Elton John

Godina:1971
Vrsta:originalni album
Žanr:pop-rock, simfonijski rock
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Tiny Dancer
  2.   Levon
  3.   Razor Face
  4.   Madman Across the Water
  5.   Indian Sunset
  6.   Holiday Inn
  7.   Rotten Peaches
  8.   All the Nasties
  9.   Goodbye
korisnik:
recenzirao: 29.07.2013. u 13:15:37

Ako se uračuna 1 soundtrack i 1 live album, ovo je Eltonov šesti album u 3 godine, tj. to je nešto što je u današnje vrijeme nezamislivo za bilo koga kada se silno kalkulira s datumima objave i postizanjem maksimalne zarade. Unatoč toj hiperaktivnosti, svaki album je bio priča za sebe, pa je i ovaj album ušao u povijest kao jedan od Eltonovih najbitnijih i najboljih, iako nije za vrijeme objave imao tolikog uspjeha u Britaniji koliko u SAD-u gdje je ušao u top 10 i gdje su 2, već kultna klasika do danas „Tiny Dancer“ i „Levon“, postala tada omanji hitovi.

Album je miks između simfoničnog pop-rocka sa štihom gospela i countrya. Uvijek sam se pitao kako bi bilo da je ovo bio dupli album sa više pjesama u ovom stilu jer smatram da bi to bilo pravo remek djelo.

Elton ovdje dalje nastavlja stvarati glazbu na način kao i na svoja 2 prethodna studijska albuma, a to je da radi glazbu kakvu nitko nije radio niti prije, niti poslije njega i to na način da se u tekstovima pričaju razne, gotovo filmske priče, koje kao podlogu imaju kompleksne melodije i odlične orkestralne aranžmane Paul Buckmastera. Sve to stvara jedan poseban ugođaj koji niti sam Elton ne bi bio u stanju replicirati danas.

Najpoznatija pjesma na albumu je definitivno „Tiny Dancer“ čiji je tekst po nekim teorijama Bernie Taupin napisao za svoju ženu Maxine koja je i bila plesačica, a po nekim drugim pričama pjesma nije uopće vezana za Maxine već za cure u Kaliforniji koje su tamo imali prilike vidjeti Elton i Taupin prilikom dolaska u SAD. Elton je skladao na taj tekst nježnu skladbu koja mu je postala standard na koncertima do dan danas. Pjesma je ponovno zaživjela i postala poznata široj masi prije par godina zbog scene u filmu „Almost Famous“.  

Drugi singl „Levon“ je bila posvećena Levon Helmu, članu grupe „The Band“ koja je očito bila omiljena grupa Taupinu u to vrijeme.

Naslovna stvar, mračna i dramatična „Madman Across the Water“ je također postala klasik do danas iako nije nikada bila pretjerano eksponirana, no pjesmu odlikuje to što je vjerojatno jedna od najkompleksnijih u Eltonovoj karijeri što se same konstrukcije melodije tiče, pa samim time je i jedna od najunikatnijih pjesama. Uvodni rif na koji se kasnije nadograđuje neurotična orkestracija samo pojačavaju mračan i donekle morbidan ugođaj ovog remek djela. Kada kažem da nitko nije radio takvu glazbu osim Eltona, prvenstveno mislim ovdje na takve pjesme. Pošto je tekst pjesme napisan u vrijeme afere Watergate, mnogi su pretpostavljali da se u pjesmi referira na predsjednika Nixona što je sam Taupin negirao, no nikada nije dao pravo objašnjenje teksta.

Još jedan od najvećih aduta na ovome albumu je otužna i također nestereotipna „Indian Sunset“ koja priča priču o zamalo, pa istrebljenom sjevernoameričkom indijancu od strane bijelog čovjeka, te iako se u tekstu nalazi par povijesno netočnih podataka, Bernie je svejedno opisao pjesničkom slobodom svu tragediju tog dijela povijesti. Na početku pjesme se može čuti samo Eltonov vokal što tada prelazi u orkestralni dio i jednu sasvim novu melodiju. Izvedeno s puno emocija i odličnih glazbenih rješenja, priča završava dramatičnim i otužnim stihom „...and peace to this young warrior comes with a bullet hole“. Pjesma je široj javnosti poznata u izmasakriranoj verziji od Eminema u „Ghetto Gospel“ izmiksanom uz 2Pac-ovo repanje.

Aduti su još i „Holiday Inn“ u kojoj ponajviše dolazi do izražaja virtuozno sviranje mandoline od Davey Johnstonea, te gospel stvar „All the Nasties“ u kojemu pak posebno impresionira zbor.

Elton se kao rijetko tko toliko hiperaktivno i na sebi svojstven način izražavao kroz glazbu i uvijek istraživao nešto novo i pomicao granice. Moglo bi se reći da ovaj album zatvara jedno razdoblje u kojemu je Elton bio više orijentiran na netipično istraživanje glazbe kao umjetnosti, pa tako vjerojatno i samoga sebe, a prava Eltonomanija i planetarni uspjeh će početi tek sa idućim albumom i Elton će nastaviti izbacivati odlične uratke kao od šale i u idućih par godina postati sinonim skladateljskog genijalca. Iako je na ovom albumu i dalje prisutan njegov iznimno mlad vokal koji je u stanju dosezati velike visine, tu već ipak zvuči malo sofisticiranije i manje nazalno nego u nekim pjesmama na prijašnjim albumima. Također, pretežni miks aranžmana od odličnog Eltonovog sviranja klavira usklađenog sa orkestrom ovdje dobiva jednu sasvim posebnu i neponovljivu dimenziju.

Ako se uračuna 1 soundtrack i 1 live album, ovo je Eltonov šesti album u 3 godine, tj. to je nešto što je u današnje vrijeme nezamislivo za bilo koga kada se silno kalkulira s datumima objave i postizanjem maksimalne zarade. Unatoč toj hiperaktivnosti, svaki album je bio priča za sebe, pa je i ovaj album ušao u povijest kao jedan od Eltonovih najbitnijih i najboljih, iako nije za vrijeme objave imao tolikog uspjeha u Britaniji koliko u SAD-u gdje je ušao u top 10 i gdje su 2, već kultna klasika do danas „Tiny Dancer“ i „Levon“, postala tada omanji hitovi.

Album je miks između simfoničnog pop-rocka sa štihom gospela i countrya. Uvijek sam se pitao kako bi bilo da je ovo bio dupli album sa više pjesama u ovom stilu jer smatram da bi to bilo pravo remek djelo.

Elton ovdje dalje nastavlja stvarati glazbu na način kao i na svoja 2 prethodna studijska albuma, a to je da radi glazbu kakvu nitko nije radio niti prije, niti poslije njega i to na način da se u tekstovima pričaju razne, gotovo filmske priče, koje kao podlogu imaju kompleksne melodije i odlične orkestralne aranžmane Paul Buckmastera. Sve to stvara jedan poseban ugođaj koji niti sam Elton ne bi bio u stanju replicirati danas.

Najpoznatija pjesma na albumu je definitivno „Tiny Dancer“ čiji je tekst po nekim teorijama Bernie Taupin napisao za svoju ženu Maxine koja je i bila plesačica, a po nekim drugim pričama pjesma nije uopće vezana za Maxine već za cure u Kaliforniji koje su tamo imali prilike vidjeti Elton i Taupin prilikom dolaska u SAD. Elton je skladao na taj tekst nježnu skladbu koja mu je postala standard na koncertima do dan danas. Pjesma je ponovno zaživjela i postala poznata široj masi prije par godina zbog scene u filmu „Almost Famous“.  

Drugi singl „Levon“ je bila posvećena Levon Helmu, članu grupe „The Band“ koja je očito bila omiljena grupa Taupinu u to vrijeme.

Naslovna stvar, mračna i dramatična „Madman Across the Water“ je također postala klasik do danas iako nije nikada bila pretjerano eksponirana, no pjesmu odlikuje to što je vjerojatno jedna od najkompleksnijih u Eltonovoj karijeri što se same konstrukcije melodije tiče, pa samim time je i jedna od najunikatnijih pjesama. Uvodni rif na koji se kasnije nadograđuje neurotična orkestracija samo pojačavaju mračan i donekle morbidan ugođaj ovog remek djela. Kada kažem da nitko nije radio takvu glazbu osim Eltona, prvenstveno mislim ovdje na takve pjesme. Pošto je tekst pjesme napisan u vrijeme afere Watergate, mnogi su pretpostavljali da se u pjesmi referira na predsjednika Nixona što je sam Taupin negirao, no nikada nije dao pravo objašnjenje teksta.

Još jedan od najvećih aduta na ovome albumu je otužna i također nestereotipna „Indian Sunset“ koja priča priču o zamalo, pa istrebljenom sjevernoameričkom indijancu od strane bijelog čovjeka, te iako se u tekstu nalazi par povijesno netočnih podataka, Bernie je svejedno opisao pjesničkom slobodom svu tragediju tog dijela povijesti. Na početku pjesme se može čuti samo Eltonov vokal što tada prelazi u orkestralni dio i jednu sasvim novu melodiju. Izvedeno s puno emocija i odličnih glazbenih rješenja, priča završava dramatičnim i otužnim stihom „...and peace to this young warrior comes with a bullet hole“. Pjesma je široj javnosti poznata u izmasakriranoj verziji od Eminema u „Ghetto Gospel“ izmiksanom uz 2Pac-ovo repanje.

Aduti su još i „Holiday Inn“ u kojoj ponajviše dolazi do izražaja virtuozno sviranje mandoline od Davey Johnstonea, te gospel stvar „All the Nasties“ u kojemu pak posebno impresionira zbor.

Elton se kao rijetko tko toliko hiperaktivno i na sebi svojstven način izražavao kroz glazbu i uvijek istraživao nešto novo i pomicao granice. Moglo bi se reći da ovaj album zatvara jedno razdoblje u kojemu je Elton bio više orijentiran na netipično istraživanje glazbe kao umjetnosti, pa tako vjerojatno i samoga sebe, a prava Eltonomanija i planetarni uspjeh će početi tek sa idućim albumom i Elton će nastaviti izbacivati odlične uratke kao od šale i u idućih par godina postati sinonim skladateljskog genijalca. Iako je na ovom albumu i dalje prisutan njegov iznimno mlad vokal koji je u stanju dosezati velike visine, tu već ipak zvuči malo sofisticiranije i manje nazalno nego u nekim pjesmama na prijašnjim albumima. Također, pretežni miks aranžmana od odličnog Eltonovog sviranja klavira usklađenog sa orkestrom ovdje dobiva jednu sasvim posebnu i neponovljivu dimenziju.

promjena: 18.08.2013. u 19:27:16