Ennio Morricone

Godina:1982
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba, elektronika, orkestralna glazba
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Humanity (Part 1)
  2.   Shape
  3.   Contamination
  4.   Bestiality
  5.   Solitude
  6.   Eternity
  7.   Wait
  8.   Humanity (Part 2)
  9.   Sterilization
10.   Despair
korisnik:
recenzirao: 02.09.2014. u 19:59:49

John Carpenter kao jedan od najpoznatijih američkih scenarista i režisera horora starog kova s kraja 1970-ih i 80-ih je često sam stvarao glazbu za svoje filmove od čega se vjerojatno najviše ističe odlična i stravična tema iz Halloween (1978).

No, po nekim pričama, Universal mu je navodno zabranio da sam radi glazbu za ovaj film ili, po nekim drugim pričama, Carpenter je jednostavno htio za promjenu malo drugačijeg, a možda i europskog zvuka. Iz nekih priča, sam Morricone nije bio pretjerano oduševljen tokom suradnje sa Carpenterom, no što su sve priče, a što istina, teško je reći. Na žalost, većina ovog soundtracka nije upotrijebljena na filmu, već je i sam Carpenter sa Alan Howarthom stvorio neke elektroničke synth zvukove za film koji nisu uključeni na ovaj soundtrack koji sadrži jedino Enniove skladbe. S obzirom da je čini se postojala namjera da se objavi svega par skladbi koje su bile u filmu, sam Morricone se pobunio da to nema smisla s obzirom na količinu glazbe stvorene za film i da bi to bilo pljačkanje slušatelja. Zasigurno mu nije bila draga niti činjenica da je velika većine glazbe koju je stvorio i koja se nalazi na ovome soundtracku bila ignorirana i nije se našla u filmu, pa stoga ovo više ispada kao konceptualni album, nego li soundtrack.

Glavna synth tema „Humanity (Part 2)“ upotrijebljena je u par acena u filmu i to njen dugačak i jezovit uvod, dok onaj dramatičniji ostatak skladbe koji dolazi pred kraj nije upotrijebljen. Može se reći da je tu jasno da je Ennio izašao daleko van svojih glazbenih okvira i stvorio nešto „jezovito s malo nota“ kako je i sam Carpenter od njega tražio. Stoga ne čudi da je Carpenter izabrao za glavnu temu upravo onu skladbu koja najviše stilski sliči njegovim skladbama, no može se reći da je Ennio tu ne samo dokazao da može kopirati tuđe stilove, već ih i prestići svojim glazbenim umijećem. Glavna tema kao da dočarava otkucaje srca (samo pitanje da li srca nečega što želimo upoznati) i podvučena je zvukovima sintića i orgulja, te zbilja sa svega par tonova koji se polako bildaju stvara dojam jeze i hladnoće u jednom od svojih najboljih primjera za takvu tipičnu horor glazbu čiji je istovremeno jezovit i trashy synth zvuk bio standard u hororima tijekom 80-ih. Iako, Ennio je ovdje pojam 'trashy' uspio svesti naravno na umjetnost i nadići bezidejno synth zavijanje koje je i sam Carpenter stvorio za ovaj film, no srećom, nije stavljeno barem na prvu verziju soundtracka.

Sam film je bio komercijalni debakl u vrijeme objave, a niti kritičari nisu iskazali oduševljenje, no do danas je zato postao od kritika, pa i od širih masa smatran ne samo najboljim Carpenterovim filmom, već jednim od najboljih horora i filmskih klasika uopće koji je usto pomaknuo i granice filmskih efekata. Samim time, iako vjerojatno glavnu temu sa ovog soundtracka vjerojatno nećete naći niti na jednoj Morriconeovoj kompilaciji, svejedno se ovaj soundtrack uzdiže od fanova samog filma i to s dobrim razlogom. Ne treba se smatrati da je ovo glazba za svakodnevno slušanje zbog svog jezovitog ugođaja, ali je zato soundtrack koji definitivno vrijedi poslušati.

Album otvara orkestralna verzija glavne synth teme, nazvana „Humanity (Part 1)“, a koliko je različita od te glavne teme pokazuje činjenica da ju je meni jedino moguće shvatiti kao varijaciju na temu time što sam naziv aludira na to. Bildanje tenzije je njen najveći adut.

Morricone je ovdje napravio miks orkestralnih skladbi izrazito američkog zvuka u kombinaciji sa elektroničkim skladbama.

Naredna stvar „Shape“ je pomalo atonalni prikaz tenzije koji čak ne prolazi pretjerano zamorno na soundtracku, dok „Contamination“ svojim mahnitim povlačenjem žica na gudalima stvara jedan krajnje jezovit i panični efekt koji se doduše mislim već i znao koristiti u filmovima, no da li od Ennia ili nekog drugog ne bih znao reći.

Bestiality“ zvuči kao koračnica ludila, te svojim neurotičnim i gotovo nadrealnim glazbenim rješenjem možda dolazi taman do granice pretjerivanja.

Solitude“ je šestminutna spora i tenzijska violinska rastezalica koja na soundtracku pruža najmanje smisla za slušanje.

Druga polovica soundtracka postaje nekako daleko zanimljivija jer osim već spomenute glavne teme, tu se nalazi još jedna odlična minimalistička synth skladba „Eternity“ koja kao da doslovno dočarava odbljesak svjetlosti na snijegu i ledu, te pruža dojam hladnog beskraja i jeze koja se očitije počinje naglašavati zvukom orgulja koje kotrljajućim tonovima iz daljine ulaze u skladbu, te ju čine još stravičnijom. Nakon glavne teme, zasigurno najveći adut na albumu.

Dramatična i tenzijska orkestralna „Wait“ je još jedna od skladbi upotrijebljenih u filmu, te bi se moglo reći da je uz završnu „Despair“ i najsnažniji orkestralni trenutak na albumu.

Sterilization“ je jedna prilično demode synth stvar koja je zanimljiv bonus albumu i zvuči prije kao nešto što bi zbilja i sam Carpenter stvorio, no mora se priznati da je Morricone i ovdje zabavio jednim prilično zanimljivim rješenjem.

Iako su se na prvi pogled činili nespojivim američki režiser hororaca i talijanski skladatelj koji se proslavio glazbom za špageti westerne, rezultat je ispao daleko boljim i prikladnijim nego li bi se očekivalo iz čega je jasno da je Morricone bio u potpunosti svjestan što Carpenter točno želi. Zvuk je do krajnosti amerikaniziran i bilo bi teško zaključiti napamet da je upravo Morricone stvorio glazbu.

Iako nije baš za redovno slušanje, ovo je definitivno soundtrack koji se ističe poput uljeza koji se razlikuje od svega ostaloga u Enniovoj karijeri. Šanse da ćete pretjerano uživati u njemu su male osim ako niste fan soundtrackova i pritom još horora. To naravno ne znači da je ovo slab soundtrack iako je potrebno dosta slušanja da se privikne na njega. Daleko od toga jer i u nekim najmanje napadnim trenucima ovdje dolazi do izražaja očita inspiracija i čini se da je Ennio ovo doživio čak kao prilično veliki izazov što je jasno iz glazbenih rješenja. Šteta da Carpenter nije dao šanse većem broju ovih skladbi kojima definitivno i je mjesto u filmu.

John Carpenter kao jedan od najpoznatijih američkih scenarista i režisera horora starog kova s kraja 1970-ih i 80-ih je često sam stvarao glazbu za svoje filmove od čega se vjerojatno najviše ističe odlična i stravična tema iz Halloween (1978).

No, po nekim pričama, Universal mu je navodno zabranio da sam radi glazbu za ovaj film ili, po nekim drugim pričama, Carpenter je jednostavno htio za promjenu malo drugačijeg, a možda i europskog zvuka. Iz nekih priča, sam Morricone nije bio pretjerano oduševljen tokom suradnje sa Carpenterom, no što su sve priče, a što istina, teško je reći. Na žalost, većina ovog soundtracka nije upotrijebljena na filmu, već je i sam Carpenter sa Alan Howarthom stvorio neke elektroničke synth zvukove za film koji nisu uključeni na ovaj soundtrack koji sadrži jedino Enniove skladbe. S obzirom da je čini se postojala namjera da se objavi svega par skladbi koje su bile u filmu, sam Morricone se pobunio da to nema smisla s obzirom na količinu glazbe stvorene za film i da bi to bilo pljačkanje slušatelja. Zasigurno mu nije bila draga niti činjenica da je velika većine glazbe koju je stvorio i koja se nalazi na ovome soundtracku bila ignorirana i nije se našla u filmu, pa stoga ovo više ispada kao konceptualni album, nego li soundtrack.

Glavna synth tema „Humanity (Part 2)“ upotrijebljena je u par acena u filmu i to njen dugačak i jezovit uvod, dok onaj dramatičniji ostatak skladbe koji dolazi pred kraj nije upotrijebljen. Može se reći da je tu jasno da je Ennio izašao daleko van svojih glazbenih okvira i stvorio nešto „jezovito s malo nota“ kako je i sam Carpenter od njega tražio. Stoga ne čudi da je Carpenter izabrao za glavnu temu upravo onu skladbu koja najviše stilski sliči njegovim skladbama, no može se reći da je Ennio tu ne samo dokazao da može kopirati tuđe stilove, već ih i prestići svojim glazbenim umijećem. Glavna tema kao da dočarava otkucaje srca (samo pitanje da li srca nečega što želimo upoznati) i podvučena je zvukovima sintića i orgulja, te zbilja sa svega par tonova koji se polako bildaju stvara dojam jeze i hladnoće u jednom od svojih najboljih primjera za takvu tipičnu horor glazbu čiji je istovremeno jezovit i trashy synth zvuk bio standard u hororima tijekom 80-ih. Iako, Ennio je ovdje pojam 'trashy' uspio svesti naravno na umjetnost i nadići bezidejno synth zavijanje koje je i sam Carpenter stvorio za ovaj film, no srećom, nije stavljeno barem na prvu verziju soundtracka.

Sam film je bio komercijalni debakl u vrijeme objave, a niti kritičari nisu iskazali oduševljenje, no do danas je zato postao od kritika, pa i od širih masa smatran ne samo najboljim Carpenterovim filmom, već jednim od najboljih horora i filmskih klasika uopće koji je usto pomaknuo i granice filmskih efekata. Samim time, iako vjerojatno glavnu temu sa ovog soundtracka vjerojatno nećete naći niti na jednoj Morriconeovoj kompilaciji, svejedno se ovaj soundtrack uzdiže od fanova samog filma i to s dobrim razlogom. Ne treba se smatrati da je ovo glazba za svakodnevno slušanje zbog svog jezovitog ugođaja, ali je zato soundtrack koji definitivno vrijedi poslušati.

Album otvara orkestralna verzija glavne synth teme, nazvana „Humanity (Part 1)“, a koliko je različita od te glavne teme pokazuje činjenica da ju je meni jedino moguće shvatiti kao varijaciju na temu time što sam naziv aludira na to. Bildanje tenzije je njen najveći adut.

Morricone je ovdje napravio miks orkestralnih skladbi izrazito američkog zvuka u kombinaciji sa elektroničkim skladbama.

Naredna stvar „Shape“ je pomalo atonalni prikaz tenzije koji čak ne prolazi pretjerano zamorno na soundtracku, dok „Contamination“ svojim mahnitim povlačenjem žica na gudalima stvara jedan krajnje jezovit i panični efekt koji se doduše mislim već i znao koristiti u filmovima, no da li od Ennia ili nekog drugog ne bih znao reći.

Bestiality“ zvuči kao koračnica ludila, te svojim neurotičnim i gotovo nadrealnim glazbenim rješenjem možda dolazi taman do granice pretjerivanja.

Solitude“ je šestminutna spora i tenzijska violinska rastezalica koja na soundtracku pruža najmanje smisla za slušanje.

Druga polovica soundtracka postaje nekako daleko zanimljivija jer osim već spomenute glavne teme, tu se nalazi još jedna odlična minimalistička synth skladba „Eternity“ koja kao da doslovno dočarava odbljesak svjetlosti na snijegu i ledu, te pruža dojam hladnog beskraja i jeze koja se očitije počinje naglašavati zvukom orgulja koje kotrljajućim tonovima iz daljine ulaze u skladbu, te ju čine još stravičnijom. Nakon glavne teme, zasigurno najveći adut na albumu.

Dramatična i tenzijska orkestralna „Wait“ je još jedna od skladbi upotrijebljenih u filmu, te bi se moglo reći da je uz završnu „Despair“ i najsnažniji orkestralni trenutak na albumu.

Sterilization“ je jedna prilično demode synth stvar koja je zanimljiv bonus albumu i zvuči prije kao nešto što bi zbilja i sam Carpenter stvorio, no mora se priznati da je Morricone i ovdje zabavio jednim prilično zanimljivim rješenjem.

Iako su se na prvi pogled činili nespojivim američki režiser hororaca i talijanski skladatelj koji se proslavio glazbom za špageti westerne, rezultat je ispao daleko boljim i prikladnijim nego li bi se očekivalo iz čega je jasno da je Morricone bio u potpunosti svjestan što Carpenter točno želi. Zvuk je do krajnosti amerikaniziran i bilo bi teško zaključiti napamet da je upravo Morricone stvorio glazbu.

Iako nije baš za redovno slušanje, ovo je definitivno soundtrack koji se ističe poput uljeza koji se razlikuje od svega ostaloga u Enniovoj karijeri. Šanse da ćete pretjerano uživati u njemu su male osim ako niste fan soundtrackova i pritom još horora. To naravno ne znači da je ovo slab soundtrack iako je potrebno dosta slušanja da se privikne na njega. Daleko od toga jer i u nekim najmanje napadnim trenucima ovdje dolazi do izražaja očita inspiracija i čini se da je Ennio ovo doživio čak kao prilično veliki izazov što je jasno iz glazbenih rješenja. Šteta da Carpenter nije dao šanse većem broju ovih skladbi kojima definitivno i je mjesto u filmu.

promjena: 04.09.2014. u 08:34:04