i razigrane „Autostrada“ i „Marcetta Poplare“ najbolje dočaravaju pozitivnu vibru svojim neopterećenim, a opet izazovnim i zaraznim melodijicama za slušanje.

Možda je najveće iznenađenje na albumu prekrasna „Mia Cara Nonnina“ koja svojom iznimnom orkestralnom melodijom uspijeva ući u rang sa najboljim Enniovim skladbama uopće, samo za razliku velike težine i sjete koju nose mnoge njegove orkestralne skladbe, ovdje je sve okrenuto na jednu meditativnost prožetu iznimno nježnim tonovima.

Malo čistog talijanskog ugođaja na tamburici daje nam kratka „Ballata Dell'emigrante“, kao i na harmonici „Una Fisarmonica“ koje jedine nemaju svoje varijacije na albumu.

Tema D'amore“ kao ljubavna tema prolazi prilično dobro kao lagani barski sentiš izveden i u par „Piano Bar“ verzija.

Varijacije na teme su slične, no opet različite i katkad je zanimljivo čuti na koje se sve načine ista tema može okrenuti da se određeni glazbeni dijelovi naglase dok su u nekim ostalim verzijama potisnuti.

Moglo bi se reći da je ovim soundtrackom Morricone dotakao bez puno napora sam vrh svojih mogućnosti pri stvaranju malih i naizgled jednostavnih, a opet kompleksnih i domišljatih glazbenih temica i to ovaj put za jednu talijansku komediju iz 1981.

Soundtrack koji vjerojatno nikada neće zadobiti prevelike pažnje u usporedbi s nekim njegovim iznimno poznatim soundtrackovima, no upravo taj Enniov daleko veći 'skriveni' i manje poznat dio glazbene karijere potvrđuje daleko više tezu njegove genijalnosti nego li bi to bilo orijentiranje na njegove najpoznatije skladbe koje su to postale ne samo zbog naravno objektivne kvalitete, već pretežno i zbog popularnosti samih filmova. Iako, gledajući na IMDB-u, čini se da je s obzirom na broj ocjena i prosječnu pozitivnu ocjenu ovo i prilično popularan film.

Ovaj soundtrack za razliku od mnogih ostalih nije dramatičan, niti epski, niti ulazi u neke eksperimentalno psihodelične sfere što ga opet ne čini nimalo manje sposobnim u iskazivanju Enniove genijalnosti preko iznimno domišljatih i razigranih glazbenih rješenja.

promjena: 01.09.2014. u 16:19:56