Hans Zimmer

Godina:2010
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:3.50

POPIS PJESAMA:

  1.   Half Remembered Dream
  2.   We Built Our Own World
  3.   Dream Is Collapsing
  4.   Radical Notion
  5.   Old Souls
  6.   528491
  7.   Mombasa
  8.   One Simple Idea
  9.   Dream Within a Dream
10.   Waiting for a Train
11.   Paradox
12.   Time
korisnik:
recenzirao: 03.10.2015. u 18:54:41

Hans Zimmer je za ovaj inspirativni Nolanov film došao na jednu zanimljivu ideju, a to je da pjesma od Edith PiafNon, Je Ne Regrette Rien” koja se provlačila kroz film, posluži kao baza za ostatak soundtracka. Bazirano na ritmu i pokojem tonu te skladbe, točnije, na „izvučenom dijelu DNK te skladbe“, po riječima Zimmera, osmišljen je cijeli soundtrack i svaka skladba na ovom albumu je na neki način izmodificirana spomenuta pjesma od Edith Piaf. Objašnjenje kako je nastala primjerice uvodna stvar „Half Remembered Dream“ se nalazi ovdje.

Cijeli soundtrack se bazira na tom principu, pa uglavnom imamo gomilu varijacija na temu koje na različite načine i kroz različite slojeve ritmova i instrumenata prepričavaju pojedine scene. Jedan od tih dramatičnijih i uzbudljivijih trenutaka dolazi sa „Dream is Collapsing“ skladbom također baziranom na pokoja dva tona koja Zimmer gradi i razrađuje na razne načine kroz cijeli presjek soundtracka.

Vrhunac te teme dolazi u završnoj „Time“ gdje se konačno u svoj punoći te gotovo zvukom nadrealne drame uspijeva uloviti esencija filma i može se reći da je to jedna od boljih Zimmerovih skladbi, točnije bila bi da ju već prije nije stvorio za jedan drugi film. Ta glavna tema i njene varijacije ostavljaju dojam poput valova koji postaju sve jači da bi sve poprimilo nadrealni dojam preko orkestralno-sintetičkog zvuka koji se pojačava prema kraju. Zimmer je to izveo i više nego uspješno iako je u pravilu skoro identičnu melodiju upotrijebio već 1998. za film The Thin Red Line tako da je to preočito repliciranje stare ideje prilični minus. Stoga, koliko je uistinu bio inspiriran za stvaranje glazbe za ovaj film, donekle je upitno. Sam Zimmer je rekao da i primjerice Morricone u moru soundtrackova kopira svoje stare skladbe u čemu ima donekle istine, no ipak ne radi to na toliko očit i plitak način da iskopira cijelu skladbu i pretvori ju u temelj idućeg filma.

Album se sastoji i od ambijentalne „Old Souls“ koja je ugodno atmosferična i opuštajuća, no opet donekle i glazbeno sterilna. Imamo tako i skoro 10-minutnu „Waiting for a Train“ koja odlazi više u tenziju s ambijentalnim primjesama i koristi još jednom glavnu temu u najmračnijem i najdramatičnijem izdanju na albumu.

Pozitivno iznenađenje je nabrijana i ritmična „Mombasa“ koja pomalo razbija ustaljeni zvuk ostatka soundtracka, a da opet ostaje vjerna temeljnoj ideji. Ova zabavna i dramatična trkačica je definitivno jedan od boljih trenutaka na soundtracku.

S druge strane kada se ode u nekakve tugaljive vode kao sa skladbom „Paradox“, umjesto pružanja snažnijih emocija, pretežno ostaje dojam tmurne bezličnosti.

Mora se Zimmeru priznati da pristupa skladanju više kao znanstvenik, nego li glazbenik. Iza svakog tona postoji ideja, smisao i rad koji se donekle temelji na tehnici modificiranja jedne prastare šansone. Svidio se nekome Zimmer ili ne sa svojom filozofijom istraživanja i gradnje 2 tona s kojima pristupa svakom filmu zadnjih godina, u njegovom načinu razmišljanja i pristupu nema ništa banalno... barem naizgled. No, kod praktičnog rješavanja glazbenih problema fali očito nove inspiracije, pa se poseže za starim rješenjima što katkad može biti shvatljivo i prikladno, no činjenica da je tu skladbu već stvorio skoro u potpunosti za prijašnji soundtrack me ne oduševljava.

Soundtrack s par impresivnih trenutaka, no ne baš i s toliko supstance da bi ga se slušalo na duge staze. Uspješno se lovi ugođaj filma, te ga se naglašava s pomalo nadrealnom atmosferom što je dodatni plus, no na kraju iz soundtracka postaje jasno da je to više efektna glazba, nego da bi posjedovala onu dozu izazovnosti zbog koje bi je htjeli slušati nanovo i nanovo. 'Wow efekt' je definitivno postignut, no koliko je brzo postignut, toliko će brzo i iščeznuti kod mnogih slušatelja ponajviše možda zbog minimalizma i okretanja jedne teme na različite načine.

Uzimajući u obzir autoplagiranje, no i zavodljiv, te hladni futuristički ambijent koji je uspješno ostvaren, radi se o više no solidnom albumu. Ako želite čuti 'Time', možete si nabaviti i The Thin Red Line soundtrack. Inception jest doduše vitalniji i kreativniji, te prikazuje jasno zašto je Zimmer trenutno glavna faca u Hollywoodu što se tiče filmske glazbe.

Početno preslušavanje soundtracka naišlo je na blagu reakciju od mene, pa tako rezultiralo i prosječnom ocjenom, no narednim preslušavanjem ipak sam si dopustio uvidjeti kvalitetu ovog soundtracka, a vjerujem i da je katkad prilično zdravo mijenjati mišljenje oko nečega.

Hans Zimmer je za ovaj inspirativni Nolanov film došao na jednu zanimljivu ideju, a to je da pjesma od Edith PiafNon, Je Ne Regrette Rien” koja se provlačila kroz film, posluži kao baza za ostatak soundtracka. Bazirano na ritmu i pokojem tonu te skladbe, točnije, na „izvučenom dijelu DNK te skladbe“, po riječima Zimmera, osmišljen je cijeli soundtrack i svaka skladba na ovom albumu je na neki način izmodificirana spomenuta pjesma od Edith Piaf. Objašnjenje kako je nastala primjerice uvodna stvar „Half Remembered Dream“ se nalazi ovdje.

Cijeli soundtrack se bazira na tom principu, pa uglavnom imamo gomilu varijacija na temu koje na različite načine i kroz različite slojeve ritmova i instrumenata prepričavaju pojedine scene. Jedan od tih dramatičnijih i uzbudljivijih trenutaka dolazi sa „Dream is Collapsing“ skladbom također baziranom na pokoja dva tona koja Zimmer gradi i razrađuje na razne načine kroz cijeli presjek soundtracka.

Vrhunac te teme dolazi u završnoj „Time“ gdje se konačno u svoj punoći te gotovo zvukom nadrealne drame uspijeva uloviti esencija filma i može se reći da je to jedna od boljih Zimmerovih skladbi, točnije bila bi da ju već prije nije stvorio za jedan drugi film. Ta glavna tema i njene varijacije ostavljaju dojam poput valova koji postaju sve jači da bi sve poprimilo nadrealni dojam preko orkestralno-sintetičkog zvuka koji se pojačava prema kraju. Zimmer je to izveo i više nego uspješno iako je u pravilu skoro identičnu melodiju upotrijebio već 1998. za film The Thin Red Line tako da je to preočito repliciranje stare ideje prilični minus. Stoga, koliko je uistinu bio inspiriran za stvaranje glazbe za ovaj film, donekle je upitno. Sam Zimmer je rekao da i primjerice Morricone u moru soundtrackova kopira svoje stare skladbe u čemu ima donekle istine, no ipak ne radi to na toliko očit i plitak način da iskopira cijelu skladbu i pretvori ju u temelj idućeg filma.

Album se sastoji i od ambijentalne „Old Souls“ koja je ugodno atmosferična i opuštajuća, no opet donekle i glazbeno sterilna. Imamo tako i skoro 10-minutnu „Waiting for a Train“ koja odlazi više u tenziju s ambijentalnim primjesama i koristi još jednom glavnu temu u najmračnijem i najdramatičnijem izdanju na albumu.

Pozitivno iznenađenje je nabrijana i ritmična „Mombasa“ koja pomalo razbija ustaljeni zvuk ostatka soundtracka, a da opet ostaje vjerna temeljnoj ideji. Ova zabavna i dramatična trkačica je definitivno jedan od boljih trenutaka na soundtracku.

S druge strane kada se ode u nekakve tugaljive vode kao sa skladbom „Paradox“, umjesto pružanja snažnijih emocija, pretežno ostaje dojam tmurne bezličnosti.

Mora se Zimmeru priznati da pristupa skladanju više kao znanstvenik, nego li glazbenik. Iza svakog tona postoji ideja, smisao i rad koji se donekle temelji na tehnici modificiranja jedne prastare šansone. Svidio se nekome Zimmer ili ne sa svojom filozofijom istraživanja i gradnje 2 tona s kojima pristupa svakom filmu zadnjih godina, u njegovom načinu razmišljanja i pristupu nema ništa banalno... barem naizgled. No, kod praktičnog rješavanja glazbenih problema fali očito nove inspiracije, pa se poseže za starim rješenjima što katkad može biti shvatljivo i prikladno, no činjenica da je tu skladbu već stvorio skoro u potpunosti za prijašnji soundtrack me ne oduševljava.

Soundtrack s par impresivnih trenutaka, no ne baš i s toliko supstance da bi ga se slušalo na duge staze. Uspješno se lovi ugođaj filma, te ga se naglašava s pomalo nadrealnom atmosferom što je dodatni plus, no na kraju iz soundtracka postaje jasno da je to više efektna glazba, nego da bi posjedovala onu dozu izazovnosti zbog koje bi je htjeli slušati nanovo i nanovo. 'Wow efekt' je definitivno postignut, no koliko je brzo postignut, toliko će brzo i iščeznuti kod mnogih slušatelja ponajviše možda zbog minimalizma i okretanja jedne teme na različite načine.

Uzimajući u obzir autoplagiranje, no i zavodljiv, te hladni futuristički ambijent koji je uspješno ostvaren, radi se o više no solidnom albumu. Ako želite čuti 'Time', možete si nabaviti i The Thin Red Line soundtrack. Inception jest doduše vitalniji i kreativniji, te prikazuje jasno zašto je Zimmer trenutno glavna faca u Hollywoodu što se tiče filmske glazbe.

Početno preslušavanje soundtracka naišlo je na blagu reakciju od mene, pa tako rezultiralo i prosječnom ocjenom, no narednim preslušavanjem ipak sam si dopustio uvidjeti kvalitetu ovog soundtracka, a vjerujem i da je katkad prilično zdravo mijenjati mišljenje oko nečega.

promjena: 13.12.2016. u 10:08:42