Hans Zimmer

Godina:2003
Vrsta:soundtrack
Žanr:filmska glazba
Prosječna ocjena:1.50

POPIS PJESAMA:

  1.   A Way Of Life
  2.   Spectres In The Fog
  3.   Taken
  4.   A Hard Teacher
  5.   To Know My Enemy
  6.   Idyll's End
  7.   Safe Passage
  8.   Ronin
  9.   Red Warrior
10.   The Way Of The Sword
11.   A Small Measure Of Peace
korisnik:
recenzirao: 04.10.2015. u 16:11:52

The Last Samurai je odličan prikaz svega što s glazbom Hans Zimmera katkada ne valja. Naravno, postoje i stvari u vezi njega koje valjaju koliko god bile u manjini, no često dolaze do izražaja negativni segmenti. Unatoč holivudskoj izmišljotini, može se reći da je ovo bio dobar i zanimljiv film. Kao nekakav kvazi povijesni spektakl mogao je i trebao poslužiti kao baza za velike i kreativne teme, pa barem na način kako je to Zimmer učinio za film Gladiator. Na žalost, ovdje je Zimmer otišao u totalnu površnu pratnju filma koja je bila primjerena i ništa više od toga. Sve pozitivne kritike ovog soundtracka smatram prilično neobjektivnima jer se čini da dolaze od ljudi koje je lako zadovoljiti s jako malo ili oni barem sebe uspiju u to uvjeriti.

Glazbeno, ovaj soundtrack je mlak, neupečatljiv i najgore od svega, dosadan i naporan. Od uvodne „A Way of Life“ jasno je da se pokušavaju uvesti nekakvi japanski etno elementi s njihovim instrumentima, no to je učinjeno tako mlako da sav početno dobro osmišljen koncept u svojoj realizaciji potpuno pada u vodu i to je na žalost krajnji rezultat. Kako album ide dalje, očito je da je Zimmer u potpuno praznom hodu sa soundtrackom koji bi zvučao prikladno za bilo koji drugi film unatoč presuptilnoj upotrebi japanskih instrumenata utopljenoj u standardnoj i glomaznoj holivudskoj orkestraciji koja guta bilo kakav pokušaj da se album uzdigne iole iznad neupečatljive pratnje. „A Hard Teacher“ se trudi stvoriti određeni sentimentalni ugođaj, no u tome samo donekle uspijeva. Čak imam dojam da u određenim trenucima na soundtracku Hans zapinje za "Now We are Free" temu iz Gladiatora što dodatno ukazuje na manjak ideja. U „Idyll's End“ imamo primjer kako u sentimentalno pompoznim trenucima zvučati predvidljivo i glazbeno banalno.

Teme na soundtracku je teško uhom uloviti i definirati jer nemaju potrebnog karaktera i jasne glazbene realizacije koja je itekako potrebna ovakvom filmu. Nakon sve te pretežne dosade, tek pred kraj s „Red Warrior“ počne dramatična orkestralna glazba, te iako Zimmer daje sve od sebe da dade konačno neki smisao i karakter toj drami, to mu tek donekle uspijeva u predzadnjoj „The Way of the Sword“ skladbi koja miksa jednu melankolično dramatičnu skladbu sa akcijskim komadima i to je vjerojatno prvi trenutak na soundtracku gdje do izražaja napokon dolazi bar u nekoj mjeri Zimmerov talent, i to više u otužnim, nego li dramatičnim dijelovima. To tu skladbu čini daleko najvećim vrhuncem soundtracka. Na žalost, prekasno i premalo.

Završna osmominutna „The Measure of Peace“ doslovno ništa drugo ne radi doli sumiranja dosade cjelokupnog zvuka albuma.

Soundtrack koji mi je na neki način ekvivalent soundtracku Dances with Wolves od John Barrya u tome da tijekom filma na neki način prolazi kao sasvim solidna pratnja koja ne odvraća pažnju gledatelju, no nakon filma dok kod Zimmera sve više do izražaja dolaze mane takvog pristupa, kod Barrya vrlo brzo isplivaju na površinu vrline, te iznimne kreativne realizacije koje svakim slušanjem postaju sve jasnije. Kod ovog soundtracka jedino postaje jasna glazbena jednodimenzionalnost i kreativna blokada.

Ovakav epski blockbuster zaslužio je moćnu, snažnu i kreativnu glazbenu pratnju, a sve što je dobio je Hans Zimmer koji je išao linijom najmanjeg mogućeg otpora s ciljem da bude prikladan, no nimalo kreativan, izazovan ili na kraju krajeva, zanimljiv za slušanje.

Krajnji rezultat je prikladan soundtrack ispunjen dosadnom i neupečatljivom glazbom.  Možda je naporna glazba za Crimson Tide soundtrack bila prikladna vrsti i radnji filma, no za ovakav film napraviti ovako iskalkuliran soundtrack ne postoji nikakvo opravdanje i to je dodatni minus.

The Last Samurai je odličan prikaz svega što s glazbom Hans Zimmera katkada ne valja. Naravno, postoje i stvari u vezi njega koje valjaju koliko god bile u manjini, no često dolaze do izražaja negativni segmenti. Unatoč holivudskoj izmišljotini, može se reći da je ovo bio dobar i zanimljiv film. Kao nekakav kvazi povijesni spektakl mogao je i trebao poslužiti kao baza za velike i kreativne teme, pa barem na način kako je to Zimmer učinio za film Gladiator. Na žalost, ovdje je Zimmer otišao u totalnu površnu pratnju filma koja je bila primjerena i ništa više od toga. Sve pozitivne kritike ovog soundtracka smatram prilično neobjektivnima jer se čini da dolaze od ljudi koje je lako zadovoljiti s jako malo ili oni barem sebe uspiju u to uvjeriti.

Glazbeno, ovaj soundtrack je mlak, neupečatljiv i najgore od svega, dosadan i naporan. Od uvodne „A Way of Life“ jasno je da se pokušavaju uvesti nekakvi japanski etno elementi s njihovim instrumentima, no to je učinjeno tako mlako da sav početno dobro osmišljen koncept u svojoj realizaciji potpuno pada u vodu i to je na žalost krajnji rezultat. Kako album ide dalje, očito je da je Zimmer u potpuno praznom hodu sa soundtrackom koji bi zvučao prikladno za bilo koji drugi film unatoč presuptilnoj upotrebi japanskih instrumenata utopljenoj u standardnoj i glomaznoj holivudskoj orkestraciji koja guta bilo kakav pokušaj da se album uzdigne iole iznad neupečatljive pratnje. „A Hard Teacher“ se trudi stvoriti određeni sentimentalni ugođaj, no u tome samo donekle uspijeva. Čak imam dojam da u određenim trenucima na soundtracku Hans zapinje za "Now We are Free" temu iz Gladiatora što dodatno ukazuje na manjak ideja. U „Idyll's End“ imamo primjer kako u sentimentalno pompoznim trenucima zvučati predvidljivo i glazbeno banalno.

Teme na soundtracku je teško uhom uloviti i definirati jer nemaju potrebnog karaktera i jasne glazbene realizacije koja je itekako potrebna ovakvom filmu. Nakon sve te pretežne dosade, tek pred kraj s „Red Warrior“ počne dramatična orkestralna glazba, te iako Zimmer daje sve od sebe da dade konačno neki smisao i karakter toj drami, to mu tek donekle uspijeva u predzadnjoj „The Way of the Sword“ skladbi koja miksa jednu melankolično dramatičnu skladbu sa akcijskim komadima i to je vjerojatno prvi trenutak na soundtracku gdje do izražaja napokon dolazi bar u nekoj mjeri Zimmerov talent, i to više u otužnim, nego li dramatičnim dijelovima. To tu skladbu čini daleko najvećim vrhuncem soundtracka. Na žalost, prekasno i premalo.

Završna osmominutna „The Measure of Peace“ doslovno ništa drugo ne radi doli sumiranja dosade cjelokupnog zvuka albuma.

Soundtrack koji mi je na neki način ekvivalent soundtracku Dances with Wolves od John Barrya u tome da tijekom filma na neki način prolazi kao sasvim solidna pratnja koja ne odvraća pažnju gledatelju, no nakon filma dok kod Zimmera sve više do izražaja dolaze mane takvog pristupa, kod Barrya vrlo brzo isplivaju na površinu vrline, te iznimne kreativne realizacije koje svakim slušanjem postaju sve jasnije. Kod ovog soundtracka jedino postaje jasna glazbena jednodimenzionalnost i kreativna blokada.

Ovakav epski blockbuster zaslužio je moćnu, snažnu i kreativnu glazbenu pratnju, a sve što je dobio je Hans Zimmer koji je išao linijom najmanjeg mogućeg otpora s ciljem da bude prikladan, no nimalo kreativan, izazovan ili na kraju krajeva, zanimljiv za slušanje.

Krajnji rezultat je prikladan soundtrack ispunjen dosadnom i neupečatljivom glazbom.  Možda je naporna glazba za Crimson Tide soundtrack bila prikladna vrsti i radnji filma, no za ovakav film napraviti ovako iskalkuliran soundtrack ne postoji nikakvo opravdanje i to je dodatni minus.