The Beatles

Godina:1969
Vrsta:originalni album
Žanr:pop-rock
Prosječna ocjena:4.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Come Together
  2.   Something
  3.   Maxwell's Silver Hammer
  4.   Oh! Darling
  5.   Octopus's Garden
  6.   I Want You (She's So Heavy)
  7.   Here Comes the Sun
  8.   Because
  9.   You Never Give Me Your Money
10.   Sun King
11.   Mean Mr. Mustard
12.   Polythene Pam
13.   She Came in Through the Bathroom Window
14.   Golden Slumbers
15.   Carry That Weight
16.   The End
17.   Her Majesty
korisnik:
recenzirao: 15.11.2014. u 10:53:24

Zadnji album od Beatlesa koji doduše to nije jer je objavljen prije albuma Let It Be. Pjesme za Abbey Road su zato snimljene zadnje.

Unatoč tenzijama između Buba, svi su se okupili da zajedno snime album, te iako je Lennon htio jedno, ispalo je drugo, tj. onako kako je McCartney sa producentom George Martinom htio. Lennon i nije bio baš oduševljen albumom. To naravno nije spriječilo veliki postotak kritičara i fanova da ovaj album prozovu najboljim od Beatlesa. Vrlo dobar album, no meni osobno ne dojmljiv kao neki prethodnici.

Album otvara Lennonova blues-rock stvar „Come Together“ zavodljivog ritma i bas rifa, te melodije koja je na žalost bila ukradena od Chuck BerryeveYou Can't Catch Me“ što je nakon tužbe rezultiralo rezultiralo sudskom nagodbom. Tekst pjesme je inače inspiriran kampanjom Learya za guvernera kalifornije.

Velik doprinos albumu je ovaj put dao i Harrison sa dvije skladbe. Prva je ljubavna balada „Something“ bazirana na pjesmi od James Taylora, te je pobrala odlične kritike. Unatoč tome meni je oduvijek ostavljala dojam pjesme koja stalno teži nečemu boljem, no nikako da to u potpunosti dostigne. Njegova druga i izrazito optimistična skladba „Here Comes the Sun“ svojom nježnom melodijom i razigranim rifovima spada definitivno u neke od najboljih ako ne i najbolju stvar na ovome albumu.

Lennon osim što je malo krao s uvodnom pjesmom je također eksperimentirao i u „Because“ tako da je Beethovenovu Mjesečevu Sonatu“ pustio unatraške i na tome dalje razradio ideju čije završno rješenje sa lebdećim vokalima i nije toliko impresivno, ali je u svakom slučaju zanimljivo.

Zato je njegova treća blues stvar „I Want You (She's So Heavy) jedna od snažnijih na albumu zahvaljujući većem broju snažnih gitarističkih rifova koji nose i vokalnu melodiju, te zajedno čine impresivnu skladbu koja dramatično bilda svoju repetitivnost sa sve jačim zavijanjem moog sintića pred kraj da bi skladba bila naglo prekinuta na 7:47 prema želji samog Lennona. Iako nisam preveliki fan blues-rocka, Lennon je uspio ovu stvar učiniti prilično zaniljivom.

Pozitivno iznenađenje je i iznimno melodična „Octopus's Garden“ koju se baš ne hvali, no meni je vjerojatno najzabavnija skladba na albumu stvorena u suradnji Ringa i Harrisona.

Sam McCartney se baš i nije pretjerano ovaj put iskazao s parodijom na doo-wop u generičnoj „Oh! Darling“, dok je relativno zabavnu „Maxwell's Silver Hammer“ sam Lennon proglasio 'glazbom za bakice' i nije gajio simpatije prema njoj, tim više što je ostatku benda smetalo da su čak tri dana izdvojili da snime tu pjesmu jer je McCartney htio da sve ispadne kako treba. Ta naizgled simpatična skladbica ima u pravilu za temu gospodina Maxwella koji ubija ljude sa čekićem. Zanimljivo!

Na kraju albuma pojavljuje se jedan mali glazbeni čušpajz koju otvara McCartneyeva „You Never Give Me Your Money“ sa svojom malom izrazito kreativnom i dojmljivom klavirskom melodijom koja prerasta u refren koji doslovno odvede slušatelja u sasvim drugačiji i razigrani zvuk. Ostatak tog čušpajza su skladbice u trajanju od jedne do dvije minute i sam Lennon je taj dio albuma nazvao 'otpadom koji i nisu prave pjesme, već samo male glazbene skice nabacane na kup'. Ima u tome puno istine, no i te male skice donekle prikazuju neopterećenu stranu Beatlesa i njihov manjak želje da dave ičim predugačkim kada je dosta dati mali supstrat glazbenih ideja. Meni osobno najdraži dio tog 'Medleya' je „Carry That Weight“ gdje miks prijašnje melodije iz „You Never Give Me Your Money“ bolje funkcionira sa odličnim malim gotovo zborskim refrenom. Ako ništa drugo, upravo u tom medleyu dolaze do izražaja njihovi skladateljski i izvođački talenti, bilo da se radi sanjivosti jedne „Sun King“ ili esenciji skladateljskog vrckavog talenta u „Mean Mr. Mustard“ koju je skladao Lennon, te ju pritom prozvao i smećem (ko i većinu ovog albuma). Medley zatvara pravi mali nabrijani ritmični i gitaristički slatkiš „The End“.

Glazbeno pomalo kakofoničan i neuravnotežen album s miksom vrlo dobrih i katkada više zanimljivih nego dobrih trenutaka prikazuje Beatlese još jednom kako glazbeno napreduju i igraju se s mogućnostima kao i uvijek do tada. Unatoč svemu, nekako mi na ovome albumu fali kohezije, pa čak i snažnijih glazbenih rješenja. Razlog zbog kojeg ovaj u pravilu vrlo dobar album prozivaju često i njihovim najboljim mi nije pretjerano jasan, a iskreno, niti me zanima. Radi se u svakom slučaju o albumu kojega se zasigurno isplati slušati jer prikazuje i nadalje Beatlese u jednom od njihovih najboljih izdanja.

Zadnji album od Beatlesa koji doduše to nije jer je objavljen prije albuma Let It Be. Pjesme za Abbey Road su zato snimljene zadnje.

Unatoč tenzijama između Buba, svi su se okupili da zajedno snime album, te iako je Lennon htio jedno, ispalo je drugo, tj. onako kako je McCartney sa producentom George Martinom htio. Lennon i nije bio baš oduševljen albumom. To naravno nije spriječilo veliki postotak kritičara i fanova da ovaj album prozovu najboljim od Beatlesa. Vrlo dobar album, no meni osobno ne dojmljiv kao neki prethodnici.

Album otvara Lennonova blues-rock stvar „Come Together“ zavodljivog ritma i bas rifa, te melodije koja je na žalost bila ukradena od Chuck BerryeveYou Can't Catch Me“ što je nakon tužbe rezultiralo rezultiralo sudskom nagodbom. Tekst pjesme je inače inspiriran kampanjom Learya za guvernera kalifornije.

Velik doprinos albumu je ovaj put dao i Harrison sa dvije skladbe. Prva je ljubavna balada „Something“ bazirana na pjesmi od James Taylora, te je pobrala odlične kritike. Unatoč tome meni je oduvijek ostavljala dojam pjesme koja stalno teži nečemu boljem, no nikako da to u potpunosti dostigne. Njegova druga i izrazito optimistična skladba „Here Comes the Sun“ svojom nježnom melodijom i razigranim rifovima spada definitivno u neke od najboljih ako ne i najbolju stvar na ovome albumu.

Lennon osim što je malo krao s uvodnom pjesmom je također eksperimentirao i u „Because“ tako da je Beethovenovu Mjesečevu Sonatu“ pustio unatraške i na tome dalje razradio ideju čije završno rješenje sa lebdećim vokalima i nije toliko impresivno, ali je u svakom slučaju zanimljivo.

Zato je njegova treća blues stvar „I Want You (She's So Heavy) jedna od snažnijih na albumu zahvaljujući većem broju snažnih gitarističkih rifova koji nose i vokalnu melodiju, te zajedno čine impresivnu skladbu koja dramatično bilda svoju repetitivnost sa sve jačim zavijanjem moog sintića pred kraj da bi skladba bila naglo prekinuta na 7:47 prema želji samog Lennona. Iako nisam preveliki fan blues-rocka, Lennon je uspio ovu stvar učiniti prilično zaniljivom.

Pozitivno iznenađenje je i iznimno melodična „Octopus's Garden“ koju se baš ne hvali, no meni je vjerojatno najzabavnija skladba na albumu stvorena u suradnji Ringa i Harrisona.

Sam McCartney se baš i nije pretjerano ovaj put iskazao s parodijom na doo-wop u generičnoj „Oh! Darling“, dok je relativno zabavnu „Maxwell's Silver Hammer“ sam Lennon proglasio 'glazbom za bakice' i nije gajio simpatije prema njoj, tim više što je ostatku benda smetalo da su čak tri dana izdvojili da snime tu pjesmu jer je McCartney htio da sve ispadne kako treba. Ta naizgled simpatična skladbica ima u pravilu za temu gospodina Maxwella koji ubija ljude sa čekićem. Zanimljivo!

Na kraju albuma pojavljuje se jedan mali glazbeni čušpajz koju otvara McCartneyeva „You Never Give Me Your Money“ sa svojom malom izrazito kreativnom i dojmljivom klavirskom melodijom koja prerasta u refren koji doslovno odvede slušatelja u sasvim drugačiji i razigrani zvuk. Ostatak tog čušpajza su skladbice u trajanju od jedne do dvije minute i sam Lennon je taj dio albuma nazvao 'otpadom koji i nisu prave pjesme, već samo male glazbene skice nabacane na kup'. Ima u tome puno istine, no i te male skice donekle prikazuju neopterećenu stranu Beatlesa i njihov manjak želje da dave ičim predugačkim kada je dosta dati mali supstrat glazbenih ideja. Meni osobno najdraži dio tog 'Medleya' je „Carry That Weight“ gdje miks prijašnje melodije iz „You Never Give Me Your Money“ bolje funkcionira sa odličnim malim gotovo zborskim refrenom. Ako ništa drugo, upravo u tom medleyu dolaze do izražaja njihovi skladateljski i izvođački talenti, bilo da se radi sanjivosti jedne „Sun King“ ili esenciji skladateljskog vrckavog talenta u „Mean Mr. Mustard“ koju je skladao Lennon, te ju pritom prozvao i smećem (ko i većinu ovog albuma). Medley zatvara pravi mali nabrijani ritmični i gitaristički slatkiš „The End“.

Glazbeno pomalo kakofoničan i neuravnotežen album s miksom vrlo dobrih i katkada više zanimljivih nego dobrih trenutaka prikazuje Beatlese još jednom kako glazbeno napreduju i igraju se s mogućnostima kao i uvijek do tada. Unatoč svemu, nekako mi na ovome albumu fali kohezije, pa čak i snažnijih glazbenih rješenja. Razlog zbog kojeg ovaj u pravilu vrlo dobar album prozivaju često i njihovim najboljim mi nije pretjerano jasan, a iskreno, niti me zanima. Radi se u svakom slučaju o albumu kojega se zasigurno isplati slušati jer prikazuje i nadalje Beatlese u jednom od njihovih najboljih izdanja.