Vangelis

Godina:1988
Vrsta:originalni album
Žanr:elektronika, new age
Prosječna ocjena:4.50

POPIS PJESAMA:

  1.   The Motion of Stars
  2.   The Will of the Wind
  3.   Metallic Rain
  4.   Elsewhere
  5.   Dial Out
  6.   Glorianna (Hymn a la Femme)
  7.   Rotation's Logic
  8.   The Oracle of Apollo
  9.   Message
10.   Ave
11.   First Approach
12.   Intergalactic Radio Station
korisnik:
recenzirao: 25.03.2017. u 09:23:20

Nakon tri pomalo bizarna, no iznimno kreativna i konceptualna albuma, Vangelis je može se reći otvorio novo poglavlje u svojoj karijeri albumom koji je možda s vremenom ostao pomalo marginaliziran s obzirom na neke popularnije klasike iz 70-ih ili megapopularne soundtrackove koje je objavio u razdoblju od ranih 70-ih do ranih 90-ih. Unatoč tome, teško je ne primijetiti jasno i odlično realiziranu ideju ovog već tada modernijeg zvuka od Vangelisa izvedenu kroz cijelu paletu simfonično progresivnih i elektroničkih tekstura. Znači, Vangelis ovdje jednostavno radi ono u čemu je najbolji ili kako bi i sam rekao, funkcionira poput kanala kroz koji se manifestira glazba iz kaosa zvukova.

Uvodna „The Motion of the Stars“ iako je sasvim solidna stvar, zvuči pomalo statično i ne toliko zanimljivo naspram ostatka albuma, no već naredna „The Will of the Wind“ svojim snažnim kibernetičkim ritmom i frulicom, koja nekim čudom savršeno sjeda u to audio okruženje, daje jasno naslutiti da je Vangelis bio uistinu inspiriran da stvori nešto drugačije i novo. Ta skladba se stapa s naredom „Metallic Rain“ koja od svojeg suptilnog uvoda  koji doslovno asocira na svoj naziv, prelazi pred kraj u žešći zvuk snažnih ritmova i imitaciju električne gitare, te skladba prolazi doslovno kroz jedan kompleksniji razvoj svojih temeljnih ideja.

Takvo razvijanje ideja ponajviše dolazi do izražaja u očito najjačim adutima na albumu kao što je i „Dial Out“ koja od odličnog početka prelazi preko dramatičnog mosta na sredini skladbe da bi se u drugom dijelu nabildala u dramatičniju verziju uvodne teme.

No, zasigurno najveći adut dolazi s genijalnom „Message“. Iako je očito da je na ovom albumu Vangelis izbjegavao svoj česti repetitivni minimalizam, ova skladba je sve dovela na viši nivo i pružila jedan predivan i kompleksniji razvoj melodije koji je prešao cijeli spektar glazbenih motiva, a da niti na tren ne samo da nije izgubio nit, već je svakim svojim slijedećim prijelazom još više impresionirao, pa bi se moglo reći da je ova skladba poput izgubljenog klasičnog djela koje je Vangelis jednostavno pokupio negdje iz etera i provukao ga kroz svoje elektroničke glazbene filtere.

Glorianna (Hymn A La Femme)“ koristi ženski operni vokal u svrhu potenciranja očekivane Vangelisove pompoznosti, no unatoč lijepoj melodiji, određeni dojam glazbene predvidljivosti mi baš ne čini ovaj komad impresivnim koliko mu je to možda bila namjera.

No, zato je jasno da se Vangelis još jednom savršeno snašao u jednostavnim i repetitivnim, no zaraznim melodijicama poput „Elsewhere“ i „Rotation's Logic“ koje je provukao kroz cijeli spektar elektroničkih glazbenih tekstura, te ih tako učinio bogatim i neodoljivima na način kako samo to on zna.

Malo nježnosti u meditativnima „The Oracle of Apollo“ i pogotovo predivnoj „First Approach“ daje cijelom albumu malo prizemnijih i ljudskih emocija što album čini još svestranijim i zanimljivijim.

Razigrana „Ave“  počne u pomalo kakofoničnom modu da bi u svom klimaksu došla do impresivnog imitiranja zvuka zbora.

Završna „Intergalactic Radio Station“ zaokuplja od prve svojim tromim i teškim ritmom, te sporo bildajućom melodijom, te je zasigurno odličan završetak odličnog albuma.

Vangelis je svojom jasnom vizijom kibernetičke budućnosti stvorio album koji možda danas zvuči mrvu zastarjelo, no unio je toliku dozu inspiracije, te glazbene kreativnosti koja gotovo da zvuči katkad kao uspješno provedena improvizacija (što je često i način na koji Vangelis sklada) da je rezultat ispao uistinu impresivan, snažan, te prilično izazovan za slušanje. Vangelis je još jednom potvrdio zašto na svijetu ne postoji baš nitko tko bi bio u stanju stvarati glazbu koju upravo on stvara i da se čak bez završene glazbene akademije, bez poznavanja notnog zapisa i osnova glazbene teorije može katkad stvoriti samo strašću, senzibilitetom i vizijom daleko više, negoli intektualiziranjem nečega kao što je glazba. 

Nakon tri pomalo bizarna, no iznimno kreativna i konceptualna albuma, Vangelis je može se reći otvorio novo poglavlje u svojoj karijeri albumom koji je možda s vremenom ostao pomalo marginaliziran s obzirom na neke popularnije klasike iz 70-ih ili megapopularne soundtrackove koje je objavio u razdoblju od ranih 70-ih do ranih 90-ih. Unatoč tome, teško je ne primijetiti jasno i odlično realiziranu ideju ovog već tada modernijeg zvuka od Vangelisa izvedenu kroz cijelu paletu simfonično progresivnih i elektroničkih tekstura. Znači, Vangelis ovdje jednostavno radi ono u čemu je najbolji ili kako bi i sam rekao, funkcionira poput kanala kroz koji se manifestira glazba iz kaosa zvukova.

Uvodna „The Motion of the Stars“ iako je sasvim solidna stvar, zvuči pomalo statično i ne toliko zanimljivo naspram ostatka albuma, no već naredna „The Will of the Wind“ svojim snažnim kibernetičkim ritmom i frulicom, koja nekim čudom savršeno sjeda u to audio okruženje, daje jasno naslutiti da je Vangelis bio uistinu inspiriran da stvori nešto drugačije i novo. Ta skladba se stapa s naredom „Metallic Rain“ koja od svojeg suptilnog uvoda  koji doslovno asocira na svoj naziv, prelazi pred kraj u žešći zvuk snažnih ritmova i imitaciju električne gitare, te skladba prolazi doslovno kroz jedan kompleksniji razvoj svojih temeljnih ideja.

Takvo razvijanje ideja ponajviše dolazi do izražaja u očito najjačim adutima na albumu kao što je i „Dial Out“ koja od odličnog početka prelazi preko dramatičnog mosta na sredini skladbe da bi se u drugom dijelu nabildala u dramatičniju verziju uvodne teme.

No, zasigurno najveći adut dolazi s genijalnom „Message“. Iako je očito da je na ovom albumu Vangelis izbjegavao svoj česti repetitivni minimalizam, ova skladba je sve dovela na viši nivo i pružila jedan predivan i kompleksniji razvoj melodije koji je prešao cijeli spektar glazbenih motiva, a da niti na tren ne samo da nije izgubio nit, već je svakim svojim slijedećim prijelazom još više impresionirao, pa bi se moglo reći da je ova skladba poput izgubljenog klasičnog djela koje je Vangelis jednostavno pokupio negdje iz etera i provukao ga kroz svoje elektroničke glazbene filtere.

Glorianna (Hymn A La Femme)“ koristi ženski operni vokal u svrhu potenciranja očekivane Vangelisove pompoznosti, no unatoč lijepoj melodiji, određeni dojam glazbene predvidljivosti mi baš ne čini ovaj komad impresivnim koliko mu je to možda bila namjera.

No, zato je jasno da se Vangelis još jednom savršeno snašao u jednostavnim i repetitivnim, no zaraznim melodijicama poput „Elsewhere“ i „Rotation's Logic“ koje je provukao kroz cijeli spektar elektroničkih glazbenih tekstura, te ih tako učinio bogatim i neodoljivima na način kako samo to on zna.

Malo nježnosti u meditativnima „The Oracle of Apollo“ i pogotovo predivnoj „First Approach“ daje cijelom albumu malo prizemnijih i ljudskih emocija što album čini još svestranijim i zanimljivijim.

Razigrana „Ave“  počne u pomalo kakofoničnom modu da bi u svom klimaksu došla do impresivnog imitiranja zvuka zbora.

Završna „Intergalactic Radio Station“ zaokuplja od prve svojim tromim i teškim ritmom, te sporo bildajućom melodijom, te je zasigurno odličan završetak odličnog albuma.

Vangelis je svojom jasnom vizijom kibernetičke budućnosti stvorio album koji možda danas zvuči mrvu zastarjelo, no unio je toliku dozu inspiracije, te glazbene kreativnosti koja gotovo da zvuči katkad kao uspješno provedena improvizacija (što je često i način na koji Vangelis sklada) da je rezultat ispao uistinu impresivan, snažan, te prilično izazovan za slušanje. Vangelis je još jednom potvrdio zašto na svijetu ne postoji baš nitko tko bi bio u stanju stvarati glazbu koju upravo on stvara i da se čak bez završene glazbene akademije, bez poznavanja notnog zapisa i osnova glazbene teorije može katkad stvoriti samo strašću, senzibilitetom i vizijom daleko više, negoli intektualiziranjem nečega kao što je glazba.