Hans Zimmer

Godina:1995
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:2.00

POPIS PJESAMA:

  1.   Mutiny
  2.   Alabama
  3.   Little Ducks
  4.   1SQ
  5.   Roll Tide (Includes Hymn 'Eternal Father Strong To Save')
korisnik:
recenzirao: 27.09.2015. u 17:36:23

Hans Zimmer je netko tko u stopu slijedi ne samo najkomercijalnije trendove za najkomercijalnije holivudske filmove, već ih samim time tu i tamo unaprijeđuje kao što je slučaj i sa ovim soundtrackom. Moglo bi se reći da je Hans pravi maher u tehničkim aspektima napretka, pogotovo što se ovdje tiče miksanja orkestralne, zborske i sintetičke glazbe. Tipična karakteristika za Nijemce koji su što se tehnike tiče maheri, pa čini se da niti glazba nije iznimka.... pa taman da Zimmer i nije u stvari Nijemac.

Doduše, ovo nije Zimmer kakvog znamo danas, već Zimmer koji je bio prikladan 1990-ima.  Kako uopće uglazbiti ratnu dramu koja se odvija u podmornici i pretežno se svodi na probleme između dva glavna lika? Ne bi takav američki patriotski soundtrack bio potpun bez puhačkih sekcija koje tu i tamo aludiraju na Aaron Coplanda koji je osmislio američki zvuk.

Iako se tu nalazi samo 5 stvari, dvije traju čak oko 20 minuta, pa imamo nešto poput malih simfonija. Uvodna 9-minutna „Mutiny“ je nešto poput umjerene pripreme za nastavak. Na trenutke pomalo podsjeća i na genijalnu glazbu koju je godinu dana ranije Hans stvorio za The Lion King, no dok je na tom soundtracku glazba bila iznimno melodična, romantizirana i dojmljiva, a opet mračna i sjetna, ovdje je krajnje hladna, suzdržana i distancirana, te unatoč pretjeranoj drami katkad, nema nikada potrebu da se približi slušatelju i pruži mu neki ljudski trenutak.

Naredna 24-minutna, te samim time i najdulja stvar na albumu „Alabama“ prelazi iz jezovitih u dramatične segmente preko orkestralnih i synth rješenja, te ponegdje otužnih i mračnih zbornih dijelova i samim preslušavanjem jasno je da ima savršenu funkciju u filmu, no van njega djeluje više poput hladne i neupečatljive podloge. Negdje oko sedme minute dolazi jedna varijacija na glavnu temu, no brzo utihne. U globalu se može reći da je ovaj komad poslužio kao prikaz onih dijelova gdje prevladava tenzija u scenama i kao takav možda ima najmanje smislenu funkciju za samostalno slušanje.

Dvominuta zborska „Little Ducks“ na sredini soundtracka je u stvari pjesma koja i završava soundtrack i jedan od svijetlijih trenutaka koji razbija monotoniju ostatka. I naravno, ne radi se o Hansovoj skladbi, već o staroj mornarskoj himni „Eternal Father, Strong to Save“ iz 1860. čiji je autor William Whiting

U narednoj najduljoj „1SQ“ se možda otišlo mrvu više u akcijske vode da donekle posluži kao protuteža više tenzijskoj „Alabama“ stvari, no u pravilu sve je to jedno te isto. U završnoj „Roll Tide“ do izražaja dolazi glavna tema u punom sjaju gdje dominiraju trube praćene uz snažni ritam koji slijedi mračno-sjetni zbor. Čak niti takav trenutak koliko god da je tematski smislen, nije svejedno baš očaravajući.

Nekako se stječe dojam da se kroz cijeli presjek ovog soundtracka jako malo toga dogodilo.

No, da li je u redu previše zamjerati nekoj glazbi samo zato što van filma nema pretjeranu ulogu? Činjenica je da je ovo također glazba koju u filmu nećete primijetiti jer će biti savršeno usklađena s trenucima tenzije i drame. Samim time, moglo bi se reći da Hans nije u stvari bio nimalo inovativan u suštinskom smislu, koliko u tehničkom da stvori na neki način orkestralnu, a opet sintetičku i bezdušnu glazbu. Ono što je Hansova vrlina jest da je profesionalan i kompetentan preko svih granica i zna do u najmanji detalj pratiti svaku scenu na najprikladniji način. I dalje ostaje činjenica da bi netko drugi za razliku od njega stvorio glazbu koja bi bila impresivna i samome uhu umjesto da bude samo prikladna i štura filmska pratnja. To je i problem ovakvih soundtrackova da u pravilu ne predstavljaju puno više od praznog hoda i toliko su inkorporirani u film da van njega prestaju skoro, pa išta predstavljati. Pošto ipak smatram da odlična filmska glazba može i treba funkcionirati i pri slušanju van filma, smatram da je ovo netko drugi mogao i bolje izvesti. Svaka čast Hansu na profesionalnosti, ali malo više boje, smislenih tema i karaktera ne bi ubilo hladnu i mehaničku tematiku filma, pa bi i sam soundtrack bolje funkcionirao.

Najveći problem ovog soundtracka, što mu drastično spušta ocjenu, je taj da unatoč očitoj kvaliteti ima također i snažnu moć da slušatelja odvrati od toga da ga više ikada presluša jer audio iskustvo je daleko više naporno nego zabavno.

Hans Zimmer je netko tko u stopu slijedi ne samo najkomercijalnije trendove za najkomercijalnije holivudske filmove, već ih samim time tu i tamo unaprijeđuje kao što je slučaj i sa ovim soundtrackom. Moglo bi se reći da je Hans pravi maher u tehničkim aspektima napretka, pogotovo što se ovdje tiče miksanja orkestralne, zborske i sintetičke glazbe. Tipična karakteristika za Nijemce koji su što se tehnike tiče maheri, pa čini se da niti glazba nije iznimka.... pa taman da Zimmer i nije u stvari Nijemac.

Doduše, ovo nije Zimmer kakvog znamo danas, već Zimmer koji je bio prikladan 1990-ima.  Kako uopće uglazbiti ratnu dramu koja se odvija u podmornici i pretežno se svodi na probleme između dva glavna lika? Ne bi takav američki patriotski soundtrack bio potpun bez puhačkih sekcija koje tu i tamo aludiraju na Aaron Coplanda koji je osmislio američki zvuk.

Iako se tu nalazi samo 5 stvari, dvije traju čak oko 20 minuta, pa imamo nešto poput malih simfonija. Uvodna 9-minutna „Mutiny“ je nešto poput umjerene pripreme za nastavak. Na trenutke pomalo podsjeća i na genijalnu glazbu koju je godinu dana ranije Hans stvorio za The Lion King, no dok je na tom soundtracku glazba bila iznimno melodična, romantizirana i dojmljiva, a opet mračna i sjetna, ovdje je krajnje hladna, suzdržana i distancirana, te unatoč pretjeranoj drami katkad, nema nikada potrebu da se približi slušatelju i pruži mu neki ljudski trenutak.

Naredna 24-minutna, te samim time i najdulja stvar na albumu „Alabama“ prelazi iz jezovitih u dramatične segmente preko orkestralnih i synth rješenja, te ponegdje otužnih i mračnih zbornih dijelova i samim preslušavanjem jasno je da ima savršenu funkciju u filmu, no van njega djeluje više poput hladne i neupečatljive podloge. Negdje oko sedme minute dolazi jedna varijacija na glavnu temu, no brzo utihne. U globalu se može reći da je ovaj komad poslužio kao prikaz onih dijelova gdje prevladava tenzija u scenama i kao takav možda ima najmanje smislenu funkciju za samostalno slušanje.

Dvominuta zborska „Little Ducks“ na sredini soundtracka je u stvari pjesma koja i završava soundtrack i jedan od svijetlijih trenutaka koji razbija monotoniju ostatka. I naravno, ne radi se o Hansovoj skladbi, već o staroj mornarskoj himni „Eternal Father, Strong to Save“ iz 1860. čiji je autor William Whiting

U narednoj najduljoj „1SQ“ se možda otišlo mrvu više u akcijske vode da donekle posluži kao protuteža više tenzijskoj „Alabama“ stvari, no u pravilu sve je to jedno te isto. U završnoj „Roll Tide“ do izražaja dolazi glavna tema u punom sjaju gdje dominiraju trube praćene uz snažni ritam koji slijedi mračno-sjetni zbor. Čak niti takav trenutak koliko god da je tematski smislen, nije svejedno baš očaravajući.

Nekako se stječe dojam da se kroz cijeli presjek ovog soundtracka jako malo toga dogodilo.

No, da li je u redu previše zamjerati nekoj glazbi samo zato što van filma nema pretjeranu ulogu? Činjenica je da je ovo također glazba koju u filmu nećete primijetiti jer će biti savršeno usklađena s trenucima tenzije i drame. Samim time, moglo bi se reći da Hans nije u stvari bio nimalo inovativan u suštinskom smislu, koliko u tehničkom da stvori na neki način orkestralnu, a opet sintetičku i bezdušnu glazbu. Ono što je Hansova vrlina jest da je profesionalan i kompetentan preko svih granica i zna do u najmanji detalj pratiti svaku scenu na najprikladniji način. I dalje ostaje činjenica da bi netko drugi za razliku od njega stvorio glazbu koja bi bila impresivna i samome uhu umjesto da bude samo prikladna i štura filmska pratnja. To je i problem ovakvih soundtrackova da u pravilu ne predstavljaju puno više od praznog hoda i toliko su inkorporirani u film da van njega prestaju skoro, pa išta predstavljati. Pošto ipak smatram da odlična filmska glazba može i treba funkcionirati i pri slušanju van filma, smatram da je ovo netko drugi mogao i bolje izvesti. Svaka čast Hansu na profesionalnosti, ali malo više boje, smislenih tema i karaktera ne bi ubilo hladnu i mehaničku tematiku filma, pa bi i sam soundtrack bolje funkcionirao.

Najveći problem ovog soundtracka, što mu drastično spušta ocjenu, je taj da unatoč očitoj kvaliteti ima također i snažnu moć da slušatelja odvrati od toga da ga više ikada presluša jer audio iskustvo je daleko više naporno nego zabavno.

promjena: 27.09.2015. u 19:27:19