Hans Zimmer

Godina:2013
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:3.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Look to the Stars
  2.   Oil Rig
  3.   Sent Here for a Reason
  4.   DNA
  5.   Goodbye My Son
  6.   If You Love These People
  7.   Krypton's Last
  8.   Terraforming
  9.   Tornado
10.   You Die or I Do
11.   Launch
12.   Ignition
13.   I Will Find Him
14.   This Is Clark Kent
15.   I Have So Many Questions
16.   Flight
17.   What Are You Going to Do When You Are Not Saving the World?
18.   Man of Steel (Hans' Original Sketchbook)
19.   Are You Listening, Clark?
20.   General Zod
21.   You Led Us Here
22.   This Is Madness!
23.   Earth
24.   Arcade
korisnik:
recenzirao: 20.09.2015. u 20:49:17

Moram priznati da mi se Snyderov Superman dopao čak više od originalnih Superman filmova koji su svoju čar bazirali na duhu jednog drugog vremena. Svidjelo se to nama ili ne, no Snyder je doveo revitaliziranog Supermana koji je i dalje više nego očito bio onaj stari Superman, samo u malo 'uvjerljivijoj' priči i ozbiljnijoj glumi prikladnijoj 21.-om stoljeću. I hvala bogu nema više onih pamučnih tajica bebi plave i crvene boje. Iako me se nije skoro, pa nimalo dojmio Snyderov 300 film, a još manje glazbeno plagiranje i isprazno igranje sa zvučnim efektima Tyler Batesa, Man of Steel je ipak unatoč prekomjernoj dozi akcije ostao u mnogim stvarima umjeren i radnjom pomno osmišljen.

Takav Superman definitivno ne bi mogao tako dobro uskladiti glazbeni pristup John Williamsa u sebe. I zato je pozvan Hans Zimmer koji ne da je dobra odluka, već i jedina pravilna odluka. Nisam rekao najbolja odluka, već pravilna odluka, a tome je tako zato što je Hans Zimmer uistinu postao kralj glazbe za holivudske blockbustere zadnjih godina. Hans je komercijalan, te kroz godine slijedi trendove koje profesionalnije replicira od vjerojatno bilo koga drugoga. To ga ne čini prekomjernim genijalcem, ali ga čini genijalnim u njegovu poslu i više nego prikladnim za ovakve filmove.

Preslušavajući soundtrack očito je da mu nije bilo nakraj pameti replicirati zvuk John Williamsa, no nije nikada niti pokušavao replicirati ikoga, već je slijedio uvijek ne samo sebe, već i ono što je u trendu. Da, Hans je moderan, glazbeno agresivan, a katkada i suptilan, te glazbene realizacije dosežu neviđene dramatične visine. Njegova glavna Superman tema se vjerojatno najbolje izrazila u „What are You Going to Do When You are Not Saving the World?“ stvari koja je žestoka, moćna, poletna, glazbenom temom ne pretjerano definirana, no opet karakterna i dojmljiva. Naravno, usporedba s originalnom temom je skoro, pa nemoguća, te iako bi se moglo reći da je svaka dobra na svoj način, Williamsova ipak ostaje bolje u uhu na duže staze i ima daleko više glazbenih motiva u sebi, te je stoga ipak za pokoji bod iznad ove teme.

No, što se ostatka soundtracka tiče, moglo bi se reći da se Williams i Zimmer na sasvim drugačije načine nose s rješavanjem problema, te da niti jedan od njih ne zadovoljava u potpunosti. Dok je John Williams preko svih granica dosadan i naporan sa svojim demode 'mickey mousing' načinom skladanja, dotle Zimmer odlazi u ono što je danas svima poznato kao 'epic music'. Drugim riječima, svatko je u svom dobu odlučio zapasti u prihvatljivi treš jer ruku na srce, sva epic glazba zvuči identično 'epski' i rezultira jedno te istim dramatičnim i moćnim dojmovima iliti drugim riječima, 'epskim' zvukovima koji prije svega imaju namjeru razbuktati se svom silinom punoće zvuka i drame preko svih granica, te očarati prosječnog slušatelja koji će na svu tu standardnu šablonu reći „Wow“. To u svom ne baš pozitivnom smislu najviše dolazi do izražaja u „If You Love These People“ koja je predstavnik svih tih klišeja. To ju ne čini lošom, samo ju ne čini ničim posebnim. Sve to naravno ne znači da Hans nije u tome bolji vjerojatno od većine kako je možda i Williams bio svojedobno u mickey mousingu bolji od većine, no svejedno i dalje naporan za samostalno slušanje.

Zimmer je ipak možda mrvu više originalnijih ideja uveo u desetminutnoj dramatičnoj „Terraforming“ skladbi koja bi se bez sumnje mogla nazvati dramatičnom okosnicom ovog albuma. Pitam se da li je slučajnost što uvodna ritam sekcija podsjeća pomalo na uvod u Williamsovu temu Supermana. Violine koje daju snažni ritam, trube, zbor, te bubnjevi stvaraju moćni zvuk. U stvari, meni osobno ništa posebno, no dobro odrađeno i funkcionira. Da, bitno je napomenuti da je čak 15 bubnjara sudjelovalo pri sviranju što jasno daje do znanja da se htjelo dramu pogurati preko svih granica.

Od tenzijskih i melankoličnih, no neupečatljivih stvari tipičnih za Zimmera kao što je „Sent Here for a Reason“, pa do onih žešćih, Zimmer nije baš pružio puno smislenih glazbenih rješenja koje bi funkcionirale za samostalno slušanje, no što se dojma tiče, prilično je dobro ulovio smisao filma i njegovu esenciju najviše izrazio sa 4 tona koja se čuju u različitim oblicima kroz soundtrack, a dolaze do izražaja na samom uvodu stvari „Flight“. Ta 4 tona kao da imitiraju motor koji se sprema pojuriti svom silinom i to je ta uspješna asocijacija na superbrzog i supersnažnog čovjeka i to je vjerojatno taj presudni motiv na soundtracku koji daje cijeloj priči taj dodatni karakter bez kojega bi se ovaj soundtrack možda čak i urušio pod težinom generičnih epskozvučnih trešarija.

Hans je pametan i talentiran, zna što radi, zna što ljudi i režiseri očekuju i vole. Neće nikoga razočarati i zna posao odraditi profesionalno i to bez da bude pretjerano originalan ili da stvara glazbu koja bi bila idealna za samostalno slušanje. No, uspjeti će naći tu neku malu crtu, ton ili motiv koji će priču kasnije povezivati u cjelinu kroz gomilu već standardiziranih glazbenih rješenja i to je njegova vrlina. Doduše, čini se da je Hansov pristup svakom filmu prilično sličan i tu je puno klišeja koji bi jednostavno pasali u svaki blockbuster za koji je do sada stvarao glazbu. Puno efekata, drame, bubnjeva, intenzivne punoće i krešenda služi da nezahtjevnog slušatelja instantno očara, no stječem dojam da u slučaju da je Hans malo manje talentiran, da ne bi ovdje zvučao puno bolje niti od Tyler Batesa koji je mimo jeftinih i dramatičnih zvučnih efekata bio jedino dobar u filmu 300 kada je besramno plagirao sve što se dalo plagirati.

Da je ovaj soundtrack mogao biti daleko bolji i sa glazbenim rješenjima koja bi sadržavala više supstance, mogao je, no da bi itko drugi osim Zimmera napravio prikladniju glazbu za ovog Supermana, to još više sumnjam. Unutar filma funkcionira prilično dobro. Van filma, unatoč donekle zanimljivoj temi, dolazi do izražaja standardizirani komercijalni blockbuster pristup koji za samostalno slušanje ne funkcionira pretjerano dobro i niti nudi previše novoga. Nakon prvotne očaranosti svom dinamikom Hansove glazbe, često kasnije postaje jasno da tu nema onog X-faktora koji bi slušatelja privukao da ponovno preslušava takav album.

Kada se sve zbroji i oduzme, može se reći da je ovo i više nego funkcionalan soundtrack koji prije svega fascinira masivnošću zvuka. Unatoč nekim manama, Man of Steel je jedan od boljih Zimmerovih soundtracka sa solidno razrađenim idejama, te ima podosta više karaktera od recimo glazbe koju je stvorio za Batmana.

Moram priznati da mi se Snyderov Superman dopao čak više od originalnih Superman filmova koji su svoju čar bazirali na duhu jednog drugog vremena. Svidjelo se to nama ili ne, no Snyder je doveo revitaliziranog Supermana koji je i dalje više nego očito bio onaj stari Superman, samo u malo 'uvjerljivijoj' priči i ozbiljnijoj glumi prikladnijoj 21.-om stoljeću. I hvala bogu nema više onih pamučnih tajica bebi plave i crvene boje. Iako me se nije skoro, pa nimalo dojmio Snyderov 300 film, a još manje glazbeno plagiranje i isprazno igranje sa zvučnim efektima Tyler Batesa, Man of Steel je ipak unatoč prekomjernoj dozi akcije ostao u mnogim stvarima umjeren i radnjom pomno osmišljen.

Takav Superman definitivno ne bi mogao tako dobro uskladiti glazbeni pristup John Williamsa u sebe. I zato je pozvan Hans Zimmer koji ne da je dobra odluka, već i jedina pravilna odluka. Nisam rekao najbolja odluka, već pravilna odluka, a tome je tako zato što je Hans Zimmer uistinu postao kralj glazbe za holivudske blockbustere zadnjih godina. Hans je komercijalan, te kroz godine slijedi trendove koje profesionalnije replicira od vjerojatno bilo koga drugoga. To ga ne čini prekomjernim genijalcem, ali ga čini genijalnim u njegovu poslu i više nego prikladnim za ovakve filmove.

Preslušavajući soundtrack očito je da mu nije bilo nakraj pameti replicirati zvuk John Williamsa, no nije nikada niti pokušavao replicirati ikoga, već je slijedio uvijek ne samo sebe, već i ono što je u trendu. Da, Hans je moderan, glazbeno agresivan, a katkada i suptilan, te glazbene realizacije dosežu neviđene dramatične visine. Njegova glavna Superman tema se vjerojatno najbolje izrazila u „What are You Going to Do When You are Not Saving the World?“ stvari koja je žestoka, moćna, poletna, glazbenom temom ne pretjerano definirana, no opet karakterna i dojmljiva. Naravno, usporedba s originalnom temom je skoro, pa nemoguća, te iako bi se moglo reći da je svaka dobra na svoj način, Williamsova ipak ostaje bolje u uhu na duže staze i ima daleko više glazbenih motiva u sebi, te je stoga ipak za pokoji bod iznad ove teme.

No, što se ostatka soundtracka tiče, moglo bi se reći da se Williams i Zimmer na sasvim drugačije načine nose s rješavanjem problema, te da niti jedan od njih ne zadovoljava u potpunosti. Dok je John Williams preko svih granica dosadan i naporan sa svojim demode 'mickey mousing' načinom skladanja, dotle Zimmer odlazi u ono što je danas svima poznato kao 'epic music'. Drugim riječima, svatko je u svom dobu odlučio zapasti u prihvatljivi treš jer ruku na srce, sva epic glazba zvuči identično 'epski' i rezultira jedno te istim dramatičnim i moćnim dojmovima iliti drugim riječima, 'epskim' zvukovima koji prije svega imaju namjeru razbuktati se svom silinom punoće zvuka i drame preko svih granica, te očarati prosječnog slušatelja koji će na svu tu standardnu šablonu reći „Wow“. To u svom ne baš pozitivnom smislu najviše dolazi do izražaja u „If You Love These People“ koja je predstavnik svih tih klišeja. To ju ne čini lošom, samo ju ne čini ničim posebnim. Sve to naravno ne znači da Hans nije u tome bolji vjerojatno od većine kako je možda i Williams bio svojedobno u mickey mousingu bolji od većine, no svejedno i dalje naporan za samostalno slušanje.

Zimmer je ipak možda mrvu više originalnijih ideja uveo u desetminutnoj dramatičnoj „Terraforming“ skladbi koja bi se bez sumnje mogla nazvati dramatičnom okosnicom ovog albuma. Pitam se da li je slučajnost što uvodna ritam sekcija podsjeća pomalo na uvod u Williamsovu temu Supermana. Violine koje daju snažni ritam, trube, zbor, te bubnjevi stvaraju moćni zvuk. U stvari, meni osobno ništa posebno, no dobro odrađeno i funkcionira. Da, bitno je napomenuti da je čak 15 bubnjara sudjelovalo pri sviranju što jasno daje do znanja da se htjelo dramu pogurati preko svih granica.

Od tenzijskih i melankoličnih, no neupečatljivih stvari tipičnih za Zimmera kao što je „Sent Here for a Reason“, pa do onih žešćih, Zimmer nije baš pružio puno smislenih glazbenih rješenja koje bi funkcionirale za samostalno slušanje, no što se dojma tiče, prilično je dobro ulovio smisao filma i njegovu esenciju najviše izrazio sa 4 tona koja se čuju u različitim oblicima kroz soundtrack, a dolaze do izražaja na samom uvodu stvari „Flight“. Ta 4 tona kao da imitiraju motor koji se sprema pojuriti svom silinom i to je ta uspješna asocijacija na superbrzog i supersnažnog čovjeka i to je vjerojatno taj presudni motiv na soundtracku koji daje cijeloj priči taj dodatni karakter bez kojega bi se ovaj soundtrack možda čak i urušio pod težinom generičnih epskozvučnih trešarija.

Hans je pametan i talentiran, zna što radi, zna što ljudi i režiseri očekuju i vole. Neće nikoga razočarati i zna posao odraditi profesionalno i to bez da bude pretjerano originalan ili da stvara glazbu koja bi bila idealna za samostalno slušanje. No, uspjeti će naći tu neku malu crtu, ton ili motiv koji će priču kasnije povezivati u cjelinu kroz gomilu već standardiziranih glazbenih rješenja i to je njegova vrlina. Doduše, čini se da je Hansov pristup svakom filmu prilično sličan i tu je puno klišeja koji bi jednostavno pasali u svaki blockbuster za koji je do sada stvarao glazbu. Puno efekata, drame, bubnjeva, intenzivne punoće i krešenda služi da nezahtjevnog slušatelja instantno očara, no stječem dojam da u slučaju da je Hans malo manje talentiran, da ne bi ovdje zvučao puno bolje niti od Tyler Batesa koji je mimo jeftinih i dramatičnih zvučnih efekata bio jedino dobar u filmu 300 kada je besramno plagirao sve što se dalo plagirati.

Da je ovaj soundtrack mogao biti daleko bolji i sa glazbenim rješenjima koja bi sadržavala više supstance, mogao je, no da bi itko drugi osim Zimmera napravio prikladniju glazbu za ovog Supermana, to još više sumnjam. Unutar filma funkcionira prilično dobro. Van filma, unatoč donekle zanimljivoj temi, dolazi do izražaja standardizirani komercijalni blockbuster pristup koji za samostalno slušanje ne funkcionira pretjerano dobro i niti nudi previše novoga. Nakon prvotne očaranosti svom dinamikom Hansove glazbe, često kasnije postaje jasno da tu nema onog X-faktora koji bi slušatelja privukao da ponovno preslušava takav album.

Kada se sve zbroji i oduzme, može se reći da je ovo i više nego funkcionalan soundtrack koji prije svega fascinira masivnošću zvuka. Unatoč nekim manama, Man of Steel je jedan od boljih Zimmerovih soundtracka sa solidno razrađenim idejama, te ima podosta više karaktera od recimo glazbe koju je stvorio za Batmana.

promjena: 10.10.2015. u 22:48:13